REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-342/2025-2

Poslovni broj Gž-343/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-367/2024-12 od 12. veljače 2025., i dopunskog rješenja toga suda poslovni broj P-367/2024 od 18. veljače 2025., na sjednici vijeća 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao dijelom neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-367/2024-12 od 12. veljače 2025. u točki I., II. i IV. izreke.

II. Prihvaća se djelomično žalba tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-367/2024-12 od 12. veljače 2025. dopunjene rješenjem toga suda poslovni broj P-367/2024 od 18. veljače 2025. u točki III. izreke presude i sudi:

„III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, isplatiti tužiteljici TE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu 281,25 eura u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 6,64 eura odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka kao neosnovan.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: "I . Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu broj: 5140230452-69000028622/2007. godine zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek, Podružnica Vukovar MB: 3013626 kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,00 % od iznosa kredita, te je jednokratna i naplaćuje se unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6 da isplati tužitelju TE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 131,07 eura (220, CHF), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća dana 24.04. 2007.g. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877,Zagreb, Slavonska Avenija 6, da tužitelju TE,OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura."

1.1. Dopunskim je rješenjem prvostupanjski sud dopunio presudu od 12. veljače 2025. u odluci o trošku te naložio tuženiku da tužitelju isplati troškove tog parničnog postupka u iznosu od 287,89 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude i dopunskog rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Ukazuje na počinju bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da je valjalo provesti test poštenosti, utvrdili uzrokuje li ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je ispunjeni zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ jer tužiteljici nisu zatajeni nikakvi troškovi; da je sporna odredba jasna, razumljiva, da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije ocijenio transparentnost, poštenost, savjesnost kao i procjenu ravnoteže među strankama u odnosu na spornu odredbu; da je sud propustio očitovati se o razlozima zašto bi tuženik bio nepošteni stjecatelj, da je odluka arbitrarna, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena, da je valjalo usvojiti prigovor zastare, da je pogrešna oduka o tijeku zateznih kamata. Osporava i odluku o trošku u smislu da je tužitelju nepravilno dosuđen trošak pristojbe na tužbu i trošak pristupa na ročište za objavu koji nije bio potreban radi vođenja parnice. Predlaže preinaku presude i dopunskog rješenja, uz naknadu troška s zateznim kamatama, podredno ukidanje i vraćanje na ponovo suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim neznatno u odluci o trošku.

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140230452-69000028622/2007 zaključen između tužitelja i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Vukovar 17. travnja 2007. sadržane u čl. 6. kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,00% od iznosa kredita te je jednokratna i naplaćuje se unaprijed, uz zahtjev za isplatu te naknade u iznosu 131,07 eura, sa zateznim kamatama od 24. travnja 2007..

6. Nije sporno u postupku da su stranke, odnosno prednik tuženika sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a nije sporna niti visina naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu 220,00 CHF odnosno131,07 eura 24. travnja 2007.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna; je li osnovan prigovor zastare.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužiteljice utvrdivši:

- da je predmetni Ugovor tipski, unaprijed pripremljen od strane tuženika,

- da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama (niti o predmetnoj, niti o odredbi o valutnoj klauzuli, primjeni promjenjive kamatne stope)

- da je tužiteljica potrošač jer je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila za potrebe tužiteljice i njezine obitelji, čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003; dalje ZZP)

- da tuženik nije prezentirao tužiteljici o kakvim se stvarnim troškovima radi koji ulaze u predmetnu naknadu; da je to banka bila dužna naznačiti kako bi tužiteljica kao potrošač znala što i koliko plaća; da je to u konkretnom slučaju u potpunosti izostalo

- da je odredba jasna, ali nije razumljiva; da zahtjev transparentnosti, čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odrede jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da u konkretnom slučaju ni kada je došla u banku prvi put, iako je bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade

- da je naknada određena u postotku što ukazuje da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu što upućuje da naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi tuženika pri obradi kredita,

a iz čega zaključuje da je banka uzela u obzir samo svoje interese, da je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je stoga odredba nepoštena, kao takva ništetna, da je prouzročila i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, cijeneći pritom i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su utvrđene ništetnima u tzv. kolektivnom sporu (odluke Visokog trgovačkog suda broj Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.).

Odluku temelji na odredbi čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 84., čl. 85., čl. 87. st. 1. ZZP, čl. 323. st. 1. čl. 328. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05,; dalje ZOO).

6.3. Pritom zaključuje i da je neosnovan prigovor zastare jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 328. ZOO, da za kondemnatorni zahtjev zastara počinje teći tek pravomoćnošću predmetne odluke.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

8.1. Naime, sud prvog stupnja iz svih izvedenih dokaza i iskaza tužiteljice utvrdio je da predmetna odredba čl. 6. Ugovora tužiteljici bila jasna, ali da odredba nije bila razumljiva, a nigdje u presudi nije naveo da je odredba bila nejasna tužiteljici. Također presuda sadrži obrazloženje u svezi utvrđenja postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pritom sud prvog stupnja pravilno cijenio i druge ugovorne odredbe, kako je i obrazložio, pa neosnovno tuženik navodi da je u tom dijelu odluka neobrazložena. Osim toga, nedvojbeno slijedi da je sud prvog stupnja proveo i test transparentnosti i poštenosti sporne odredbe, kao što se iz ukupnosti obrazloženja može zaključiti da sud prvo stupnja nalazi tuženika nesavjesnim stjecateljem jer je je u ukupnosti postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzimajući u obzir samo svoje interese, kako obrazlaže pod točkom 15. obrazloženja pobijane odluke, pa činjenica da to izričito ne navodi, kao niti primjenu odredbe čl. 1115. st. 1. ZOO kada navodi visinu iznosa kojeg je tuženik dužan vratiti tužiteljici sa zateznim kamatama, ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se odluka ne bi mogla ispitati. Osim toga, valja dodati da činjenica da se tuženik sa zaključcima suda prvog stupnja ne slaže ne predstavlja počinjenje navedene bitne povrede postupka. Nastavno nije povrijeđeno niti pravo tuženika na pravično suđenje, niti je odluka arbitrarna već je ista rezultat promišljenog razmatranja izloženih i utvrđenih činjenica kroz relevantne propise.

9. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik, da se o istoj nije pregovaralo, da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora, niti sadržaj predmetne odredbe.

12. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spis, niti nedostatno. Sud prvog stupnja je nastavno proveo i test transparentnosti iz čl. 85. ZZP te utvrdio da je odredba bila jasna, ali nije bila razumljiva, a proveo je i test poštenosti uzimajući u obzir i sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, ali i ostale ugovorne odredbe. Time što je iznos naknade naznačen u iznosu 2,00%iznosa kredita ne znači da je odredba razumljiva.

13. Odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

13.1. Dakle, da bi odredba bila takva valjalo je tužiteljici jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužiteljica upravo u tom iznosu. Zato pravilno sud prvog stupnja i navodi da i činjenica da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju veću naknadu u nominalnom iznosu ukazuje da se naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi kredita. I to je okolnost, koja između ostalog, kako navodi sud prvog stupnja upućuje na postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

14. Pritom, pravilno sud prvog stupnja nije cijenio dakle samo iznos te naknade, već i činjenicu da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije pregovarano, pa slijedi da je tužiteljica, ako je htjela ostvariti, kredit morala pristati na takve uvjete Ugovora, što tužiteljica i iskazuje, odnosno pristati na predmetnu nerazumljivu odredbu. Pritom je sud prvog stupnja vodio računa i o okolnostima prilikom sklapanja ugovora, izostanka ikakvog utjecaja tužiteljice, da nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade već zapravo samo o obvezi da je plati.

15. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

16. U konkretnom slučaju tužiteljica je znala svakako mogla znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

17. Stoga, neosnovano ukazuje tuženik da nije proveden test poštenosti, nastavno pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba nepoštena, nastavno ništetna i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO. Na to činjenica da je dozvoljeno ugovaranje naknade za obradu kredita nije od značaja jer odredba nije utvrđena ništetnom zato što je ugovorena već zato što je nepoštena.

18. Prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

19. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošten stjecatelj, što je nedvojbeno utvrđenje iz ukupnosti obrazloženja suda prvoga stupnja (npr. točka 15. obrazloženja gdje navodi da je banka uzela u obzir samo svoje interes, ne i interes potrošača da trošak bude primjereniji stvarnim troškovima, da proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja…), pa niti u tom segmentu, valja ponoviti, obrazloženje nije nedostatno u smislu da bi predstavljalo bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. U tom dijelu, valja ponoviti, nema niti dvojbe da prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl. 1115. ZOO i to pravilno, pa ni taj izostanak ne predstavlja navedenu povredu, iako izričito ne navodi tu odredbu materijalnog prava.

20. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno je primijenio materijalno pravo (uz primjenu i prava EU, što je sve valjano obrazložio primjenom i sudske prakse suda EU), pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

21. Izreka presude sadrži dvije točke III., pa točku III. kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 500,00 eura, valja smatrati točkom IV. , što se može ispraviti u svako doba, čl. 342. ZPP.

22. Odluka o trošku je valjalo preinačiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pritom pravilno je odmjeren trošak za pristup na ročište za objavu jer je na isto pristupio punomoćnik tužitelja, od tada mu teče rok za žalbu, pa se radi o potrebnom trošku radi vođenja parnice (VSRH Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.). Međutim, tužiteljici ne pripada trošak pristojbe na tužbu jer je ista oslobođena plaćanja te pristojbe u ovoj pravnoj stvari budući su sukladno odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskih pristojbama „Narodne novine“ 51/23 koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. potrošači u ovakvim slučajevima oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

23. Dakle, odluka o troškovima postupka suda prvog stupnja se pravilno temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, ali je valjalo odbiti zahtjev u dijelu u kojem se zahtijevala naknada troška pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 eura.

24. Kako je žalba neosnovana glede glavnog zahtjeva (neznatno osnovana u dijelu odluke o trošku), odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 17. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško