REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-864/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa], zastupanog po punomoćnici Gordani Jerešić Mičić, odvjetnici u Virovitici, protiv tuženika: 1.

REPUBLIKE HRVATSKE (OIB:52634238587), Ministarstvo financija-Carinska uprava, Središnji ured Zagreb, zastupani po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, Građansko-upravni odjel i 2. JA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-320/2021-11 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-320/2021-11 od 25. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Proglašava se da ovrha u predmetu Općinskog suda u Virovitici broj Ovr- 273/2020 nije dopuštena na nekretninama upisanim u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od čkbr. [katastarska čestica] oranica Konački jarak sa 450 čhv i čkbr. [katastarska čestica] livada Konački jarak sa 300 čhv, a što su tuženici dužni priznati".

II. Nalaže se tužitelju da 1. tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 800,00 eura, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj osnovom odredaba čl. 353. st. 1. t. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, uz navode o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka sukladno čl. 354. st. 1. t. 11. budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o tim odlučnim činjenicama postoji proturječnost onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Nadalje navodi da je 1. tuženik pokrenu ovršni postupak protiv ovršenice JA radi naplate novčanog potraživanja u odnosu na predmetne nekretnine koje su bile upisane kao njeno vlasništvo, dok ovršenica, ovdje 2. tužena a niti tužitelj, do tog trenutka nisu znali da su tužiteljeve nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo JA. Upravo zbog nesređenog upisa u zemljišne knjige, provode se i drugi dokazi – očevid na licu mjesta, saslušanje svjedoka i sl., dok je u ovršnom postupku koji je vođen protiv ovdje 2. tužene JA **.**.2020., prvostupanjski sud zajedno sa vještakom i svjedocima bio na licu mjesta, te su svi svjedoci suglasno iskazali, što je i potvrđeno na samom terenu da predmetne nekretnine u naravi ne predstavljaju vlasništvo 2. tužene, već da su iste u nesmetanom, mirnom dugogodišnjem posjedu tužitelja. Međutim, unatoč tome, 1. tuženik je upisao založno pravo radi naplate novčanog potraživanja od JA i na nekretninama tužitelja koji nije znao da njegovi roditelji predmetne nekretnine nikada nisu u zemljišnim knjigama upisali kao svoje vlasništvo, sada mu prijeti da ostane bez krova nad glavom.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te da ga se oslobodi od plaćanja parničnih troškova obzirom je zastupan po rješenju o odobravanju sekundarne pravne pomoći, a podredno prihvaćanje žalbe i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz svjesniju i brižljivu ocjenu svih provedenih dokaza i po potrebi provođenja novih dokaza.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se vodi po rješenju tog suda broj Ovr-273/2020 na nekretninama kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], što su tuženici dužni priznati, a sve osnovom isticanja tužitelja da su predmetne nekretnine kupili njegovi sada pokojni roditelji oko 1960. godine u kojoj su i živjeli i sa njegovim bratom UA, koji je nakon ženidbe odselio iz zajedničkog domaćinstva a tužitelj da je ostao u toj kući sa svojim roditeljima, u kojoj živi i danas.

7. Tijekom postupka je i utvrđeno da je uknjiženo založno pravo 1. tuženika temeljem rješenja o osiguranju Općinskog suda u Virovitici Ovr-1075/2017 od 03. listopada 2017. radi osiguranja novčane tražbine od 82.205,16 kuna uz zabilježbu ovršivosti na predmetnim nekretninama kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane na vlasnika JA BA. Pokrenut je nakon toga i postupak ovrhe 14. listopada 2019. radi naplate, u kojem je i doneseno rješenje o ovrsi 15. listopada 2019., koje je i primio BA. Tijekom tog ovršnog postupka tužitelj ČA je zaključkom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-273/2020 od 12. kolovoza 2001., kao treća osoba u tom postupku, upućen protiv ovrhovoditelja-1. tuženika u predmetnom postupku i 2. tužene JA, zakonske nasljednice sada pokojnog ovršenika TA, na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na predmetnim nekretninama kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

8. Iz priloženog rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-175/2021 od 23. veljače 2021. donesenog od javnog bilježnika, sporne nekretnine je iza pokojnog ovršenika i založnog dužnika TA, naslijedila njegova supruga JA – 2. tužena.

9. Saslušanjem tužitelja proizlazi da su predmetne nekretnine kupili njegovi roditelji prije nego što se on rodio, a rodio se u kući koja je predmet postupka 1967. godine, u kojoj su roditelji živjeli sve do svoje smrti a on je i dalje ostao u toj kući, dok je njegov brat odselio kada su mu roditelji napravili drugu kuću kada se oženio, te da ne zna zašto se te nekretnine ne vode u gruntovnim knjigama na njegovim roditeljima ni njemu, te mu nije poznato kada su upisane u gruntovnim knjigama kao vlasništvo BA, kojeg dobro poznaje i navodi da on nema nikakve veze sa njihovim nekretninama, niti u blizini tih nekretnina nema svoje, dok on živi od rođenja u kući i nitko mu nikada nije osporavao pravo vlasništva.

9.1. Drugotužena JA je svojim iskazom i navela da poznaje tužitelja od 1983. godine kada se udala za BA i doselila u [adresa], a predmetne nekretnine nisu nikada bile u vlasništvu, ni u posjedu njezinog sada pokojnog supruga BA, već su iste uživali mirno i nesmetano roditelji tužitelja a poslije njihove smrti sam tužitelj, da tužitelj sam živi u spornoj kući i da ga nitko ne smeta u posjedu.

9.2. Saslušan kao svjedok CA je naveo da pozna tužitelja jer mu je susjed a poznavao je njegove roditelje, koji su sada pokojni, da zna da je tužitelj naslijedio kuću i zemlju iza svoje majke, a ona je opet te nekretnine naslijedila iza svoje majke, tužitelj sam živi u toj kući i zna da njega nitko nije smetao u posjedu, niti mu osporavao pravo vlasništva, a tužiteljev brat UA je kasnije odselio iz kuće u drugu kuću u susjedno mjesto gdje i sada živi.

9.3. Saslušan kao svjedok brat tužitelja UA je naveo da su roditelji kupili predmetne nekretnine negdje 1960. -tih godina, ne zna točno kada, kao ni od koga, ali su na tim nekretninama sagradili kuću u kojoj su on i brat ČA odrasli, a on je živio sa roditeljima i ČA dok se nije oženio negdje 1977. godine ili 1978. godine kada se odselio u svoju kuću a u toj kući su ostali živjeti ČA sa majkom, sve do mamine smrti, te ih nitko nije smetao u posjedu tih nekretnina, niti je osporavao pravo vlasništva.

10. Prvostupanjski sud cijeneći iskaze stranaka i svjedoka smatra, da bi se moglo raditi o postojanju pravne osnove stjecanja prava vlasništva spornih nekretnina ali u konkretnom slučaju nedostaje modus ili način stjecanja istih a to je upis odnosno uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist tužitelja. Budući da tužitelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina, već je u vrijeme zasnivanja založnog prava u korist založnog vjerovnika 1. tužene, bio ovršenik i založni dužnik BA, a radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 81.270,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, to je i 1. tuženik u trenutku pokretanja prisilnog zasnivanja založnog prava, te ovršnog postupka radi prodaje zalogom opterećenih nekretnina, postupao u dobroj vjeri sukladno odredbama čl. 127. st. 2., čl. 122., čl. 123. i čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je normirano materijalno pravo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Sukladno načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige odnosno čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama, obzirom da je 1. tuženik u dobroj vjeri postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a tim više to je i nadalje u posjedovnom listu broj 636 k. o. [katastarska općina] upisana kao posjednik 2. tužena JA a ne tužitelj ČA, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka sukladno čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna. Pri tome, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koje ukazuje žalitelj obzirom da su pobijanom presudom navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između razloga presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. Odredbom čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 161/06, 168/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – dalje ZV), a koja se odredba na odgovarajući način primjenjuje na zaštitu založnih prava na nekretninama (čl. 318. ZV-a) u st. 1. propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige, neznajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. St. 2. tog članka propisano je da stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju a st. 3. propisano je da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

13. I odredbom čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/99, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – dalje ZZK) propisano je da je stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige pravno zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Prema st. 5. tog članka osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo postupajući sa povjerenjem u istinitost zemljišne knjige uživa zaštitu svojeg povjerenja utoliko što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezinog stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa, nakon što proteknu rokovi u kojima bi se po tom zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika.

14. Tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da je 1. tuženik i prilikom podnošenja prijedloga za uknjižbu bio nepošten, odnosno da nije postupio u dobroj vjeri, te da je znao i obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je uknjižba vlasništva na predmetnim nekretninama BA neistinita jer se temelji na nevaljanom pravnom temelju. Prilikom i predaje zahtjeva za uknjižbu založnog prava bio je i uknjižen BA, te je i naknadno temeljem rješenja o nasljeđivanju na predmetnim nekretninama i uknjižena kao vlasnica 2. tužena JA. Uz to, i prednik 2. tužene je također i primio rješenje o ovrsi na predmetnim nekretninama, pa stoga je i imao saznanja o vođenju postupka radi naplate na istim nekretninama. Pri tome, u odnosu na žalbene navode da su svjedoci suglasno iskazivali to ne proizlazi iz iskaza, obzirom iz iskaza svjedoka LA proizlazi da je tužitelj naslijedio kuću i zemlju iza svoje majke, koja je te nekretnine naslijedila iza svoje majke, pa ne proizlazi da bi do nekretnina došlo kupoprodajom. I tužbom tužitelj navodi da su te nekretnine kupljene od RA, o kojoj kao vlasnici nekretnina, nema prema iskazu tužitelja, kao i svjedoka, dokaza o navedenom stjecanju od iste, kao pravnoj prednici upisanih vlasnika. Time se i ne može zaključiti da bi uknjižba u odnosu na BA bila i nevaljana. Tužitelj ukoliko smatra da je vlasnik nekretnine i nije ostvario zaštitu svojeg knjižnog prava vlasništva, niti je dokazao da 1. tuženik prilikom i uknjižbe i provođenja založnog prava, kao ni pokretanja postupka naplate, nije postupao u dobroj vjeri, pa stoga nema ni pravo koje sprječava ovrhu. Stoga je i prihvaćen zaključak prvostupanjskog suda obzirom je raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sukladno odredbi čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona ograničeno samo na osnovanost razloga zbog kojeg je tužitelj i upućen u parnicu a koji u konkretnom slučaju nije ostvaren radi čega je i žalbu tužitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

15. Slijedom navedenog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Puli - Pola 17. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić