Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-594/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Demetrović odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 7. veljače 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom a u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, te nakon objave presude dana 17. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na osnovi. Ugovora o kreditu broj 218246 od 27. lipnja 2008.g. u roku od 15 dana, isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1.290,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena koja teče na svaki pojedini iznos od 1. prosinca 2007.g. do 31. srpnja 2015.g. , do 1. kolovoza 2015.g. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- 0,52 EUR s kamatom od 06.kolovoza 2008.g. pa do isplate

- 0,85 EUR s kamatom od 06.ujna 2008.g. pa do isplate

- 1,73 EUR s kamatom od 07.listopada 2008.g. pa do isplate

- 4,36 EUR s kamatom od 06.studenog 2008.g. pa do isplate

- 3,15 EUR s kamatom od 06.prosinca 2008.g. pa do isplate

- 6,37 EUR s kamatom od 06.siječnja 2009.g. pa do isplate

- 6,47 EUR s kamatom od 06.veljače 2009.g. pa do isplate

- 6,91 EUR s kamatom od 06.ožujka 2009.g. pa do isplate

- 5,83EUR s kamatom od 06.travnja 2009.g. pa do isplate

- 5,99 EUR s kamatom od 06.svibnja 2009.g. pa do isplate

- 5,35 EUR s kamatom od 06.lipnja 2009.g. pa do isplate

- 4,87 EUR s kamatom od 07.srpnja 2009.g. pa do isplate

- 4,92 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2009.g. pa do isplate

- 5,21 EUR s kamatom od 06.rujna 2009.g. pa do isplate

- 4,93 EUR s kamatom od 06.listopada 2009.g. pa do isplate

- 4,91 EUR s kamatom od 06.studenog 2009.g. pa do isplate

- 5,41 EUR s kamatom od 06.prosinca 2009.g. pa do isplate

- 5,94 EUR s kamatom od 06.siječnja 2010.g. pa do isplate

- 6,83 EUR s kamatom od 06.veljače 2010.g. pa do isplate

- 6,50 EUR s kamatom od 06.ožujka 2010.g. pa do isplate

- 7,66 EUR s kamatom od 07.travnja 2010.g. pa do isplate

- 7,63 EUR s kamatom od 06.svibnja 2010.g. pa do isplate

- 9,02 EUR s kamatom od 06.lipnja 2010.g. pa do isplate

- 10,87 EUR s kamatom od 06.srpnja 2010.g. pa do isplate

- 9,69 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2010.g. pa do isplate

- 12,60 EUR s kamatom od 07.rujna 2010.g. pa do isplate

- 11,82 EUR s kamatom od 06.listopada 2010.g. pa do isplate

- 10,47 EUR s kamatom od 06.studenog 2010.g. pa do isplate

- 13,73 EUR s kamatom od 07.prosinca 2010.g. pa do isplate

- 15,79 EUR s kamatom od 06.siječnja 2011.g. pa do isplate

- 14,51 EUR s kamatom od 06.veljače 2011.g. pa do isplate

- 14,32 EUR s kamatom od 06.ožujka 2011.g. pa do isplate

- 13,44 EUR s kamatom od 06.travnja 2011.g. pa do isplate

- 14,96 EUR s kamatom od 06.svibnja 2011.g. pa do isplate

- 18,79 EUR s kamatom od 07.lipnja 2011.g. pa do isplate

- 17,53 EUR s kamatom od 06.srpnja 2011.g. pa do isplate

- 25,68 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2011.g. pa do isplate

- 25,17 EUR s kamatom od 06.rujna 2011.g. pa do isplate

- 19,31 EUR s kamatom od 06.listopada 2011.g. pa do isplate

- 19,00 EUR s kamatom od 06.studenog 2011.g. pa do isplate

- 18,36 EUR s kamatom od 06.prosinca 2011.g. pa do isplate

- 19,44 EUR s kamatom od 06.siječnja 2012.g. pa do isplate

- 20,58 EUR s kamatom od 07.veljače 2012.g. pa do isplate

- 20,42 EUR s kamatom od 06.ožujka 2012.g. pa do isplate

- 20,20 EUR s kamatom od 06.travnja 2012.g. pa do isplate

- 20,74 EUR s kamatom od 06.svibnja 2012.g. pa do isplate

- 21,21 EUR s kamatom od 06.lipnja 2012.g. pa do isplate

- 20,72 EUR s kamatom od 06.srpnja 2012.g. pa do isplate

- 20,91 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2012.g. pa do isplate

- 20,43 EUR s kamatom od 06.rujna 2012.g. pa do isplate

- 19,75 EUR s kamatom od 06.listopada 2012.g. pa do isplate

- 20,72 EUR s kamatom od 06.studenog 2012.g. pa do isplate

- 20,47 EUR s kamatom od 06.prosinca 2012.g. pa do isplate

- 20,81 EUR s kamatom od 06.siječnja 2013.g. pa do isplate

- 19,70 EUR s kamatom od 06.veljače 2013.g. pa do isplate

- 20,15 EUR s kamatom od 06.ožujka 2013.g. pa do isplate

- 20,83 EUR s kamatom od 06.travnja 2013.g. pa do isplate

- 20,22 EUR s kamatom od 07.svibnja 2013.g. pa do isplate

- 19,07 EUR s kamatom od 06.lipnja 2013.g. pa do isplate

- 18,70 EUR s kamatom od 06.srpnja 2013.g. pa do isplate

- 18,81 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2013.g. pa do isplate

- 19,60 EUR s kamatom od 06.rujna 2013.g. pa do isplate

- 20,43 EUR s kamatom od 06.listopada 2013.g. pa do isplate

- 20,08 EUR s kamatom od 06.studenog 2013.g. pa do isplate

- 20,41 EUR s kamatom od 06.prosinca 2013.g. pa do isplate

- 20,57 EUR s kamatom od 08.siječnja 2014.g. pa do isplate

- 21,03 EUR s kamatom od 06.veljače 2014.g. pa do isplate

- 21,30 EUR s kamatom od 06.ožujka 2014.g. pa do isplate

- 20,91 EUR s kamatom od 06.travnja 2014.g. pa do isplate

- 20,80 EUR s kamatom od 06.svibnja 2014.g. pa do isplate

- 20,42 EUR s kamatom od 06.lipnja 2014.g. pa do isplate

- 20,79 EUR s kamatom od 06.srpnja 2014.g. pa do isplate

- 21,20 EUR s kamatom od 07.kolovoza 2014.g. pa do isplate

- 21,57 EUR s kamatom od 06.rujna 2014.g. pa do isplate

- 21,68 EUR s kamatom od 07.listopada 2014.g. pa do isplate

- 22,08 EUR s kamatom od 06.studenog 2014.g. pa do isplate

- 22,30 EUR s kamatom od 06.prosinca 2014.g. pa do isplate

- 22,24 EUR s kamatom od 06.siječnja 2015.g. pa do isplate

- 20,31 EUR s kamatom od 06.veljače 2015.g. pa do isplate

- 20,31 EUR s kamatom od 06.ožujka 2015.g. pa do isplate

- 20,31 EUR s kamatom od 08.travnja 2015.g. pa do isplate

- 20,31 EUR s kamatom od 06.svibnja 2015.g. pa do isplate

- 20,31 EUR s kamatom od 06.lipnja 2015.g. pa do isplate

- 20,34 EUR s kamatom od 06.srpnja 2015.g. pa do isplate

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.276,98€ s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje od presuđenja 17. ožujka 2025. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Tužitelj SD oslobođen je plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 12.6.2023. utužio tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik "Sberbank" d.d. ( tada Volksbank d.d.) kao kreditor , sklopili su Ugovor o kreditu broj 218246 od 27. lipnja 2008.g. Na temelju ugovora o kreditu broj 218246 od 27. lipnja 2008.g., tužitelj je koristio kredit od 5.100,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu , te je prva rata iznosila 77,47 CHF dospijevala 5. kolovoza 2008. godine.

Tužitelj smatra da su gore navedene ugovorne odredbe nezakonite, nepoštene i ništetne jer su ovakvim ugovaranjem povrijeđene zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju. To se prije svega odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope čiji parametri nisu ni na koji način određeni kao i u dijelu ugovaranja valutne klauzule. Predmetnim ugovorom je ugovorena primjena valutne klauzule obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF. Pri tome tužitelju nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju niti su mu objašnjeni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predmetne klauzule.

Presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

Pozivajući se na navedene presude, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tuženik sukladno navedenom načelu bio dužan tužitelja informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio po ovim odredbama jer nije tužitelju ostavio mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužitelj mogao ili prihvatiti ugovor sročen od strane tuženika ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Ako se analizira predmetni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, vidljivo je da nigdje nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tuženik doista imao namjeru da tužitelj shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebao unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti i navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužitelju je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Da su tužitelju rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužitelj nikada na tako što ne bi pristao. Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila şamo tuženiku kao „sigurna valuta“ te da je tuženik time štitio isključivo vlastite interese, dok je tužitelja prepustio riziku enormnog tečajnog rasta CHF.

Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama na naknadu štete pozivati i na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Slično navodi i čl. 138. a ZZP, prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a za sve ugovore o kreditu zaključene s tuženikom u razdoblju 01.09.2004. -31.12.2008. utvrđene ništetnim odredbe kojim je ugovorena valuta vezana za CHF to je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi od njega primio sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima. Konkretna pravna posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe kojom se korisniku kredita stavlja na raspolaganje kunska protuvrijednost određenog iznosa u CHF je ta da se početni anuitet preračunava u kune i to po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita te se isti ima primijeniti na cijelo razdoblje plaćanja kredita. Tužitelj smatra da je uslijed ugovornih odredbi o nezakonitoj odredbi o valutnoj klauzuli preplatio kredit , a točan iznos će biti utvrđen provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari obavještava sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika. Uz odgovor na tužbu je dostavljeno Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023.

Tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti suda pred kojim je podnesena tužba zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, u čl. 11. st. 4. Ugovora o kreditu broj 218246 sklopljenog dana 27.6.2008. godine, kojim člankom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz toga Ugovora, slijedom čega je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovome predmetu i isti dostavi na postupanje stvarno i mjesno nadležnom sudu u Zagrebu. U odnosu na tužbeni zahtjev tuženik isti u cijelosti osporava kao neosnovan. Navodi da su potraživanja tužitelja u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Tuženik tvrdi kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su ovom tužbom ocijenjene kao ništetne nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prigovora visini postavljenog tužbenog zahtjeva, a koje razloge je u odgovoru na tužbu detaljno obrazložio.

Tuženik ističe prigovor zastare te navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 12.6.2023..

U odnosu na utvrđenja iz Parnice Potrošač za koje tuženik smatra da se ne mogu primjenjivati na konkretan predmet, naveo je da se tek u ovoj parnici treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, dakle, mišljenje je tuženika da je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a. Navodi da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz te presude.

Učinio je nespornim da su tužitelj i njegov pravni prednik dana 27.6.2008., sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje otplate od 84 mjeseci u iznosu od 5.100,00 CHF te da je čl. 4 Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula a čl. 8 je uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Tuženik tvrdi sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije), niti tada da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz te presude. Sud da je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa, a od ključne važnosti smatra i razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici, od pravnog odnosa tuženika (banke) iz toga kolektivnog spora i svake pojedinačne fizičke ili pravne osobe koja se sa tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Pojasnio je i način primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a te navodi da je nedopuštena retroaktivna primjena propisa koji nisu bili na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa. Čl. 502.c ZPP-a je stupio na snagu ulaskom Republike Hrvatsku u Europsku uniju a što je znatno kasnije od dana sklapanja predmetnog ugovora.

Tuženik je detaljno obrazložio zašto smatra da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, nije opravdano ispitivati valjanost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu obuhvaćenih ovom tužbom, to budući da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač ističući da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu navodno preplaćenih anuiteta, osnovanost kojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a koja tvrdnja tužitelja nije potkrepljena niti jednim dokazom. Tužitelj da se u svom tužbenom zahtjevu neosnovano poziva na presudu VTS-a Pž- 7129/13. Tuženik da nije postupao nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Tuženik je naveo i da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, vezano uz čega je istakao da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, kao i da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a niti jedna od tri navedene pretpostavke nije ispunjena. Istakao je i da tužitelj netočno tvrdi da bi tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio upoznat, stoga da se jedino ovdje može govoriti o tužiteljevom nekorištenju svojim pravom na informiranje, neprimjenjivanju dužne pažnje i pokušaja prebacivanja vlastite odgovornosti jer da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, a koja odredba je bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. U odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, navodi da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala, vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana, niti njegovom nepoštenom postupanju u ugovornom odnosu sa tužiteljem, te da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio isključivo o tržišnim uvjetima. Tuženik smatra da je jasno da ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Naveo je i da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. ZZP), te da je već samim pregledom ugovora moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke, a to su: jasna i lako uočljiva odredba, s time da je naveo i da su ugovorne odredbe razumljive dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj iz takvih odredbi mora biti vidljivo što je njezina obveza i što ugovarajući takvu odredbu, može objektivno očekivati. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik je ukazao na to da se tužitelj prethodno prije sklapanja Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze iz Ugovora. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja ravnoteža mora biti značajna, za što tuženik smatra da nije ispunjeno u ovome slučaju, a naglasio je i da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za isplatu određenog iznosa. Napose je tuženik prigovorio visini postavljenog tužbenog zahtjeva, te prijedlogu za dostavu dokumentacije potrebne za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva. Tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti jer osporava i osnov i visinu tuženog zahtjeva. Sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule ne znači da bi se trebao primijeniti fiksni tečaj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita jer da to nije ugovoreno prilikom sklapanja ugovora.

3. Vezano za tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti ovog suda sud ukazuje na presude Europskog suda u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 od 27.6.2000. a bez obzira na prorogaciju nadležnosti u ugovoru o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika.

Vezano za tuženikov prigovor zastare utuženih potraživanja o istome je svoje mišljenje dao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20.3.2018. u kojoj se navodi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene po toj kolektivnoj tužbi. Čl. 502C ZPP-a propisao je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe te da je sud vezan za ta utvrđenja. U presudu VTS RH Pž-6632/2017-10 odlučeno je u pogledu valutne klauzule u CHF i prava tužitelja da s te osnove potražuje povrat preplaćenog iznosa.

4. Sud je odbio tuženika sa istaknutim prigovorom mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovanim. Odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP) je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istoga članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 5. istoga članka je propisano da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

Uvidom u Ugovor o kreditu broj 218246 od 27.6.2008., koji je tužitelj priložio uz tužbu, razvidno je da su parnične stranke, odredbom čl. 11.4. Ugovora, ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

Vezano uz navedeno ističe se da je čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav kojom je o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta i stvara mu dodatne troškove, ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom. Iz navedenog se može zaključiti da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca, te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 3. Direktive. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost.

Praksa Suda Europske unije i spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98 kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Navedenom odlukom, prema mišljenju suda se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

- 1 0 -

Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati a pri tome je naglašeno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

U konkretnom slučaju radi se u ugovornoj klauzuli o kojoj nije posebno pregovarano, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi mu otežalo pristup sudu i povećalo troškove, pa takva odredba uzrokuje znatnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja u Zagreb, iziskuje dodatno potrebito vrijeme, te otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od tuženika kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezani uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pristup sudu, a kako je navedena odredba bila i unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, to je izvjesno da je takva ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti protivna načelu savjesnosti i poštenja, te kao takva ništetna.

Odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Na opisani način zakonom je propisana izberiva nadležnost, između ostalog i prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište. Člankom 19.l st. 4. toč. 1. istoga Zakona, propisano je da se od odredbe iz st. 1. Zakona može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora.

Neovisno što je u samom ugovoru o kreditu, ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora, odnosno tuženika, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., propisana je izberiva mjesna nadležnost, između ostalog i prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište, od koje odredbe se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora, koji u konkretnom slučaju ne postoji, pa budući da u ovoj pravnoj stvari postoji izberiva mjesna nadležnost, tužitelj je tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, na čijem području ima prebivalište, pa je time ovaj sud izabrao kao mjesno nadležan za postupanje.

5. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je utužio tuženika radi isplate iznosa preplate koja je nastala zbog primjene valutne klauzule.

Uz tužbu tužitelj je dostavio dokumentaciju sa podacima potrebnim za određivanje novčane tražbine koja je predmet ovoga spora. Tužitelj kao prosječni potrošač u trenutku podnošenja tužbe ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bez financijsko-knjigovodstvenog vještačenja izračuna razliku iznosa po osnovi valutne klauzule no tuženik ima instrumente za provjeru osnovanosti visine utuženog iznosa preplate.

6. Tužitelj je na ročištu od 7. veljače 2025. precizirao osobu tuženika jer je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-23/25802-2 u sudskom registru tog suda izvršen upis pripajanja društva Nova hrvatska banka d.d. Trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. koje društvo je postalo univerzalni pravni slijednik

- 1 1 -

ranijeg tuženika pa je tužitelj kao tuženika u ovom predmetu označio Hrvatsku poštansku banka d.d. [adresa], OIB 87939104217.

7. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu, u ugovor o namjenskom kreditu od 27.6.2008., u otplatnu tablicu za izračunavanje realne godišnje kamatne stope, u odgovor na tužbu, u izvadak Trgovačkog suda u Zagrebu za tuženika gdje se vrši pripajanje Nove hrvatske banke d.d. sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d., sada tuženom, u rezultate izračuna, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 1.6.2024., u usmeno očitovanje financijskog vještaka na ročištu od 7.2.2025., u promete po kreditu, u tečajne liste banke, u iskaz saslušanog tužitelja.

8. Tužitelj SD prilikom saslušanja iskazao je da je 2008. podigao nenamjenski kredit kod tužene radi adaptacije kuće u kojoj stanuje u [adresa]. U to vrijeme službenik banke mu je rekao da je kredit koji je podigao najpovoljniji kredit na tržištu te je vjerovao službeniku banke i podigao kredit pazeći da kredit može otplaćivati iz svoje plaće. Zaposlen je u tvornici alata TANG u [adresa] a po struci je bravar. U vrijeme podizanja kredita bilo mu je dovoljno što je djelatnik banke rekao da je to najpovoljniji kredit i nije se raspitivao o drugim uvjetima kredita. Nije znao što je to valutna klauzula. Nije mislio da će se mjesečna rata za otplatu kredita mijenjati, no ona je tijekom otplate kredita počela rasti gotovo do 50% iznosa rate naznačene u ugovoru. Mjesečna rata prvo je bila 340,00 kn, a zadnje su bile 520,00 kn. Nije se interesirao u banci zašto je došlo do porasta, no rate za kredite su rasle i kod drugih ljudi koje poznaje i njima je rečeno da to tako mora biti. Kada je došao na potpisivanje ugovora o kreditu, ugovor je već bio napisan i on ga je išao ovjeriti kod javnog bilježnika. Letimično ga je pročitao i bilo mu je jasno kolika je mjesečna rata kredita i na koliko godina ga diže. Bio je sretan kada je ostvario pravo na kredit. Tužitelj iskazuje da ne bi dizao taj kredit da je znao da će rata za otplatu kredita toliko rasti. Letimično je pročitao ugovor i kao laik je razumio ono što ga je zanimalo, vjerovao je službeniku i nije tražio pojašnjenje ugovornih odredbi. Nije upozoren na rizik primjene valutne klauzule vezano za tečaj CHF te tada nije smatrao da bi to mogla biti neka opasnost ili rizik. Nije se informirao o tečaju CHF u vrijeme podizanja kredita i vjerovao je djelatniku banke da je to najpovoljniji kredit. Ne zna da li je banka znala za budući rast tečaja CHF. Nije tražio od službenika banke da mu objasni značaj pojma valutna klauzula. U banci nije tražio neku drugu vrstu kredita već je prihvatio sugestiju da je ovo najpovoljniji kredit koji je vezan uz CHF. Dobio je početni otplatni plan kada je podigao kredit. Nije se interesirao kod drugih banaka vezano za podizanje kredita već samo kod tuženika. U vrijeme potpisivanja ne za da li je bilo nekih odredbi ugovora koje bi promijenio da je mogao promijeniti. U vrijeme podizanja niti danas nije bio vlasnik firme niti obrta već je radio u tvornici TANG gdje radi i danas, a kući u [adresa] koju je adaptirao, stanuje i danas. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom sa plaće.

9. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da mu tuženik isplati razliku više otplaćene glavnice zbog valutne klauzule, a za period od 6. kolovoza 2008. do zaključno 6. srpnja 2015. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan plaćanja kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege.

- 1 2 -

U svom pismenom nalazu od 3.6.2024. a koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća, a niti stranke nisu imale primjedbi na isti, vještak navodi da je tijekom tužitelj zbog promjene tečaja CHF preplatio iznos od ukupno 1.290,58€.

10. Financijski vještak Boris Belunjak u svom usmenom očitovanju na ročištu od 7.2.2025. iskazao je da ostaje kod svoga pisanog nalaza od 3.6.2024. u kojem je na temelju dokumentacije o kreditu izračunao razlike anuiteta zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene prodajnog tečaja kreditora Volksbank d.d.

/Sberbank d.d. u otplati kredita, a u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora Volksbank d.d. na dan isplate kredita.

U izračunatim iznosima u potpunosti je isključen utjecaj promjene redovne kamatne stope, a izračunati iznos iznosi ukupno 9.723,90 kn, što preračunato tečajem konverzije 1 eura = 7.53450 kn iznosi 1.290,58 eura, a što je prikazano u nalazu vještačenja po svakom pojedinačnom anuitetu u tablici 3. Nisu utvrđeni izračunati iznosi kao manje plaćeni jer je prodajni tečaj za devize kreditora u otplati kredita uvijek bio veći u odnosu na kupovni tečaj za devize na dan isplate kredita 27.6.2008., a što je vidljivo usporedbom tečaja u tablici 3 po svakom pojedinačnom anuitetu.

11. Sud prihvaća navode financijskog vještaka te smatra da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od ukupno 1.290,58€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.)- dalje ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

12. Sud prihvaća navode u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi iz izreke pravomoćno donesene presude u predmetu "Potrošač" moraju se primijeniti i na pojedinačne sudske sporove. U pravomoćno donesenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. stoji da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sa ugovorenom valutnom klauzulom za sklopljene ugovore o kreditima sklapane u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. Stranke, tužitelj i pravni prednik tuženika, su u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopile sa 27.6.2008. te citirana presuda obvezuje ovaj sud u dijelu izreke koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule o kojoj ugovorne strane nisu prethodno pregovarale.

13. Sukladno odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Provedeno je saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Iz iskaza proizlazi da tužitelj nije bio na pravilan način upozoren na rizik koji preuzima ugovarajući primjenu valutne klauzule. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH i da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda RH broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.)

- 1 3 -

14. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključak je suda da postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.290,58€.

15. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb, dana 27.6.2008., zaključili Ugovor o kreditu broj: 218246, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit od 5.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1. Ugovora), koji se tužitelj obvezao vratiti kreditoru uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama, te se tužitelj obvezao kreditoru u mjesečnim anuitetima, kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan zaključenja toga Ugovora iznosila 7,20% godišnje, sa rokom otplate od 84 mjeseci, u mjesečnim ratama od 77,47 CHF, što sve proizlazi iz toga Ugovora koji priliježe spisu, a navedene činjenice je i tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu.

Kao nesporno je utvrđeno i da je tužitelj kredit otplatio te da u istom nije provedena konverzija.

16. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

17. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

- 1 4 -

18. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

19. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu vezanoj za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, međutim, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.

Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i odredbom čl. 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

21. Na temelju odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač)

- 1 5 -

prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom čl. 295. st. 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

22. Ugovaranjem valutne klauzule na koju odredbu tužiteljska strana nije mogla utjecati dolazi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na samo ugovaranje valutne klauzule, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOOa, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a.

23. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

25. Dužnost tuženika je bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje

- 1 6 -

ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

27. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

28. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

29. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin

- 1 7 -

sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj, u ovoj parnici.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Na temelju naprijed navedenoga ovaj sud je mišljenja da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka kojom se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

33. U odnosu na prigovor zastare, sud ističe da isti nije osnovan. Odredbom čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem

- 1 8 -

tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a.

U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Uzimajući u obzir navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule). Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Kako je predmetna tužba podnesena dana 12.6.2023., te kako tužitelj od tuženika potražuje preplatu zbog ugovorene valutne klauzule za utuženo razdoblje od 6. kolovoza 2008. do zaključno 6. srpnja 2015. tužba od 12.6.2023. je podnesena unutar zastarnog roka i istaknuti prigovor zastare tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Kolektivna tužba udruge Potrošač protiv 8 banaka, uključujući i tuženu, podnesena je dana 04.04.2012. godine Trgovačkom sudu u Zagrebu i na osnovi te tužbe donesena je odluka broj P-1401/12. Nakon navedene presuda je donesena Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje

- 1 9 -

tuženika a gdje je i glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu te prihvaćen zahtjev u odnosu na ondje osmotuženika Sberbank za utvrđenje nedopuštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu. Nakon tih presuda donesena je odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika kao neosnovana. Slijedom stava Vrhovnog suda RH jasno je da je prekinut tijek zastare u odnosu na tuženika odlukom od 16. lipnja 2018. te je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

34. Tuženik je bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 1.290,58€ preplate zbog ugovorene valutne klauzule pa je u smislu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a tužitelju na ime razlike više plaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početno ugovoreno, dosuđen cjelokupni utuženi iznos.

35. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Tužitelj na svaki pojedini mjesečni iznos potražuje zakonske zatezne kamate sukladno vještačkom nalazu računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, obzirom da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate, pa mu je iste kao osnovane od tada valjalo dosuditi.

Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 1.290,58€ te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 -dalje: OT) tužitelju su kao potrebni priznati slijedeći troškovi.

Priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00€ (Tbr.7/1 OT), trošak zastupanja na ročištu od 16.1.2024. i 7.2.2025. u iznosu od po 150,00€ za svako ročište (tbr. 9/1 OT), trošak pristupa na ročište za objavu presude 17.3.2024. u iznosu od 75,00€ po tbr 9/3 OT, trošak sastava podneska od 30.1.2025. od 150,00€ temeljem tbr. 8/1 OT. Zbroj osnovanih troškova daje iznos od ukupno 675,00€ na koji tužitelju pripada PDV u iznosu od 168,75€ što daje zbroj od 843,75€.

Tužitelju u cijelosti pripada plaćeni trošak financijskog vještačenja od 400,00€ te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 33,23€ a što zbrojeno daje iznos od 1.276,98€ koji trošak je tužena dužna naknaditi tužitelju.

37. Sud može odlučiti da jedna strana nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Prilikom odlučivanja o troškovima iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te imati u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka i što je u postupku bilo sporno. Ako je najveći

- 2 0 -

dio ili veći dio istih troškova nastao radi protivljenja osnovi tužbe onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio.

38. Tužitelj je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi a sve temeljem čl.11 st. 1 točka 20 ZOSP-a (Narodne novine 118/18, 51/23) jer je tužitelj potrošač i postupak je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Novoj Gradiški 17. ožujka 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Jelena Demetrović, Slavonski Brod

2. Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa]