REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž R-16/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EIP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Simić, odvjetnik u Puli, protiv tužene Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pr-261/2019-35 od 14. studenog 2024., u sjednici održanoj 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pr-261/2019-35 od 14. studenog 2024.:

- u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.543,76 eura te zatezne kamate koje teku na iznose:

- 34,80 eura od 16. rujna 2014.

- 16,61 eura od 16. listopada 2014.

- 90,35 eura od 16. studenog 2014.

- 27,40 eura od 16. prosinca 2014.

- 23,83 eura od 16. siječnja 2015.

- 208,64 eura od 16. veljače 2015.

- 27,54 eura od 16. ožujka 2015.

- 16,69 eura od 16. travnja 2015.

- 26,53 eura od 16. svibnja 2015.

- 34,97 eura od 16. lipnja 2015.

- 111,61 eura od 16. srpnja 2015.

- 23,95 eura od 16. kolovoza 2015.

- 133,17 eura od 16. rujna 2015.

- 53,33 eura od 16. listopada 2015.

- 31,29 eura od 16. studenog 2015.

- 131,49 eura od 16. prosinca 2015.

- 29,93 eura od 16. siječnja 2016.

- 127,57 eura od 16. veljače 2016.

- 10,98 eura od 16. ožujka 2016.

- 32,94 eura od 16. kolovoza 2016.

- 21,96 eura od 16. rujna 2016.

- 22,51 eura od 16. kolovoza 2017.

- 22,27 eura od 16. rujna 2017.

- 4,26 eura od 16. listopada 2017.

- 29,27 eura od 16. ožujka 2018.

- 19,47 eura od 16. travnja 2018.

- 73,91 eura od 16. svibnja 2018.

- 21,49 eura od 16. lipnja 2018.

- 28,75 eura od 16. srpnja 2018.

- 27,45 eura od 16. kolovoza 2018.

- 26,25 eura od 16. rujna 2018.

- 20,61 eura od 16. listopada 2018.

- 3,34 eura od 16. siječnja 2019.

do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći te

- u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom II. izreke za iznos od 901,80 eura, kao i u točki III. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 707,62 eura sa zateznim kamatama te u dijelu točke II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 930,00 eura i za navedeno sudi:

„I. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 707,62 eura te zatezne kamate koje teku na iznose:

- 84,81 eura od 16. siječnja 2016.

- 13,46 eura od 16. veljače 2016.

- 89,10 eura od 16. rujna 2017.

- 8,49 eura od 16. listopada 2017.

- 122,21 eura od 16. srpnja 2018.

- 111,58 eura od 16. rujna 2018.

- 58,45 eura od 16. listopada 2018.

- 248,12 eura od 16. siječnja 2019.

do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.“

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 930,00 eura sa zateznim kamatama od 14. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 113,33 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u preostalom iznosu od 252,26 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.251,38 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno specificirane iznose, s dospijećem od 16. rujna 2014. do 16. siječnja 2019., u roku od 15 dana, dok je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći za svaki pojedini iznos odbijen kao neosnovan (točka I.). Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,80 eura sa zateznim kamatama od 14. studenog 2024. do isplate, u roku od 15 dana, a u preostalom iznosu od 168,20 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan (točka II.). Zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška odbijen je kao neosnovan (točka III.).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, uključujući i odluku o troškovima postupka. Navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Smatra da nije bilo pretpostavki za postupanje u skladu s člankom 186.b ZPP-a kada tužiteljica nije prije podnošenja tužbe zatražila dostavu bilo kakve dokumentacije potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva. Osporava utvrđenje iz pobijane presude da je u utuženom razdoblju pogrešno obračunavala mjesečni fond radnih sati propuštajući ga umanjiti za dane blagdana, koje da je protivno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u rješenju poslovni broj Rev- 281/2021 od 27. travnja 2021. Smatra da sud na pogrešan način tumači odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13. i 96/15., dalje: KU/13) budući da je tek Dodatkom III Kolektivnog ugovora koji se primjenjuje od 1. travnja 2020. uređeno plaćanje dodataka na prekovremeni rad, dok se do tada dodaci obračunavaju samo na osnovnu plaću, a ugovore i sporazume da treba tumačiti prema njihovom tekstu i onome što su ugovorne strane dogovorile. Poziva se na obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13), koje predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora, a o čemu je shvaćanje iznio i Vrhovni sud. Osporava odluku o troškovima postupka, jer je tužiteljica tek djelomično uspjela u sporu. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, u cijelosti ili djelomično, te naložiti tužiteljici da joj naknadi parnične troškove, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećano za PDV i sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 200,00 eura.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, specijalistice medicinske biokemije (u pobijanoj presudi, jednako kao i u tužbi, je pogrešno navedeno da je tužiteljica medicinska sestra) zaposlene kod tuženice, za isplatu razlike plaće za razdoblje od kolovoza 2014. do prosinca 2018., po osnovi:

- manje obračunatih sati prekovremenog rada (rad na blagdan od ponedjeljka do petka) i

- dodataka na plaću za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te posljedično tome razlike naknade plaće za godišnji odmor.

7. Pobijana presuda ispitana je u dijelu u kojem tuženica nije uspjela u sporu (članak 365. stavak 1. ZPP-a), u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19).

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se žaliteljica izričito poziva u žalbi, budući da prvostupanjska presuda sadrži jasno obrazloženje o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

9. Tuženica neosnovano prigovara počinjenoj bitnoj povredi iz članka 186.b u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP-a, s obrazloženjem da tužiteljica nije dokazala da joj je tuženica odbila dati podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Prema odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP-a u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tuženica nije podnijela žalbu protiv (raspravnog) rješenja od 4 . prosinca 2019. kojom je u osnovi prihvaćen manifestaciji zahtjev, a na koju je imala pravo prema članku 325.a stavku 1. ZPP-a. U takvim okolnostima, budući da prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu na ispravak tužbe na način da dostavi dokaz da joj tuženica ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP-a ili da u istom roku postavi određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, već je postupao po tužiteljičinom manifestacijskom zahtjevu, nakon udovoljena kojemu je tužiteljica postavila određeni tužbeni zahtjev o kome je u konačnici odlučeno pobijanom presudom, tuženica ovaj prigovor neosnovano ističe u žalbi protiv presude.

10. U žalbenom stadiju postupka i dalje je, prije svega, sporan način utvrđivanja mjesečnog fonda radnih sati, jer se prema stajalištu tužiteljice u mjesečni fond radnih sati za čitavo utuženo razdoblje računaju svi dani u tjednu, osim subote, nedjelje i blagdana, dok se prema stajalištu tuženice počevši od 21. prosinca 2015. mjesečni fond radnih sati računa na način da se od dana u tjednu odbiju samo subota i nedjelja, a ne i blagdan koji eventualno pada u tjednu.

10.1. Sporno je i obračunavaju li se dodaci samo na osnovnu plaću ili i na ostvarene sate prekovremenog rada.

11. Odredbe članka 51. stavka 10. KU/13, odnosno članka 49. stavka 10. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18., dalje: KU/18), tumačenje kojih je sporno u ovom postupku, glase: „Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.“.

12. Pozivajući se na Zaključak 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 sud prvog stupnja zaključuje da mjesečni fond radnih sati mora biti jednak za sve radnike, bez obzira rade li samo u jutarnjoj smjeni, turnusu, dežurstvu i sl. odnosno da ne smije postojati razlika u načinu obračuna redovnog mjesečnog fonda sati između radnika koji rade na dane blagdana koji padaju od ponedjeljka do petka i onih koji na te dane ne rade. Po mišljenju suda prvog stupnja, mjesečni fond radnih sati treba obračunavati kao umnožak broja radnih dana u mjesecu i osam sati, a blagdani se ne mogu uračunati u mjesečni fond radnih sati, što da proizlazi iz Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14. i 127/17., dalje: ZR), a i iz članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96., 96/01., 13/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11.) prema kojemu blagdan nije radni dan. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja utvrđuje da redovni mjesečni fond radnih sati za čitavo utuženo razdoblje tvori umnožak radnih dana bez blagdana, subota i nedjelja u tekućem mjesecu i osam radnih sati dnevno, polazeći od temeljnog načela da odredbe Kolektivnog ugovora i Zaključci Povjerenstva za tumačenje KU-a ne smiju biti nepovoljniji za zaposlenike od temeljnih zakonskih odredaba.

13. Prema shvaćanju ovoga suda, s obzirom na odredbe članka 19. stavka 6. KU/13 odnosno članka 16. stavka 6. KU/18, prema kojima tumačenje povjerenstva ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je prilikom primjene KU/13 i KU/18 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 i KU/18. Pritom nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora zato što je nemoralno, pretjerano strogo ili sl.

14. Odredbu članka 51. stavka 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 dva puta je tumačilo.

14.1. Tako su na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015., s obzirom na veliki broj upita vezanih uz mjesečni fond radnih sati kada blagdan pada u radni dan, članovi povjerenstva odlučili na sve upite odgovoriti općenitim tumačenjem te su donijeli

Zaključak broj 148 koji glasi:

„Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad.

U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom.

Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. godine jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati i za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.“.

14.2. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak broj 153 koji glasi:

„Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-tnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati.

Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće.

Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148.“.

15. Ovaj sud ne nalazi da bi s obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu navedenih tumačenja kao sastavnog dijela KU/13.

16. Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, Zaključak broj 153 u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati.

17. Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 nije stavljen izvan snage, a Zaključak identičnog sadržaja donesen je na 5. sjednici Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/18 održanoj 21. studenoga 2018.

18. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je Zaključak broj 169 koji glasi: „Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.“

18.1. KU/13 stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 kojega je Povjerenstvo donijelo pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju bi redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

19. S obzirom na obvezujući karakter tumačenja kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje, koji predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora (članak 19. stavak 6. KU/13), osnovana je tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženica u razdoblju od 21. prosinca 2015. pogrešno računala mjesečni fond radnih sati, propuštajući taj fond umanjiti za dane blagdana u tom mjesecu.

20. Odredbom članka 52. KU/13 odnosno članka 50. KU/18 određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenskom radu i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju se u postocima navedenim u članku 51. KU/13, odnosno članku 49. KU/18. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe stavka 9. članka 51. KU/13, odnosno članka 49. KU/18.

21. Neosnovano tužiteljica navodi da je tuženičin obračun rezultirao diskriminirajućim postupanjem prema njoj u odnosu na radnike koji ne rade u dane blagdana i neradnih dana koji padaju od ponedjeljka do petka. Ostali radnici su za dane blagdana i neradnih dana ostvarili pravo na naknadu plaće, a tužiteljica je za sate odrađene prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan ostvarila pravo na uvećanje plaće za 150%.

22. Slijedom navedenoga, trebalo je prihvatiti onu varijantu nalaza i mišljenja vještaka prema kojoj je od 21. prosinca 2015. redovni mjesečnih fond radnih sati obračunat kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, dakle koji uključuje blagdane u taj fond.

23. Među strankama je sporno i pravo na isplatu dodataka na sate ostvarene u prekovremenom radu.

24. Prema odredbi članka 47. KU/13 odnosno članka 45. KU/18 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a prema stavku 3. dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Temeljnim kolektivnim ugovorima za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12. i broj 24/17.) plaća radnika je regulirana na isti način.

25. Pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbe članka 91. stavka 3. ZR-a koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Osim toga, odredbom članka 94. ZR-a propisano je pravo radnika na povećanje plaće po četiri osnove koje se međusobno ne isključuju, i to: za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi.

26. Odredbom članka 57. KU/13 te sadržajno istovjetnom odredbom članka 55. KU/18 propisano je pravo na dodatak na plaću na pojedinim radnim mjestima i poslovima na kojima postoje posebni uvjeti rada. Prema odredbi članka 59.a KU/13 koja se primjenjuje od 1. listopada 2015., odnosno od stupanja na snagu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 4. kolovoza 2015. („Narodne novine“ broj 96/15.), kao i prema odredbi članka 58. KU/18, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću i to za razdoblje od 1. listopada 2015. na dalje u iznosu od 4% od osnovne plaće.

27. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada ne isključuje pravo tužiteljice da za odrađene sate prekovremenog rada ostvari ugovorene dodatke na plaću odnosno da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka i uvećanja utvrđenih citiranim odredbama KU/13 i KU/18. Za ocjenu pravilnosti takvog pravnog stava odlučne su odredbe članka 47. KU/13 i članka 45. KU/18 koje definiraju plaću radnika, ali i odredbe ZR-a kao općeg propisa. Kada bi pravo radnika na povećanje plaće za prekovremeni rad isključivalo pravo radnika na povećanje plaće po drugim osnovama, to bi bilo u suprotnosti s naprijed navedenom odredbom članka 94. ZR-a. Osim toga, po prirodi stvari, uvećanje plaće za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na dodatke za otežane uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi, jer se i prekovremeni rad obavlja u istim otežanim uvjetima i s istom odgovornošću, dakle između njih nema kvalitativne razlike.

28. I Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici od 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-56/19-18 prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13. i 96/15.) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

29. Budući da tuženica nije tužiteljici isplaćivala puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, tužiteljica je uskraćena za dio iznosa naknade za godišnji odmor koji joj pripada prema članku 36. stavku 2. KU/13 i članku 34. stavku 2. KU/18.

30. Slijedom svega navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je prihvatiti onu varijantu nalaza i mišljenja vještaka prema kojoj tužiteljici za utuženo razdoblje pripada razlika bruto plaće u iznosu od 1.543,76 eura.

30.1. Na taj iznos tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dospijeća plaće za svaki pojedini mjesec, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći. Međutim, kako je tužiteljica za svibanj 2018., s dospijećem 16. lipnja 2018., utužila zatezne kamate na manji iznos razlike plaće (21,49 eura) nego što joj pripada (50,09 eura), zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zatezne kamate iznosi 1.515,16 eura, dakle manji je od ukupno dosuđenog iznosa glavnice.

30.2. Za razliku do dosuđenih 2.251,38 eura bruto, koja iznosi 707,62 eura, kao i za razliku utuženih zateznih kamata tužbeni zahtjev je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan.

31. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

32. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku, djelomična preinaka odluke o glavnoj stvari zahtijeva i djelomičnu preinaku odluke o troškovima postupka prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a.

32.1. Pobijanom odlukom su tužiteljici u cijelosti dosuđeni troškovi postupka prema članku 154. stavku 5. ZPP-a za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u vrijednosti 750 bodova ili 1.500,00 eura te trošak vještačenja u iznosu 331,80 eura, što ukupno iznosi 1.831,80 eura.

32.2. Tužiteljica je uslijed preinake prvostupanjske presude u konačnici uspjela u sporu u omjeru od 69%, što istovremeno znači tuženičin uspjeh od 31% pa je tuženica tužiteljici dužna naknaditi 38% troškova odvjetničkog zastupanja, što iznosi 570,00 eura. Trošak vještačenja u iznosu od 331,80 eura tužiteljici pripada u cijelosti pa ukupni opravdani trošak tužiteljice iznosi 901,80 eura i u tom je dijelu odbijena žalba i potvrđen pobijani dosuđujući dio odluke o troškovima postupka na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a. Za razliku do dosuđenih 1.831,80 eura, koja iznosi 930,00 eura, zahtjev za naknadu troškova valjalo je odbiti kao neosnovan i preinačiti pobijanu odluku na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

33. Žaliteljica je uspjela sa žalbom u omjeru od 31% pa joj prema tome uspjehu pripadaju troškovi žalbenog postupka, o kojima je odlučeno primjenom članka 154. stavka 2. i članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a. Žaliteljici pripada trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 312,50 eura prema tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 53,09 eura, što ukupno iznosi 365,59 eura, a prema uspjehu sa žalbom žaliteljici pripada 113,33 eura, dok je za razliku u iznosu od 252,26 eura zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Puli 17. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus