REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-446/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o., odvjetnicima u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave održane 4. veljače 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja ĐZ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o., i zamjenika punomoćnika tuženika Borne Kustec, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., nakon javne objave presude, 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209896358 od 26. lipnja 2007. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 2. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 41.300,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (u dijelu članka 1., članka 2. i članka 7. ugovora).

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.876,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-85,19 EUR od dana 16. kolovoza 2014. do isplate,

-117,00 EUR od dana 16. rujna 2014. do isplate,

-119,27 EUR od dana 16. listopada 2014. do isplate,

-120,37 EUR od dana 16. studenog 2014. do isplate,

-124,30 EUR od dana 16. prosinca 2014. do isplate,

-101,62 EUR od dana 16. siječnja 2014. do isplate,

-106,24 EUR od dana 16. veljače 2014. do isplate,

-108,56 EUR od dana 16. ožujka 2014. do isplate,

-106,54 EUR od dana 16. travnja 2014. do isplate,

-103,63 EUR od dana 16. svibnja 2014. do isplate,

-104,26 EUR od dana 16. lipnja 2014. do isplate,

-106,33 EUR od dana 16. srpnja 2014. do isplate,

-107,99 EUR od dana 16. kolovoza 2014. do isplate,

-108,41 EUR od dana 16. rujna 2014. do isplate,

-110,19 EUR od dana 16. listopada 2014. do isplate,

-112,73 EUR od dana 16. studenog 2014. do isplate,

-113,21 EUR od dana 16. prosinca 2014. do isplate,

-113,59 EUR od dana 16. siječnja 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. veljače 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. ožujka 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. travnja 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. svibnja 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. lipnja 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. srpnja 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. kolovoza 2015. do isplate,

-113,40 EUR od dana 16. rujna 2015. do isplate,

to do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi 2 koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.466,36 EUR (dvije tisuće četiri stotine šezdeset i šest eura i trideset i šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za više zatraženi iznos od 375,00 EUR (tri stotine sedamdeset i pet eura) na ime naknade troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio 31. svibnja 2019. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 3209896358 od 18. lipnja 2007., sklopljenog između kreditora Zagrebačka banka d.d., Trg Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja JZ, K.Šandora Đaljskog 35a, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojemu je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu). Predmetnom tužbom tužitelj nadalje potražuje isplatu iznosa od 15.000,00 kuna, na ime stečenog bez osnove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. prosinca 2007. do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđene troškove parničnog postupka teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su parnične stranke 18. lipnja 2007. sklopile Ugovora o kreditu broj: 3209896358, temeljem kojega ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 41.300,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja 10 godina. Nadalje, tužitelj je naveo kako je predmetnim ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na da dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

Tužitelj je naveo kako je on temeljem odredbe članka 2 predmetnog ugovora o kreditu, pored glavnice, tuženiku bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje. Nadalje, predmetnom odredbom članka 2 ugovora o kreditu kamatna stopa određena je kao promienjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora.

Nadalje, tuženik je naveo kako parnične stranke nisu posebno pregovarale o ugovorenoj kamati s promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom. S tim u svezi naveo je da se radilo o tipskom ugovore kreditora, odnosno tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao mogućnost utjecati.

Tužitelj je naveo kako je tuženik za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/2013.), višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja.

1.2. Tužitelj se u tužbi pozvao i na presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014, kao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u kojoj se u točki I. izreke utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorna redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, loje utječu na odluku tuženika o promijeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te tme je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužitelj je, nadalje, naveo, da s obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promijenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu, koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., tužitelj smatra da je tuženiku sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111., 1115, 1046. istoga Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

U svezi s navedenim tužitelj se poziva na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku, u kojoj je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. stavka 1. istog zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanja tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja, u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj je također naveo kako je člankom 138.a a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09.), odnosno člankom 118. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15.) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.4. Nadalje, tužitelj je naveo da su on kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, sklopili dana 4. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu, temeljem odredbi članka 19.a

– 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09. - 102/15.), kojim Aneksom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je naveo da unatoč ugovorenoj konverziji, on i nadalje ima pravni interes na podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 26. lipnja 2007., kojim je kamatna stopa određena kao promijenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

1.5. Tužitelj se u tužbi pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., prema kojemu sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj je naveo kako Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

1.6. Tužitelj je u tužbi također naveo da on kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od isplate kredita do 1. siječnja 2014., na koju tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, stoga je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev.

2. Tužitelj je podneskom od 1. ožujka 2023. preinačio tužbeni zahtjev na način da je istaknuo i drugi tužbeni zahtjev uz već postavljeni tužbeni zahtjev , i to tako da uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnima ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope jednostranim odlukama tuženika te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena kamatnih stopa u razdoblju od 26. lipnja 2007. do 1. siječnja 2014., postavlja i tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnima ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita kao i kamate vežu za valutu švicarski franak te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena valute za vrijeme od 26. lipnja 2007. do 4. siječnja 2016. kada je provedena konverzija ugovora o kreditu. Tako preinačenim tužbenim zahtjevom tužitelj je na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata potraživao iznos od 11.281,44 EUR.

2.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 1. veljače 2024., donio rješenje kojim je dopustio tužiteljevu preinaku tužbenog zahtjeva. Sud je predmetnu preinaku dozvolio na temelju članka 190. stavak 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, i to pogledu pravne osnove, visine, odnosno izračuna te u pogledu razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u konkretnom sporu. Tuženik je naveo kako tužitelj nije dostavio svu dokumentaciju uz tužbu nego traži da se ista službenim putem pribavi od tuženika, s tim u svezi naveo je kako isto nije u skladu s pravilom u teretu dokaza. Stoga je tuženik naveo i kako tužiteljeva tužba ne predstavlja stupnjevitu tužbu u smislu odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP-a, koja bi opravdala dostavu dokumentacije od strane tuženika. Nadalje, naveo je da ne postoje uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe jer tužitelj nije dokazao da je izvansudskim putem od tuženika zatražio dostavu predmetne dokumentacije, a da je tuženik tu dokumentaciju odbio dati tužitelju. Tuženik je predložio sudu odbiti tužiteljev prijedlog za dostavu predmetne dokumentacije sudskim putem. U svezi s navedenim tuženik je naveo kako predmetna dokumentacija predstavlja dokumentaciju koju bi tužitelj trebao imati i koja je djelomično sukladno izričitim zakonskim odredbama javno dostupna putem interneta. Tuženik također navodi kako on smatra da je tužitelj mogao, i trebao, kao i svaki drugi korisnik kredita, mogao otići u poslovnicu banke i pribaviti dokumentaciju vezanu uz svoj kredit. S obzirom na navedeno tuženik smatra da bilo kakvo specificiranje tužbenog zahtjeva sukladno članku 186.b stavak 3. nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije osnovano niti predviđeno odredbama ZPP-a.

Nadalje, tuženik je naveo kako je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015.), a s obzirom da su parnične stranke 4. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR.

3.1. U tom smislu tuženik je naveo kako se konverzijom koja je predviđena odredbom članka 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, postiže promjena valute kredita iz CHF u EUR, primjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do datuma sklapanja aneksa ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazum o raspolaganju pretplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

Tuženik je naveo kako svi iznosi koje je tužitelj platio u CHF kreditu, uključuju i iznose koje tužitelj potražuje u konkretnom postupku, jer su oni uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tužitelj 15. rujna 2008. uplatio iznos od 451,68 CHF, odnosno anuitet po povećanoj kamati od 5,70%, a što je u kunskoj protuvrijednosti ukupno 2.008,00 kuna. Nadalje, naveo je kako je iz izračuna konverzije razvidno da je banka u rujnu 2008. u izračun konverzije uvrstila uplatu izvršenu 15. rujna 2008., u iznosu od 4451,68 CHF, odnosno 2.008,00 kuna, odnosno uplatu po povećanoj kamati od 5,70% i tečaj na dan uplata sukladno gore navedenome. Nadalje, tuženik je naveo kako je takav princip vidljiv kod svake tužiteljeve uplate, te promjene kamatne stope. Nadalje, naveo je da ukoliko se izvrši uvid u promete po kreditu, tada je vidljivo kako je tužitelj 15. rujna 2009. uplatio banci anuitet u iznosu od 461,85 CHF, u kunskoj protuvrijednosti 2.238,00 kuna, odnosno anuitet po povećanoj kamati od 6,30 %. Nadalje, naveo je kako je iz izračuna konverzije vidljivo kako je banka u rujnu 2009. u izračun konverzije uvrstila uplatu od 15. rujna 2009., u ukupnom iznosu od 461,74 CHF, odnosno 2.238,00 kuna, odnosno uplatu po povećanoj kamati od 6,30% i tečaj na dan uplate, i tako za svaki mjesec otplate.

3.2. Tuženik je naveo, u slučaju da je tužitelj 26. lipnja 2007. uzeo kredit u EUR, taj iznos kredita bi bio 24.815,24 EUR. Od dana sklapanja kredita pa do 30. rujna 2015. tužitelj bi po takvom EUR kreditu na ime glavnice i kamata banci bio dužan platiti 27.374,69 EUR, a pri čemu bi na dan 30. rujna 2015. njegova neotplaćena glavnica bila 6.066,18 EUR. Nadalje, naveo je da preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF kreditu u iznose u EUR, dolazi se do zbroja ukupnih tužiteljevih uplata od 32.812,92 EUR. Iz čega proizlazi, smatra tuženik, da je tužitelj preplatio EUR kredit za 5.438,23 EUR odnosno 41.505,00 kuna te mu je iznos pretplate uplaćen na račun Zagrebačke banke d.d.

Tuženik je, nadalje, naveo kako su sve tužiteljeve uplate, pa i uplate po povećanoj CHF kamati i povećanom CHF tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 27.374,99 EUR po EUR kreditu. S tim u svezi tuženik je naveo kako je na stranici 6 izračuna vidljivo da je tužitelj ukupno uplatio 244.449,26 kuna, odnosno preračunato u EUR, iznos od 32.812,92 EUR. S tim u svezi tuženik je naveo kako je tužiteljeva kreditna obveza po kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u konkretnom postupku.

3.3. Tuženik je naveo kako je zahtjev kojega tužitelja postavlja u tužbenom zahtjevu, protivan, odnosno suprotan izričitoj propisanim pravilima konverzije. U tom smislu naveo je da ukoliko bi se stav tužitelja da mu je prilikom konverzije trebao biti priznat iznos po pojedinom anuitetu iz fiksnog otplatnog plana u CHF s početnom kamatnom stopim od 4,40%, za cijelo vrijeme razdoblja otplate kredite do trenutka konverzije, tada bi se negirali mandatorni principi konverzije iz članka 19. s. stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15.

Tuženik je nadalje naveo kako je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog aneksa, gdje su ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o pretplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovu sporazuma o konverziji, temeljeni na izračunu konverzije.

S tim u svezi naveo je i kako je banka temeljem članka 19.d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c. ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, a što je dostupno na mrežnoj stranici tuženika.

Tuženik smatra da je na tužitelju teret dokaza da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, dok na strani banke postoji presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom da je to potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor banke. S tim u svezi tuženik se pozvao na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj: Gž-794/2018-2 od 25. ožujka 2019. te Županijskog suda u Sisku broj: Gž-629/2016.

3.4. U odnosu na pravno shvaćanje, na koje se tužitelj poziva, a koje je izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tuženik je naveo kako je predmetna odluka usvojena na pitanje procesne dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu te zadržavanje pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. Tuženik smatra da je pozivanje tužitelja na pravno shvaćanje iz navedene odluke promašen, jer je tužitelj postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev. S tim u svezi naveo je kako se Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., ni u najmanjoj mjeri nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. Tuženik smatra kako je tužitelj imao pravo izbora prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom predmetni aneks. Tuženik je predložio sudu izvesti dokazom uvidom u isprave koje prileže spisu te odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u cijelosti.

4. Podneskom od 13. kolovoza 2019. tužitelj je naveo da osporava tuženikov prigovor zastare. S obzirom da iz odgovora na tužbu ne proizlazi da bi tuženik prigovarao zastari, sud je u tom dijelu zanemario navode tužitelja iz predmetnog podneska.

U istom podnesku tužitelj je ustrajao kod navoda istaknutih u tužbi, navodeći da ostaje kod tužbenog zahtjeva te da unatoč ugovorenoj konverziji ima pravni interes ustati s tužbom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 7. lipnja 2007., kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, te je navedeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o krediti mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate, u skladu s važećom odlukom banke, tuženika, dakle, jednostrano, bez posebnog pregovaranja i bez ugovorenih, jasnih parametara koji su od utjecaja na promjenu visine kamate stope, pa i pravni interes ustati s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

5. Stranke, i to tužitelj podnescima od 14. veljače 2020., 1. ožujak 2023., 20. prosinca 2023. i tuženik podnescima od 24. veljače 2023. i 19. siječnja 2024., su se tijekom postupka podnescima podrobnije očitovale na navode tužbe, odnosno odgovora na tužbu, u kojima su u bitnome ponavljale svoje stavove glede pravnog interesa za podnošenje tužbe, konverzije, statusa potrošača, zadatka vještačenja i pozivale se na oprečnu sudsku praksu, svaka u prilog svojih navoda, osporavajući navode protivne strane.

6. Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, podneskom od 30. listopada 2024. te je naveo da je isti postavio u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka od 23. listopada 2024., odnosno u skladu s tablicom br. 4, prikazanom na stranicama 14, 15 i 16 nalaza i mišljenja vještaka, te je tako uređenim tužbenim zahtjevom u kondemnatornom dijelu potraživao na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.876,63 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako je to pobliže opisano u izreci. U deklaratornom dijelu tužbeni zahtjev ostao je identičan onome kako ga je tužitelj preinačio podneskom od 1. ožujka 2023.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: dodatak ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj dodatka ugovoru 3209896358 od 4. siječnja 2016. (str. 6 do 8), ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između parničnih stranaka i OZ kao založnog dužnika 26. lipnja 2007., broj ugovora 3209896358, kreditna partija 7103704959, ovjeren po javnom bilježniku Nadi Kemec u [adresa] broj OV-10744/07 od 2. srpnja 2007. (str. 9 do 14), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103704959 od 17. svibnja 2019. (str. 15), otplatna tablica (str. 16 do 20), promet po kreditu/specifikacija uplata (str. 21 do 28), dopis tuženika upućen tužitelju o konverziji od 12. studenog 2015. (str. 14), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. s informativnim sažetkom izračuna konverzije i pregledom otvorenih stavki po kreditu (str. 43 do 54), promet po kreditu specifikacija uplate za razdoblje od 18. lipnja 2007. do 4. siječnja 2016. (str. 55 do 64), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama od KPMG Croatia d.o.o. za reviziju (str. 98 do 101), sudska praksa koju su stranke dostavile u tijeku postupka. Pored navedenoga provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Mirni Tot Nužda, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

7.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

7.2. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

8. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 18. lipnja 2007. sklopili Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209896358, solemniziran po javnom bilježniku Nadi Kemec u [adresa], broj: OV-10744/07. od 2. srpnja 2007. Nije sporno niti da je temeljem predmetnog ugovora o kreditu, tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 41.300,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja 10 godina.

9.1. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,40 % godišnje.

9.2. Nesporno je kako su tužitelj i tuženik 4, siječnja 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

10. Sporna je među parničnim strankama pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica sklopila navedeni ugovor u svojstvu potrošača, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne, ima li tužitelj pravni interes na podnošenje tužbe s obzirom na sklapanje dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

11. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreidtu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, odredbom članka 84 ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11.1. Prema članku 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi članka 3. stavak 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je on s tuženikom, čiji je bio klijent, ugovorio 2007. stambeni kredit. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, razgovarao je s osobnim bankarom, ali i s ekonomistima zaposlenim kod tuženika koji su mu savjetovali sklapanje kredita u valuti CHF, navodeći mu da je to za njega najpovoljnije. Tuženik mu nije dao ponude drugih kredita, u drugim valutama, iako je tužitelj tražio ponude za druge valute, djelatnici tuženika su mu rekli da je CHF najpovoljniji. Tužitelj je iskazao kako misli da su mu prilikom sklapanja ugovora djelatnici tuženika rekli da kamatna stopa nije promjenjiva. Nadalje, tužitelj je iskazao, kako je nakon određenog vremena od sklapanja predmetnog ugovora kamata rasla, kao i valuta pa je u određenom trenutku mjesečni obrok kredita bio duplo veći od početnog obroka. Nakon što je primijetio ta povećanja mjesečnih obroka, usmeno se obratio tuženiku i tamo su me rekli da je to privremeno i da će to povećanje stati. Tužitelj je iskazao kako je on znao da je CHF stabilna valuta, jer je pravne struke, i znao je da je Švicarska monetarno jaka država. S tim u svezi iskazao je da nije bio svjestan da se iznos anuiteta može mijenjati jer je mislio da je kamatna stopa fiksna, a švicarski franak stabilan. Nadalje, u svom je iskazu naveo kako mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu zaposlenici tuženika nisu dali nikakva upozorenja ili obavijesti niti usmeno niti pismeno, u obliku letka brošure i slično o tome, a putem čega bi se on moga sam informirati.

Tužitelj je iskazao kako prije nego li je sklopio predmetni kredit s tuženikom, nije išao u druge banke, kako bi se informirao o uvjetima ugovora o kreditu i kako bi zatražio ponudu, jer je on dugogodišnji klijent Zagrebačke banke i prije predmetnog kredita od je kod tuženika ugovarao kredite, i on i njegova supruga su imali otvorene račune kod tuženika, stoga je tužitelj imao povjerenje u tuženika. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je s tuženikom sklopio dodatak ugovora o kreditu, odnosno aneks, jer mu je to ponudio tuženik, odnosno banka. Tužitelj je iskazao kako misli da se predmetnim aneksom trebala izvršiti konverzija, te je iskazao kako ga na sklapanje ugovora i aneksa nitko nije prisilio niti je to bila posljedica zablude, prijetnje ili prijevare. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako se kao pravnik nikada nije bavio financijskim pravom, za radnoga vijeka bavio se kaznenim pravom. Na upit suda tužitelj je iskazao kako smatra da je fiksna kamatna stopa stalna, nije promjenjiva, dok je promjenjiva kamatna stopa podložna povećanjima ili smanjenjima, dok je za pojam valutne klauzule čuo, ali mu je značenje istoga nepoznato. S tim u svezi iskazao je da sam od tuženika nije tražio pojašenjenja pojmova koji mu nisu jasni.

U svom iskazu tužitelj je naveo da prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o krediti nije niti na koji način mogao utjecati na sadržaj pojedine odredbe, jer je ugovor pripremila banka i on ga je samo potpisao, i nije bilo prilike da tuženika upita za promjenu pojedine odredbe. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu, djelomično pročitao, nešto je razumio, a nešto nije, nije ulazio u detalje predmetnog ugovora. S tim u svezi iskazao je kako nije razumio svaku odredbu ugovora, navedeno iz razloga što nije financijski stručnjak pa tako nije primjerice razumio pojam valutne klauzule. Nadalje, iskazao je da mu niti javni bilježnik koji je ovjerio predmetni ugovor, nije dao neka pojašnjenja i tumačenja samog ugovora, nego je javni bilježnik tužitelju predočio ugovor kojega jer tužitelj potpisao, a javni bilježnik ga potom ovjerio. Nadalje, iskazao je kako se on obraćao tuženik u pogledu refinanciranja, odnosno rekonstruiranja kredita, a kako bi smanjio iznose otplate, a na njegov upit tuženik mu je odgovorio da se tu ne može ništa. Tužitelj je iskazao da nije siguran je li prilikom sklapanja predmetnog dodatka ugovoru vidio otplatni plan, ostavlja kao moguće da ga je vidio, te je iskazao kako je prilikom sklapanja ankesa ugovora o kreditu, kredit u većem dijeli bio otplaćen. Također, iskazao je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio informiran o kretanju CHF, on je pratio vrijednost CHF i kada je sklapao ugovor ta vrijednost je za njega bila povoljna, ali nije mislio niti pretpostavljao da će se ta vrijednost CHF mijenjati, on je mislio da je to stalno i da zbog toga svi govore da je kredit u CHF najpovoljniji.

Tužitelj je iskazao kako je u poslovnicu tuženika zbog samog kredita išao 2-3 puta, a inače je često išao u banku jer je tamo imao otvoren tekući račun. Iskazao je da se ne može sjetiti jesu li mu na adresu stanovanja dostavljeni parametri mijenjanja kamatne stope od 8. siječnja 2013., ali je moguće da su mu dostavljeni, i tada je kredit već bio u većem dijelu otplaćen.

U svom iskazu tužitelj je naveo da predmetni kredit ugovorio u svrhu adaptacije nekretnine jer je tada kupio stariju kuću koja je zahtijevala kompletnu adaptaciju. Nadalje, iskazao je da su novčana sredstva ostvarena kreditom isplaćena na račun obrtnika građevinske struke koji je obavljao radove. Na predmetnoj kući izvršena je kompletna renovacija – mijenjan je krov, stolarija, i svi drugi radovi koji su bili potrebni, jer se radilo o staroj kući. S tim u svezi iskazao je kako na adresi predmetne kuće koju je adaptirao nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost i nije bio vlasnik obrta, niti trgovačkog društva. Nadalje, iskazao je kako je on samostalno otplatio predmetni kredit, jer je imao dobra primanja i nije imao problema u otplati kredita, ali je otplata bila otežana zbog promjene u visini anuiteta jer su isti drastično rasli.

12.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je ista iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

13. Uvidom u ugovor o kreditu od 18. lipnja 2007. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, s ugovorenom namjenom za adaptaciju kuće, da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan, člankom 3. Ugovora da je rok otplate kredita 10 godina, a prema članku 7. Ugovora kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 434,34 CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora.

13.1. Dakle, iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom - potrošačem - te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (tipskog ugovora) sastavljenog od strane tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je razvidno da je ugovorena klauzula CHF.

13.2. Iz predmetnog Ugovora o kreditu, Dodatku tom ugovoru i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te za potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same namjene Ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju kuće. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

14. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Tuženik u ovoj pravnoj stvari, u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazao da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti ne tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

14.2. Potrebno je utvrditi je li predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz članka 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07). Nakon saslušanja tužitelja ovaj sud zaključuje da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje u svom iskazu, kako je istom nejasno što to znači valutna klauzula, kao i što nije razumio promiienu anuiteta vjerujući u stabilnost CHF. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu članka 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

15. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr. Tuženik je u Ugovor o kreditu unijo neodređenu i prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope slijedom čega se može zaključiti da je postupio suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,40%, dok mu podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati nisu bili poznati, dakle bili su neodređeni i neodredivi. Tuženik je financijska institucija i njegov cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bio dužan detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita

15.1. Uzimajući u obzir odredbu članka 81. i 82. ZZP/03 kojima je propisano da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, sud smatra da su ugovorne odredbe iz članka 4., 7. i 12. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003

15.2.Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud ocjenjuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Tuženik je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustio informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

16. Temeljem odredbe članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem članka 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane.

16.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

16.2. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. U razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16.4. U smislu odredbe članka 502.a. stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16.5. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona, te da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.6. Dakle, sukladno članku 502.c ZPP. ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.

17. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristalo i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

17.1. Identična utvrđenja proizlaze iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019., u predmetu ZZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

17.2. S tim u vezi ukazuje se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018-2 zauzet je jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. godine Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.)

– Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne".

17.3. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. S obzirom na navedeno stajalište i činjenicu da korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, tužitelj postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu da odredbu članka 326. stavak 1. i 2. ZOO. Ovakav identičan pravni stav u svojoj odluci izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

17.4. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljii nije u cijelosti obeštećeni, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu. (isto Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj: Gž-361/2024-3 od 17. veljače 2025.)

18. Zahtjev tužitelja za isplatu i restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

18.1. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene) dakle, samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,40 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

19. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. U slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

20. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužiteljica je o promjeni samo obavještavana, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva.

20.1. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužiteljicu jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora.

21. Radi utvrđivanja koliko je tužitelji više platio tuženiku temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadna povišenja kamatnih stopa te dane kada su pojedine preplate izvršene za utuženo razdoblje od 26. lipnja 2007. do 1. siječnja 2014., zatim koji je iznos tužitelj preplatio uzimajući u obzir srednji tečaj za CHF Hrvatske narodne banke na dan sklapanja ugovora o kreditu i naknadni rast tečaja CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za utuženo razdoblje od 26. lipnja 2007. do 4. siječnja 2016., uz uvažavanje iznosa preplate koji je tužitelju priznat provedenom konverzijom 4. siječnja 2016. a radi utvrđenja stvarnog iznosa preplata tužitelja, prikazanog po svakom pojedinom plaćenom anuitetu, s prikazom negativnih razlika kada je kamatna stopa ili tečaj CHF bio manji od početnih parametara, dakle, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, ovaj sud proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Mirni Ton Nužda, dipl. oec.

21.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju (stranica spisa 170-186) stalna sudska vještakinja Mirna Tot Nužda, dipl. oec. navela je da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu 26. lipnja 2007. godine u iznosu od 41.300,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,40% godišnje. Vještakinja je navela da je kredit isplaćen dana 27. srpnja 2007. godine. Pri otplatu kredita više je plaćen iznos od 11.952,86 KN (1.586,42 EUR)zbog promjene kamatne stope, nadalje zbog promjene tečaja više je plaćen iznos od 52.251,73 KN (6.935,00 EUR), dok je zbog promjene tečaja manje plaćeno 5,76 KN (0,77 EUR), iz čega proizlazi razlika anutiteta od 64.198,83 kn (8.520,65 EUR). Nadalje, navela je da je za razdoblje vještačenja od 1. listopada 2007. do 1. srpnja 2014., utvrđeno je da se do 3. anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa 4,40% koja je i ugovorena., dok se od 3. do 78. anuiteta obračunavala kamatna stopa viša od ugovorene. Nadalje, navela je da se od 78. anuiteta do dana konverzije obračunavala kamatna stopa niža od ugovorene. S tim u svezi stalna sudska vještakinja navela da je da je temeljem izračuna utvrđena razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 11.952,86 HRK (1.586,42 EUR). Vještakinja je navela da je više plaćen iznos iznosi 10.927,23 HRK (1.450,29 EUR)od zbog promjene kamatne stope u utuženom razdoblje od 26. lipnja 2007. do 1. siječnja 2014.

Nadalje, navela je da je razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 52.245,97 HRK (6.934,23 EUR). Također, vještakinja je navela kako je više plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 52.251,73 HRK (6.935,00 EUR) i manje plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 5,76 HRK (0,77 EUR). U svezi navedenom navela je kako ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 63.178,96 kn. Nadalje, navela je kako su iznosi preplate (više plaćenog) umanjeni za iznos preplate utvrđene konverzijom i smanjivani su po svakom pojedinom anuitetu od početka otplate, dok iznos preplate nije sveden na nulu. Nadalje, navela je kako sukladno Dodatku Ugovora o kreditu (konverzija) utvrđen iznos preplate u iznosu od 41.505,00 kn. Stoga, kada se od ukupnog iznosa više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule. a što iznosi 63.178,96 kn oduzme utvrđen iznos preplate po konverziji, a što iznosi 41.505,00 kn, dobije se iznos od 21.673,96 kn (2.876,63 EUR), koji iznos je ukupan iznos preplate. Vještakinja je ukupan iznos preplate po pojedinim anuitetima prikazala u tablici 4. pisanog nalaza i mišljenja.

21.2. Podneskom od 30. listopada 2024. tužitelj je izvijestio sud da nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Mirne Tot Nužda, dipl. oec. prihvaća u cijelosti, na isti nema primjedbi budući da je nalaz vještakinje jasan, razumljiv i sastavljen u skladu s prvilima struke. Nadalje, tužitelj je naveo kako je predmetnim nalazom i mišljenjem vještak u potpunosti odgovorio na zadatak vještačenja i utvrdio razliku plaćenih auiteta po primijenjenim uvjetima u odnosu na početno ugovorene uvjete s prikazom plaćenih iznosa.

21.3. Podneskom od 11. studenog 2024. tuženik je izvijestio sud da je zaprimio pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, ali se na isti nije izričito očitovao, dok je ustrajao s ranijim navodima kojima osporava pravo tužitelja na isplatu s obzirom da smatra da je potrošač obeštećen sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

21.4. Stalna sudska vještakinja Mirna Tot Nužda, dipl.oec. usmeno je iznijela svoj nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 4. veljače 2025., a u svom iskazu navela je da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 23. listopada 2024. Nadalje, iskazala je da je svoj pisani nalaz i mišljenje izradila temeljem stanja spisa predmeta, dakle, i temeljem aneksa koji prileži spisu, te je iskazala da je pri izračunu koristila srednji tečaj Hrvatske narodne banke, koji je vrijedio na dane plaćanja pojedinog anuiteta.

21.5. Nakon usmenog izlaganja pisanog nalaza i mišljenja, stalne sudske vještakinje Mirne Tot Nuža, dipl. oec. parniče stranke su iskazale da primjedbi nemaju. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen po pravilima struke temeljem vjerodostojne dokumentacije, stručno i objektivno, stranke se istome nisu protivile i sud nije imao razloga posumnjati u objektivnosti istoga.

22. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđivanja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe u skladu s Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

23. Odredbom članka 1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Na temelju citiranih zakonskih odredbi sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

23.1. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja u utuženom razdoblju iznos preplate od 2.876,63 EUR, to je u smislu odredbe članka 1111 i članka 1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

23.2. Na dospjele mjesečne anuitete zatezna kamata teče od dana dospijeća prema odredbi članka 1115. ZOO-a , navedeno iz razloga što nesporno utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj, a koja utvrđenja potječu i iz odluka donesenih u kolektivnim sporovima kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 2.876,63 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

24.1. Sud je kao osnovan tužitelju priznao i dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. stavak 1. Tarife. Nadalje, sud je osnovanim tužitelju utvrdio i trošak sastava podnesaka od 13. veljače 2020. (zaprimljen u sud 14. veljače 2020), 20. prosinca 2023., 1. ožujka 2023. i 30. listopada 2024., svaki u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife (četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku), dakle, ukupno 800,00 EUR. Nadalje, sud je tužitelju priznao i trošak sastava podneska od 4. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 3. Tarife.

Također je sud osnovanim priznao i trošak zastupanja na ročištima održanim kod ovoga suda 1. veljače 2024. i 4. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR svaki sukladno Tbr. 9. stavak 1. Tarife. Sud je osnovanim utvrdio i zatraženi trošak od 100,00 EUR na ime troška pristupa na ročište za objavu presude, sukladno Tbr. 9. stavak 3. Tarife. Na navedene iznose, koji ukupno iznose 1.600, 00 EUR, sud je tužitelju priznao i trošak PDV-a od 25%, a što iznosi 400,00 EUR, odnosno ukupno 2.000,00 EUR.

24.2.U istoj točki izreke sud je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 66,36 EUR sukladno Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23.), uzimajući pri tome u obzir da je iz stanja spisa razvidno da je tužitelj u navedenom iznosu i platio pristojbu na tužbu. Nadalje, sud mu je osnovan priznao i trošak uplaćenog predujma na ime knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 400,00 EUR, koji iznos je tužitelj platio što proizlazi iz potvrde o plaćanju koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 28. veljače 2024. (stranica spisa 163-164). Dakle, sud je ukupno osnovanim troškom tužitelja utvrdio iznos od 2.466,36 EUR, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

24.3. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate.

24.4. Sud je kao neosnovan utvrdio više zatraženi iznos, preko dosuđenog, i to zatraženi iznos od 200,00 EUR na ime sastava podneska od 12. kolovoza 2019., a koji je u sud zaprimljen 13. kolovoza 2019. iz razloga što u predmetnom podnesku tužitelj očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu te osporava prigovor zastare, iako tuženik niti nije prigovorio zastari te ponavlja ranije iznesene navod iz tužbe, stoga sud cijeni da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje konkretnog parničnog postupka, pa ga je sud u smislu odredbe članka 155. ZPP navedeni trošak odbio kao neosnovan. Na navedeni trošak sud nije tužitelju priznao niti zatraženi PDV od 25%, što iznosi 50,00 EUR. Nadalje, sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 100,00 EUR na ime sastava podneska od 4. prosinca 2024., a sve to budući da se radi o obrazloženom podnesku izvan Tbr. 8. točka 1. Tarife. Na navedeni iznos tužitelju nije priznat ni PDV od 25,00 EUR. Slijedom navedenoga sud je odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan za više zatraženi iznos od 375,00 EUR na ime troškova parničnog postupka, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

25. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj JZ po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu