REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1382/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odvjetnice Mateje Pilić, zamjenice punomoćnice tuženika, dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 029-50-4019927 sklopljenom 5. travnja 2007. između GI kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- čl. 7. st. 1.a) Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''

- čl. 7. st. 1.b) Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''… kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.201,41 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

− 0,34 EUR od 5. rujna 2008. do isplate,

− 3,48 EUR od 9. listopada 2008. do isplate,

− 8,37 EUR od 7. studenog 2008. do isplate,

− 5,64 EUR od 5. prosinca 2008. do isplate,

− 10,58 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

− 13,25 EUR od 4. veljače 2009. do isplate,

− 13,82 EUR od 4. ožujka 2009. do isplate,

− 11,39 EUR od 3. travnja 2009. do isplate,

− 12,04 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,,

− 10,28 EUR od 4. lipnja 2009. do isplate,

− 8,92 EUR od 3. srpnja 2009. do isplate,

− 9,45 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

− 10,44 EUR od 4. runja 2009. do isplate,

− 8,79 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

− 8,93 EUR od 4. studenog 2009. do isplate,

− 10,33 EUR od 3. prosinca 2009. do isplate,

− 11,83 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,,

− 13,68 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

− 13,57 EUR od 4. ožujka 2010 do isplate,

− 17,45 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

− 15,92 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate

− 17,14 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,,

− 23,69 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

− 21,21 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

− 29,67 EUR od 3. rujna 2010. do isplate

− 25,84 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,,

− 22,76 EUR od 5. studenog 2010. do isplate,

− 30,18 EUR od 6. prosinca 2010. do isplate,

− 36,36 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

− 32,63 EUR od 4. veljače 2011. do isplate,,

− 33,11 EUR od 4. ožujka 2011. do isplate,

− 30,12 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

− 33,00 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

− 41,96 EUR od 3. lipnja 2011. do isplate,

− 39,43 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

− 55,87 EUR od 4. kolovoza 2011. do isplate,

− 42,23 EUR od 3. listopada 2011. do isplate,

− 14,90 EUR od 2. studenog 2011. do isplate,

− 41,33 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

− 43,55 EUR od 2. siječnja 2012. do isplate,

− 45,56 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

− 1.322,37 EUR od 14. veljače 2012. do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 500,00 EUR koja je istaknuta radi prebijanja u ovoj parnici.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.666,45 EUR s zateznim kamatama od 17. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 727,53 EUR s zateznim kamatama od 17. ožujka 2025. do isplate, kao neosnovan.

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su GIA kao korisnik kredita i tuženik (tadašnje tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor dana 11. kolovoza 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 136-208/2008, kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.826,00 CHF. Tužitelj smatra da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, iz razloga što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo postupanje tuženika da je prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Nadalje, tužitelj da je 8. lipnja 2023. sklopio s navedenim korisnikom kredita Ugovor o ustupu tražbine kojim je korisnik kredita ustupio tužitelju tražbinu koju ima prema tuženiku po osnovi ništetnih odredaba u tom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli. Pojašnjava da je presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03) i to u razdoblju do 6. kolovoza 2007. protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP- a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07). S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 11. kolovoza 2008. te da sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, to da je navedena odredba ništetna. Stoga u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnosti te odredbe te povrat iznosa koje je tuženik primio temeljem te ništetne odredbe. Navodi da ne raspolaže nikakvom dokumentacijom, osim Ugovorom o kreditu, slijedom čega da je od tuženika zahtijevao dostavu dodatne dokumentacije, ali da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. S obzirom da ne može postaviti određeni zahtjev za isplatu iznosa primljenih od strane tuženika temeljem ništetnih odredbi prije nego li mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju te prije nego li se u ovom postupku, temeljem te dokumentacije, provede financijsko vještačenje, to podnosi stupnjevitu tužbu, kojom, u pogledu novčanog tužbenog zahtjeva, najprije zahtijeva da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu odgovarajuće dokumentacije, kako bi naknadno mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prije svega prigovor zastare, s obzirom da je činjenična osnova tužbenog zahtjeva povrat novčanih iznosa koje da je tuženik navodno stekao bez pravne osnove, koje potraživanje zastarijeva u roku od 5 godina, a kako je tužba podnesena 7. lipnja 2023., to da su u zastari sva potraživanja koja su nastala prije 7. lipnja 2018. Protivi se primjeni pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog po pitanju zastare restitucijskih zahtjeva u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. U svakom slučaju, sve i kada bi se primijenilo to stajalište po pitanju zastare, ističe da je od donošenja presude +''VTS RH'' proteklo pet godina prije podnošenja predmetne tužbe. Nadalje, smatra da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) za podnošenje stupnjevite tužbe, jer da tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti u pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju, a niti da je tužitelj dokazao da je prije pokretanja ovog postupka zatražio bilo kakvu dokumentaciju od tuženika. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu, zato jer: se tužitelj ne može u parnici koja se vodi radi stjecanja bez osnove pozivati na pravna stajališta zauzeta u kolektivnoj potrošačkoj parnici, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, već isključivo u parnici radi naknade štete; jer u kolektivnom potrošačkom sporu pružena tek apstraktna pravna zaštita, a tužitelj je dužan u svakoj pojedinoj parnici (radi naknade štete) dokazati da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu (da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su iste nejasne, nerazumljive i neuočljive). Smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju, jer se narav eventualne potrošačke restitucijske tražbine korisnika kredita protivi ustupanju na drugu osobu, u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), slijedom čega da Ugovor o ustupanju tražbine u odnosu na njega ne proizvodi nikakve pravne učinke. U svakom slučaju da predmetna valutna klauzula nije ništetna, jer je ista bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, s obzirom na to da je korisnik kredita mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili s valutnom klauzulom u CHF, iz razloga što je valutna klauzula jasna, lako uočljiva i razumljiva te ista nije protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da je općenito upozoravao potrošače na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, kako putem svojih zaposlenika, tako i objavljivanjem glasila Hypo Times na svojim internetskim stranicama, a koje da je slao i svojim klijentima na njihove adrese te ih je učinio dostupnim u svojim poslovnicama. Međutim, da on sam nije mogao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu predvidjeti da će tečaj za CHF toliko porasti, što da nije mogla predvidjeti niti Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta, jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Dakle, da tuženik nije mogao potrošača informirati o nečemu što ni njemu samom nije bilo poznato. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se zatraženom tijeku zateznih kamata te provođenju financijskog vještačenja prema prijedlogu tužitelja.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj se je protivio iznijetim navodima tuženika, uz isticanje, u bitnom, da je on time što mu je prenesena potrošačka tražbina korisnika kredita prema tuženiku (prijenos koje da je dopušten, u smislu ZOO-a i aktualne sudske prakse Suda Europske unije), stupio u pravnu poziciju korisnika kredita, slijedom čega da je bio ovlašten tražiti od tuženika dostavu dokumentacije vezano za Ugovor o kreditu, što da je i učinio već uz dostavu obavijesti o ustupljenoj tražbini, da je ovlašten podnijeti stupnjevitu tužbu, da prema posljednjem stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara potraživanja povrata onog što je stečeno temeljem ništetne odredbe ili ugovora, počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem te ništetnosti, a kako konkretna odredba predmetnog Ugovora o kreditu još nije utvrđena ništetnom, to da zastara nije niti počela teći. Osim toga, da konkretna valutna klauzula korisniku kredita nije bila razumljiva, prije svega iz razloga što isti nije bio informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, koji je daleko veći nego kad se obveza ugovara u nekoj drugoj valuti, a s kojim rizicima je tuženik bio upoznat. Dakle, da tuženik nije upoznao korisnika kredita s činjenicom da valuta CHF sa sobom nosi i poseban rizik „valute utočišta“, da je jačanje tečaja valute CHF izvjesno, da HNB ne štiti tečaj valute HRK prema valuti CHF jednako kao što to čini glede tečaja valute HRK u odnosu na valutu EUR i da je upravo na potrošača prebačen cjelokupni rizik kretanja tečaja, dok da s druge strane tuženik ne snosi nikakav rizik. Prešućivanjem takve informacije tuženik da je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što da je dovelo do značajne neravnoteže na štetu korisnika kredita. Kako se o predmetnoj odredbi nije niti pojedinačno pregovaralo, to da je ista nepoštena i ništetna. Budući da je ništetnost posljedica nepoštenja i nesavjesnosti tuženika, to da se isti smatra nepoštenim stjecateljem, slijedom čega da mu je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

4. Na pripremnom ročištu od 8. ožujka 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u ovoj parnici tražbine po osnovi iznosa koje korisnik kredita manje platio primjenom ugovorenog tečaja u CHF (tzv. negativne razlike) u ukupnom iznosu od 500,00 EUR.

5. Tužitelj je izjavio da ne postoji tražbina koje je istaknuta radi prebijanja, a osobito ne prema tužitelju kao cesionaru, već eventualno prema korisniku kredita, s time da niti korisnik kredita nije ništa stekao od tuženika kao banke pa joj ne može biti dužan nešto vratiti temeljem stjecanja bez osnovne, a smatrao je i da je takva eventualna tražbina tuženika u zastari.

6. Tijekom dokaznog postupka pročitani su povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 7. – 183. spisa), Ugovor o kreditu (list 361. – 366. spisa), otplatni plan kredita (list 367. – 368. spisa), nalozi za plaćanje (list 369. - 370. spisa), isprave koje se odnose na Ugovor o kreditu – fiducijarno osiguranje na vozilu za koje je dobiven kredit i sl. (list 371. – 375. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 8. lipnja 2023. između GIA kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 376. – 381. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), ispis kamatnih stopa banaka ma kunske kredite bez valutne klauzule (list 553. – 555. spisa), tuženikova metodologija promjene kamatnih stopa (list 590. – 591. spisa), pisana izjava svjedokinje G

DI (list 599. – 603. spisa), glasilo tuženika Hypo times VI/05, broj 7 i XII/05, broj 8 (list 604. - 608. spisa), ispisi s tuženikovih internetskih stranica (list 609. – 612. spisa), obavijest o ustupu tražbine na tužitelja (list 627. – 628. spisa), tuženikova specifikacija uplata po Ugovoru o kreditu (list 668. i 670. spisa), tuženikova obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 669. spisa), saslušana je svjedokinja GIA (list 690. – 691. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o. (list 702. – 707. spisa – pisani nalaz i mišljenje i list 733. – 734. spisa – usmeni iskaz vještaka).

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

8. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti valutne klauzule sadržane u odredbi čl. čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita GIA tužitelju.

9. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

10. Prije svega, u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti valutne klauzule Ugovora o kreditu, valja navesti da pravni interes općenito postoji ako bi tužitelj donošenjem pozitivne presude ostvario veću pravnu korist od one koju inače ima, pri čemu se prema ZPP-u utvrđenje može odnositi na postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a).

11. S obzirom da odluka o tužbenom zahtjevu za povrat stečenog bez pravne osnove (temeljem ništetne valutne klauzule), ovisi o tome je li valutna klauzula koja je sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna, što bi podrazumijevalo da postoji pravni odnos stjecanja bez pravne osnove, a da je u kolektivnom potrošačkom sporu ništetnost utvrđivana samo na apstraktnoj razini, a ne i u odnosu na konkretni Ugovor o kreditu, to tužitelj kao navodni stjecatelj tražbine korisnika kredita prema tuženiku po osnovi povrata onog što je stekao temeljem navodne ništetne valutne klauzule, ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti te valutne klauzule.

12. Nije sporno da je pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Nije sporno da je presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno, između ostalog, da je petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (dakle, tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak I+V. izreke).

14. Nije sporno da je, u konačnici, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, donio presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

15. Naposljetku, nije sporno da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku V. izreke.

16. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik (ranije tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

17. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Tako je i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona.

19. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

20. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

22. Iako tužitelj nije potrošač, isti je s potrošačem GIA sklopio Ugovor o ustupu tražbine što ju je GIA kao korisnik kredita/potrošač stekla prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

23. Naime, Ugovorom o kreditu kojeg je GIA kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, GIA odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.826,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju novog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), koji kredit se je trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom od 5,20% godišnje (čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu).

24. Prema odredbi čl. 3. al. 9. ZZP-a/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 11. kolovoza 2008.), potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je, prema odredbi alineje 16. istog članka, bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

25. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je GIA sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje vozila koje bi joj trebalo služiti obavljanju njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same GIA, slijedom čega se zaključuje da je GIA Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

26. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 11. kolovoza 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega je ta odredba ocijenjena kao nepoštena.

27. Stoga se zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedene odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

28. Točno je da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena (tek) apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva GIA, jer joj je prethodno tuženik dao sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo.

29. Naime, prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP-a/07).

31. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4 ZZP- a/07).

32. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99. ZZP- a/07).

33. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 102. st. 1. ZZP-a/07).

34. Stoga, kao što je to već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je upitno je li u konkretnom slučaju za GIA bila razumljiva, u smislu je li ona bila od strane tuženika potpuno informirana o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF (prema informacijama s kojima je tuženik tada mogao raspolagati) te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

35. Ako se utvrdi da GIA valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena i, posljedično, ništava.

36. Stoga je na prijedlog stranaka izveden dokaz saslušanjem GIA kao svjedoka (napominje se da u ovom postupku nije predloženo saslušanje zaposlenika banke – tuženika koji je u konkretnom slučaju pregovarao s GIA u pogledu sklapanja Ugovora o kreditu).

37. Svjedokinja GIA u svom iskazu navodi da je predmetni kredit koristila za kupnju motornog vozila koje joj je služilo u osobne svrhe (za odlazak na posao i sl.), da je prethodno izabrala vozilo u autosalonu, nakon čega joj je zaposlenik tog autosalona ispisao ponude banaka u pogledu kredita za kupnju tog vozila, a ona da se je odlučila za poslovnicu tuženika u Varaždinu. Kada je zaposlenicima tuženika rekla da joj je potreban kredit za auto, oni da su joj predložili dvije mogućnosti, jedna je bila sklapanje kredita s valutnom klauzulom u CHF, za koji da nije bio potreban jamac niti sudužnik te su ugovorne kamate bile niže, a druga je bila sklapanje kredita s valutnom klauzulom u EUR, međutim, da je za tu opciju bio potreban jamac te su ugovorne kamate bile više. Stoga da se je ona odlučila za sklapanje kredita s valutnom klauzulom u CHF, s time da joj nitko od strane banke nije pojasnio zašto su ugovorne kamate na kredite u CHF niže od onih koji se sklapaju u eurima, niti da joj je itko pojasnio postoje li rizici kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na početku ugovornog razdoblja da je anuitet iznosio 800,00 kn, a kasnije da se je taj iznos povećao na oko 1.200,00 kn. Kredit da je prijevremeno otplatila jednokratnom uplatom. Napomenula je da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljao tuženik, da je kredit sama otplaćivala vlastitim novcima, s time da su se skidali s njene plaće od strane njenih poslodavaca Lemia d.o.o. i Alca Zagreb d.o.o., da je ugovor pročitala prije potpisivanja da da joj je isti bio jasan, slijedom čega nije tražila nikakva pojašnjenja po pitanju valutne klauzule, ali da joj nitko nije rekao da je CHF nestabilna valuta, već da je ona mislila da će joj cijelo vrijeme anuitet iznositi onoliko koliko je iznosio na početku ugovornog razdoblja.

38. Uzevši u obzir iskaz navedene svjedokinje, iz kojeg proizlazi da svjedokinja prije sklapanja Ugovora o kreditu nije od strane zaposlenika tuženika dobila ikakve informacije o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, iako svjedokinja tvrdi da nije imala nikakvih nejasnoća po pitanju predmetnog Ugovora o kreditu, očito je da svjedokinji nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko joj nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, niti zašto joj za kredit s valutnom klauzulom u EUR treba jamac i/ili sudužnik, a za kredit s valutnom klauzulom u CHF ne treba, a što je bilo presudno da se svjedokinji s obzirom na njezina primanja uopće odobri predmetni kredit. Osim toga, očito je da svjedokinji nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je ista imala saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na valutu Euro, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak. Naposljetku, tuženik nije dokazao da su bilo kakve obavijesti o riziku rasta tečaja švicarskog franka, za koje tuženik tvrdi da su objavljivanje u njegovom glasilu na njegovim internetskim stranicama, uistinu došle do korisnice kredita.

39. Stoga, budući da svjedokinja nije dobila odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

40. Valja napomenuti da je bez pravnog uporišta stav tuženika da sama činjenica da je GIA imala mogućnost sklapanja ugovora o kreditu za financiranje kupnje vozila s različitim valutnim klauzulama (u EUR i u CHF) znači da se je o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

41. Naime, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR (ili bi valuta obveze glasila u HRK), tada bi stopa redovnih kamata bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču GIA nitko od strane tuženika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR.

42. Stoga GIA nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, dakle, ista nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, što je, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

43. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač (korisnik kredita) GIA imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

44. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

45. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

46. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je GIA ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

47. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

48. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

49. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

50. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

51. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

52. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

53. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od GIA u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne valutne klauzule u švicarskim francima.

54. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

55. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali posljednjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu), a iz otplatnog plana tuženika proizlazi da je kredit isplaćen korisniku kredita 11. kolovoza 2008., da je prvi anuitet dospio 30. rujna 20085., a posljednji 31. kolovoza 2014.

56. Iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

57. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a koje prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. S obzirom da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to proizlazi da zastara nije nastupila (nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na restitucijske zahtjeve).

59. Dakle, u konkretnom predmetu primijenjeno je, po pitanju zastare, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., a ne ranije pravno shvaćanje koje je zauzeto u revizijskoj presudi VSRH-a, Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe u kolektivnom potrošačkom sporu i počinje ponovno teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.

60. Radi utvrđenja koji iznos je GIA platila tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila 138-208/2008 od 11. kolovoza 2008. (uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima, ugovorenu odredbom čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu, koji iznos bi mu trebao platiti da nije ugovorena valutna klauzula, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka temeljem Ugovora o kreditu isplatila korisniku kredita u kunama te koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, izražena u HRK i EUR te na koje datume je ta preplata izvršena, sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o.

61. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je Korisnica kredita GIA po predmetnom kreditu ukupno je platila iznos od 74.348,44 HRK/9.867,73 EUR, a da nije bilo valutne klauzule, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka temeljem Ugovora o kreditu isplatila korisniku kredita u kunama (11. kolovoza 2008. prema otplatnom planu), da bi u tom slučaju korisnica kredita platila iznos od 57.761,65 HRK/7.666,29 EUR, slijedom čega da po osnovi promjene tečaja u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita postoji preplata koja iznosi 16.586,79 HRK/2.201,41 EUR (stupac 6. i 7. Tabele 1). Vještakinja je dala pregled pojedinačnih iznosa preplata i datum na koji su iste izvršene.

62. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je sukladno istom postavio novčani tužbeni zahtjev, tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.201,41 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne iznose preplate od dana kada su iste izvršene.

63. Tuženik prigovara nalazu financijskog vještaka, jer isti nije utvrdio tzv. negativne tečajne razlike (iznosi koje je korisnik kredita manje platio, jer je na dan uplate tečaj za CHF bio niži od onog početnog) i iste odbio od pozitivnih tečajnih razlika te jer je preplatu obračunavala uzimajući u obzir isključivo kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a ne promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik u to vrijeme primjenjivao na kunske kredite.

64. U svom iskazu vještakinja Ljerka Živković navodi da u cijelosti ostaje kod izrađenog nalaza i mišljenja, smatrajući da je metodologija obračuna jasna iz ispisanih tablica i teksta, napominjući da negativnih tečajnih razlika nije bilo te da je preplate izračunavala uzimajući u obzir promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu, dakle, da nije sve svodila na početnu kamatnu stopu koja se je primjenjivala na dan puštanja kredita u otplatu, uz napomenu da joj tuženik, iako je to od njega zatraženo, nije dostavio nikakvu dokumentaciju, dakle, da nije raspolagala knjigovodstvenim karticama tuženika, već da se je služila dokumentacijom iz spisa, što znači da je imala na raspolaganju početni otplatni plan od 11. kolovoza 2008., a ne i konačni otplatni plan prema kojem je banka zaduživala korisnika kredita. Navela je da je raspolagala s pregledom uplata koje je banka dostavila korisniku kredita, a iz kojeg se vidi koliko je banka naplatila po svakom mjesečnom anuitetu u kunama, iz čega da je ona izračunala razliku između tih uplata i uplata koje bi bile izvršene da se je primjenjivao početni tečaj. Dakle, da iz isprava koje su bile u spisu uopće nije bilo vidljivo koji iznos pojedinog anuiteta se je odnosio na otplatu glavnice, a koji na otplatu redovnih kamata.

65. Sud smatra da je vještakinja otklonila prigovore tuženika te su nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćeni, jer su jasni i logični i, stoga, objektivno provjerljivi, sukladni ispravama u spisu te izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke.

66. S obzirom da tijekom razdoblja otplate kredita tečaj tuženika za CHF nije nikada bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, GIA, to u konkretnom slučaju nema tzv. negativnih tečajnih razlika, dakle, GIA nije nikad bila u poziciji da je uslijed primjene valutne klauzule platila anuitet u manjem iznosu nego što bi to bilo da takve klauzule nije bilo, već je uvijek plaćala više, što znači da ne postoji tražbina tuženika prema korisniku kredita po osnovi ispunjenja Ugovora o kreditu u visini tih manje plaćenih iznosa.

67. Inače, dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju, izuzev ako je bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup (čl. 199. st. 1. i 3. ZOO-a), što znači da bi tuženik, načelno, mogao tužitelju izjaviti prijeboj tražbine koju je stekao prema korisnici kredita GIA prije nego li je obaviješten o tome da je ista svoje tražbine ustupila tužitelju, a da tuženik ima prema GIA tražbinu po osnovi ispunjenja Ugovora o kreditu u vidu manje plaćenih anuiteta kao posljedice ništetne valutne klauzule, takva tražbina bi zasigurno nastala prije obavijesti o ustupu.

68. Međutim, kako tuženik takvu tražbinu nema prema korisnici kredita koja je tužitelju ustupila tražbinu stečenog bez pravne osnove, to tuženik nema tražbinu koju bi mogao istaknuti tužitelju radi prebijanja u ovoj parnici.

69. Stoga je valjalo izrekom utvrditi da takva tražbina tuženika ne postoji.

70. Budući da je tužbeni zahtjev, u konačnici, određen po pitanju glavnog i sporednih potraživanja, to su prigovori tuženika koji se tiču navodne nedopuštenosti stupnjevite tužbe postali bespredmetni.

71. Bespredmetni su i navodi tuženika da je tužitelj podneskom od 23. listopada 2024., kojim je konačno odredio novčani iznos čiju isplatu potražuje u ovom postupku, preinačio tužbu, s obzirom da je promijenio ukupnu naznačenu vrijednost predmeta spora (ranije je kao ukupni VPS bio naznačen iznos od 6.650,00 EUR, a sada je taj iznos naznačen kao VPS za deklaratorni tužbeni zahtjev, dok je za kondemnatorni tužbeni zahtjev naznačen VPS u iznosu od 2.201,41 EUR), kojoj preinaci da se on protivi, a posredno da se protivi povlačenju tužbe u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev.

72. Naime, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (čl. 191. st. 1. ZPP-a).

73. Podneskom od 23. listopada 2024. tužitelj nije učinio ništa od gore navedenog.

74. Dakle, tužitelj je u ovom postupku najprije podnio stupnjevitu tužbu, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, budući da bez podataka koje mu tuženik nije htio dati, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz Ugovora o kreditu bio dužan dati, s obzirom da je korisnik kredita na tužitelja prenio tražbine koje je imao prema tuženiku po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i bez provođenja financijskog vještačenja temeljem tih podataka, tužitelj nije mogao odrediti novčani iznos čiju isplatu potražuje po osnovi ništetne valutne klauzule. Tek nakon što je financijski vještak temeljem isprava u spisu (uz napomenu da mu tuženik nije dostavio nikakve podatke, iako mu je to naloženo) izračunao iznos navedene preplate, tužitelj je mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, što je inače obveza svakog tužitelja od samog podnošenja tužbe, u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP-a, samo što se kod stupnjevite tužbe taj trenutak odgađa do dostave potrebnih podataka i/ili provedbe odgovarajućeg vještačenja. Određenjem novčanog iznosa čiju isplatu potražuje u ovom postupku tužitelj nije preinačio tužbu, već je postupio sukladno svojoj obvezi iz čl. 186. st. 1. ZPP-a te odredio tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari.

75. Budući da podneskom od 23. listopada 2024. tužba nije preinačena, nije bilo mjesta niti da sud odlučuje o njenoj dopuštenosti.

76. S druge strane, nema govora o tome da bi tužitelj povukao tužbu u odnosu na kondemnatorni novčani tužbeni zahtjev.

77. S obzirom da su svi prigovori tuženika otklonjeni te da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik po osnovi ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu primio barem iznos od 2.201,41 EUR, koji iznos ne bi primio da se je za cijelo vrijeme otplate primjenjivao početni tečaj za CHF, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu navedenog iznosa s zateznim kamatama na iznos od:

− 0,34 EUR od 5. rujna 2008. do isplate,

− 3,48 EUR od 9. listopada 2008. do isplate,

− 8,37 EUR od 7. studenog 2008. do isplate,

− 5,64 EUR od 5. prosinca 2008. do isplate,

− 10,58 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

− 13,25 EUR od 4. veljače 2009. do isplate,

− 13,82 EUR od 4. ožujka 2009. do isplate,

− 11,39 EUR od 3. travnja 2009. do isplate,

− 12,04 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,,

− 10,28 EUR od 4. lipnja 2009. do isplate,

− 8,92 EUR od 3. srpnja 2009. do isplate,

− 9,45 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

− 10,44 EUR od 4. runja 2009. do isplate,

− 8,79 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

− 8,93 EUR od 4. studenog 2009. do isplate,

− 10,33 EUR od 3. prosinca 2009. do isplate,

− 11,83 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,,

− 13,68 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

− 13,57 EUR od 4. ožujka 2010 do isplate,

− 17,45 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

− 15,92 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate

− 17,14 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,,

− 23,69 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

− 21,21 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

− 29,67 EUR od 3. rujna 2010. do isplate

− 25,84 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,,

− 22,76 EUR od 5. studenog 2010. do isplate,

− 30,18 EUR od 6. prosinca 2010. do isplate,

− 36,36 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

− 32,63 EUR od 4. veljače 2011. do isplate,,

− 33,11 EUR od 4. ožujka 2011. do isplate,

− 30,12 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

− 33,00 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

− 41,96 EUR od 3. lipnja 2011. do isplate,

− 39,43 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

− 55,87 EUR od 4. kolovoza 2011. do isplate,

− 42,23 EUR od 3. listopada 2011. do isplate,

− 14,90 EUR od 2. studenog 2011. do isplate,

− 41,33 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

− 43,55 EUR od 2. siječnja 2012. do isplate,

− 45,56 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

− 1.322,37 EUR od 14. veljače 2012. do isplate.

78. Zatezne kamate teku od dana kada je prednik tuženika primio navedene iznose, jer se isti smatra nepoštenim stjecateljem, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

79. Budući da se radi o potraživanju nastalom u okviru potrošačkog ugovora o kreditu, zatezne kamate određuju se do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj: 153/2004.), a od 1. siječnja 2008. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa (čl. 1165. ZOO-a).

80. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

81. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 8.851,41 EUR (6.650,00 EUR za deklaratorni tužbeni zahtjev i 2.201,41 EUR za kondemnatorni tužbeni zahtjev) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 56,48 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj:

53/2019., 92/2021. u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 8. ožujka 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 15. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 23. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 9. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 10. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 24. siječnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 13. veljače 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za plaćeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 134,97 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 2.666,45 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

82. Ne pripada mu naknada za podnesak od 8. siječnja 2024, jer u istom ponavlja navode koje je već iznio u očitovanju na odgovor na tužbu, slijedom čega niti taj podnesak, a niti trošak koji je njegovim sastavljanjem nastao, nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

83. Ne pripada mu niti naknada za podnesak od 4. ožujka 2024., jer uz isti isključivo dostavlja dokumentaciju, koju je bio dužan dostaviti već uz tužbu, slijedom čega niti taj podnesak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice.

84. Naposljetku, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka i koju sud dostavlja strankama, zajedno s presudom, putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

85. Stoga je preko iznosa od 2.666,45 EUR do zahtijevanog iznosa od 3.393,98 EUR, za iznos od 727,53 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja po osnovi naknade troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

86. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku