REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4704/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te punomoćnice tuženika, dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim i da ne proizvodi pravne učinke dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 3. "Kamate i naknade" iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210404744 od 1. kolovoza 2007. zaključenog između tužitelja OR, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, a koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora".

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, zaključio je s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210404744 od 1. kolovoza 2007., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.628,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca, a čl. 2. st. 3. pod nazivom "Kamate i naknade" predmetnog Ugovora, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Temeljem te odredbe Ugovora o kreditu, tuženik je dana 6. kolovoza 2007. tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.222,95 kuna. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti istu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelj je istaknuo da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da sporna odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ovo stoga što je tim člankom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Smatra stoga da je i ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženika da od tužitelja naplati naknadu za obradu kredita, nepoštena, a slijedom toga i ništetna s obzirom da se o istoj uopće nije pojedinačno pregovaralo, već je umetnuta u predmetni Ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je to tužitelju ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, tako da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor, a da pritom tuženik nije tužitelju prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobrenja kredita, odnosno na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je naplaćena. Smatra da je odredba čl. 2. st. 3. ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje tuženika za ekstra profitom) obveza, što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Napominje da je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu radi povrata iznosa pretplaćenih po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute kredita iskazane u CHF, a u svezi čega je Općinski sud u Bjelovaru donio presudu u korist tužitelja br. P – 263/2019-37 od 21. listopada 2021., te je predložio da sud spornu odredbu o ulaznoj naknadi sadržanu u čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužbe i tužbeni zahtjev te je istaknuo prigovor zastare. Istaknuo je da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženika ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao i da tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Smatra da bi sud mogao postupati po zahtjevu tužitelja mora postojati formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita. Tuženik je osporio da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, jer se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Naveo je i da je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija te se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, a naveo je i da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Ustvrdio je kako je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran od strane osobnog bankara, koji je imao jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaje klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke te je osporio da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo sama po sebi ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da je u konkretnom slučaju došlo do takve značajne neravnoteže. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i naložiti tužitelju da mu naknadi parnični trošak.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj od 1. srpnja 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), presudu Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. P-263/2019-37 od 21. listopada 2021., izvadak iz upute osobnim bankarima, potvrdu od 16. studenoga 2021., Opće uvjete poslovanja, Uputu za odobravanje kredita građanima, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 1. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210404744, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 18.628,66 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nije sporno niti da se kod Općinskog suda u Bjelovaru pod posl.br. P-263/2019 vodi između stranaka spor radi isplate zbog ništetnosti odredbi tog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem je donesena i nepravomoćna presuda u korist tužitelja, kako to i proizlazi iz sadržaja presude tog suda posl.br. P-263/2019-37 od 21. listopada 2021. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, što i proizlazi iz čl. 5. Ugovora, a nije sporno niti da je predmetnim ugovorom ugovoreno plaćanje od strane korisnika kredita svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kako to i proizlazi iz sadržaja čl. 2. st. 3. Ugovora, kao i da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.222,95 kn, što i proizlazi iz potvrde tuženika od 16. studenoga 2021.

6. Sporno je radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknada i troškova tuženiku u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i ima li tužitelj pravni interes za isticanje samo tuženog zahtjeva za utvrđenje ništetnom sporne odredbe, bez posljedičnog kondemnatornog zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove, a sporno je i je li nastupila zastara za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva.

7. Iako tuženik nije osporio tužitelju svojstvo potrošača za istaknuti je i da je, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je kreditom nabavio vozilo za obiteljske potrebe, te u to vrijeme nije imao u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt, već je bio zaposlenik firme Kudumia Trade, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužitelja, proizlazi i da su mu, kada je odabrao vozilo, u autokući rekli da dođe ponovno za dva do tri dana, a kada je došao, ugovor je već bio pripremljen na obrascu, tako da ga je samo potpisao, a da pritom nije bilo pregovaranja o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj. Nikakvog razgovora nije bilo niti objašnjavanja od strane djelatnika o odredbi o naknadama, odnosno zašto se te naknade naplaćuju i na koji trošak se to odnosi, niti je imao pojma koliko će te naknade u konačnici iznositi. Nadalje, da su mu te naknade nezakonito zaračunali saznao je kada je krenula priča s kreditima u "švicarcima", a dodao je i da je novac izravno isplaćen autokući, a ne na njegov račun, tako da je tek naknadno shvatio da mu je ista naplaćena. Iskazao je da nije zbog ovog kredita bio niti jednom u banci tuženika, te je priznao da je pročitao Ugovor, ali da nije obraćao pozornost na detalje. Nije tražio nikakve izmjene ugovora niti mu je ponuđena takva mogućnost, jer ga je dočekao gotov, već sastavljen ugovor za potpis. Nije se mogao izjasniti koliko je točno iznosila naplaćena naknada za obradu kredita, ali je bila sigurno više nego rata kredita u vrijeme kada je ugovor sklopljen. Kada je primijetio da je naplaćena naknada, nije tome prigovorio, jer je tada bio već pri kraju isplate kredita.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013., sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima. Međutim, utvrđenja suda iz tog postupka, koja su bila podloga za odluku suda u drugom postupku koji se vodi između stranaka, nisu primjenjiva u ovom predmetu, jer u navedenom sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa i prava potrošača nije utvrđivana nepoštenost u ovom postupku sporne ugovorne odredbe o naknadama koje se naplaćuju korisniku kredita povezano sa sklapanjem ugovora o kreditu. Pritom neosnovano smatra tuženik da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu čl. 187. ZPP, jer izostanak postavljanja kondemnatornog zahtjeva u ovom postupku, utemeljenog na pravilima o stjecanju bez osnove, ne znači da tužitelj ne može naknadno takav zahtjev postaviti u novoj parnici po pravomoćnom okončanju ovog postupka. Isto tako je neosnovan i prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

9. Glede pak osnovanosti ovog zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu te ga je tužitelj dobio tek kada je trebao potpisati ugovor, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o plaćanju i visini naknade, budući da je ista bila propisana Odlukom tuženika o Tarifi naknada za usluge korisnika, a okolnost da je osobni bankar trebao upozoriti tužitelja na naplatu naknade i način naplate iste, na koju okolnost se poziva tuženik prilažući Uputu za odobravanje kredita građanima, kao i da je naplata naknada predviđena Općim uvjetima poslovanja, ne znači da je tužitelj, sve i da je informiran o naplati naknade, bio upoznat s visinom i svrhom naplate naknada, s tim da iz njegovog iskaza proizlazi da nije uopće upoznat s ničim vezano za naplatu naknada i troškova, pri čemu je za dodati da niti iz te Upute ne proizlazi na što se naplaćena naknada konkretno, odnosno na koje troškove, odnosi.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirano trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranoj standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelj na plaćanje troškova i naknada, ta odredba nije jasno određena u dijelu vrste naknada i na koje troškove se one odnose, kao ni u dijelu visine istih, jer nije navedeno na što se odnose i koliko iznose, već tek da se naplaćuju sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, za koju je utvrđeno da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od nespornih 1.222,95 kn. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, imajući u vidu da se radi, kako to priznaje tuženik, o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje svakako nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazloženih troškova i naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, po ocjeni suda, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

14. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastav podneska od 4. rujna 2024.po Tbr 8. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 10. ožujka 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 150,00 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR.

15. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 829,64 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

16. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 17. ožujka 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika