REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Gž-307/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dolores Peruško, kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Damiru Švecu i Hanibalu Hunjeku, odvjetnicima iz Zagreba, radi predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps- 6/2023-97 od 10. siječnja 2025., na sjednici vijeća 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-6/2023-97 od 10. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I Nalaže se tuženoj DT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana tužiteljici CT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], preda u suposjed trosobni stan na prvom katu i podrum br. 4., koji se nalaze u obiteljskoj stambenoj jednokatnoj zgradi popisni broj 14885 u [adresa], sagrađenoj na čkbr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji je u nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zdravka Štimca, dipl. ing. građ. opisan kao:

a) stan na prvom katu ukupne površine 97,21 m2, a sastoji se u naravi:

- dnevni boravak površine 24,06 m2

- soba površine 22,28 m2

- balkon površine 13,51 m2 x koef. 0,25 3,37 m2

- soba površine 16,29 m2

- kuhinja površine 10,77 m2

- kupaonica i VC površine 6,51 m2

- izba površine 2,16 m2

- hodnik površine 9,79 m2

Ukupno: 97,21 m2

b) podrum br. 4. u podrumu ima površinu

41,70 m2 preračunato po koef. 0,50 20,85 m2

Sve ukupno: 118,06 m2

na način da joj preda kopije ključeva kojima se zaključavaju brave na ulaznim vratima predmetnog stana i podruma br. 4, kao i ključeve brava kojima se zaključavaju vrata na sobama, kuhinji, kupaonici s WC-om, izbi i izlazu na balkon na koji se izlazi iz predmetnog stana.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.493,10 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana 10. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP, da je odluka donesena na arbitraran način; da je sud selektivno cijenio iskaze tužiteljice, tuženice, svjedoka OT u pogledu relevantne činjenice je li među suvlasnicima postojao usmeni sporazum ili sporazum ostvaren konkludentnim radnjama suvlasnika o tome na koji će način koristiti predmetnu nekretninu; da je valjalo zaključiti da je između stranaka postojao prešutni dogovor o načinu korištenja nekretnina, da je iskaz tužiteljice usmjeren na stjecanje nepripadne materijalne dobiti, da je nevjerodostojan, da je prema iskazu tuženice stan na prvom katu bio u isključivom posjedu pok. GT od izgradnje kuće, da nakon njezine smrti od 1995. u isključivom samostalnom posjedu tuženice prema sklopljenom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju sa GT 1988., da je nevjerodostojan i iskaz svjedoka OT, da je tužiteljica boležljiva osoba u visokoj životnoj dobi rođena **.**.1933., da je u mirovini, da tužiteljica koristi stan na drugom katu površine 95,24m2, u prizemlju prostoriju od 44,50m2 i tavan od 94,95 m2, da tužiteljica navodi brojne sudske postupke protiv tuženice, da postupanje tužiteljice predstavlja uznemiravanje i šikaniranje tuženice u uživanju njezina prava vlasništva; da postupanje suda predstavlja povredu prava tuženice na mirno uživanje vlasništva sadržano u odredbi čl. 48. st. 1. Ustava RH. Ukazuje na sudsku praksu, povredu prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na pošteno suđenje, da je valjalo primijeniti odredbe čl. 38. st. 1. i čl. 31. st. 1. alineja prva ZVDSP. Osporava i odluku o trošku te predlaže ukinuti presudu i odbaciti tužbu te potražuje trošak za sastav žalbe sa zateznim kamatama.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ističe da ne postoji prešutni dogovor stranaka o korištenju nekretnine, da tuženica zadnjih 29 godina neistinitim tvrdnjama i postupcima nastoji sud dovesti u zabludu, narušava ustavna prava tužiteljice iz čl. 14. i 48. Ustava RH te čl. 17.1. i čl. 1. (Protokola 3) te čl. 1. Protokola 1. i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukazuje na tijek postupka, pokušaje mirnog rješenja spora, da uslijed dugotrajnosti sudskih postupaka 57 godina nije bilo dogovora oko korištenja nekretnine, niti prešutnog, da drugi suvlasnici koriste dio nekretnine u veličini svog suvlasničkog udjela, da je ČT prodao svoj dio OT, pa i OT koristi koliko ga pripada, da je pisana izjava tuženice o načinu posjeda podrumske prostorije kontradiktorna njezinom iskazu od 10. travnja 2024., da i tužiteljica ima preko 70 godina te je umirovljenica, da se tuženica lažno predstavlja da je u rodu s prednicima tužiteljice jer majka tužiteljice ŽT nije imala sestru, da je pravomoćnim ostavinskim postupcima pravomoćno odlučeno da uzdržavateljica VT nije sukcesor ostavine, niti nasljednik, da stoga tuženica nije mogla dobiti više od onog što joj pripada temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kako je upisano zk izvatku i utvrdio vještak. Ističe i da tuženica nikada nije živjela u stanu na 1. katu, već ga uvijek iznajmljuje i danas u istom živi podstanar; da tuženica zloupotrebljava procesna prava, da je to činila u svim sudskim postupcima. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi presudu. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U predmetnoj pravnoj stvari dana 26. rujna 2019. donesena je prva prvostupanjska presuda poslovni broj Ps-239/2017-31 kojom je, usvojen zahtjev tužiteljice za predaju u suposjed predmetnog stana na prvom katu i podruma broj 4. te je naloženo tuženoj platiti tužiteljici odmjerenu naknadu za korištenje. Odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-968/19 od 16. prosinca 2019. odbijena je žalba tužene kao neosnovna te potvrđena odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je naložena predaja u suposjed te je žalba tužene dijelom prihvaćena i preinačena navedena odluka na način da je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati naknadu na ime koristi od korištenja njezinog suvlasničkog dijela nekretnine u vremenu od siječnja do srpnja mjeseca 2017. godine, ukupno 21.000,00 kn sa zateznim kamatama.

6. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 298/2021-2 od 5. svibnja 2021. ukinuta je presuda ovoga suda i presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem se odnose na točku I. izreke, odnosno predaju u suposjed te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz uputu da je vještaka valjalo saslušati na glavnoj raspravi jer je u protivnom stranka onemogućena u raspravljanju, konkretno tužena.

7. Presudom poslovni broj Ps-112/2021-66 od 11. srpnja 2022. prvostupanjski sud usvojio je zahtjev tužiteljice i naložio tuženoj predati u suposjed tužiteljici trosoban stan na prvom katu i podrum broj 4. koji se nalaze u obiteljskoj stambenoj jednokatnoj zgradi popisni broj 14885 u [adresa], sagrađena na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to na način da preda kopije ključeva kojima se zaključavaju brave na ulaznim vratima podruma, kao i ključeve brava na sobama, kuhinji, kupaonici, wc, izbi i izlazu na balkon, a ta je presuda ukinuta rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-1227/2022- 2 od 12. prosinca 2022. s uputom da valja saslušati stranke, svjedoke na okolnost načina vršenja posjeda nekretnine, a u smislu je li ipak na neki način među suvlasnicima podijeljeno izvršavanje posjeda nekretnine, a koja podjela (sporazum, makar i konkludentni) je rezultirao načinom na koji stranke i drugi suvlasnici koriste nekretninu.

8. Dakle, predmet spora je zahtjev tužiteljice kao suvlasnice da joj tužena kao suvlasnica preda u suposjed predmetni stan - trosobni stan na prvom katu i podrum br. 4. u obiteljskoj stambenoj jednokatnoj zgradi pop. broj 14885 [adresa], sagrađenoj na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

9. Nije sporno da je tuženica u posjedu predmetnoga stana i podruma broj 4.

10. Sud prvog stupnja presudom je usvojio zahtjev tužiteljice utvrdivši ponovno:

- da su stranke suvlasnici na predmetnoj nekretnini obiteljska stambena jednokatna zgrada s vrtom i dvorište u [adresa] sagrađena na kč. [katastarska čestica] i to tužiteljica u 117/160 dijela, tužena u 24/160 dijela, OT u 8/160 dijela, BT u 8/160 dijela i ČT u 3/160 dijela (naknadno nakon davanja iskaza prodao je suvlasnički udio OT)

- da se predmetna nekretnina zgrada sastoji od etaža podruma, prizemlja, prvog kata, drugog kata i tavana, da se u prizemlju nalazi prostor koji posjeduju suvlasnici OT i BT te jedna prostorija u posjedu tužiteljice, da se na prvom katu nalazi stan u posjedu tužene, a na drugom stan u posjedu tužiteljice (nalaz vještaka, uviđaj na licu mjesta)

- da nema izmjena u tlocrtu stana koji koriste OT i BT i stana koji koristi tužiteljica (osim jednog zida unutar stana); da je nepromijenjen i tlocrt tavana, a u odnosu na tlocrt koji je dostavljen u spis (iz nalaza i mišljenja vještaka Zdravka Štimac izrađenog u predmetu poslovni broj P-10394/10 koji se između stranaka vodi radi razvrgnuća suvlasništva); da je vještak Zdravko Štimac, dipl. ing. pregledao stan tužiteljice te stan KT i BT; da tužena nije omogućila ulaz u stan koji koristi

- da je nalaz vještaka da tužena koristi 68,39 m2 više od njezinog pripadajućeg dijela nekretnine (stan na prvom katu i podrum br. 4), dok tužiteljica koristi 69,20 m2 manje od njezinog pripadajućeg dijela, da suvlasnici KT OT i BT koriste 7,02 m2 više od onog što im pripada prema (tadašnjem) stanju upisanom u zemljišnim knjigama, dok ČT OT pripada 6,21 m2 površine, ali isti nije u posjedu nekretnine

- da je tužena prigovorila nalazu te je vještak očitovao se da nije radio etažni elaborat već utvrdio činjenično stanje na predmetnoj zgradi, da potrebno izvršiti legalizaciju vezano za drugi kat zgrade, da je na licu mjesta izmjerio sve dijelove zgrade osim dijela koji koristi tužena, da nije raspolagao suglasnošću suvlasnika vezano za uspostavu posebnih dijelova nekretnine, niti pravomoćnom odlukom o razvrgnuću suvlasništva, da tužena u dva navrata nije omogućila pregled i izmjeru njezina stana; da je i stan u prizemlju KT i BT naknadno izmjerio 12. travnja 2019. što mu je sud dozvolio jer bi na uviđaju oduzelo previše vremena; da o tome nije izvijestio sud i stranke, a bili su prisutni korisnici stanova te su mu iskazali o nekim tehničkim podacima, da je tlocrt iz nalaza i mišljenja koji je sačinio za potrebe predmeta P-10394/10 koristio kao pomoć u ovom predmetu, što mu je dozvolio i sud prilikom uviđaja

- da je nalaz vještaka Zdravka Štimca, dipl. ing. građ. stručan, obrazložen, sačinjen prema nalogu suda, da tužena prigovara zadatku vještačenja, ispravama koje su služile kao podloga za vještačenje te činjenici da je nalaz izrađen bez ulaska u njezin stan, iako nije omogućila ulazak u isti

- da je vještak sačinio nalaz prema onome što mu je bilo dostupno, da tužena ne može imati koristi iz svog pasivnog držanja

- da je vještak koristio tlocrt (koji je i tužiteljica dostavila u spis uz tužbu) iz nalaza i mišljenja kojeg je dao u predmetu poslovni broj P-10394/10 kao ispravu uz odobrenje suda, a autentičnost istog tužena ničim nije dovela u pitanje

- da je tužiteljica 9,25/10 od 15/20 dijela nekretnine naslijedila iza pok. ĐT temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-2956/07 od 15. svibnja 2007., dok je 0,50/10 od 15/20 dijela kupila od ŠT Ugovorom od 05. srpnja 2007. koji je taj suvlasnički udio naslijedio iza ĐT, koji suvlasnički omjeri u konačnici daju omjer od 117/160 dijela,

- da je pravomoćnim rješenjem ovoga suda P-2545/16 od 19. lipnja 2017. odbačena tužba ovdje tužene kojom traži raspoređivanje te iste naknadno pronađene imovine, sve uz obrazloženje da je pitanje nasljednika pokojne ĐT već pravomoćno utvrđeno u postupku ovoga suda O-2956/07

- da je neosnovan prijedlog tužene za prekidom postupka do okončanja parnice P-10394/10 koja se vodi radi razvrgnuća suvlasništva na predmetnoj nekretnini jer činjenica da se suvlasništvo razvrgava civilnom diobom (s obzirom da fizička nije moguća), odnosno da će nekretnina eventualno jednom biti prodana na javnoj dražbi, ne može predstavljati prethodno pitanje u ovom sporu

- da niti parnica koju je tužena pokrenula pod poslovnim brojem P-1365/19 radi utvrđenja ništavosti ugovora kojima su preostali suvlasnici stekli suvlasničke dijelove nije od značaja jer je nekretnina upisana u zemljišne knjige kao zk. tijelo I. vrt i dvorište i zk. tijelo II obiteljska jednokatna zgrada; da je na zk. tijelu I. upisano društveno vlasništvo, a u teretovnici pravo korištenja između ostalog sada tužiteljice u 28,25/40 dijela, pa činjenica da nije brisano društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini, ni na koji način ne čini navedeni kupoprodajni ugovor od 5. srpnja 2007. ništetnim, niti u suprotnosti s načelom jedinstva nekretnine (čl. 366. st. 3. ZVDSP) jer iz čl. 1. Ugovora jasno slijedi da predmet istog nije bilo niti samo zemljište niti samo zgrada, već nekretnina kao takva u ukupnosti u suvlasničkom dijelu prodavatelja, da se u tom slučaju primjenjuje odredba čl. 367. st. 1. ZVDSV,

- da između suvlasnika nikada nije postojao niti postoji sporazum, ni pisani, ni nepisani, ni konkludentni o tome na koji će se način koristiti sporan dio nekretnine koji je u posjedu tužene

a iz čega zaključuje da je tužena temeljem odredbe čl. 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZVDSP) dužna predmeti traženi dio nekretnine predati u suposjed tužiteljici jer su obje upisane kao suvlasnice iste nekretnine, tužena koristi 68,39 m2 više, a tužiteljica 69,20 m2 manje od dijela koji im pripada, pa ista osnovano zahtjeva predaju u suposjed onog dijela koji uživa tužena, kao i da tužena za posjed predmetnog stana nema suglasnost niti natpolovične većine niti apsolutne većine suvlasnika, da suglasnost postoji samo u odnosu na suvlasnika KT pri čemu njegov posjed nitko ne osporava, kao niti posjed tužiteljice.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih navoda žalbe te pazeći dodatno, po službenoj dužnosti, na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14) koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Dijelom je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 85. ZVDSP umjesto čl. 42. ZVDSP), ali navedeno nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

12. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 12. i 13. ZPP.

13. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati; ne postoji niti proturječnost između onoga što je navedeno o sadržaju isprava i zapisnika te samih tih isprava i zapisnika.

14. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prvostupanjski sud je postupio u skladu s tom odredbom, proveo dokaze koje je ocijenio bitnim za donošenje odluke, analizirao je istaknute prigovore i utvrdio sve činjenice bitne za ovaj spor koje se odnose na postojanje prava tužiteljice na suposjed stana na trećem katu. Dakle, nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st.1. u svezi sa čl. 8. ZPP te su neosnovani žalbeni navodi da sud selektivno i arbitrarno cijeni iskaze stranaka i svjedoka OT .

15. Naime, pogrešno tužena ukazuje da je stan na I. katu bio u isključivom posjedu pok. GT od izgradnje predmetne kuće jer iz iskaza tužiteljice slijedi da je i ona živjela u tom stanu s majkom ŽT i GT (teta tužiteljice), da je tako bilo od 1961., da je bio dogovor da GT ima pravo na polovicu stana, ali da su bili obitelj i sve zajedno koristili, a da je ona 1978. preselila na stan na II. katu na traženje tete jer je k njoj trebala doći stanovati prva davateljica uzdržavanja, dok je majka na drugi kat preselila 1974. Dakle, činjenica da tužiteljica iskazuje da je u stanu na prvom katu živjela od 1961. nadalje i da nastavno dodaje da je 1978. preselila na drugi kat ne čini iskaz tužiteljice nevjerodostojnim i usmjerenim na stjecanje nepripadne materijalne dobiti.

16. Člankom 42. ZVDSP određeno je da svim suvlasnicima pripada pravo na posjed stvari, a oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed i ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje. Stavkom dva propisano je da je donošenje odluke iz st. 1. posao redovite uprave, isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome.

17. Iz činjenice da je tužiteljica s majkom preselila na drugi kat ne može se izvoditi zaključak da je time prešutno, konkludentno donesena odluka o načinu korištenja nekretnine, odnosno izvršavanju posjeda iste kada i svjedok OT navodi da nikada među suvlasnicima nije postojao nikakav dogovor oko toga tko ima pravo na koji dio nekretnine, a što potvrđuje i svjedok ČT i tužiteljica. Osim toga tužiteljica navodi da je 2007., kada je dovršen ostavinski postupak iza pok. ĐT donošenjem rješenja o nasljeđivanju, kontaktirala tuženu koja je već zauzela stan na I. katu. Dakle, radilo se samo o činjenici da su ranije suvlasnici bili obitelj (tužena navodi da je daljnji rod, ali navedeno nije dokazala) i da korištenje određenog dijela nekretnine stoga nije imalo značaj, težinu odluke o izvršavanju posjeda nekretnine, odnosno nije imalo značaj postignute suglasnosti oko podjele posjeda i korištenja nekretnine, osobito u situaciji gdje tužena, kao i njezina prednica ima pravo prema suvlasničkom udjelu na korištenje 49,67 m2, a koristi zajedno s podrumskom prostorijom 118,06m2. Suvlasnici su se tada samo uslijed rodbinskih veza očito više uzajamno uvažavali i time si činili određene ustupke. Na postojanje takvog dogovora ne ukazuje niti sada činjenica da tužiteljica i tužena prihvaćaju da stan u prizemlju koristi obitelj OT, jer nema zapreke da suglasnost o načinu korištenja, odnosno podjeli, izvršavanju posjeda postoji u odnosu na dio nekretnine.

18. Pritom valja dodati da tužena u postupku, a na njoj je teret toga dokaza, nije dokazala da bi imala pravo na veći suvlasnički udio, pa se njezinom posjedu stana na I. katu ne može dati kvaliteta samostalnog posjeda, kako to tuženica čini u žalbi, jer je ista suvlasništvo nekretnine stekla Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 1988. s GT, ali osnovom istog nije mogla steći više prava suvlasništva nego što ga je imala pok. GT. Dakle, tužena nije vlasnica predmetnog stana, niti tužiteljica tužbenim zahtjevom vrijeđa njezino pravo suvlasništva već ostvaruje pravo na suposjed stvari kao suvlasnica, a u situaciji kada suvlasnici nisu podijelili izvršavanje posjeda stvari. Naime, odredbom čl. 46. st. 1. ZVDSP određeno je da svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

19. Dakle, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da nije postojao, nema dogovora suvlasnika u smislu odluke o izvršavanju posjeda predmetne nekretnine, osim u odnosu na stan suvlasnika OT, pa je, u osnovi pravilno, naložio tuženoj predati predmetni stan u suposjed tužiteljici.

20. Takva odluka prvostupanjskog suda dakle, nije arbitrarna već je rezultat promišljenog razmatranja izloženih i utvrđenih činjenica. Ne predstavlja niti povredu prava na pošteno suđenje i obrazloženu sudsku odluku jer činjenica da sud nije vrednovao dokaze kako to tuženica smatra da je trebalo ne predstavlja navedene povrede. Neosnovano tužena ukazuje da je valjalo primijeniti odredbe čl. 31. st. 1. alineja prva i čl. 38. st. 1. ZVDSP jer navedene odredbe u konkretnom slučaju ne predstavljaju relevantno materijalno pravo, kao što nije od značaja niti životna dob i druge okolnosti života tuženice, niti tužiteljice.

21. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

22. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena po osnovi, čl. 154. st. 1. ZPP i visini čl. 155. st. 1. ZPP.

23. Kako je žalba neosnovana odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli, 17. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško