REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4861/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ana Cvitković, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, Ulica Grada Vukovara 274, radi isplate iznosa od 814,56 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-120/2023-23 od 13. studenog 2024., 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-120/2023-23 od 13. studenog 2024., u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-120/2023-23 Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 814,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi za ostale odnose (točka I. izreke) i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.372,63 EUR po stopi za ostale odnose (točka II. izreke). U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 190,31 EUR.

2. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 26. svibnja 2006 sklopili RŽ kao korisnik kredita i tuženik. Tim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF u iznosu od 17.898,49 CHF i otplaćen u cijelosti. Korisnik kredita tužitelju je Ugovorom od 2. prosinca 2019. ustupio tražbinu koju je korisnik kredita stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita. Tuženikove prigovore o nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije i zastari utužene tražbine, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima. Sud je obrazložio da je riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Pritom utvrdio je da u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Prema mišljenju prvostupanjskog suda, odredbe o valutnoj klauzuli sklopljenog Ugovora o kreditu su nepoštene i ništetne. Primjenom pravila o teretu dokazivanja i primjenom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, utvrđeno je da tuženik nije dokazao kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo te se tuženik nije dokazao suprotno. Imajući u vidu da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) te da je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti prvostupanjske presude poslovni broj P-1401/12, prvostupanjski sud je zaključio da je tužba od 18. siječnja 2023., podnesena prije proteka petogodišnjeg roka. U odnosu na spornu visinu utužene tražbine, prvostupanjski sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem i utvrđeno je da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu. Stoga primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, prihvaća tuženi zahtjev. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sadržano pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom glede nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije i zastari utužene tražbine. Tuženik je također ponovio i svoje mišljenje o tome da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite jer ne postoji apstraktna pravna zaštita iz kolektivnog spora te je zanemaren konkretni ugovorni odnos. Smatra da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštitu potrošača. Osporio je odluku o troškovima postupka iz razloga jer je pogrešna odluka o glavnoj stvari.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio tuženikove žalbene navode te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na žalbu iako ne određuje visinu traženog troška.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

7. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim t. 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Zato ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Naime, utužena tražbina proizlazi iz ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita, RŽ (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Ugovorom o ustupu tražbine od 2. prosinca 2019. korisnik kredita je ustupio tužitelju utuženu tražbinu pa je on podnio ovu tužbu. Tužitelj tužbom traži da mu tuženik vrati onaj novčani iznos kojeg je primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Među strankama je sporno, odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice. Sporno je i postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije za postavljanje ovog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utužene tražbine i visina tužbenog zahtjeva.

11. Stanje u spisu u ovoj pravnoj stvari upućuje na to da je kod prvostupanjskog suda vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/12, između Potrošača - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, kao tužitelja i banaka (među kojima i ovdje tuženika), kao tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP), kao i naknadno važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Spomenuta presuda potvrđena je presudom ovog suda poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

12. S obzirom na to da je Ugovorom o ustupu tražbine od 2. prosinca 2019., korisnik kredita tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz sklopljenog ugovora, to se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi odnose i na ovaj postupak. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, sud je vezan za utvrđenja u toj parnici koja je pravomoćno okončana.

13. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

14. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac ni u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U tom pogledu upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Zato su svi tuženikovi žalbeni navodi (i prigovori) u tom pogledu, neosnovani.

15. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

16. Ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, počela je ponovno teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku je podnijeta 18.siječnja 2023., što znači unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a).

17. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba. U takvom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, što pogrešno žalitelj smatra. No, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Pritom, za uputiti je na odredbu čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

18. U odnosu na žalbeni navod da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, i da je pogrešno utvrđenje vještaka za navesti je da je to žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji nije dopušten u predmetnim sporovima male vrijednosti.

19. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos i zateznu kamatu zbog zakašnjenja u isplati ovih novčanih obveza po stopi za ostale odnose.

20. Odluka o naknadi parničnog troška do iznosa od 1.372,63 EUR pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. U obrazloženju odluke o parničnom trošku sud je vrlo detaljno naveo za koje radnje, i u kojem iznosu i na temelju kojeg materijalnog propisa je donesena odluka o parničnom trošku. Isto tako, osim što samo općenito osporava odluku o parničnom trošku, žalitelj u žalbi ne navodi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnim troškovima.

21. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude. U odnosu na zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu odbijen je kao neosnovan i to prvenstveno iz razloga jer tužitelj nije odredio visinu traženog troška.

Zagreb, 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Ana Cvitković