REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

P-618/2020-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Bojanu Zustović, odvjetniku u Pazinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika tužitelja Marine Matanović, odvjetnice u Pazinu i zamjenika punomoćnika tuženika Dunje Gržalja Smilović, odvjetnice u Labinu, 17. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: „1.Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9012310398 dana 28.02.2007., koji je solemniziran dana 01.03.2007. pod brojem OV-1486/2007 kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića, iz Labina:

- ništetnom odredba iz točke 4.1. u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

- ništetnom odredba iz točke 6.2. u dijelu kojom je propisano da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je propisano da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Banka pisano obavijestiti korisnika kredita, te da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci, te da je ova obavijest sastavni dio ovog Ugovora.

2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da tužitelju PR, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 842,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28.02.2007. do isplate, a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, zatim od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9012310398 od dana 28. veljače 2007., koji je solemniziran dana 01. ožujka 2007. pod brojem OV-1486/2007 kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića, iz Labina:

- ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

- ništetnom odredba iz točke 4.2. u dijelu u kojem je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),

- ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

- ništetnom odredba iz točke 6.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da tužitelju PR, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 2.144,49 EUR / 16.157,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,91 eura / 6,88 kn od dana 30.03.2007. pa do isplate,

- na iznos od 12,95 eura / 97,59 kn od dana 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,72 eura / 110,88 kn od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,51 eura / 131,90 kn od dana 02.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,66 eura / 118,02 kn od dana 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,60 eura / 125,06 kn od dana 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,81 eura / 96,48 kn od dana 29.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,45 eura / 71,18 kn od dana 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,68 eura / 80,46 kn od dana 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,22 eura / 99,59 kn od dana 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,40 eura / 100,99 kn od dana 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,34 eura / 85,46 kn od dana 30.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,04 eura / 120,85 kn od dana 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,27 eura / 145,18 kn od dana 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,22 eura / 167,45 kn od dana 29.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,53 eura / 169,77 kn od dana 04.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,31 eura / 235,93 kn od dana 02.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,86 eura / 217,46 kn od dana 03.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,78 eura / 239,44 kn od dana 02.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,97 eura / 384,03 kn od dana 02.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,54 eura / 312,96 kn od dana 04.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 60,34 eura / 454,64 kn od dana 03.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,35 eura / 386,90 kn od dana 04.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,67 eura / 366,69 kn od dana 02.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 63,00 eura / 474,70 kn od dana 03.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 80,30 eura / 605,02 kn od dana 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 68,51 eura / 516,21 kn od dana 04.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 72,33 eura / 545,00 kn od dana 04.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,54 eura / 501,35 kn od dana 04.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,98 eura / 534,82 kn od dana 03.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,80 eura / 706,71 kn od dana 03.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 89,16 eura / 671,76 kn od dana 04.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 127,58 eura / 961,24 kn od dana 04.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 118,89 eura / 895,74 kn od dana 02.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 99,18 eura / 747,29 kn od dana 04.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 99,38 eura / 748,80 kn od dana 04.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,17 eura / 732,09 kn od dana 02.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,01 eura / 761,05 kn od dana 29.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 108,18 eura / 815,09 kn od dana 03.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 108,33 eura / 816,19 kn od dana 05.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 106,02 eura / 798,79 kn od dana 10.04.2012. pa do isplate, a koje sve kamate do dana 31.prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da tužitelju PR, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.182,72 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012310398 od dana 28. veljače 2007. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice i valutna klauzula vezana uz CHF te radi isplate preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog tih ništetnih odredbi uvećano za zatezne kamate od uplate anuiteta do isplate. Tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita zaključio s tuženicom ugovor o kreditu kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.237,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1. ugovora o kreditu. Točkom 4.1. predmetnog ugovora propisano je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Zatim je propisano da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, kao i da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka da će pisano obavijestiti korisnika kredita, te da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci, te da je ova obavijest sastavni dio ovog Ugovora. Navodi kako tužitelj i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu te je radi toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt 249/14-2, od dana 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13-14 od dana 13. lipnja 2014., te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt 249/14-2, od dana 9. travnja 2015. godine neprijeporno je utvrđeno da su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima, osim u dijelu u kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. Dalje u tužbi navodi kako prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13, dalje u tekstu: ZZP/96) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05). S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 26-P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete obzirom da su se isti povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta ima se izračunati kao razlika između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u CHF prema otplatnoj tablici (početnom otplatnom planu) i srednjeg tečaja CHF tečajne liste tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (početni otplatni plan) koja je sastavni dio ugovora o kreditu razvidno je da je kredit iskorišten dana 28. veljače 2007. te da su ugovoreni mjesečni anuiteti u iznosu od 401,74 CHF. Srednji tečaj tuženika za CHF na dan 28. veljače 2007. iznosi 4,535904 kn. Slijedi da je tužitelj trebao platiti mjesečni anuitet u iznosu od 1.822,25 kn. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio. S obzirom na sve naprijed navedeno, tužitelj je po predmetnom ugovoru o kreditu na ime mjesečnih anuiteta preplatio iznos od ukupno 17.000,00 kn s time da će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže sudu da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a ZZP/07 te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP/07 i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP/07 jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP/07. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da kolektivna tužba na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25. kolovoza 2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno - pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga: nastupila je zastara potraživanja tužitelja; utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka; nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 23. lipnja 2023. postavio konačni tužbeni zahtjev tako da pored utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora koje se tiču valutne klauzule u CHF, zahtjeva isplatu iznosa od 2.144,49 EUR / 16.157,64 kn sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u točki II. izreke presude) teku od njihova dospijeća do isplate. Tužitelj je navedenim podneskom povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, kao i u dijelu kojim traži preplaćene iznose anuiteta kredita zbog nezakonitog jednostranog povećanja kamatne stope. Tuženik je podnesak tužiteljice od 23. lipnja 2023. u kojem je sadržano navedeno djelomično povlačenje tužbe uredno primio 5. rujna 2023., nakon čega se o tom povlačenju nije izjasnio, slijedom čega je, na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke rješenja. Naime, tužitelj je u tužbi zbog preplate po predmetnom ugovoru o kreditu na ime mjesečnih anuiteta zbog odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope potraživao ukupan iznos od 17.000,00 kn, a kako je u konačnom tužbenom zahtjevu zatražio isplatu iznosa od 16.157,64 kn koji se odnosi na valutnu klauzulu, sud je utvrdio da je za ostatak iznosa od 842,36 kn tužba povučena.

4. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u ugovor o kreditu (str. 9-12 spisa), otplatnu tablicu (str. 13-16 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 17-20 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 21-31 spisa), tečajnu listu (str. 32 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (str. 291-306 spisa), te je saslušan tužitelj. Preostali dokazni prijedlozi stranaka su odbijeni jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženica, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o kreditu broj 9012310398 dana 28. veljače 2007., a koji je solemniziran dana 1. ožujka 2007. pod brojem OV-1486/2007 kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića, iz [adresa]. Predmetnim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.237,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1. ugovora o kreditu. Točkom 4.2. propisano je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Točkom 5. stavkom 1. ugovora o kreditu propisana je kamata na zakašnjela plaćanja, te je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 6.2. predmetnog ugovora propisano je, između ostalog, da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Kredit je konačno otplaćen dana 10. travnja 2012. godine.

7. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama, poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članaka 502.a - 502.h ZPP i članaka 131. - 141.b ZZP/07 te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu zaključio u svrhu kupnje osobnog vozila, za osobne potrebe i to upravo u švicarskim francima jer je to za njega najpovoljniji kredit. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ga upozorili da će dolaziti do tako velikog porasta rate kredita (na početku mu je rata bila oko 1.800,00 kn da bi kasnije narasla između 2.500,00 kn i 3.000,00 kn), bio je šokiran. Nije vlasnik trgovačkog društva, ni sada, a ni ranije, auto je kupio za osobne potrebe. Iz banke ga nisu upozorili da je valuta švicarski franak rizična valuta, te nije znao da valuta švicarski franak nije zaštićena od strane HNB-a kao što je to i euro valuta. Iskazuje da je pročitao ugovor o kreditu i znao je za značenje valutne klauzule ali nije imao saznanja da će se kamata toliko promijeniti jer u tom slučaju ne bi uzeo taj kredit, a imao je velikih problema prilikom otplate jer je rata narasla, pogotovo u drugom dijelu otplate gdje ga je čak egzistencijalno ugrožavala. Nije tražio sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti mu je to bilo ponuđeno jer mu je franak prezentiran kao najpovoljniji. Nije ni tražio drugu banku jer je imao namjeru kupiti osobno vozilo, a kreditiranje auto kuće vršio je tuženik tako da je upućen upravo na tu banku. Prije nije imao nikakav kredit.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je on iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

13. Ugovor o kreditu broj 9012310398 od dana 28. veljače 2007. predstavlja potrošački ugovor o kreditu te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Tuženik tijekom postupka tužitelju nije osporio status potrošača. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

14. Vezano za navode tuženice da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

15. Odredbom iz čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Odredbom iz članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su u konkretnom slučaju stranke pri sklapanju ugovora pregovarale o spornim odredbama, te da su tužitelju kao korisniku kredita bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Iz provedenih dokaza sud nije utvrdio da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama prilikom zaključavanja ugovora o kreditu, kao ni da bi tužitelj od tuženika bio informiran o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Iz iskaza tužitelja, koji je prihvaćen kao istinit, nije utvrđeno da je on imao mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, niti da bi mu bile jasno, objektivno i argumentirano iznesene moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF.

18. Nije relevantno što je tužitelj otplatio u cijelosti kredit. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa. U skladu s člankom 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

19. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije uspio dokazati drugačije, u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na temelju članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Barbare Babić Gobo, mr. oec. od 3. ožujka 2023. godine. Tužitelj je preplatio tečaj švicarskog franka (pozitivni iznosi preplate) u otplaćenim anuitetima do 10. travnja 2012. (kada je bila konačna otplata kredita) u iznosu od 16.157,64 kn / 2.144,49 EUR. U Tablici 3. nalaza i mišljenja, stupac r, vještak je pojedinačno prikazao po datumima iznos pozitivne preplate tečaja švicarskog franka, odnosno bez uzimanja u obzir negativne razlike. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan.

20.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbe te je podneskom od 23. lipnja 2023. godine precizirao konačni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Tuženik nije posebno prigovorio navedenoj preinaci, a kako se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, temeljem članka 190. st. 4. ZPP-a smatra se da postoji njegov pristanak na preinaku tužbe.

20.2. Tuženik je podneskom od 26. svibnja 2023. godine prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje, međutim u istome iznosi prigovore i primjedbe pravne prirode, dok ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Tuženikovi se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, kao i da je prilikom izračuna potrebno uzeti u obzir i negativne vrijednosti i u tom smislu dopuniti nalaz i mišljenje. Sud nije prihvatio navedene prigovore i primjedbe tuženika, a posebno nije prihvatio ni prijedlog za dopunu vještačenja radi izračuna negativnih vrijednosti. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. U svakom slučaju odgovor na ovo pitanje dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću rješenjem posl. br. Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".

S obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja, kao ni materijalnopravni prigovor prijeboja, niti protutužbu, to nije bilo osnove da sud prihvati tuženikov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka kojim bi se umanjila tužiteljeva tražbina s tzv. potplaćenim iznosima.

21. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

21.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (22. listopad 2020.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. i 241. ZOO) u odnosu na potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.

22. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.1. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9012310398 od dana 28. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak, to je tuženica u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju na temelju članka 1111. u svezi članka 323. stavak 1. ZOO/05. s kamatom od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO/05.

23. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

24. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za ugovor o kreditu broj 9012310398 od dana 28. veljače 2007. iznos od ukupno 2.144,49 EUR / 16.157,64 kn, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno u t. II. izreke presude.

25. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka i to neovisno o činjenici djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva (čl. 158. st. 1. ZPP-a) jer se u ovom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora o kreditu koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Stoga bi odmjeravanje tuženiku troškova za povučeni dio zahtjeva po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Bitno je i pritom da je tužitelj povukao taj dio tužbenog zahtjeva nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. zauzeo pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a na koju okolnost tužitelj nije mogao utjecati (odluka Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. 27 Gž-4453/2023-2 od dana 12. ožujka 2024. godine). Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka koja bi išla na teret tužitelja rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19. Prosinca 2017.).

27. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužitelju su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podnesaka od 28. travnja 2021., od 23. lipnja 2023. i od 5. srpnja 2023. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanja na ročištima 14. lipnja 2021., 13. svibnja 2024. i 5. prosinca 2024. iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife). Tužitelju je priznato 1.400,00 eura, uvećano za troškove PDV-a, što ukupno iznosi 1.750,00 eura.

28. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 398,17 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 34,55 eura. U ovom predmetu tužitelj nije dužan platiti sudske pristojbe za presudu jer je dana 20. svibnja 2023. na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51-840/23) prema kojem su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 6.st.3.), a što je ovdje slučaj.

29. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 2.182,72 eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate (točka II. izreke rješenja).

30. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti (točka III. izreke rješenja).

Labin, 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- Tužitelju putem punomoćnika

- Tuženiku putem punomoćnika