Poslovni broj: P-1967/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao slijednice pok. CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u OD Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice ŠH, odvjetničke vježbenice kod Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika ĐH, odvjetničkog vježbenika kod Filipa Perića, odvjetnika u Zadru, objave 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 138-50-4252735 koji su stranke zaključile dana 11. srpnja 2007. slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 11. srpnja 2007. pa nadalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 1.715,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 1,01 EUR sa kamatom od 31.08.2007. godine

− iznos od 1,21 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

− iznos od 0,45 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine

− iznos od 3,11 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine

− iznos od 4,57 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

− iznos od 7,08 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

− iznos od 3,31 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

− iznos od 1,82 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine

− iznos od 3,65 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 0,96 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 1,09 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine

− iznos od 2,69 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine

− iznos od 14,79 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 6,68 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine

− iznos od 16,99 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 18,57 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

− iznos od 19,29 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

− iznos od 17,32 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 17,69 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 14,68 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

− iznos od 12,46 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 13,05 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 14,22 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 14,11 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 12,93 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

− iznos od 15,15 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 16,93 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 19,47 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

− iznos od 18,88 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

− iznos od 22,32 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 21,67 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 22,94 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 33,94 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 31,68 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

− iznos od 38,59 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 36,20 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 32,36 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

− iznos od 40,47 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 50,79 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 43,48 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 46,05 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 42,79 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 43,37 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 57,21 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 58,55 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 70,11 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 64,18 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 57,68 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 56,98 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 56,48 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 59,58 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 62,28 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 62,64 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 60,77 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 62,04 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 62,90 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 61,45 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 61,83 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

II. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja zaprimljenom 25. travnja 2023.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.873,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvotni tužitelj CH u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2021. navodi da su stranke 11. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 138-50-4252735 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 13.007,82 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,75 % (čl. 2 ugovora). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo dopromjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Ni sa jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97 st. 1 alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st.1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110 st.1 i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1 i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P- 1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl. 3 st.1 i čl. 5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje navodi da je pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Trgovački sud u Zagrebu nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Trgovački sud u Zagrebu donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Davora Miškovića, pod brojem OV-11981/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. U ovom dijelu tuženik osporava navode tužitelja kako je isti podnosio usmene prigovore radi promjene kamatne stope, budući da su isti ničim dokazani i zlonamjerni. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

3. Za vrijeme trajanja ovog postupka je preminuo prvotni tužitelj CH, te je sud odredio prekid postupka radi smrti tužitelja rješenjem poslovni broj P-1131/2021 od 27. travnja 2023. (l.s. 108), a koji postupak je nastavljen nakon što je nasljednica tužitelja OH preuzela postupak iza smrti prvotno tužitelja, i to rješenjem od o

28. studenog 2023. (l.s. 121).

4. Tužitelj je podneskom zaprimljenim 25. travnja 2023. (l.s. 105-107) nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu broj:

138-50-4252735 od 11. srpnja 2007. (l.s. 6-10), prijepis knjigovodstvene kartice i otplatni plan (l.s. 12-23), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Majde Korljan od

24. veljače 2024. (l.s. 87-100).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa od 1.715,49 EUR kojeg je tuženik nepripadno stekao zbog promijenjenih kamatnih stopa i promjene u tečaju CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

7.1. Ponajprije je navesti da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, odredbom čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu je ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora. Navedena odredba predmetnog ugovora o prorogaciji nadležnosti, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, jer tuženik protivno ne tvrdi u odgovoru na tužbu, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju zasigurno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga jer bi prvotni tužitelj, a sada tužiteljica, čije se prebivalište nalazi u [adresa], radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, gdje je sjedište tuženika, zbog cestovne udaljenosti navedenih mjesta (cca 267 km) bila izvrgnuta dodatnim troškovima (trošak putovanja) ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Uz navedeno, treba reći i to da tužiteljica ima punomoćnike odvjetnike iz Zadra, što bi također, zbog odlazaka na ročišta u Zagreb, rezultiralo dodatnim troškovima za tužiteljicu. Budući da u skladu s navedenom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, tada u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu, kao suda tuženikovog sjedišta. U predmetnom slučaju kada je prorogacijska ugovorna odredba nepoštena i ništetna, mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK, kojom je propisana izberiva nadležnost i na temelju koje potrošač u sporu protiv druge ugovorne strane može kao mjesno nadležan izabrati sud svoga prebivališta, što je u predmetnom slučaju prvotni tužitelj i učinio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Zadru.

7.2. Polazeći od svega navedenog prvotni tužitelj se legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Zadru, pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan.

8. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, kao u podnesku tužitelja od 12. svibnja 2023. (l.s. 114-115), da je sud takvu preinaku dopustio u točki I. izreke rješenja. S obzirom da je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa, a i ukupnog iznosa, utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud zaključio da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kao u točki I. izreke rješenja. Jednako pravno shvaćanje je je zauzeo Vrhovni sud RH pod brojem Su IV- 162/2021 26. studenog 2021. gdje se u odnosu na dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem navodi da je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 138-50-4252735 od 11. srpnja 2007. proizlazi da je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.007,82 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora-banke za devize na dan isplate kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 5,75 % godišnje. Kredit je odobren na rok od 5 godina te je ugovoreno da se otplata kredita ima vršiti u 60 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu je utvrdila Banka planom otplate. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 249,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećim na dan dospijeća, odnosno isplate. Prema otplatnom planu dospijeće prvog anuiteta je dana 31. kolovoza 2007. Odobreni kredit u iznosu od 13.007,82 CHF isplaćen je dana 16. srpnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 57.221,91 HRK po primijenjenom tečaju koji je iznosio 1 CHF =4,399039 HRK.

9.1. Iz financijskog vještačenja vještaka Majde Korljan, izrađenog prema pravilima struke, proizlazi da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,75 % više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 2.751,02 kuna / 365,12 EUR i to od dana početka otplate kredita do dana 31. srpnja 2012. (dana konačne otplate kredita). Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 5 proizlazi da je Banka uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 12.925,39 kuna / 1.715,49 EUR i to od dana početka otplate kredita do dana 31. srpnja 2012. (do dana konačne otplate kredita).

9.2. Među parničnim strankama je sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

9.3. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

9.4. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužiteljica Udruge Potrošač protiv tamo tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.5. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima je i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

9.6. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužiteljica, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužiteljica protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužiteljica upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.7. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

9.8. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.9. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužiteljica ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

9.10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak (čl. 1. i 7. Ugovora) prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužiteljica.

12.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli iz čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za prvotnog tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

14. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primila uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

14.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužiteljica u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate, dok je glavni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

14.2. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljica.

15. Za istaći je da je tuženik na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita, te je li tužiteljica bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje djelatnika tuženika GH, od kojeg dokaznog prijedloga je odustao. Nadalje je tuženik predložio saslušanje javnog bilježnika Davora Miškovića od kojeg je također odustao.

16. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na prvotnog tužitelja, sada tužiteljicu, kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno da se radi o kreditu građana za potrebe kupnje vozila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

17. Stoga je temeljem provedenih dokaza utvrđeno da je banka tuženik uslijed promjene tečaja više obračunala tužiteljici iznos od 1.715,49 EUR.

18. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

19. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.

20. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužiteljice zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2021. to proizlazi da potraživanje tužiteljice nije u zastari ni u odnosu na nepripadnu korist koju je banka stekla radi ugovaranja valutne klauzule.

20.2. Ovdje je navesti da je stajalište ovog suda da nije nastupila zastara ni u odnosu na preinačeni dio tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a ovo iz razloga što tužitelj u podnesenoj tužbi nije ni navodio novčane iznose koje potražuje uz napomenu da će tužbeni zahtjev precizirati po provedenom financijskom vještačenju. Tako je tužitelj prvi put nakon financijskog vještačenja podneskom zaprimljenim 25. travnja 2023. određeno postavio tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. b. st. 4. ZPP-a, a iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj tako uređenim tužbenim zahtjevom ne potražuje više od zatraženog u tužbi.

23. Slijedom iznijetog je je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, sve kao u izreci ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, i to prema VPS od 1.715,49 EUR, i to: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podneska od 7. veljače 2022. i 10. kolovoza 2022. po 100 bodova (Tbr. 8.1.), sastav podnesaka od 25. travnja 2023. i 24. studenog 2023. po 25 bodova (Tbr. 8.4.), pristup na ročišta od 28. rujna 2022. i 13. veljače 2025. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 550 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % što iznosi 1.375,00 EUR, čemu treba pridodati plaćeni predujam financijskog vještačenja u iznosu od 464,53 EUR-a i 33,51 EUR na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu 33,51 EUR, tako da ukupni priznati parnični trošak tužiteljice iznosi 1.873,04 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

24.1. Ovaj sud nije priznato tužiteljici zatražen trošak za sastav podneska od 13. listopada 2021. jer se radi o požurnici koja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, te za podneske od 15. travnja 2022. i 1. srpnja 2022. jer u spisu nema podnesaka tužiteljice od navedenog datuma.

U Zadru, 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

-Tužiteljici po punomoćniku

-Tuženiku po punomoćnicima