P-2684/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu ovog suda Miljani Srhoj Buratović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u Hvaru, protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u OD Anić i Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon javno održane glavne rasprave zaključene dana 03. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, izočnosti punomoćnika tuženika, objavljene 17. ožujka 2025,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu, broj 44336/06, od 6. lipnja 2006., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita: PM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tuženika, kao kreditora: HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, MBS: 060000488, danas: OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, i to odredba čl. 10; točka a) i d) - u cijelosti, odnosno u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojem se spominje valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, tužiteljici: PM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o kreditu, sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44336/06, od 06. lipnja 2006. ništetno ugovorenom valutnom klauzulom, isplatiti iznos od 408,13 EUR/3.075,07 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom :

- na iznos od 1,39 EUR/10,51 kn od dana 10.11.2008. do isplate

- na iznos od 0,46 EUR/3,43 kn od dana 10.12.2008. do isplate

- na iznos od 5,82 EUR/43,85 kn od dana 12.01.2009. do isplate

- na iznos od 7,87 EUR/59,27 kn, od dana 10.02.2009. do isplate

- na iznos od 10,37 EUR/78,16 kn, od dana 10.03.2009. do isplate

- na iznos od 5,97 EUR/44,99 kn, od dana 10.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,19 EUR/39,08 kn, od dana 11.05 2009. do isplate

- na iznos od 4,75 EUR/35,76 kn, od dana 10.06.2009. do isplate

- na iznos od 5,63 EUR/42,44 kn, od dana 10.07.2009. do isplate

- na iznos od 3,86 EUR/29,09 kn, od dana 10.08.2009. do isplate

- na iznos od 4,67 EUR/35,15 kn, od dana 10.09.2009. do isplate

- na iznos od 3,29 EUR/24,75 kn, od dana 12.10.2009. do isplate

- na iznos od 4,51 EUR/34,00 kn, od dana 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 3,81 EUR/28,70 kn, od dana 10.12.2009.. do isplate

- na iznos od 6,67 EUR/50,22 kn, od dana 11.01.2010. do isplate

- na iznos od 8,54 EUR/64,36 kn, od dana 10.02.2010. do isplate

- na iznos od 8,14 EUR/61,37 kn, od dana 10.03.2010. do isplate

- na iznos od 9,74 EUR/73,39 kn, od dana 12.04.2010. do isplate

- na iznos od 12,04 EUR/90,68 kn, od dana 10.05.2010. do isplate

- na iznos od 14,08 EUR/106,10 kn, od dana 10.06.2010. do isplate

- na iznos od 18,00 EUR/135,65 kn, od dana 12.07.2010. do isplate

- na iznos od 14,17 EUR/106,75 kn, od dana 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 23,91 EUR/180,17 kn, od dana 10.09.2010. do isplate

- na iznos od 18,80 EUR/141,64 kn, od dana 11.10.2010. do isplate

- na iznos od 19,79 EUR/149,10 kn, od dana 10.11.2010. do isplate

- na iznos od 24,03 EUR/181,05 kn, od dana 10.12.2010. do isplate

- na iznos od 29,63 EUR/223,28 kn, od dana 10.01.2011. do isplate

- na iznos od 23,33 EUR/175,80 kn, od dana 10.02.2011. do isplate

- na iznos od 25,29 EUR/190,54 kn, od dana 10.03.2011. do isplate

- na iznos od 22,52 EUR/169,68 kn, od dana 11.04.2011. do isplate

- na iznos od 28,78 EUR/216,87 kn, od dana 10.05.2011. do isplate

- na iznos od 33,08 EUR/249,22 kn, od dana 10.06.2011. do isplate

i to :

za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. siječnja 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje nakon 01. siječnja 2023. do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se istaknuti prigovor prijeboja koji glasi:

radi prebijanja tražbine po osnovi potplaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 63,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunate do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europske središnja banka primijenila na svoje posljednje glasne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište., uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 0,48 EUR od 10.11.2006.

- na iznos od 1,21 EUR od 10.01.2007.

- na iznos od 1,54 EUR od 10.02.2007.

- na iznos od 1,87 EUR od 10.03.2007.

- na iznos od 2,29 EUR od 10.04.2007.

- na iznos od 3,86 EUR od 10.06.2007.

- na iznos od 5,04 EUR od 10.07.2007.

- na iznos od 3,82 EUR od 10.09.2007.

- na iznos od 5,28 EUR od 10.10.2007.

- na iznos od 4,08 EUR od 10.11.2007.

- na iznos od 4,57 EUR od 10.12.2007.

- na iznos od 2,95 EUR od 10.01.2008.

- na iznos od 1,56 EUR od 10.02.2008.

- na iznos od 1,29 EUR od 10.04.2008.

- na iznos od 2,51 EUR od 10.05.2008.

- na iznos od 2,68 EUR od 10.06.2008.

- na iznos od 3,05 EUR od 10.07.2008.

- na iznos od 3,63 EUR od 10.08.2008.

- na iznos od 3,32 EUR od 10.09.2008.

- na iznos od 0,19 EUR od 10.10.2008.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak, u iznosu od 687,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska srediišnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 06.06.2006. kao korisnica kredita sa HVB - Splitska banka d.d. iz Splita kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 44336/06, a tuženik da je pravni slijednik kreditora, nakon izmjene tvrtke i izvršenog pripajanja drugom društvu kao društvu preuzimatelju, sada tuženiku. Predmetnim Ugovorom kreditor je korisniku, tužiteljici, odobrio uplatu iznosa od 8.700,00 CHF sa rokom otplate od 60 mjeseci (5 godina). Otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po prodajnom tečaju za CHF prema tečaju kreditora na dan korištenja, dakle primjenom valutne klauzule, sve temeljem odredbe čl. 10 toč. a) i d) predmetnog ugovora. Tužiteljica je započela sa isplatama anuiteta dana 10.07. 2006.

2. Navodi da je dana 14. lipnja 2018.g. donesena presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 odnosno odluka o kolektivnom sporu u kojoj kao drugotuženik naveden prednik ovdje tuženika, a konkretno radi se o pravomoćnoj odluci u tzv. "Slučaj franak" . Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, predmetna odluka se obvezujućom snagom primjenjuje na ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene, što je ovdje slučaj. Stoga, tuženik da je u razdoblju otplate kredita, temeljem ništetne ugovorne odredbe tužitelju obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute, što je rezultiralo većim plaćanjem kunske protuvrijednosti u odnosu na početni tečaj. Opisanim načinom postupanja tuženik da je povrijedio odredbu čl. 3 Zakona o obveznom odnosima te posljedično navedenom bez osnove stekao iznos koji se potražuje ovim postupkom u skladu s odredbom čl. 1111 istog zakona. Navodi da je dana 19.03.2019. donesena odluka VSRH br Rev-3142/2018 kojom je zauzet stav o vezanosti sudova u pojedinačnim restitucijskim postupcima koji su pokrenuti temeljem odluka u kolektivnoj parnici, a navedena odluka VSRH utvrđena je zakonitom u postupku koji se pred Ustavnim sudom vodio pod br. U-III-2233/19, o čemu je odlučeno dana 10.06.2020. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 donio presudu (tzv. slučaj Franak), kojom presudom je utvrđeno da su tamo tuženici (ukupno sedam banaka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kredit, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, te ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 27.06.2011. Ističe prigovor zastare te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan , a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba te je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi i nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao te ga je potpuno informirao o rizicima ugovaranja valutne klauzule upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio te je između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora pa tako i valutne klauzule u CHF koja nije u suprotnosti sa kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba da je potpuno jasna lako uočljiva i razumljiva a što je u konačnosti potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Nadalje,ističe da ugovorna odredba u valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čemu u prilog govori i stajalište VS RH iz rješenja posl. br. Revt-576/16 od 03.10.2017. kao i utvrđenja iz odluke VS RH posl. br. Rev-2221/18 od 03.09.2019. a iz kojih odluka proizlazi kako ni VTS RH, a ni VS RH nisu utvrdili kako su banke znale odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF. Ističe da tuženik u ovom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

Nadalje, tijekom postupka tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja tražbine, kao pod točkom III. izreke.

4. U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 44336/06 zaključen dana 06.06.2006., pregledan je izvadak iz sudskog registra, pregledan je izračun EKS-a i pregled uplata u kunama, pregledane su odluke VS RH br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019., Rev-3142/2018 od 19.03.2019., Rev-2245/17 od 20.03.2018.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

6. Pregledom izvoda iz sudskog registra vidljivo je da je tuženik pravni slijednik kreditora - HVB- Splitska banka d.d., a nakon izmjene tvrtke i izvršenog pripajanja drugom društvu kao društvu preuzimatelju, sada tuženiku – OTP banka d.d.

7. Među parničnim strankama nije sporno:

- da je tužiteljica dana 06.06.2006. kao korisnik kredita sa HVB - Splitska banka d.d. Split kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu br. 44336/06. Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora kreditor je korisniku odobrio kredit u iznosu od 8.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dakle primjenom valutne klauzule, s rokom otplate od 60 mjeseci (5 godina) sve temeljem odredbe čl. 10 točka a/ i d/ predmetnog ugovora. Tužiteljica je započela s isplatama anuiteta dana 10.07.2006.

8.Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

9.Među parničnim strankama je prijeporno da li je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom, te da li je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom. Isto tako je prijeporno da li je tužitelj prekludiran pozivati se na ništetnost.

10.Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tamošnji tuženik pod 7) Societe generale – Splitska banka d.d. (prednik ovdje tuženice), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjanja u skladu s jednostavnom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U tom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslocnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovnog broja Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda, na stranici 62 se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle, kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Sve navedeno bilo bi u skladu i s odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11.Tužitelj se također poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno kako je ovdje tuženica (tamo tuženik pod 7) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženica pod 7) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovime da je tužena pod 7) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007) i to članaka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženica (tamo tužena pod 7) kao trgovac s jedne strane, te korisnici kreditnih usluga kao potrošači s druge strane, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tamo tuženice pod 7).

12.U odnosu na prethodno navedene odluke za navesti je da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva ovdje u tužbi.

13.Navedeni postupci pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji su pokrenuti po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – Potrošač, protiv sedam banaka, a među kojima je i ovdje tuženica, predstavljaju kolektivni sudski postupak, a sve sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kao što je prethodno navedeno, prema toj odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14.S obzirom na direktni učinak presude u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, po ocjeni ovog suda nema potrebe izvoditi nikakve daljnje dokaze radi utvrđenja navedenih okolnosti jer bi, imajući u vidu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku. O tome se već izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci poslovnog broja Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018. Dakle, jedina bitna činjenica u pogledu nepoštenosti ugovornih odredbi je ta da li je ugovor o kreditu sklopljen u vremenskom periodu na koje se odnosi odluka u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu broj 16582/06 sklopljen je 13. ožujka 2006., odnosno, neprijeporno u onom vremenskom periodu na koji se odnosi odluka u kolektivnom sporu, u kojem sporu je kao jedan od tuženika sudjelovao i prednik tuženice iz ovog postupka. Stoga je po ocjeni ovog suda, osnovan tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. tužbenog zahtjeva.

15.Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik istu ne osporava.

16.Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, sud smatra kako bi kod povrata stečenog bez osnove tuženica bila dužna tužitelju vratiti upravo onaj iznos kuna kojeg joj je tužitelj platio bez osnove. Kako su ujedno iznosi anuiteta sadržani u utuženom iznosu, te kako je neprijeporno da je tužitelj kredit vraćao u mjesečnim anuitetima, to istome ujedno pripada i zakonska zatezna kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, u kunskom iznosu, sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka.

17.U odnosu na prigovor zastare tuženice, valja istaknuti kako članak 215 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 241. istog Zakona propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, članak 245. stavak 1. Zakona propisuje da nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok stavak 3. istog članka propisuje da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, da zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, u prethodno navedenom sporu Pž-6632/17, za zaštitu kolektivnih prava, prekinut je tijek zastare, a donošenje presude u tom predmetu od strane Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. zastara je počela teći ispočetka, time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Tom presudom utvrđuje se ništetnim ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Kako je predmetna tužba podnesena 10. prosinca 2019., te kako zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, ima se primijeniti članak 225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi zastarni rok. Stoga je razvidno kako je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, zbog čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.

18.U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja za navesti je kako isti nije pravno osnovan. Naime, po ocjeni ovog suda bilo bi neosnovano iznos pretplate umanjivati za tzv. negativne razlike. Ovo stoga što su tzv. negativne razlike proizašle zbog tečajne razlike CHF, a koja nije bila jasno predočena tužiteljici od strane tuženika, te stoga tuženik ne može imati koristi od svog nezakonitog postupanja. Upravo je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Nadalje, iz čl. 81 st. 1 ZZP-a, ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora, tužena zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivala pravo na povrat, jer se odredba čl. 81 st. 1 ZPP-a, odnosi samo na potrošače. Ovo posebno što plaćanjem anuiteta koji su dostavljeni od strane tuženika, tužiteljica nije ništa neosnovano stekla a niti primila, pa bi stoga ovaj navod tuženika glede tzv. negativne razlike bio neosnovan. Nadalje, za navesti je da je tražbina kredita s osnova nižeg tečaja u zastari. Naime, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga, odnosno kada su iste međusobne suprotstavljene. Stoga je riješeno kao pod točkom III. izreke.

19.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Visina troška je odmjerena sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015), budući da tužitelja zastupa punomoćnik odvjetnik. Tako je tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe od 13.06.2023. u visini od 50 bodova; trošak sastava obrazloženih podnesaka od 20.08.2024., i 22.10.2024. u visini od po 50 bodova te 25 bodova na ime sastava podneska od 08.10.2024., trošak pristupanja na ročišta 07.10.2024. i 03.02.2025. . u visini od po 50 bodova. Tužitelju je dakle priznato ukupno 275 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR daje iznos od 550,00 EUR čemu treba pridodati porez od 25% što ukupno daje iznos od 687,50 EUR.

U Starom Gradu, 17. ožujka 2025.

S U D A C

Miljana Srhoj Buratović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Podnosi se putem ovog suda na Županijski sud 3 primjerka.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika