REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-14362/2021-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Vulić, odvjetnik iz Našica, protiv tuženika CROSCO, naftni servisi, d.o.o. iz Zagreba, Grada Vukovara 18, OIB: 15538072333, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Božić, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Milenka Vulića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Ivane Božić, odvjetnice, dana 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku CROSCO Naftni servisi d.o.o. (OIB: 15538072333), Zagreb, Ulica grada Vukovara 18 da tužitelju TĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], na ime naknade materijalnih troškova u periodu od lipnja 2016.g. – studeni 2020.g., plati iznos od 8.918,97 eura/67.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku kako slijedi:

- 212,36 eura/1.600,00 kn od 01.srpnja 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura/1.600,00 kn od 01.kolovoza 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujna 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.siječnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.veljače 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.ožujka 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.travnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.svibnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.lipnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.srpnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.kolovoza 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujna 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.siječnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.veljače 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.ožujka 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.travnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.svibnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.lipnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.srpnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.kolovoza 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujna 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.siječnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.veljače 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.ožujka 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.travnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.svibnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.lipnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.srpnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.kolovoza 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2019.g., pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku CROSCO, naftni servisi, d.o.o. iz Zagreba, Grada Vukovara 18, OIB: 15538072333, troškove parničnog postupka u visini od 1.375,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o radu bio radnik kod tuženika, a radni odnos mu je prestao dana 15.05.2021. Za vrijeme trajanja radnog odnosa, tuženik mu nije isplaćivao naknade koje su mu kao materijalna prava pripadala prema važećim kolektivnim ugovorima (Kolektivni ugovor za Crosco d.o.o.). Naime, prebivalište tužitelja je u [adresa], ali je za vrijeme trajanja radnog odnosa živio i radio u Ivanić Gradu. Počevši od lipnja 2016. tužitelj mu je isplaćivao naknadu na ime gradskog prijevoza u Ivanić Gradu u iznosu od 360,00 kn, te naknadu na ime posjeta obitelji u iznosu od 302,00 kn do 755,00 kn (ovisno o broju posjeta). Bio je upućen na rad izvan svog mjesta prebivališta i prebivališta svoje obitelji, pa mu je temeljem odredbe čl.71.st.1. i 2. ili čl. 72.st.1.Kolektivnog ugovora tuženika pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život, ili pravo na naknadu troškova prijevoza, u iznosu od 1.600,00 kn. Navedenu naknadu tuženik mu je isplaćivao do svibnja 2016. i u razdoblju od prosinca 2019. – ožujka 2020., odnosno nije mu isplatio naknadu za 42 mjeseca (lipanj 2016. – studeni 2019.). Podneskom od 17.04.2023., tužitelj definira osnovu svog tužbenog zahtjeva, te svoje potraživanje temelji na neisplaćenim troškovima prijevoza (međugradskog prijevoza), ističući da ga je tuženik jednostranom odlukom bez uporišta i u jednoj odredbi KU-a prestao plaćati tužitelju, a tužitelj nije mijenjao prebivalište ili prijavio boravište u mjestu rada, a niti su se odredbe KU-a promijenile na način da bi postojeće, i od tužitelja konzumirano pravo, bilo ukinuto. Stoga, tužitelj po osnovi neisplaćene naknade međugradskog prijevoza potražuje iznos od 8.918,97 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1.-og u mjesecu za naknadu za prethodni mjesec.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu u kojem je ugovoreno da će radnik poslove za koje je zasnovao radni odnos (koordinator za skladišno poslovanje) obavljati u Ivanić – Gradu. Dakle, suprotno navodima tužitelja iz tužbe, tužitelj nije upućen na rad izvan svog mjesta prebivališta i prebivališta svoje obitelji, već je zasnovao radni odnos u mjestu Ivanić-Grad. Tuženik ističe kako iz članka 4. Ugovora o radu, kojeg je dostavio tužitelj, jasno proizlazi da je ugovoreno da će radnik poslove iz čl.3. Ugovora obavljati u Ivanić – Gradu, a po potrebi posla Poslodavac ga može uputiti na rad i u drugo mjesto rada. Nadalje, iz članka 71.st.1. Kolektivnog ugovora tuženika (koji se u pogledu navedenog određenja prava na naknadu za odvojeni život nije mijenjao u utuženom razdoblju) proizlazi da pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji ima radnik koji je upućen na rad u sjedište Poslodavca u neprekidnom trajanju dužem od 30 dana, a izvan mjesta njegova prebivališta i prebivališta njegove obitelji, odnosno boravišta radnika i njegove obitelji. Jednako određenje prava na naknadu za odvojeni život je razvidno iz tuženikova Pravilnika o radu. Sjedište poslodavca / tuženika je u Zagrebu (Ulica Grada Vukovara 18), a tužitelj nikada nije bio upućen na rad u sjedište poslodavca.Također, tužitelj nije bio upućen na rad u neko drugo mjesta izvan Ivanić-Grada, za koje mjesto rada je zasnovao radni odnos. Stoga, naknada za odvojeni život tužitelju nikada niti nije bila isplaćivana. Nadalje, tuženik ističe da je isplaćivao tužitelju troškove prijevoza u punom iznosu od 1.600,00 kn, sve do svibnja 2016., te od prosinca 2019. do ožujka 2020. Međutim, tuženik ističe činjenicu koju tuženik nije naveo u tužbi, a to je da je tužitelj u utuženom razdoblju, tj. od lipnja 2016. do studenog 2019., cijelo vrijeme bio smješten u hotelu tuženika u Ivanić-Gradu odnosno Centru za smještaj i obrazovanje, koji trošak smještaja za cijelo utuženo razdoblje je bio na teret tuženika. (Tuženik napominje kako je tek kasnije, nakon što tužitelj više nije bio smješten u hotelu tuženika donio o odluku da se takav smještaj radnika naplaćuje, počevši od 01.01.2020.) Nadalje, tuženik je tužitelju u navedenom utuženom razdoblju isplaćivao naknadu na ime gradskog prijevoza u Ivanić-Gradu (mjesečno 360,00 kn), te naknadu za posjete obitelji ovisno o broju posjeta, što tužitelj niti ne spori u tužbi. Nastavno, s obzirom da je tužitelj bio smještan u Ivanić-Gradu u hotelu tuženika kroz cijeli utuženi period, tužitelj nije imao pravo na punu naknadu troškova međugradskog prijevoza, u iznosu od 1.600,00 kuna, koju potražuje ovom tužbom, jer isti niti nije svaki dan putovao iz ugovorenog mjesta rada (Ivanić-Grad) u mjesto svog prebivališta već je istome bio od strane tuženika organiziran smještaj u hotelu Crosco (službeni naziv smještaja je Centar za smještaj i obrazovanje), a svi ostali troškovi prijevoza su tužitelju bili isplaćeni. Dodatno tuženik ukazuje da bi isti bio u poreznom prekršaju i snosio bi sankciju od strane porezne uprave da je tužitelju isplaćivao, uz troškove nesporno isplaćene naknade na ime gradskog prijevoza u Ivanić- Gradu (mjesečno 360,00 kn), te uz troškove nesporno plaćenih naknada za posjete obitelji ovisno o broju posjeta, te uz organizirani smještaj u hotelu u Ivanić-Gradu u kojem je tužitelj nesporno boravio tijekom utuženog razdoblja na teret tuženika, još i punu naknadu troškova međugradskog prijevoza, u iznosu od 1.600,00 kuna, koju tužitelj potražuje. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, te predlaže sudu da isti odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u: Kolektivni ugovor za CROCSO d.o.o. za 2016., Odluku o osobno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj: 165060, Tabelu o isplatama, Ugovor o radu koji je sklopljen između stranaka 01.11.2019., na neodređeno vrijeme, Kolektivni ugovor za CROSCO d.o.o. za 2019., Pravilnik o radu tuženika od 23.05.2016. i 05.10.2018., evidenciju noćenja, Odluku o plaćanju naknade za smještaj u Centru za smještaj i obrazovanje, Ivanić Grad, koji je stupio na snagu 01.01.2020., Odluku o plaćanju naknade za smještaj u Centru za smještaj i obrazovanje, Ivanić Grad, od 17.12.2019., Tablicu sa ispisom isplata gradskog prijevoza i naknade za posjete obitelji, sudsku praksu, Zapisnik uz Kolektivni ugovor za CROSCO d.o.o. od 09.06.2016., Dodatak kolektivnom ugovoru i Zapisniku uz kolektivni ugovor za CROSCO d.o.o. iz 2017., Zapisnik uz Kolektivni ugovor za CROSCO d.o.o. iz 02.04.2019., Pravilnik o materijalnim pravima tuženika od 23.04.2008., saslušan je tužitelj u svojstvu stranke u postupku.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet tužbenog zahtjeva je potraživanje tužitelja koje se temelji na neisplaćenim troškovima međugradskog prijevoza za razdoblje od lipnja 2016. do zaključno studenog 2020.

6. Kolektivnim ugovorom tuženika iz 2016., konkretno čl. 72. je određeno da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza povodom prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne karte, ali do najviše 1.600,00 kuna. Valja napomenuti da je čl. 71. određeno da pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, ima radnik koji je upućen na rad u sjedište poslodavca u neprekidnom trajanju dužem od 30 dana, izvan mjesta njegovog prebivališta i prebivališta njegove obitelji, odnosno boravišta tog radnika i njegove obitelji. Naknada iznosi najmanje 1.600,00 kuna, te se isplaćuje zbog pokrića (uvećanih) troškova stanovanja, lokalnog prijevoza, prehrane i drugih troškova života koje radnik ima u mjestu u kojem radi, a i troškova prijevoza te ostalih troškova koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratka u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi. Naknada za odvojeni život od obitelji i terenski dodatak međusobno se isključuju. Nadalje, da radnik koji ostvaruje pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji ima pravo na troškove prijevoza radi odlaska na tjedne odmore iz mjesta rada u mjesto svojeg prebivališta, odnosno boravišta pod uvjetima i na način kako je to uređeno ovim KU-om za radnike koji ostvaruju pravo na terenski dodatak. Na isti način ova prava određuje i Kolektivni ugovor tuženika iz 2019. u čl. 71. i 72.

7. Pravilnikom o radu tuženika iz 2016., te Pravilnikom o radu iz 2018., propisano je gotovo identično Kolektivnim ugovorima, te je u čl. 71., odnosno čl. 80. određeno da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza povodom prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza javnim prometom, prema cijeni mjesečne karte, ali do najviše 1.600,00 kuna. U odnosu na naknadu za odvojeni život od obitelji ista je u čl. 70., odnosno čl. 79. određene kao i u Kolektivnim ugovorima, osim što izostaje da radnik ima pravo i na troškove prijevoza, te ostale troškove koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratak u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi.

8. Iz Pravilnika o materijalnim pravima tuženika iz 2008., također je priznato pravo radniku na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne karte, ali do najviše 1.600,00 kuna. U odnosu na naknadu za odvojeni život od obitelji to pravo ostvaruje radnik koji je upućen na rad ili na stručno usavršavanje u sjedište poslodavca odnosno u sjedište podružnice poslodavca, a izvan mjesta svog prebivališta, te ako udaljenost od prebivališta radnika do sjedišta poslodavca odnosno sjedišta podružnice poslodavca, prelazi 50 kilometara.

9. U odnosu na troškove međugradskog prijevoza koje tužitelj potražuje u ovom postupku, valja uputiti na Ugovor o radu koji je sklopljen dana 01.11.2019., prema kojem se tužitelj obvezao obavljati poslove Koordinatora za skladišno poslovanje u mjestu Ivanić Grad, te je ugovoreno da ga po potrebi posla poslodavac može uputiti na rad i u drugo mjesto rada. Iz iskaza tužitelja slijedi da je radio u Ivanić Gradu u industrijskom krugu u Industrijskoj zoni, te je radio od ponedjeljka do petka svaki dan od 7,00 do 15,00 sati, u koje vrijeme je bio smješten u Centru za obrazovanje, koji smještaj mu je osigurao tuženik. Dakle, tužitelj se obvezao obavljati poslove za poslodavca u Ivanić Gradu ( gdje mu je smještaj bio osiguran), pa tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, a posljedično tome niti troškove prijevoza te ostalih troškova koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratka u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi, niti ima pravo na troškove prijevoza radi odlaska na tjedne odmore iz mjesta rada u mjesto svojeg prebivališta, odnosno boravišta pod uvjetima i na način kako je to uređeno KU-om. Naime, iz jasnog iskaza tužitelja slijedi da nije upućen na rad u sjedište poslodavca (Zagreb, Ulica grada Vukovara 18), niti u sjedište podružnice poslodavca, već je njegovo mjesto rada bilo u Ivanić Gradu, kako je to ugovoreno citiranim Ugovorom o radu. Spisu prileži i dokumentacija iz koje slijedi da je tuženik tužitelju isplaćivao troškove posjeta obitelji, odnosno troškove prijevoza posjeti obitelji, što sud može cijeniti samo isplatom na dobrovoljnoj bazi, međutim ta obveza tuženika ne slijedi iz citiranih odredaba Kolektivnih ugovora, Pravilnika o radu, te Pravilnika o materijalnim pravima, koji su obvezivali tuženika. Pri tome valja ukazati da je odredbom čl. 15. st. 1. toč. 2. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR), mjesto rada bitni element ugovora o radu, te temeljem istog radnik pristaje na konkretnu lokaciju rada, kako je ona ugovorena između njega i poslodavca.

10. Slijedom navedenog nije relevantno pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o radu i Direktive Vijeća 91/533/EEZ od 14.10.1991., o obvezi poslodavca da obavijesti radnike o uvjetima koji se primjenjuju na ugovor o radu ili radni odnos, jer tuženik nije bio u obvezi tužitelju isplaćivati naknadu za odvojeni život od obitelji, a posljedično tome niti međugradski prijevoz koji je u tu naknadu uključen a koji tužitelj potražuje, budući mu je ova naknada isplaćivana na dobrovoljnoj bazi i neovisno od Ugovora o radu, te Kolektivnih ugovora i akata koji su obvezivali tužitelja. Stoga kako se radi o dobrovoljnoj isplati, bez pravne osnove temeljene na radnom odnosu, nema niti obveze poslodavca da obavijesti radnika o uvjetima koji se primjenjuju na radni odnos. Nisu relevantne niti odredbe Pravilnika o porezu na dohodak na koje se tužitelj poziva navodeći da je istima propisano da se naknada za odvojeni život od obitelji isplaćuje radniku za vrijeme provedeno na radu u mjestu sjedišta poslodavca ili njegove izdvojene poslovne jedinice, ako je mjesto rada različito od mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta tog radnika. Naime, navedeni Pravilnik ne propisuje pravo radnika na naknadu za odvojeni život od obitelji, već podrobnije razrađuje provedbu Zakona o porezu na dohodak i način izvješćivanja o doprinosima za obvezna osiguranja prema Zakonu o doprinosima.

11. Iz iskaza tužitelja slijedi da mu je tuženik isplaćivao lokalni prijevoz u visini od 360,00 kuna svaki mjesec, a kada mu je isplaćivan međugradski prijevoz onda nije ostvarivao pravo na lokalni prijevoz. Stoga kako je predmet ovog spora isplata međugradskog prijevoza, a ne lokalnog prijevoza koji se odnosi na prijevoz u mjestu rada (Ivanić Grad), te kako tužitelj ne ostvaruje pravo na troškove međugradskog prijevoza, jer se isti određuju i isplaćuju u okviru naknade za odvojeni život od obitelji na koju naknadu tužitelj nema pravo, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

12. U odnosu na prigovor tuženika, a da je tužitelj podneskom od 28.03.2023., izvršio preinaku tužbe, kojoj se tuženik protivi, valja ukazati da je tim podneskom tužitelj postavio zahtjev i u valuti euro, što se ne smatra preinakom tužbe. U odnosu na prigovor zastare, valja ukazati da je najstarije potraživanje tužitelja postavljeno za lipanj 2016., s dospijećem 16.07.2016. sukladno čl. 72. KU-a i čl. i čl. 71. Pravilnika o radu tuženika, te čl. 92.st.3. ZR-a. Stoga kako je tužba podnesena 08.06.2021., imajući u vidu da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od 5 godina, temeljem odredbe čl. 139. ZR-a, prigovor zastare nije osnovan.

13. Preostalu dokumentaciju u spisu, a niti navode stranaka i druge dokaze, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, a niti provoditi, kraj utvrđenog činjeničnog stanja na temelju opisanih dokaza u obrazloženju ove odluke. Osobito nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje kraj izostanka osnovanosti tužbenog zahtjeva, niti saslušavati svjedoke na okolnost da su isti primali naknadu za putni trošak istovremeno kada bi primali terenski dodatak zbog rada na različitom mjestu od mjesta njihovog prebivališta, te na okolnost načina evidentiranja i isplaćivanja naknada radnicima tuženika, te načina i postupaka obavještavanja radnika o promjenama isplaćivanja naknada.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 8.918,97 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: za zastupanje na ročištima 31.03.2023., 28.11.2024., 13.02.2025., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za pristup na ročište za objavu odluke u visini od 50 bodova (Tbr. 9.t.3., 7.t.1.), za sastav podnesaka od 21.07.2021., 24.01.2023., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 550 bodova, odnosno 1.100,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 275,00 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat u visini od 1.375,00 eura. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 30.03.2023., budući je navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu koje je održano sljedećeg dana i za koje mu je trošak priznat. Sukladno odredbi čl. 4.st.1.t.2. Zakona o sudskim pristojbama, obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Stoga, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu. Tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška budući da u sporu nije uspio niti u kojem dijelu.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu, 14. ožujka 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika