REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-132/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Kamenar Milutin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kamenar Milutin i Klepac Mustać j.t.d., iz Rijeke, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji od 5. srpnja 2024., poslovni broj: 104 P-930/2021-34, u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., [adresa], odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji od 5. srpnja 2024., poslovni broj: 104 P-930/2021-34, u pobijanom dijelu pod točkom I, II, IV I V izreke.

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 8. st. 2 Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 27. listopada 2005. između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 27. listopada 2005. između tužitelja i tuženika kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi „VALUTNA KLUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke“, te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.700,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015 po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose od dana dospijeća pa do dana isplate kako slijedi:

- na iznos od 4,75 eura tekućom od dana 01.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 6,52 eura tekućom od dana 01.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,24 eura tekućom od dana 01.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,97 eura tekućom od dana 01.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,80 eura tekućom od dana 01.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,71 eura tekućom od dana 01.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,31 eura tekućom od dana 01.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,50 eura tekućom od dana 01.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,66 eura tekućom od dana 01.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,69 eura tekućom od dana 01.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,71 eura tekućom od dana 01.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,52 eura tekućom od dana 01.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,87 eura tekućom od dana 01.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,77 eura tekućom od dana 01.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 8,24 eura tekućom od dana 01.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 7,64 eura tekućom od dana 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 11,90 eura tekućom od dana 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,97 eura tekućom od dana 01.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 11,98 eura tekućom od dana 01.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,31 eura tekućom od dana 01.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,23 eura tekućom od dana 01.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 0,64 eura tekućom od dana 17.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 26,02 eura tekućom od dana 26.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 1.519,40 eura tekućom od dana 27.08.2010. pa do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 25,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015 po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose od dana dospijeća pa do dana isplate."

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 242,96 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,15 eura od 02.12.2005. pa do isplate,

- 0,01 eura od 02.01.2006. pa do isplate,

- 1,21 eura od 02.02.2006. pa do isplate,

- 3,23 eura od 02.03.2006. pa do isplate,

- 4,25 eura od 02.04.2006. pa do isplate,

- 3,87 eura od 02.05.2006. pa do isplate,

- 3,49 eura od 02.06.2006. pa do isplate,

- 4,24 eura od 02.07.2006. pa do isplate,

- 4,46 eura od 02.08.2006. pa do isplate,

- 3,16 eura od 02.09.2006. pa do isplate,

- 3,59 eura od 02.10.2006. pa do isplate,

- 3,51 eura od 02.11.2006. pa do isplate,

- 4,12 eura od 02.12.2006. pa do isplate,

- 5,83 eura od 02.01.2007. pa do isplate,

- 6,99 eura od 02.02.2007. pa do isplate,

- 6,45 eura od 02.03.2007. pa do isplate,

- 6,76 eura od 02.04.2007. pa do isplate,

- 9,69 eura od 02.05.2007. pa do isplate,

- 10,40 eura od 02.06.2007. pa do isplate,

- 11,35 eura od 02.07.2007. pa do isplate,

- 11,34 eura od 02.08.2007. pa do isplate,

- 10,05 eura od 02.09.2007. pa do isplate,

- 11,98 eura od 02.10.2007. pa do isplate,

- 12,02 eura od 02.11.2007. pa do isplate,

- 10,67 eura od 02.12.2007. pa do isplate,

- 10,82 eura od 02.01.2008. pa do isplate,

- 7,93 eura od 02.02.2008. pa do isplate,

- 6,01 eura od 02.03.2008. pa do isplate,

- 4,10 eura od 02.04.2008. pa do isplate,

- 8,57 eura od 02.05.2008. pa do isplate,

- 9,81 eura od 02.06.2008. pa do isplate,

- 8,45 eura od 02.07.2008. pa do isplate,

- 11,16 eura od 02.08.2008. pa do isplate,

- 10,55 eura od 02.09.2008. pa do isplate,

- 7,88 eura od 02.10.2008. pa do isplate,

- 4,86 eura od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.982,26 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 5. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv presude suda prvog stupnja pod točkama I., II., IV. i V., tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi iznosi svoj stav o subjektivnoj i objektivnoj nepristranosti suda navodeći da suci koji sude u ovom sporu ne bi trebali imati kredite u CHF, te smatra da je u ovom parničnom postupku potrebno razmotriti postoje li spomenute ili slične okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, a da ukoliko na strani suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od navedenih okolnosti da se ovaj dio žalbe treba smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe članka 73. ZPP-a u vezi s odredbom članka 71. stavka 7. ZPP-a.

2.2. Osim navedenog u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nepoštena, a time i ništetna, jer da je nerazumljiva i da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s tim da se u razlozima za takav zaključak prvenstveno pozvao na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, budući je nesporno da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope o tome pravovremeno obavijestio korisnika kredita i da mu je dostavio izmijenjeni otplatni plan pa da se ne može smatrati da bi tužitelju odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva, nejasna ili neuočljiva, kao i da iz iskaza svjedoka službenika tuženika proizlazi kako je razlog radi kojeg su klijenti odabirali kredit u CHF valuti bio upravo taj što su imali nižu kamatnu stopu nego krediti u ostalim valutama, te da su znali da su takvi krediti uvijek rizični, ali da su to prihvaćali.

2.3. Tuženik nadalje ističe da je prema shvaćanju Suda EU u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti nego da se primjenjuje odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima, te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, zatim da se nije moglo odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita, a da se prethodno nije utvrdilo u konkretnom slučaju da li su i zašto odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, i pri tome posebno elaborira svoj stav da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je nepotrebno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pozivanjem samo na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tuženik pri tome smatra da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima pozvati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno i provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je sud propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud nerazumljivost odredbi isključivo obrazlaže pozivajući se na iskaz tužitelja pri čemu zanemaruje dokumentaciju banke, iskaz službenika banke ZB kao i pisani iskaz NB.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a iz razloga što pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, te u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima, kao i da je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 8. i 338. ZPP-a jer nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te da svoj zaključak nije temeljio na rezultatu tako provedenog cjelokupnog postupka, kao i da u obrazloženju nije naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima.

2.5. Zaključno tuženik žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, te da je pogrešno dosudio zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa obzirom da se tuženik nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem pa da zatezne kamate mogu teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, odnosno najranije od podnošenja tužbe, te smatra da je odbijanjem istaknutog prigovora radi prijeboja manje plaćenih anuiteta, a nakon usvajanja tužbenih zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre.

2.6. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik smatra da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, a kojoj prigovora i jer vrijednost boda nije obrazložena, a primjenjujući jedinstvenu vrijednost boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja radnje da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti.

2.7. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da mu se naknade troškovi parničnog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 8. i 338. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, prema kojima je tuženik pozivajući se na odredbu članka 71. točka 7. ZPP-a, predložio da se u ovom drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao što su: da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke, a ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti, da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (članak 73. u vezi sa člankom 71. točka 7. ZPP-a) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (članak 72. stavka 2. ZPP-a), koji će odlučiti o njegovom izuzeću, ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupio. Naime, ovakvi navodi tuženika predstavljaju uvjetno podneseni prigovor koji nije pravno obvezujući obzirom da tuženik iznosi samo hipotetsku mogućnost, a odredbama ZPP-a nije predviđeno uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, kako ga i sam tuženik naziva jer ga postavlja pod uvjetom da su na strani sudaca nastupile određene okolnosti, te se po ocjeni ovog suda ne radi o zahtjevu za izuzeće. Osim navedenog tuženik u zahtjevu ne konkretizira osobu suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalaze, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost. Stoga ove navode tuženika ovaj sud smatra paušalnim i neutemeljenim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora kojom je ugovoreno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i isplata iznosa od 1.700,35 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečno naznačenog preplaćenog iznosa pa do isplate, kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate.

8. Na temelju priložene dokumentacije u postupku je utvrđeno, a prema žalbenim navodima nije niti sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 27. listopada 2005. sklopljen Ugovor o [broj kredita], kojim ugovorom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kredita od 23.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, uz rok otplate kredita 120 mjeseci, te da je u članku 7. ugovoren način vraćanja kredita u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu i da anuitet iznosi 253,84 CHF, a u članku 8. stavku 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,49 % godišnje, kao i da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tužitelj je predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije bila namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti budući se radilo o stambenom kreditu (adaptacija stambenog prostora na prvom katu kuće) što je u sud prvog stupnja utvrdio na temelju materijalne dokumentacije, te suglasnih iskaza svjedoka ĆB, PB, BB i tužitelja, napose i iz iskaza službenice banke ZB.

8.1. U žalbenom postupku sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne, ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i u kojem iznosu, od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, je li nastupila zastara potraživanja, kao i je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, uz tuženikovo isticanje identičnih prigovora i argumenata koje je isticao i u tijeku prvostupanjskog postupka.

9. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.2. Nadalje iz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., proizlazi da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih „proizvoda“ dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. Dakle, u provedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, između kojih i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

11. Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12; dalje - ZZP/07) u članku 138.a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; - dalje: ZOO), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tome smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da su njegovi zaposlenici svakom klijentu koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju ugovora o kreditu, odnosno posljedice i rizike takve ugovorne odredbe, jer to ne proizlazi iz iskaza tužitelja, kao niti iz drugih dokaza provedenih u postupku. Zaposlenica tuženika, svjedokinja ZB iskazala je da se ne sjeća na koji način je tužitelju pojašnjeno značenje valutne klauzule, da su klijentima bili dostupni letci u kojima je to bilo pojašnjeno, da se ne sjeća li tužitelju pojašnjena razlika između kredita u eurima u odnosu na CHF, da klijente nisu upozoravali da je CHF rizična valuta, da klijentima nisu pojašnjavali parametre na temelju kojih se mijenja kamatna stopa…, uglavnom iz njezinog iskaza proizlazi da su klijentima davane uopćene informacije i da tužitelj nije bio upoznat sa konkretnim rizicima kredita u valuti CHF, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Pisana izjava NB nije od značaja za uspjeh tuženika u ovoj pravnoj stvari jer ona osobno nije pregovarala sa tužiteljem pa joj činjenice bitne za konkretni spor ne mogu biti niti jesu poznate, a osim toga sukladno odredbama ZPP-a, svjedoci se neposredno saslušavaju u sudu, ali tuženik to nije predložio. Brošure, letci, grafovi i sl. ne mogu se prihvatiti kao potpuna informacija jer kasnije povećanje tečaja znatno premašuje promjene koje je tužitelj imao i mogao imati u vidu s obzirom na promjene na koje ga je eventualno tuženik upozorio. Tuženik, iako tvrdi suprotno od tužitelja, nije predložio adekvatne dokaze u tom pravcu.

14.1. Dakle, prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelja iz čijeg iskaza nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.

14.2. Polazeći od utvrđenog u postupku pravilno se prvostupanjski sud pozvao i na utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet spora te zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne, zbog čega su žalbeni navodi u kojima se osporavaju takva utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovani.

15. Provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Dijani Tomljanović-Butković, dipl.oec., kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, utvrđeno je da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita, postoji pozitivna tečajna razlika u iznosu od 1.700,35 eura, koju je razliku vještak iskazao u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Osim toga, vještak je iskazao i tzv. negativnu tečajnu razliku iznosa manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, koja razlika iznosi 242,96 eura, a također je prikazana i u mjesečnim iznosima.

15.1. Na izračun vještaka tužitelj i tuženik nisu prigovarali, te je tužitelj u podnesku od 26. veljače 2024. specificirao tužbeni zahtjev predlažući donošenje presude (točka II. izreke) kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 1.700,35 eura, odnosno mjesečne iznose pobliže navedene pod točkom II. izreke pobijane presude, koje potraživanje je osnovano, a tuženik je istakao prigovor prijeboja za tzv. negativnu tečajnu razliku u iznosu od 242,96 eura (točka IV. izreke), odnosno kako je pobliže po mjesecima navedeno pod točkom IV. izreke pobijane presude, koji prigovor nije osnovan.

16. Naime, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu materijalnog prava u pobijanoj presudi, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao prethodnog pitanja, naložio tuženiku da tužitelju zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 1.700,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta do isplate, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a.

17. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zakonskih zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da ne bi bio dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate iz razloga što navodno nije nepošten stjecatelj.

17.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

18. Prvostupanjski sud je nadalje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 242,96 eura (tražbina za iznos negativne tečajne razlike koja se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita).

18.1. Tuženik je, naime istakao procesnopravni prigovor prijeboja kojim traži da se tražbina tužitelja prebije sa tražbinom koju on ima prema tužitelju u iznosu od 242,96 eura, a svoju tražbinu zasniva na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli pozivajući se pri tome na odredbu članka 323. ZOO-a kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18.2. Obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio odnosno stekao bez osnove, pa time niti tražbinu tuženika po osnovi navedene ništetne odredbe, navedena tražbina tuženika i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a. Člankom 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a imajući u vidu da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF-u, u konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika.

18.3. Pravilno je stoga prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan, te dosudio tužitelju samo razlike koje proizlaze iz povećanja tečaja, to i iz razloga što tuženik prema odredbama ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te prema odredbama ZZP/07 koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, ne može ostvariti korist jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, te plaćanjem predmetnih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik.

19. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

19.1. Naime, člankom 214. stavka 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavka 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a člankom 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način što je propisano člankom 245. stavka 1. i 3. ZOO-a. Prema članku 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

19.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.3. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule.

19.4. Dakle, za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., primjenjuje se zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 26. svibnja 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, pa zastara u odnosu na predmetni restitucijski zahtjev nije nastupila.

20. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka donio pogrešnom primjenom članka 154. stavka 4. ZPP-a, dakle pogrešno je primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP-a, trebalo jednako odlučiti pa je žalba tuženika u odnosu na troškove postupka neosnovana.

20.1. Tužitelj je tužbom potraživao isplatu iznosa od 1.725,40 eura, dosuđen mu je iznos od 1.700,35 eura, a odbijen je sa iznosom od 25,05 eura, dakle nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela tuženiku nisu nastali posebni troškovi (uspjeh tužitelja iznosi 98,5%), tako da je tužitelju osnovano dosuđen trošak u iznosu od 1.982,26 eura, na način da su mu dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a. Iz navedenog proizlazi da je tuženik koji je u parnici uspio sa neznatnim dijelom odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

20.2. Prvostupanjski sud je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 5. srpnja 2024., a odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23; - dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura, slijedom čega neosnovano tuženik u žalbi ističe nepravilnu retroaktivnu primjenu Tarife i neosnovano navodi da se jedino za radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife može dosuditi trošak prema navedenoj vrijednosti boda.

21. Slijedom naprijed navedenog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I, II i IV izreke. U odnosu na točku III izreke koja nije pobijana žalbom, presuda ostaje neizmijenjena. Na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a, žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđeno je rješenje o parničnim troškovima sadržano u točki V izreke.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 154. stavka 1. ZPP- a zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 17. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić