REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-324/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu, protiv tuženice FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Belušić, odvjetnik u Bujama, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-371/2024-36 od 9. srpnja 2024., na sjednici vijeća od 17. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje točka II., III., IV. i V. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-371/2024-36 od 9. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 265,44 eura / 2.000,00 kuna (dvjestošezdesetpet eura i četrdesetčetiri centa / dvijetisuće kuna) sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 66,36 eura / 500,00 kuna od 16. svibnja 2019.
- na iznos od 66,36 eura / 500,00 kuna od 16. lipnja 2019.
- na iznos od 66,36 eura / 500,00 kuna od 16. srpnja 2019.
- na iznos od 66,36 eura / 500,00 kuna od 16. kolovoza 2019. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 19.642,98 eura / 148.000,00 kuna (devetnaesttisućašestočetrdesetdva eura i devedesetosam centi / stočetrdesetosamtisuća kuna) sa zateznim kamatama.
III. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.324,82 eura (dvijetisućetristodvadesetčetiri eura i osamdesetdva centa) u roku 15 dana.
IV. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da prema razlozima iz pobijane presude proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi tuženica u prijepornom razdoblju vršila iznajmljivanje stana u kući na adresi u [adresa]. Prvostupanjski je sud prema pobijanoj presudi odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja najamnine predmetnog stana u prizemlju kuće, jer je visina najamnine u odnosu na najam stana pravnoj osobi - trgovačkom društvu I.N. Umag d.o.o. za razdoblje za koje je zaključen Ugovor utvrđen na temelju podataka o iznosu najamnine iz potvrde Porezne uprave. Tužitelj ističe da je sud prvog stupnja kod odbijanja naprijed navedenog dokaznog prijedloga tužitelja benevolentno, ne cijeneći pritom činjenicu da je trgovačko društvo I.N. Umag d.o.o. u vlasništvu tuženice prihvatio navedenu visinu najamnine naznačene u Ugovoru o najmu, te u svezi s tim da je tuženica kao najmodavac te ujedno vlasnik trgovačkog društva kao najmoprimca zainteresirana da u Ugovoru o najmu naznači što manji iznos najamnine, a kako bi time smanjila svoju poreznu obvezu vezano za plaćanje poreza, te se je stoga ukazalo potrebitim provođenje građevinskog vještačenja, a sve na okolnost utvrđenja visine najamnine, a vezano za područje gdje se konkretna nekretnina nalazi, jer najamnina u Ugovoru o najmu ne odgovara stvarnom stanju vezano za visine najamnina stanova za konkretno područje. Prema razlozima iz pobijane presude proizlazi da sud prvog stupnja pozitivno vrijednosno ocjenjuje iskaze tuženice, kao i svjedokinje BĐ, majke tuženice, da tuženica u prijepornom razdoblju nije vršila iznajmljivanje, dok nasuprot tome negativno vrijednosno ocjenjuje iskaz tuženika i svjedokinje IĐA, jer da su isti zainteresirani za ishod postupka, te se u svezi s tim ističe da su i tuženica, a i njena majka isto tako zainteresirane da tuženica uspije u sporu. Cijeneći razloge iz pobijane presude proizlazi da sud prvog stupnja iskaz svjedokinje IĐA na temelju svog dojma, a na što jasno upućuje navod u razlozima iz pobijane presude (točka 21.) koji glasi: „prilikom iskazivanja svjedokinja je ostavljala dojam da je došla iskazivati „protiv tuženice“, a u korist tužitelja…“ Ukazuje se da se ocjena dokaza ne vrši na temelju dojma, a sama činjenica što se svjedokinja IĐA nije mogla točno izjasniti o točnom vremenu kada joj je tuženica rekla da vrši iznajmljivanje jednog stana u prizemlju kuće radnicima ne dovodi u pitanje vjerodostojnost tog iskaza. Tužitelj ističe da je iskaz svjedokinje IĐA u suglasju s njegovim iskazom vezano za iznajmljivanje, a što je saznao od susjeda I, kao i činjenicu da su se u vozilima norveških registarskih oznaka nalazili prijatelji tuženice. Prvostupanjski sud nije razriješio ni status BĐ, koja je sama koristila jedan stan u prizemlju zgrade, a na kojem su stranke suvlasnici, jer kada bi BĐ stanovala u stanu u vlasništvu neke treće osobe sigurno bi ista plaćala najamninu, a za koje stanovanje tužitelj nije dao suglasnost. Stoga se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a slijedom toga i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se ukine prvostupanjska presuda u odnosu na točku II., III., IV. i V. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Prvostupanjski je sud u točki I. izreke presude, koja nije pobijana žalbom, naložio tuženici platiti tužitelju ½ dijela najamnine koju je ostvarila iznajmljivanjem stana u kući na kojoj su stranke suvlasnici svaki u ½ dijela - k. č. br. [katastarska čestica], upisane u [broj poduloška] knjige položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], po članku 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO), dok je u preostalom dijelu, za iznos od 19.642,98 eura tužbeni zahtjev tužitelja odbio jer tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da je tuženica stan u kući u suvlasništvu stranaka iznajmljivala i tako ostvarivala prihod i od suvlasničkog dijela tužitelja.
6. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavku 2. ZPP-a.
7. I činjenično stanje je pravilno utvrđeno, pa je tako utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženica svaki u ½ dijela suvlasnici nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], upisane u [broj poduloška] knjige položenih ugovora za k. o. [katastarska općina],
- da se u naravi radi o kući s dva stana u prizemlju i jednim stanom na katu,
- da u jednom stanu u prizemlju živi majka tuženice, dok u stanu na katu živi tuženica,
- da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio u posjedu predmetne nekretnine, zbog kaznenih postupaka i mjera opreza kojima je istom zabranjeno približavanje tuženici i predmetnoj nekretnini, a sve zbog obiteljskog nasilja,
- da je tuženica od svibnja do kolovoza 2019. imala zaključen Ugovor o najmu sa tvrtkom u njenom vlasništvu I.N. Umag d.o.o., za najamninu u mjesečnom iznosu od 1.000,00 kuna / 132,72 eura, za cijelo razdoblje najma u ukupnom iznosu od 4.000,00 kuna / 530,89 eura.
8. Sporno je po žalbi da li je tuženica u Ugovor o najmu unijela najamninu nižu od stvarno ugovorene i da li je i u preostalom periodu (od lipnja 2018. do svibnja 2019., te od rujna 2019. do srpnja 2020.) davala u najam ili zakup stan u prizemlju predmetne kuće, onaj u kojem nije stanovala njena majka.
9. Pravilno je prvostupanjski sud u točki II. izreke presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, na kojem je bio teret dokaza, a nije dokazao da je tuženica ostvarila predmetni prihod od najma ili zakupa koji bi u ½ dijela pripadao tužitelju po članku 1111. ZOO-a.
10. U pogledu najamnine iz Ugovora o najmu sa tvrtkom u njenom vlasništvu I.N. Umag d.o.o., za najamninu u mjesečnom iznosu od 1.000,00 kuna, njen iznos pravilno je prvostupanjski sud utvrdio iz podataka Porezne uprave, a tužitelj nije dokazao suprotno. Uostalom, kod činjenice da je tuženica taj Ugovor zaključila sa tvrtkom u njenom vlasništvu, životno je da najamninu nije ugovorila u većem iznosu od onog navedenog u Ugovoru. Neosnovano žalitelj navodi u žalbi da je bilo potrebno provesti građevinsko vještačenje na okolnost utvrđenja visine najamnine, a vezano za područje gdje se konkretna nekretnina nalazi, jer tužitelj ima pravo na polovinu stvarno ostvarene najamnine, a ne neke procijenjene po vještaku, s obzirom da se visina najamnine ugovara na temelju suglasne volje obje ugovorne strane iz Ugovora o najmu i jedino je mjerodavna ona najamnina koja je tako ugovorena.
11. U pogledu ostalog perioda, izvan onog kada je tuženica imala zaključen Ugovor o najmu sa svojom tvrtkom, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao nedokazan. Naime, žalitelj u žalbi neosnovano navodi da je isti dokazan iskazom svjedokinje IĐA, jer ista nije ni znala o kojem periodu se radi, od 2018. do 2020., navela je da je to čula od tuženice, što sve nije dostatno za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tome što je čuo od susjeda I, da su neki auti stranih registracija ispred kuće stranaka, pa da je čuo od istog susjeda da u predmetnom stanu stanuju radnice tvrtke Spar, navedeni susjed čak nije predložen kao svjedok, pa ne postoji niti jedna dokazana činjenica na okolnost da je tuženica stan davala u najam. Naime, nije utvrđeno ni tko bi bio najmoprimac (strani turisti ili radnici), u kojem periodu bi ugovor o najmu bio zaključen, ni za koju visinu najamnine.
12. Žalitelj neosnovano navodi da sud prvog stupnja nije razriješio ni status BĐ, majke tuženice, koja koristi jedan stan u prizemlju zgrade, a na kojem su stranke suvlasnici, jer da bi ona, kada bi stanovala u stanu u vlasništvu neke treće osobe sigurno plaćala najamninu, a za koje stanovanje tužitelj nije dao suglasnost. Radi se sadržajno o novom zahtjevu, koji tužitelj nije istakao ni u tužbi, niti u prvostupanjskom postupku. Naime, u tužbi je potraživao polovinu najamnine za stan u prizemlju desno, dakle onaj koji ne koristi majka tuženice, pa sad u žalbi ne može isticati drugi zahtjev koji bi se odnosio na nešto što nije isticao u prvostupanjskom postupku. Sadržajno, radi se o preinaci tužbe iz članka 191. stavka 1. ZPP-a - promjeni istovjetnosti zahtjeva, za što je žalitelj prekludiran u žalbenom postupku. Uostalom, nije bilo sporno da majka tuženice živi u jednom stanu u prizemlju već 15 godina, kada je prodala svoj stan, a kćeri i njenom tadašnjom suprugu (tužitelju) dala novce od prodaje njezina stana. Dakle, majka tuženice za stanovanje u predmetnom stanu imala je suglasnost tužitelja, a nije bilo ni sporno da za stanovanje ne treba plaćati najamninu.
13. Dakle, kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, odbijena je kao neosnovana žalba žalitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda temeljem članka 368. stavka 1. ZPP- a.
U Puli-Pola 17. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić
