REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1901/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupa ga Sanela Prša, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 28. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužitelja osobno, dana 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-3935997 koji je zaključen 23.2.2007. između tužitelja i tuženika, koji članak glasi: „3. TREĆE/NAKNADA 050% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 1.032,18 eura sa zateznom kamatom od 28.2.2007. do isplate, i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 809,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 23.2.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu br. 069-50-3935997 na temelju kojega mu je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 344.462,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U toč. 3. Ugovora tužitelj je kao korisnik kredita obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,50%, bez da mu je prethodno niti kasnije jasno predočena struktura navedenih troškova, razlozi za visinu i konačni iznos visine tih troškova, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom po čl. 270. ZOO.

2. Tužitelj tvrdi da je riječ o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, jače ugovorne strane, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je tuženik odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva primjenjivao nezakonito i nepošteno. Time je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o navedenoj odredbi. Tvrdeći da mu je tuženik nametnuo prekomjernu, ekonomski neopravdanu obvezu u vidu plaćanja sporne naknade, tužitelj traži da mu tuženik taj iznos (1.032,18 eura) vrati i predlaže donošenje presude kao u izreci.

3. Tuženik je osporio zahtjev tužitelja navodeći prije svega da nije riječ o potrošačkom kreditu jer je riječ o kreditu većem od 1.000.000,00 kn, pozivajući se pritom na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Sve i da jest, tuženik osporava zahtjev tužitelja navodeći je redovna tržišna naknada za obradu kredita iznosila 1%, pa iz činjenice da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada od 050% proizlazi da se o ovoj odredbi pojedinačno pregovaralo i ne može se smatrati nepoštenom. Osim toga, sporna je odredba ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, sve po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, navodi kako je tužitelj o naplati ove naknade bio upoznat jer je navedena u ugovoru o kreditu, ali i u tuženikovim promotivnim uvjetima i općim aktima s kojima je tužitelj upoznat. Nadalje, tužitelj ne dokazuje da je riječ o odredbi koja bi prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osporava tijek zatraženih zateznih kamata, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 069-50-3935997 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je, prema tvrdnjama obiju parničnih stranaka, naplaćena u iznosu od 1.032,18 eura.

6. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužitelj 26.2.2007. platio tu naknadu u iznosu od 1.032,18 eura (ovo proizlazi i iz potvrde tuženika na listu 112 spisa).

7. Tužitelj u tužbi tvrdi da je riječ o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da mu tuženik nije iskazao koji su to troškovi u vezi postupka odobravanja kredita koje bi tužitelj morao nadoknaditi, kao niti strukturu tih troškova i korelaciju iznosa naknade s iznosom kredita, a nije preciziran niti tečaj po kojem će se naknada obračunati.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio radi kupnje nekretnine, za osobne potrebe, potencijalno za poslovni pothvat do kojega nije došlo i u tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP. Tuženik se neosnovano poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09) osporavajući tužitelju svojstvo potrošača zbog činjenice da je riječ o kreditu koji prelazi 1.000.000,00 kn jer se odredbe toga Zakona primjenjuju na ugovore sklopljene nakon njegovog stupanja na snagu, 1.1.2010., dakle ne na predmetni ugovor koji je sklopljen 23.2.2007.

9. Tužitelj je u iskazu, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, iskazao da se detalja pregovora nakon proteka osamnaest godina ne sjeća i nije mogao odgovoriti je li bio svjestan odredbe o ulaznoj naknadi, da je za njega krucijalno bilo kolika je kamata, valuta, koje je vrijeme otplata i rata. Tuženik nije predložio dokaze iz kojih bi sud mogao utvrditi suprotno.

10. Iz navedenoga sud nije mogao utvrditi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti.

11. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade iz čl. 3. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno. Napominje se da iz promotivnih uvjeta koje je dostavio upravo tuženik proizlazi i neosnovanost njegovih tvrdnji da se o spornoj odredbi pregovaralo: tuženik tvrdi da je redovna tržišna naknada iznosila 1%, pa iz činjenice da je u ovom slučaju ta naknada iznosila dvostruko manje zaključuje da se o ovoj odredbi pregovaralo. Upravo zbog toga što je tuženik u promotivnim uvjetima sam kao pogodnost za klijente koji plaću primaju u toj banci reklamirao niži trošak obrade od 0,50% iznosa kredita, ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju o tome pojedinačno pregovaralo i da je visina naknade od 0,50% posljedica pojedinačnog pregovaranja.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

16. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

18. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 84 mjeseca, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

20. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

21. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

23. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

28. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 289,85 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

29. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

30. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom, utuženom iznosu.

31. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

32. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

33. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

34. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe i podneska od 7.5.2024. od po 150,00 eura (tbr 7/1), za zastupanje na ročištima 15.1.2025. i 28.2.2025. po 150,00 eura (tbr 9/1), ukupno 600,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 150,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 19,91 eura i na presudu od 39,82 eura iznosi 809,73 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 14. ožujka 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika