Poslovni broj: P-315/2019-160

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužitelja HŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ćamilu Salahoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Dkaralić, odvjetnici u Vukovaru, II. tuženika NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], III. tuženika UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], IV. tuženika BŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tuženika IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], III. -V. tuženici zastupani po punomoćniku ĆŽ, odvjetniku u [adresa], radi ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika I. tuženika i punomoćnika III. -V. tuženika, 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.) Utvrđuje se da je tužitelj HŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], suvlasnik sa 838/2838 dijela u odnosu na cijelu nekretninu, zk.č.br. 928 Oranica i livada Srednjak od 10207 m2 iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisana u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Novi Zagreb.

II.) Utvrđuje se da ne postoji Ugovor o darovanju od 19. lipnja 2007. sklopljen između KŽ iz [adresa] i JŽ iz [adresa] te da isti ne proizvodi pravne učinke.

III.) I. tuženik LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], je dužan trpjeti brisanje vlasništva i upis tužitelja HŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao suvlasnika u 838/2838 dijela na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to zk.č.br. 928 oranica i livada Srednjak od 10207 m2

IV.) Odbija se tužbeni zahtjev pod III. koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između JŽ iz [adresa], kao prodavatelja i LŽ iz [adresa], kao kupca, broj O-14121/16 od 22. listopada 2016. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka.".

V.) Nalaže se I. II. tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.677,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio protutužbu u predmetu broj P-49/2017 koju je sud razdvojio obzirom da nisu ispunjene pretpostavke za zajedničko raspravljanje te je o istoj odlučivao kao o samostalnoj tužbi.

1.1.U tužbi podnesenoj ovom sudu protiv I.-IV. tuženika, tužitelj tvrdi da je jedini zakonski nasljednik iza KŽ temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ive Hanžeković Živković poslovni broj O-6747/08 od **.**.2008. KŽ je bila upisana kao isključivi vlasnik nekretnine upisane kod ovog suda u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to zk.č.br. 928 oranica i livada Srednjak od 10207 m2. U stvarnosti KŽ je suvlasnik predmetne nekretnine u 838/2838 dijela, dok su preostali suvlasnici III. i IV. tuženici u 2000/2838 dijela kao univerzalni pravni slijednici H.. Prednik II. tuženika JŽ se upisao kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine temeljem Ugovora o darovanju od 19. lipnja 2007. kojim je KŽ njemu darovala predmetnu nekretninu. Navedeni Ugovor ne postoji obzirom da KŽ nikada nije raspolagala predmetnom nekretninom u korist JŽ. KŽ ne poznaje JŽ te potpis koji prileži Ugovoru o darovanju nije njezin potpis. Jednako tako, krivotvorena je i ovjera njenog potpisa kod javnog bilježnika CŽ iz [adresa] od 19. lipnja 2007. pod brojem OV-10828/07. JŽ se temeljem navedenog Ugovora upisao kao vlasnik nekretnine temeljem prijedloga za uknjižbu od 29. listopada 2012.

I. tuženik je trenutno upisan kao jedini vlasnik predmetne nekretnine, a isti se upisao temeljem Ugovora o kupoprodaji kojeg je sklopio s JŽ **.**.2016. I. tuženiku je u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji i prilikom upisa u zemljišne knjige bilo poznato da je upis JŽ neistinit i da isti nije vlasnik predmetne nekretnine. Nesavjesnost JŽ i njegovog sina, ovdje II. tuženika, proizlazi iz samog zemljišnoknjižnog izvatka u kojem je za vrijeme realizirane kupoprodaje s I. tuženikom bila evidentirana činjenica višestrukog otuđenja nekretnine, kao i zabilježba prijedloga za ispravak pogrešnog upisa III. i IV. tuženika. Nesavjesnost I. tuženika vidljiva je i iz činjenica da je predmetnu nekretninu kupio za cijenu višestruko manju od tržišne. Tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 16. studenog 2020. predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je tužitelj HŽ suvlasnik predmetne nekretnine u 838/2838 dijela (I.), da je nepostojeći Ugovor o darovanju od 19. listopada 2007. između KŽ i JŽ (II.), da je ništetan Ugovor o kupoprodaji između JŽ i LŽ od 22. listopada 2016. (III.) i da je I. tuženik dužan trpjeti brisanje svog vlasništva i upis tužitelja kao vlasnika predmetnih nekretnina u suvlasničkom dijelu od 838/2838 dijela (IV.). Potražuje parnični trošak.

2. I. tuženik u odgovoru na tužbu osporava dopuštenost tužbe obzirom da je ista inicijalno bila podnesena kao protutužba u postupku P-49/2017 u kojem I. tuženik nije sudjelovao kao stranka. Budući da I. tuženik nije dao pristanak za stupanje u parnicu, nije bilo mjesta da ga sud tretira kao tuženika. Stoga je preinaka tužbe nedopuštena pa time i tužbu treba odbaciti u odnosu na I. tuženika. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva ističe da je on postupao u dobroj vjeri pouzdajući se u stanje zemljišnih knjiga u kojima je kao isključivi vlasnik nekretnine bio upisan JŽ. Stoga tužitelj nije dokazao ništetnost kupoprodajnog ugovora kojim je stekao predmetnu nekretninu. I. tuženik nema nikakve veze s JŽ i istog se ne tiče je li on počinitelj kaznenih djela te osuđenik u kaznenim postupcima. Stoga je I. tuženik na valjanom pravnom temelju stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina time što je kupio nekretninu od upisanog vlasnika postupajući s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnog knjiga.

3. III. i IV. tuženici su priznali tužbeni zahtjev. Protive se naknadi troškova postupka jer isti nisu dali povoda tužbi.

4. IV. tuženik je tijekom postupka preminuo pa je sud rješenjem od 2. srpnja 2024. utvrdio prekid postupka i nastavio postupak s IV. i V. tuženicima, kao pravnim slijednicima IV. tuženika.

5. Sud je pročitao potvrdu javnog bilježnika CŽ od 31. kolovoza 2017. (list 6), Ugovor o darovanju nekretnina od 19. listopada 2007. na kojem je potpis prodavatelja ovjeren pod brojem OV-10828/07 (list 34-36), uvjerenje o prebivalištu za KŽ (list 37), izvadak iz zemljišne knjige (list 57-58), prijepis posjedovnog lista (list 59-60), rješenje ovog suda broj Z-51413/12 od 22. svibnja 2013. (list 61-62), rješenje o nasljeđivanju iza pokojne KŽ (list 63-66), rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog AŽ (list 67-69), Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 22. listopada 2016. između JŽ i LŽ (list 70-72), Ugovor o kupoprodaji nekretnine između JŽ i GŽ (list 76-78), rješenje ovog suda poslovni broj Z-18844/16 od 6. srpnja 2016. (list 79-82), članci u novinama (list 83-88, 94-95), kaznena prijava protiv II. tuženika (list 89-91), dijelovi spisa P-198/17 (list 92-93), dopis Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu od 13. studenog 2020. (list 128), dopis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. studenog 2020. (list 132), dopis javnog bilježnika Marine Markioli od 3. prosinca 2020. (list 133), saslušanjem stranaka (list 244-248,270), svjedoka ŠŽ i CŽ (list 249-250), grafološkim vještačenjem po Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" (list 339-343), usmenim očitovanjem vještaka Željke Tkalac na ročištu i čitanjem spisa ovog suda Z-23094/15, Z-23850/17, Z-2447/16, Z-30443/13 i Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu K-DO-864/18.

6. Sud je odustao od saslušanja II. tuženika jer isti nije pristupio na ročište određeno radi njegovog saslušanja te HŽN jer je tužitelj odustao od njezinog saslušanja.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 – dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao univerzalnog pravnog slijednika knjižnog prednika KŽ za zaštitom prava vlasništva koje je povrijeđeno neistinitim upisom I. i II. tuženika u zemljišne knjige.

9. Iz tijekom postupka izvedenih dokaza sud je utvrdio:

- da je nekretnina do 2013. bila upisana kao društveno vlasništvo,

- da je Ivanka Vuković 2007. bila upisana kao nositelj prava korištenja predmetne nekretnine,

- da je nekretnina stvarno bila suvlasništvo KŽ u 838/2838 dijela i ŽŽ u 2000/2838 dijela no prijenosom iz ručno vođene knjige u EOP knjigu omaškom je upisana samo KŽ (nesporno)

- da je tužitelj pravni slijednik KŽ, a III i IV tuženici su pravni slijednici ŽŽ,

- da je KŽ preminula **.**.2008.,

- da se JŽ upisao kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine temeljem Ugovora o darovanju od 19. lipnja 2007. koji je sklopljen između KŽ i JŽ na kojem je potpis KŽ ovjeren od strane javnog bilježnika CŽ pod brojem ovjere OV- 10828/07 od 19. lipnja 2007.,

- da je pod brojem ovjere OV-10828/07 od 19. lipnja 2007. javnog bilježnika CŽ, KŽ ovjerila potpis na specijalnoj punomoći tužitelju za prodaju nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a ne na predmetnom Ugovoru o darovanju

- da iz provedenog grafološkog vještačenja proizlazi da potpis na Ugovoru o darovanju vrlo vjerojatno-gotovo sigurno ne pripada KŽ,

- da je JŽ počinitelj brojnih kaznenih djela iz područja manipulacije s nekretninama za koja je osuđen u kaznenim postupcima,

- da je rješenjem ovog suda poslovni broj Z-51413/12 u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na predmetnoj nekretnini izvršeno brisanje društvenog vlasništva i prava korištenja zgrada i građevinskog zemljišta u korist KŽ uz uknjižbu prava vlasništva JŽ temeljem Ugovora o darovanju nekretnine od 19. lipnja 2007. sklopljenog s KŽ,

- da navedeno rješenje nije dostavljeno KŽ obzirom da je ista u međuvremenu preminula,

- da je tužitelj dopisom od 25. srpnja 2017. obavijestio zemljišnoknjižni sud o toj činjenici te predložio dostavu navedenog rješenja njemu kao jedinom nasljedniku,

- da je JŽ temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. listopada 2016. prenio vlasništvo nekretnine na LŽ za kupoprodajnu cijenu od 110.000,00 kuna,

- da je LŽ od 2016. upisan kao vlasnik predmetne nekretnine

- da je II. tuženik pravni slijednik JŽ,

- da III. i IV. tuženici paralelno vode sudski spor pred ovim sudom protiv tužitelja i II. tuženika radi ispravka pogrešnog upisa u zemljišne knjige.

10. Prvenstveno valja reći da je sud ocijenio vjerodostojnom svu dokumentaciju u spisu budući da nije dovedena u sumnju ostalim dokazima i prigovorima stranaka, osim isprava na listu 73-75 spisa budući da je iz provedenih dokaza utvrđeno da iste predstavljaju krivotvorinu.

11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" budući da je isti zasnovan na dokumentaciji u spisu, obrazložen dostatnim razlozima te vještakinja Željka Tkalac u svom usmenom očitovanju otklonila sve eventualne sumnje u vjerodostojnost svog nalaza i mišljenja. Pri tom sud nije prihvatio prigovore tuženika da je navedeni nalaz proturječan zbog toga što se u istome navodi da KŽ vrlo vjerojatno-gotovo sigurno nije skriptor spornih potpisa, dok se na drugom mjestu navodi da konačno mišljenje ne može biti nedvojbena negativna identifikacija, već samo u stupnju vjerojatnosti i to zbog činjenice da nema izvornika spornog materijala kao i da prileži samo jedan nesporni potpis iz 2007. Naime, vještakinja Željka Tkalac je na ročištu 17. veljače 2025. ponovila da sigurna identifikacija nije moguća zbog preslike isprave na kojoj se vještači predmetni potpis. Stoga je svoje mišljenje dala u najvećem stupnju negativne vjerojatnosti, dok bi sljedeći korak bila sigurna identifikacija. Sud ne smatra takvo vještačenje proturječnim, već upravo suprotno, isto je utemeljeno na jasnim i dostatnim razlozima.

12. Također, ne može se prihvatiti prigovor I. tuženika da je nesporni potpis KŽ iz 2007. pribavljen na nezakoniti način obzirom da se radi o potpisu na punomoći koja je 19. lipnja 2007. izdana tužitelju radi obavljanja određenih poslova. Kako je za potrebe provođenja grafološkog vještačenja bilo potrebno pribaviti nesporne potpise iz tog razdoblja, sud je dopustio naknadnu dostavu dokumentacije u izvorniku, a koja je u spis dostavljena uz podnesak tužitelja od 11. rujna 2023. Stoga je neosnovan prigovor I. tuženika da je riječ o nezakonitim dokazima u smislu čl. 220. ZPP-a.

13. Obzirom na sadržaj činjeničnih tvrdnji iznesenih u tužbi radi se o brisovnoj tužbi koja je usmjerena na brisanje nevaljane uknjižbe i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (ali uz ispravan upis suvlasničkih omjera). Tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe obzirom je isti univerzalni pravni slijednik nositelja knjižnog prava, ranije upisane vlasnice KŽ. Zaštita se ispravno zahtijeva protiv univerzalnog pravnog slijednika osobe u čiju korist je provedena nevaljana uknjižba, NŽ, koji se smatra i neposrednim stjecateljem knjižnog prava. Također, tužba se osnovano podnosi i protiv treće osobe u čiju korist je JŽ raspolagao nevaljano upisanim knjižnim pravom. Pri tom valja reći da oni u ovom sporu imaju položaj jedinstvenih suparničara. Stoga su neosnovani svi prigovori I. tuženika usmjereni na nedopuštenost tužbe i promašenu pasivnu legitimaciju.

14. Svoju tužbu tužitelj prvenstveno temelji na tvrdnji da isprave temeljem kojih su stjecatelji upisali vlasništvo u zemljišne knjige predstavljaju nevaljane pravne poslove, odnosno pravne poslove koji nisu niti nastali. Prema stavu ovog suda, tužitelj ima pravni interes utvrditi nevaljanim takve pravne poslove.

15. Osnovan je zahtjev za utvrđenjem da Ugovor o darovanju sklopljen između KŽ i JŽ ne postoji. To stoga što iz gore utvrđenih činjenica proizlazi zaključak da KŽ nije sklopila taj ugovor pa time nisu ispunjene pretpostavke za njegov nastanak jer nije postignuta suglasnost volja za njegovo sklapanje. Dakle, predmetni ugovor ne postoji i ne proizvodi pravne učinke. Isto proizlazi iz brojnih dokaza u spisu, prvenstveno grafološkog vještačenja kojim je u velikom postotku vjerojatnosti potvrđeno da to gotovo sigurno nije potpis KŽ. Također, iz dopisa javnog bilježnika CŽ proizlazi da KŽ pod tim brojem ovjere nije ovjerila svoj potpis na Ugovoru o darovanju, već na specijalnoj punomoći koju je izdala odvjetniku za raspolaganje nekretninom različitom od nekretnine koja je navedena na darovnom ugovoru. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da je ovjera potpisa krivotvorina. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je KŽ u vrijeme darovanja bila teško pokretna i ista je iz kuće izlazila samo uz pomoć tužitelja i njegove supruge. Isto potvrđuje i zapisnik o uredovanju javnog bilježnika koji je ovjeru potpisa na punomoći napravio u stanu KŽ. Imajući u vidu sve navedeno sud vjeruje tužitelju da KŽ nije nikad upoznala JŽ i s njim nije ušla u nikakav obveznopravni odnos.

16. Što se tiče Ugovora o kupoprodaji koji je sklopljen između JŽ i PŽ sud nije zaključio da je isti suprotan pravnom poretku. Sama činjenica da je JŽ prenio I. tuženiku više prava nego što ih sam ima nije osnova za ništetnost ugovora. (tako Vrhovni sud RH posl. br. Rex-836/11-6 od 11. veljače 2020.). Radi toga nije osnovan tužbeni zahtjev da sud sporni ugovor utvrdi ništetnim, na temelju čl. 322. Druge razloge za ništetnost tužitelj ne navodi, niti isti proizlaze iz činjeničnih navoda tužbi. . Pritom valja reći da činjenica da je I. tuženik imao razloga posumnjati da se izvanknjižno stanje razlikuje od knjižnog stanja također ne čini navedeni ugovor suprotnim javnom poretku. Isto eventualno može imati utjecaja na pitanje nesavjesnosti I. tuženika u kontekstu da mu sud uskrati zaštite temeljem načela povjerenja u zemljišne knjige, no isto ne čini navedeni ugovor nevaljanim. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti.

17. Što se tiče zahtjeva za brisanjem uknjižbe valja reći da se I. tuženik brani prigovorom da njegov upis i upis neposrednog stjecatelja (JŽ) nisu neistiniti jer se temelje na valjanim pravnim poslovima. Obzirom na gore iznesene zaključke takav prigovor je odbijen jer je utvrđeno da se JŽ upisao kao vlasnik u zemljišne knjige temeljem nepostojećeg ugovora. Stoga je njegov upis neistinit, a time i sva stjecanja koja su uslijedila. Stoga bi se tuženik mogao obraniti od tužbenog zahtjeva samo ako dokaže dvije kumulativno propisane pretpostavke. Prvu, da je stekao vlasništvo povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, dakle postupajući u dobroj vjeri prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora i upisa svog prava u zemljišne knjige i drugu, pod pretpostavkom da je zahtjev za brisanjem upisa podnesen nepravovremeno (izvan rokova koji su propisani za savjesnog stjecatelja).

18. Glede rokova za podnošenje brisovne tužbe valja reći da takva tužba protiv neposrednog stjecatelja i nepoštenog trećeg stjecatelja ne zastarijeva. Međutim, pravovremenost zahtjeva za brisanje uknjižbe u odnosu na savjesnog stjecatelja se prosuđuje temeljem čl. 50. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama.

19. Ta odredba propisuje da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog, ali neistinitog (nevaljanog) prava prednika osim ako je tužitelj, kao nositelj knjižnog prava, koje je povrijeđeno nevaljanim upisom i kojem je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od 60 dana od isteka roka za tu žalbu, a kojem nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe, podnio brisovnu tužbu u roku od 3 godine otkad je ta uknjižba bila zatražena.

20. Dakle, kada je riječ o savjesnom trećem stjecatelju, vremenska granica za podnošenje brisovne tužbe je 3 godine, a računa se od neistinitog (nevaljanog) upisa prednika. Nakon proteka tog roka se neistinitom upisu suprotstavlja pravo vlasništva savjesnog stjecatelja koje je isti stekao temeljem načela povjerenja u istinitost zemljišne knjige.

21. Stoga je prvenstveno valjalo ocijeniti da li je I. tuženik savjesni stjecatelj jer o tome ovisi i pravovremenost zaštite podnošenjem brisovne tužbe.

22. Člankom 122. st. 1. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) propisuje da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Argumentum a contrario onaj stjecatelj, koji je imao saznanja o izvanknjižnom stanju vlasništva, ne može se pozivati na načelo povjerenja. Na zaštitu povjerenja može se pozvati samo onaj stjecatelj koji nije znao niti je morao znati (s obzirom na okolnosti nije imao dovoljno razloga posumnjati) da se izvanknjižno stanje razlikuje od knjižnog stanja

23. Međutim, odredbom čl. 388. st. 5. ZVDSP odgođena je zaštita povjerenja kod određenih nekretnina u bivšem društvenom vlasništvu jer u odnosu na te nekretnine zakonodavac ocijenio da je zemljišnoknjižno stanje i suviše neusklađeno da bi moglo uživati povjerenje svih. Prema toj odredbi zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu (1. siječanj 1997)

24. Stoga stjecatelj u dobroj vjeri ne uživa zaštitu glede stjecanja prava vlasništva nekretnina na kojima je 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo ako do stjecanja dođe prije 1. siječnja 2017.

25. S obzirom na odgodu iz čl. 388. st. 5. ZVDSP, I. tuženik ne uživa zaštitu temeljem povjerenja u zemljišne knjiga, budući da je predmetna nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo (tako i Vrhovni sud u Rev 2551/10-2 od 10. srpnja 2013.), a I. tuženik je istu stekao prije 1. siječnja 2017. Zbog navedenoga, svi prigovori I. tuženika koji se odnose na njegovu savjesnost prilikom stjecanja predmetne nekretnine i njegovo pouzdanje u istinitost zemljišnih knjiga nisu odlučni za odluku u ovom sporu, jer se s obzirom na odgodu načela povjerenja u zemljišne knjige tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem. Stoga pravo na podnošenje brisovne tužbe u odnosu na njega ne zastarijeva.

26. Iz navedenog razloga sud nije analizirao dokaze koji su predloženi na te okolnosti (savjesnost stjecanja).

27. Stoga je tužitelju pružena zaštita brisanjem upisa I. tuženika i upisom njegovog prava suvlasništva koje nesporno iznosi 838/2838 dijela.

28. Tužitelj je rješenjima suda od 18. prosinca 2019. (list 99) i 23. siječnja 2020. (list 109) pozvan naznačiti vrijednost predmeta spora. Tužitelj nije do zaključenja glavne rasprave odredio vrijednost predmeta spora pa se, sukladno čl. 40. st. 5. ZPP- a, smatra da je vrijednost predmeta spora 6.630,00 EUR.

29. Odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP. Tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu, a radi tog se nisu izvodili posebni dokazi pa mu je trošak dosuđen u cijelosti. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR. Obveznik plaćanja troškova su I. i II. tuženici jer je zahtjev postavljen samo u odnosu na njih (list 400 spisa).

30. Tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 1.677,36 EUR, a isti se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), podneska od 6. studenog 2020. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1), zastupanja na ročištima 4. ožujka 2022., 27. lipnja 2022. i 13. listopada 2022. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9/1), uvećano za PDV, trošak vještačenja u iznosu od 201,74 EUR i sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 112,81 EUR za svaku.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. ožujka 2025.

S u d a c :

Nives Grubišić Đogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku 15 dana od dana dostave ove odluke.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. I. tuženika

- II. tuženik

- pun. III.- V. tuženika