Poslovni broj: P-360/2023-22
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
20000 Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 266-189/2006 koji je 9. lipnja 2006. pod poslovnim brojem OU-753/06 solemnizirao Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 266-189/2006 koji je 9. lipnja 2006. pod poslovnim brojem OU-753/06 solemnizirao Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku, u dijelu koji glasi:
¨u kunskoj protuvrijednosti 141.000,00 CHF (slovima: stočetrdesetjednutisuću švicarskih franaka) po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kreditu…¨.
III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 15.260,17 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 0,02 eura od 15. srpnja 2006.,
- 0,94 eura od 13. rujna 2006.,
- 16,19 eura od 1. studenog 2008.,
- 2,74 eura od 3. prosinca 2008.,
- 20,99 eura od 1. siječnja 2009.,
- 12,23 eura od 3. veljače 2009.,
- 11,76 eura od 3. ožujka 2009.,
- 10,85 eura od 1. travnja 2009.,
- 9,69 eura od 1. svibnja 2009.,
- 7,08 eura od 2. lipnja 2009.,
- 4,76 eura od 1. srpnja 2009.,
- 5,49 eura od 1. kolovoza 2009.,
- 6,63 eura od 1. rujna 2009.,
- 6,32 eura od 1. listopada 2009.,
- 5,38 eura od 3. studenog 2009.,
- 7,30 eura od 1. prosinca 2009.,
- 9,28 eura od 1. siječnja 2010.,
- 11,74 eura od 2. veljače 2010.,
- 3,19 eura od 2. ožujka 2010.,
- 6,83 eura od 3. ožujka 2010.,
- 14,52 eura od 1. travnja 2010.,
- 11,76 eura od 1. svibnja 2010.,
- 13,23 eura od 1. lipnja 2010.,
- 21,87 eura od 1. srpnja 2010.,
- 20,67 eura od 3. kolovoza 2010.,
- 26,56 eura od 1. rujna 2010.,
- 23,73 eura od 1. listopada 2010.,
- 21,25 eura od 3. studenog 2010.,
- 27,25 eura od 1. prosinca 2010.,
- 36,95 eura od 1. siječnja 2011.,
- 30,73 eura od 1. veljače 2011.,
- 29,91 eura od 1. ožujka 2011.,
- 30,34 eura od 1. travnja 2011.,
- 29,85 eura od 1. svibnja 2011.,
- 42,61 eura od 1. lipnja 2011.,
- 42,34 eura od 1. srpnja 2011.,
- 53,57 eura od 2. kolovoza 2011.,
- 48,53 eura od 1. rujna 2011.,
- 41,62 eura od 1. listopada 2011.,
- 42,41 eura od 1. studenog 2011.,
- 40,63 eura od 1. prosinca 2011.,
- 44,62 eura od 1. siječnja 2012.,
- 46,92 eura od 1. veljače 2012.,
- 44,18 eura od 1. ožujka 2012.,
- 45,64 eura od 1. travnja 2012.,
- 45,20 eura od 1. svibnja 2012.,
- 47,44 eura od 1. lipnja 2012.,
- 44,72 eura od 1. srpnja 2012.,
- 46,53 eura od 2. kolovoza 2012.,
- 45,61 eura od 1. rujna 2012.,
- 42,23 eura od 1. listopada 2012.,
- 45,77 eura od 1. studenog 2012.,
- 45,28 eura od 1. prosinca 2012.,
- 46,05 eura od 1. siječnja 2013.,
- 42,02 eura od 1. veljače 2013.,
- 41,04 eura od 1. ožujka 2013.,
- 45,74 eura od 1. travnja 2013.,
- 42,97 eura od 1. svibnja 2013.,
- 40,23 eura od 1. lipnja 2013.,
- 38,83 eura od 1. srpnja 2013.,
- 41,15 eura od 2. kolovoza 2013.,
- 42,79 eura od 1. rujna 2013.,
- 43,61 eura od 1. listopada 2013.,
- 43,89 eura od 1. studenog 2013.,
- 43,28 eura od 1. prosinca 2013.,
- 45,66 eura od 1. siječnja 2014.,
- 46,25 eura od 1. veljače 2014.,
- 42,89 eura od 1. ožujka 2014.,
- 47,08 eura od 1. travnja 2014.,
- 44,24 eura od 1. svibnja 2014.,
- 45,27 eura od 1. lipnja 2014.,
- 30,13 eura od 1. srpnja 2014.,
- 1,31 eura od 3. srpnja 2014.,
- 12,71 eura od 12. srpnja 2014.,
- 47,02 eura od 1. kolovoza 2014.,
- 48,33 eura od 1. rujna 2014.,
- 46,51 eura od 1. listopada 2014.,
- 35,78 eura od 1. studenog 2014.,
- 13,42 eura od 14. studenog 2014.,
- 48,35 eura od 2. prosinca 2014.,
- 49,51 eura od 1. siječnja 2015.,
- 49,63 eura od 1. veljače 2015.,
- 38,43 eura od 1. ožujka 2015.,
- 34,45 eura od 1. travnja 2015.,
- 8,09 eura od 2. travnja 2015.,
- 41,17 eura od 1. svibnja 2015.,
- 21,27 eura od 2. lipnja 2015.,
- 20,59 eura od 1. srpnja 2015.,
- 21,27 eura od 1. kolovoza 2015.,
- 20,42 eura od 1. rujna 2015.,
- 19,76 eura od 1. listopada 2015.,
- 20,42 eura od 1. studenog 2015.,
- 21,14 eura od 1. prosinca 2015.,
- 21,84 eura od 1. siječnja 2016.,
- 28,24 eura od 1. veljače 2016.,
- 26,28 eura od 1. ožujka 2016.,
- 27,16 eura od 1. travnja 2016.,
- 25,42 eura od 1. svibnja 2016.,
- 26,71 eura od 1. lipnja 2016.,
- 27,61 eura od 1. srpnja 2016.,
- 28,13 eura od 2. kolovoza 2016.,
- 25,59 eura od 1. rujna 2016.,
- 25,46 eura od 1. listopada 2016.,
- 26,44 eura od 1. studenog 2016.,
- 27,72 eura od 1. prosinca 2016.,
- 29,07 eura od 1. siječnja 2017.,
- 28,73 eura od 1. veljače 2017.,
- 26,23 eura od 1. ožujka 2017.,
- 28,87 eura od 1. travnja 2017.,
- 27,19 eura od 1. svibnja 2017.,
- 26,96 eura od 1. lipnja 2017.,
- 25,77 eura od 1. srpnja 2017.,
- 23,45 eura od 1. kolovoza 2017.,
- 23,05 eura od 1. rujna 2017.,
- 19,78 eura od 1. listopada 2017.,
- 3,22 eura od 10. listopada 2017.,
- 22,81 eura od 1. studenog 2017.,
- 22,08 eura od 1. prosinca 2017.,
- 22,36 eura od 1. siječnja 2018.,
- 21,97 eura od 1. veljače 2018.,
- 19,83 eura od 1. ožujka 2018.,
- 20,48 eura od 1. travnja 2018.,
- 18,34 eura od 1. svibnja 2018.,
- 22,01 eura od 1. lipnja 2018.,
- 20,76 eura od 1. srpnja 2018.,
- 21,36 eura od 1. kolovoza 2018.,
- 23,76 eura od 1. rujna 2018.,
- 23,28 eura od 1. listopada 2018.,
- 23,49 eura od 1. studenog 2018.,
- 22,87 eura od 1. prosinca 2018.,
- 23,98 eura od 1. siječnja 2019.,
- 23,13 eura od 1. veljače 2019.,
- 21,65 eura od 1. ožujka 2019.,
- 25,28 eura od 1. travnja 2019.,
- 23,01 eura od 1. svibnja 2019.,
- 25,05 eura od 1. lipnja 2019.,
- 25,02 eura od 1. srpnja 2019.,
- 26,06 eura od 1. kolovoza 2019.,
- 26,63 eura od 1. rujna 2019.,
- 26,40 eura od 1. listopada 2019.,
- 10.429,24 eura od 26. listopada 2019.,
- 17,89 eura od 1. prosinca 2019.,
- 19,15 eura od 1. siječnja 2020.,
- 20,12 eura od 1. veljače 2020.,
- 21,44 eura od 1. ožujka 2020.,
- 24,68 eura od 1. travnja 2020.,
- 23,44 eura od 1. svibnja 2020.,
- 24,51 eura od 1. lipnja 2020.,
- 23,79 eura od 1. srpnja 2020.,
- 1,00 eura od 1. kolovoza 2020.,
- 21,95 eura od 7. kolovoza 2020.,
- 23,29 eura od 1. rujna 2020.,
- 22,55 eura od 1. listopada 2020.,
- 24,15 eura od 1. studenog 2020.,
- 19,75 eura od 1. prosinca 2020.,
- 20,10 eura od 1. siječnja 2021.,
- 20,64 eura od 1. veljače 2021.,
- 17,86 eura od 1. ožujka 2021.,
- 19,19 eura od 1. travnja 2021.,
- 18,68 eura od 1. svibnja 2021.,
- 19,56 eura od 1. lipnja 2021.,
- 18,76 eura od 1. srpnja 2021.,
- 20,55 eura od 1. kolovoza 2021.,
- 20,25 eura od 1. rujna 2021.,
- 19,46 eura od 1. listopada 2021.,
- 21,48 eura od 1. studenog 2021.,
- 21,83 eura od 1. prosinca 2021.,
- 23,01 eura od 1. siječnja 2022.,
- 23,10 eura od 1. veljače 2022.,
- 21,09 eura od 1. ožujka 2022.,
- 23,88 eura od 1. travnja 2022.,
- 23,40 eura od 1. svibnja 2022.,
- 25,69 eura od 1. lipnja 2022.,
- 26,46 eura od 1. srpnja 2022.,
- 29,42 eura od 1. kolovoza 2022.,
- 31,82 eura od 1. rujna 2022.,
- 32,89 eura od 1. listopada 2022.,
- 30,75 eura od 1. studenog 2022.,
- 47,44 eura od 1. prosinca 2022. i
- 48,80 eura od 1. siječnja 2023. do isplate
po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu preko iznosa dosuđenog točkom III.
izreke ove presude.
V. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime nadoknade troškova postupka iznos od 398,17 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 21. travnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom sklopila Ugovora o kreditu broj 266-189/2006 koji je 9. lipnja 2006. pod poslovnim brojem OU-753/06 solemnizirao Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku, temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 141.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za devize tuženice važećem na dan korištenja kredita, i to kao stambeni kredit za izgradnju kuće. Tvrdi da je istim ugovorom određeno da je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu visine kamatne stope prema svojoj odluci na koju ona bez prigovora prihvaća. Tvrdi da je tuženica u ovom ugovoru koristila ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu o primjeni valutne klauzule bez da ju je prije zaključenja i u trenutku zaključenja ugovora kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a da bi ona kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovora proizlaze. Poziva se na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su banke povrijedile interese potrošača na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz CHF, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i u dijelu u kojem su ugovorile pravo banke da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu bez da se o istom pojedinačno pregovaralo.
1.2. Tužiteljica smatra da je cijeli ugovor ništetan jer navedene nepoštenim odredbe ugovora predstavljaju bitne odredbe ugovora bez kojih ugovor o kreditu ne može opstati, te stoga predlaže utvrditi ništetnost ugovora o kreditu i naloži tuženici da joj vrati sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora, podredno zahtijeva utvrđenje ništetnost ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule, uz obvezu tuženici da joj isplati preplaćene iznose po osnovi primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 15.260,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pretplate do isplate, sve uz obvezu tuženice da joj nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.
2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica osporava osnovu i visinu zahtjeva tužiteljice. Osporava da bi se radilo o potrošačkom ugovoru i da je tužiteljica potrošač, dok smatra da se odluka donesena u kolektivnom sporu ne može izravno primijeniti u konkretnom slučaju.
2.2. Tuženica smatra da, sve i u slučaju ništetnosti odredbi ugovora o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, predmetni ugovor nije ništetan jer se radi o odredbama kojima je ugovorena zaštitna klauzula i način promjene kamatne stope, a što nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih.
2.3. U odnosu na ništetnost odredbe o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule ukazuje da se radi o odredbama ugovora koje su kao takve jasne, lako uočljive i razumljive, a osobito sukladne važećim propisima te o kojima se pojedinačno pregovaralo te da iste stoga nisu nepoštene, time niti ništetne. Smatra da primjenom navedenih odredbi ugovora nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka niti je ona postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dok dodatno ukazuje da je tužitelja o svemu bila informirana obzirom je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlenica prednice tuženice.
3.3. Konačno, tuženica prigovara zastari potraživanja tužiteljice jer smatra da su zastarjela sva potraživanja tužiteljice dospjela do 4. travnja 2007., a isto stoga što je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012., dok tužiteljica nema pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana pretplate već od podnošenja tužbe jer je ona kao banka postupala savjesno i u dobroj vjeri. Smatra da je pri izračunu visine pretplate potrebno uzeti u obzir i iznose manje plaćenih anuiteta. Predlaže odbiti zahtjeve tužiteljice i naložiti istoj da joj nadoknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.
4. Tužiteljica je u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 60.425,52 eura, podredno iznosa od 4.556,86 eura, da bi konačnim zahtjevom podredno zahtijevala isplatu iznosa od 15.260,17 eura te se tuženica protivila navedenoj izmjeni smatrajući da se radi o preinaci tužbe uz napomenu da je povećani dio zahtjeva zastario jer je isti istaknut tek podneskom od 25. siječnja 2025.
5. Ovaj sud ocjenjuje da je preinaka podrednog zahtjeva tužiteljice dopuštena jer se radi o preinaci koja je uslijedila odmah po primitku obračuna koji je u ovom predmetu po nalogu suda izradila sudska vještakinja pa je, uzmajući u obzir da zadatak vještaka određuje sud i da stranke do primitka obračuna izrađenog po nalogu suda ne mogu točno odrediti visinu zahtjeva, tužiteljica opravdano preinačila tužbu, dok je sama preinaka svrsishodna za ukupno rješenje odnosa stranaka, sve sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP).
6.1. Tijekom glavne rasprave pročitani su ugovori o kreditu, aneksi ugovora o kreditu, planovi otplate, pregledi uplata po kreditima, iskaz svjedokinje OH i tužiteljice te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke.
6.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, a ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.
7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.
8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, poredno odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a u odnosu na kunu, kao i povrat plaćenih anuiteta kredita koji su plaćeni temeljem navedenog ugovora o kreditu, podredno iznosa više plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita (rasta tečaja CHF u odnosu na kunu).
9. Nesporno je među strankama:
- sklapanje i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu,
- da je tuženica tijekom otplate kredita jednostranom odlukom mijenjala i to povećavala kamatnu stopu te
-da je zbog primjene valutne klauzule anuitet kredita rastao tijekom otplate kredita.
10. Sporno je među strankama:
- je li se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno je li tužiteljica ima status potrošača u predmetnom ugovoru,
- primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,
- ništetnost ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorene valutne klauzule te je li uslijed istih ništetan cijeli ugovor o kreditu,
- visina potraživanja tužiteljice te
- zastara potraživanja tužiteljice.
11. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke, odnosno tužiteljica i nesporna prednica tuženice Hypo Alpe Adria bank d.d., sklopile 9. lipnja 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit kojem se prednica tuženice obvezao tužitelju isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 141.000,00 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan korištenja kredita, uz obvezu tužiteljice kao korisnika kredita da zajam vrati u roku 25 godina i to plaćanjem mjesečnog anuiteta u iznosu od 216,85 CHF u kunskoj protuvrijednsti prema srednjem tečaju te banke, uz obvezu plaćanja promjenjive kamate te pravo banke da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnoj stopi ili drugog akta banke, na što tužiteljic pristaje već potpisom ovog ugovora.
12. Već iz citiranog sadržaja ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz primjenu valutne klauzule u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.
13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženica bio stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljice kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je ista uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.
15. Pri tome se ukazuje da je iz ugovora o kreditu jasno da je isti ugovorene za osobne potrebe tužiteljice kao fizičke osobe, dok iz bitno istovjetnih i uvjerljivih iskaza svjedokinje OH, zaposlenice tuženice koja je u spornom razdoblju za tuženicu radila na poslovima kreditiranja, te tužiteljice, proizlazi da je tužiteljica u vrijeme ugovaranja kredita bila zaposlenica prednice tuženice no bez iskustva na poslovima kreditiranja te je ka takva evidentno bila nestručna za procjenu rizika kreditiranja, dok je činjenica njenog zaposlenja kod prednice tuženice po ocjeni ovog suda dokaz da je ista postupala s dodatnim povjerenjem u tuženicu kao financijsku instituciju te s takvim povjerenjem prihvatila da je kreditiranje tuženice najpovoljnije kreditiranje za njene potrebe.
16. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, kao i iskaza navedene svjedokinje i tužiteljice, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati već unaprijed zadanim uvjetima kreditiranja na koje je potrošač mogao pristati i dobiti krediti ili odbiti i ne dobiti traženi kredit. Naime, potpuno je nelogično da bi potrošač pristao platiti faktično neograničeni iznos ovisno o nepoznatoj odluci banke i nepoznatom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku platiti cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene, a na što ga tuženica kao trgovac nije upozorila prije i tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguća uobičajena no neznatna odstupanja, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika da povisi kamatnu stopu, koja kao takva predstavlja cijenu novca, i znatnog iznenadnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženica kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.
17. Slijedom navedenog, ocjenjuje se da su konkretne odredbe ugovora, sukladno utvrđenjima u kolektivnom sporu, nepoštene, time ništetne, jer se radi o odredbama o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu mogućnosti potrošača da utječe na sadržaj istih, s tim da potrošač nije, prije sklapanja ugovora, informiran od strane trgovca o stvarnim učincima istih, dapače, potrošač nije niti mogao biti informiran o istima kada je u samim ugovorima navedeno da se radi o budućim, time još ne donesenim, odlukama trgovca, a za koje odluke uopće nije navedeno temeljem kojih kriterija, u kojem rasponu i s kojim učinkom će biti donesene. U tom smislu, i primjena valutne klauzule kojom je otplata vezana za valutu koja nije platežno sredstvo u državi sklapanja ugovora, dapače valuti koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila ¨nepoznata¨ u financijskom poslovanju potrošača, bez da je potrošač imao uvida ili saznanja u kretanja tečaja iste valute kroz duže razdoblje, tendencije kretanja istog tečaja, sve u smislu stabilnosti tečaja, te elemente zbog kojih bi rast tog tečaja mogao dovesti do značajnih promjena u obvezama, nije ugovorena na jasan i razumljiv način, tako da bi potrošač, kao slabija ugovorna strana, shvatio svoju obvezu i pristao na istu. Navedeno postupanje je nepošteno jer je kao takvo dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora, obzirom je obveza potrošača znatno otežana, te je navedeno razlog ništetnosti predmetnih odredbi ugovora.
18.1. Sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO), ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
18.2. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da su bitni sastojci ugovora o kreditu stavljanje na raspolaganje određenog iznosa novca na određeno ili neodređeno vrijeme i obveza vraćanja tog novca uz plaćanje ugovorene kamate u ugovorenom vremenu i na ugovoreni način.
18.3. Obzirom su stranke spornim ugovorom o kreditu dogovorile iznos novca koji je stavljen na raspolaganje, a taj iznos je jasno i razumljivo te objektivno određen samim ugovorom i činjenicom isplate, te su jasno i potpuno razumljivo ugovorile iznos kamatne stope koja se primjenjuje, kao i vrijeme vraćanja zajma, ocjena je ovog suda da je predmetni ugovori valjan i bez ništetnih ugovornih odredbi. Naime, valutna klauzula u dijelu u kojem je ista ugovorena za iznos isplate zajma nije uzrokovala znatnu neravnotežu prava i obveza jer je ugovorom ugovoren točan iznos isplate i datum tečaja koji će se primijeniti, pa je tako tužiteljici, sukladno čl. 22. st. 1. ZOO-a, isplaćen iznos zajma u kunama, na koji je ona pristala, a isplatom istog je tek nastala obveza vraćanja zajma, opet u kunama. Razlog ništetnosti vezan za valutu CHF-a se odnosi na vezivanje otplate kredita, time obveza tužiteljice, uz tečaj koji je u trenutku nastanka ugovora (isplate kredita) nepoznat, a koji je toliko izmijenjen da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Kada se primjena valutne klauzule ¨ukloni¨ iz ugovora o kreditu, kreditom je i dalje jasno i razumljivo određena visina glavnice, pa sama primjena valutne klauzule ne predstavlja bitni sastojak ugovora, koji može opstati bez nje, pored činjenice da ista zasigurno nije bila odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, u ugovornom odnosu banke kojoj je temeljna djelatnost kreditiranje i ostvarivanje profita u vidu naplate kamate na dani zajam, te potrošača kojem je cilj ugovora dobiti određeni iznos novca, a koji novac je dobio isplatom kredita (čl. 324. ZOO-a).
18.4. Nadalje, ugovaranje same promjenjivosti kamatne stope nije nedopušteno niti nepošteno, a sama formulacija kamatne stope kao promjenjive jasno i razumljivo znači da stranke ugovaraju kamatnu stopu koja se može mijenjati tijekom trajanja ugovora odnosno otplate kredita, pa u tom smislu navedena odredba nije ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je potrošaču morala biti jasna i razumljiva kao takva, obzirom na opće značenje riječi ¨promjenjiva¨, pa je na istu i pristao. No, ono što je nepošteno i ništetno u odredbama kojima je definirana kamatna stopa je činjenica da se ugovara promjena kamatne stope na način da banke jednostrano, bez navedenih objektivnih kriterija, može mijenjati kamatnu stopu i da potrošač unaprijed pristaje na takvu jednostranu promjenu bez mogućnosti utjecaja na istu, čime se zapravo ugovara da banka – trgovac može tijekom otplate odrediti novu cijenu zajma prema vlastitoj procjeni i nepoznatim kriterijima, o kojima se potrošač nije niti mogao informirati jer nisu navedeni u ugovoru, a potrošač na isto pristaje i kada zbog toga dolazi do znatnog povećanja njegove prvotno ugovorene obveze. No, obzirom su stranke u ugovoru jasno i razumljivo ugovorile početnu kamatnu stopu u točno određenom postotku, takva odredba je valjana, a kako kasnije promjene kamatne stope temeljem jednostrano promijenjene kamatne stope nisu valjane, predmetni ugovor o kreditu i dalje opstaje uz primjenu početno ugovorene kamatne stope koju su stranke valjano ugovorile.
19.1. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da je ugovor o kreditu valjan i bez primjene ništetnih odredbi kojima je otplata kredita vezana uz tečaj CHF i uz jednostranu promjenu kamatne stope, obzirom je iznos glavnice određen iznosom zajma koji je isplaćen tužiteljici, dok ugovor sadrži valjane i jasne odredbe o razdoblju otplate kredita i kamatnoj stopi koja se kao ugovorena primjenjuje na dani kredit.
19.2. Iz prethodno navedenih razloga odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu (vraćanje) ukupnog iznosa plaćenog tuženici temeljem ovog ugovora, dok je ocjenjen osnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule te vraćanje stečenog temeljem primjene iste.
20. Posebno se naglašava da je ocjena ovog suda da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu ne sadrži u sebi zahtjev za utvrđenje ništenosti odredbe ugovor o kreditu o primjeni valutne klauzule jer se radi o dva potpuno odvojena pravna instituta (ništetnost ugovora i djelomične ništetnosti), koji su kao takvi regulirani zasebnim odredbama ZOO-a (čl. 322. i čl. 324. ZOO-a), te su pretpostavke i učinci ovih pravnih instituta različiti, radi čega je i donesena odvojena odluka o navedenim zahtjevima.
21. Člankom 323. ZOO-a je propisano slijedeće:
(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
22. Nadalje, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
23.1. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu i pri tome koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, te tuženica, kao trgovac koja je kriv za ugovaranje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženica koja je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
23.2. U vezi s prethodno navedenom, tuženica koja je tijekom otplate kredita naplaćivala od tužiteljice anuitete kredita uz primjenu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ima obvezu vratiti sve što je primila primjenom iste (tzv. pozitivne razlike), no bez umanjenja plaćenog za iznose koje je u pojedinim mjesecima svojom krivnjom manje naplatila (tzv. negativne razlike).
24. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa tražbine/duga je po ocjeni ovog suda tečaj koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita kroz cijelo vrijeme otplate kredita primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.
25. Sudska vještakinja je nakon pregleda predmetnog ugovora o kreditu i te podataka o uplatama po istima izračunala razliku između iznosa koji bi tužiteljica platila primjenom tzv. početnog tečaja u odnosu na iznos koji je tužiteljica stvarno platila tuženici te je isti obračunat u ukupnom iznosu od 15.260,17 eura, kako tužiteljica i potražuje podrednim zahtjevom.
26. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primila.
27.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanje, ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujak 2022. objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., te kao takvo obvezuje ovaj sud, prema kojem shvaćanju ¨ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite¨.
27.2. Obzirom je postupak kolektivne zaštite, u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o vezivanju otplate kredita uz tečaj CHF-a u odnosu na kunu pokrenut 2012. te pravomoćno okončan 14. lipnja 2018., zastara restitucijskog zahtjeva počela je iznova teći od pravomoćnosti odluke, pa kako do podnošenja ovih tužbi nije istekao zastarni rok od 5 godina od pravomoćno utvrđene ništetnosti, zahtjev tužiteljice za isplatu nije zastario.
27.3. Pri tome se ukazuje da je sam zastarni rok restitucijskog zahtjeva prekinut podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari jer je tužiteljica tužbom restituciju zahtjevala na temelju iste činjenične i pravne osnove kao i u preinačenom zahtjevu pa činjenica da je sam iznos restitucije tijekom postupka, i to nakon vještačenja, konačno određen, nije od utjecaja na tijek zastare predmetnog potraživanja jer se ne radi pravoj preinaci isticanja novog zasebnog zahtjeva, a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., u vezi s čl. 241. ZOO-a.
28.1. Stranke su djelomično uspjele u ovom postupku kako u pogledu osnove, tako i visine zahtjeva, a uzimajući u obzir da je platni razred troška zastupanja u pogledu glavnog zahtjeva i dvostruko veći od troška zastupanja po podrednom zahtjevu, a da su sve radnje zastupanja podjednako poduzimane u vezi svih zahtjeva, odnosno da niti jedna radnja zastupanja nije vezana isključivo za pojedini zahtjev tužiteljice, temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku.
28.2. U odnosu na same materijalne troškove ovog postupka, ocjena je ovog suda da tužiteljica, sukladno čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura jer je taj trošak u cijelosti bio nužan za uspjeh u sporu, a sama visina tog trošak je objektivna, odnosno nije ovisna o visini same tražbine već složenosti vještačenja.
28.3. Tužiteljica nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi jer je kao potrošač u ovom sporu istih oslobođena temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.).
28.4. Slijedom navedenog, tuženica je dužna nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 398,17 eura sa zakonskom kamatom koja je određena temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
Dubrovnik, 14. ožujka 2025.
Sutkinja
Marija Bušković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice,
2. pun. tuženice
