Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-282/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Alagić, odvj. iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB:14036333877, zastupan po punomoćnicima, odvj. iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 29.siječnja 2025.g. u prisutnosti tužiteljice GE osobno uz punomoćnicu Martinu Alagić, odvj. iz Vukovara, i odvjetničke. vježbenice ĆE, u uredu zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Barbarić, odvj. u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 14.ožujka 2025. godine, radi isplate, dana 14.ožujka 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-301/2008., od dana 03.10.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d.. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877, da tužitelju GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 11.799,86 eura (slovima: edanaesttisućasedamstodevedesetdevet eura i osamdesetšest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,16 eura od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- 30,15 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- 33,68 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 35,28 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 30,87 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 31,72 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 24,99 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 20,03 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 21,35 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 23,96 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 23,74 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 21,10 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 26,05 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 30,02 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 35,67 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 34,38 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 42,05 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 40,59 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 43,42 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 67,97 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 62,91 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 78,35 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 73,01 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 64,44 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 82,53 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 105,56 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 89,26 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 95,53 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 88,25 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 89,57 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 120,38 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 123,38 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 149,13 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 135,90 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 121,43 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 119,88 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 118,76 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 125,66 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 131,68 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 132,49 eura od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 128,33 eura od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- 131,14 eura od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- 133,05 eura od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- 129,82 eura od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- 130,68 eura od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- 128,25 eura od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- 123,08 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- 128,67 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- 131,35 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- 129,40 eura od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- 118,85 eura od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- 127,81 eura od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- 128,59 eura od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- 125,08 eura od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- 114,17 eura od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- 113,89 eura od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- 116,57 eura od 31.07.2013. godine pa do isplate,

- 120,87 eura od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- 126,82 eura od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- 123,75 eura od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- 125,93 eura od 30.11.2013. godine pa do isplate,

- 128,39 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate,

- 129,93 eura od 31.01.2014. godine pa do isplate,

- 133,17 eura od 28.02.2014. godine pa do isplate,

- 6.040,09 eura od 05.03.2014. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB:14036333877 da naknadi tužitelju GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.140,45 eura (slovima: dvijetisućestočetrdeset eura i četrdesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.ožujka 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.140,45 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je ovom sudu dana 17. lipnja 2021 g., po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je dana 03.10.2008. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 166- 301/2008, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 47.968,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 556,71 CHF. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 05.03.2014. godine. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Banke“, a koja se sa početnih 6,99 % godišnje, tokom otplate kredita nije mijenjala.

1.1. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Također i kamatna stoga koja je ugovorena kao promjenjiva tijekom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. O navedenim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo te tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 79.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03.10.2008.g., kao i troškovima postupka, te da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-301/2008, od dana 03.10.2008. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini, status potrošača tužitelja, budući ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili nije potrošački ugovor i ističe prigovor zastare. Naime, u članku 2. Ugovora o kreditu jasno je navedeno kako banka odobrava kredit za „kupnju poljoprivredne mehanizacije“. Pored prigovora zastare tuženik je još prigovarao da je otplatom kredita ugovor o kreditu u cijelosti prestao postojati, te da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te da se one stoga više ne mogu utvrđivati ništetnim, niti se na temelju njih može tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika, zbog čega tužitelj nema pravnog interesa tražiti od suda utvrđenje ništetnosti istih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je ista dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju su bile jasne, razumljive i lako uočljive, o svim odredbama se pojedinačno pregovaralo i iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tužitelj je izjavio da je upoznat sa svim uvjetima kredita.

2.1. Tuženik je izričito osporavao tvrdnje tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope uopće bile ništetne, odnosno da tužitelj ničim nije niti pokušavao dokazati da bi iste odredbe bile ništetne i da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje su donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, jer je temeljena pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje, te jer se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na ugovor o kreditu.

2.2. Obrazlažući pojedine od naprijed navedenih razloga zašto smatra da se presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju, tuženik navodi da je u trenutku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj: 96/03), a da je odredba koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila na snagu tek 16. srpnja 2009. i to temeljem odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno da je čl. 502. a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača stupio na snagu tek 1. srpnja 2013. Nadalje, kako tužitelj od tuženika traži vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, stav je tuženika da je za uspjeh tužitelja u ovom postupku potrebno da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredbi, a kako takve odredbe više ne postoje smatra da tužitelj nema pravnog interesa tražiti od suda utvrđenje ništetnosti nepostojećih ugovornih odredbi.

2.3. Također tuženik navodi da iz sadržaja čl. 502. a, 502. b i 502. c Zakona o parničnom postupku proizlazi da se institutom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni, odnosno štite se takvi interesi na apstraktan način, odnosno da donesena presuda u takvom kolektivnom sporu ne može nadomjestiti tužbu potrošača kao vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa.

2.4. Upravo iz tog razloga sama činjenica što je presuda koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača postala pravomoćna, po tuženiku proizlazi da nisu automatski ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz konkretnog ugovora o kreditu.

2.5. U pogledu pojedinih ugovornih odredbi čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijeva, tuženik je stava da je valutna klauzula koja je sadržana u čl. 2. i 3. ugovora o kreditu dopuštena, odnosno da nije ništetna iz razloga jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno zakonom, valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača i jer ona ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 28. veljače 2023.g., čini nespornim da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria bank, ali tuženik kao takav nije sudjelovao u postupku "Potrošač".

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 6- 10 spisa), otplatni plan (list 11-15 spisa), specifikaciju uplata (list 16-18 spisa), pregled prometa (list 19-25 spisa), obavijest (list 26 spisa), tablica (list 445-448 spisa), zapisnik (list 465-473 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 20.03.2023. (list 479-482 spisa), dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 10.05.2023. (list 503-506 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 29.siječnja 2025. godine.

3.1. Odbijeni su dokazni prijedlozi tuženika za čitanjem izjave GEN i za njeno saslušanje, i prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Ilonke Lisonek obzirom iste nisu sudjelovale u pregovorima između tužitelja i tuženika. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 25.0 siječnja 2025.g., odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ŠE, budući iz iskaza tužiteljice proizlazi da navedena svjedokinja uopće nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, a jednako tako dostava poziva za svjedokinju na adresi tužene banke vratila se neuručena s napomenom da ista nije zaposlena u poslovnici, a tuženik nije dostavio točnu adresu svjedokinje.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio 03.10.2008. godine Ugovor o kreditu br. 166-301/2008, a kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 47.968,00 CHF i to s rokom vraćanja od 10 godina, odnosno 120 mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti od 556,71 CHF. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o kreditu za kupnju traktora.

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje statusa potrošača tužitelja, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika s obzirom da je ugovorni odnos tužitelja i tuženika prestao otplatom kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

8. Tužitelj saslušan kao stranka odnosu na sporni ugovor navodi da je isti sklopila 2008. godine, kredit je bio namjenski za kupnju traktora, kredit je sklopljen kod prednika tuženika, i to tako što kada je došla kupiti traktor upućena je da sklopi kredit u švicarskim francima u Hypo Alpe Adria bank, kojom prilikom joj je bankarica objasnila da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima najpovoljnije. Napominje da je ovaj kredit podigla u privatne svrhe, radi kupnje traktora, a radi obrađivanja vrta i vlastite zemlje. Bankarica s kojom je sklopila ugovor nije joj objasnila rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njenim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Prilikom sklapanja ugovora nitko joj nije objašnjavao ništa vezano za rizike koje bi ovaj ugovor mogao nositi. S obzirom da nema ekonomska znanja nisu joj poznati termini valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, niti joj je netko u banci objasnio da bi rate kredita u budućnosti mogle drastično narasti. Kredit je otplatila prije vremena odnosno 2014. godine, i to zbog rasta tečaja. Kredit koji sam tada sklopila joj je jedini kredit u životu. Nadalje navodi, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila zaposlena. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva, te nije koristila porezne olakšice. Ističe da traktor nije kupila na OPG, OPG je samo dao garancije za osiguranje kredita, a ona više nije nositelj OPG-a, i dalje koristi predmetni traktor za obrađivanje vrta i voćnjaka. U vrijeme sklapanja ugovora bila je nositeljica OPG-a. Ugovor o kreditu je pročitala ali napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, nije imala mogućnost pregovaranja niti utjecaja na pojedine odredbe ugovora. Završno napominje, da prilikom sklapanja ugovora nije bila prisutna gospođa ŠE koju je tuženik predložio za svjedoka, a koja je taj dan bila odsutna s posla, a ugovor je sklopila sa gospođom čijeg prezimena se ne sjeća, misli da se zvala G. Traktor je korišten isključivo u osobne svrhe, za potrebe kućanstva, budući je inače u Slavoniji normalno da onaj tko živi na selu ima zemlju, ima i traktor za obrađivanje te zemlje, a traktor je registriran na njeno osobno ime a ne na OPG, a kredit je podigla ona kao fizička osoba a ne kao OPG. Javni bilježnik nije joj objašnjavao odredbe ugovora prilikom solemnizacije. Na daljnji upit odgovara da zna šta znači pojam tečaj. Vezano za kupnju ovog konkretnog traktora nije imala ponudu da sklopi ugovor u valuti euro, mada je kada je išla kupovati traktor mislila da će se sklopiti ugovor o kreditu u euru međutim traktor je vidjela na sajmu i vezano za kupnju traktora najpovoljnija ponuda bila je da sklopi kredit u valuti CHF.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene. Naime, već je u samome Ugovoru o kreditu (čl. 2) jasno navedeno da se radi o potrošačkom kreditu pa je nesporno da je tužitelju kredit odobren kao potrošaču, bez obzora što je potrošač kupio poljoprivrednu mehanizaciju.

8.3. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača obzirom da tuženik nije sudjelovao u postupku "Potrošač", ali sudjelovao je pravni prednik tuženika koji od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

8.4. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

8.5. Neosnovan je i prigovor tuženika da zbog prestanka obveznopravnog odnosa između tužitelja i tuženika tužitelj više nema pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu i to iz razloga jer se prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa stoga tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji je prestao postojati, budući temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi ističe i određeni restitucijski zahtjev.

9. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

10. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

12. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.968,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita.

13. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu navodi da su tužena ADDIKO BANK d.d. (tada pod nazivom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditor i tužitelj dana 03.10.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj: 166-301-2008 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 47.968,00 CHF, u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB na dan sklapanja ugovora o kreditu. od 10 godina, odnosno 120 jednakih mjesečnih anuiteta, s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 556,71 CHF dana 30.11.2008. godine. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu (03.10.2008.) za 1 CHF = 4,515000 kn, dok je nominalni iznos početne kamatne stope utvrđen u visini 6,99 %. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 166-301/2008 utvrđen je u visini od 11.799,86 eura, protuvrijednosti 88.906,80 kn.

14. Vještak nadalje, u dopuni nalaza i mišljenja od 14.05.2024.g., vezano za primjedbe tuženika iz podneska od 23.04.2024.g., da je iz simuliranog izračuna vidljivo kako je vještak izradio izračun na način da je kao početni tečaj koristio tečaj na dan sklapanja predmetnog ugovora umjesto na dan isplate jer klijentu je isplaćena protuvrijednost po tečaju na dan isplate. Nadalje, vještak u svom izračunu nije koristio tečaj na dan plaćanja već pogrešno tečaj na dan dospijeća te zaključno tuženik ističe kako je vještak u Tablici 2., svog nalaza naveo ukupan iznos razlike od 88.906,80 kn / 11.799,96 EUR, dok je u mišljenju naveden iznos od 89.906,80 kn / 11.796,96 EUR, navodi da zadatkom vještačenja nije određena primjena važećeg tečaja na datum isplate kredita, pa je stoga kao početni tečaj primijenio važeći tečaj na datum zaključenja ugovora o kreditu (03.10.2008.) za 1 CHF = 4,515000 kn, dok je isplata kredita izvršena voljom tuženika. Stoga smatram da primjena važećeg tečaja na datum zaključenja ugovora o kreditu nije u suprotnosti s postavljenim zadatkom vještačenja, niti u suprotnosti s bilo kojim pozitivnim propisom. Primjenu važećeg tečaja na datum zaključenja ugovora o kreditu kao početnog tečaja u izračunu razlike anuiteta nastalu uslijed primjene valutne klauzule smatra ispravnom. Nadalje ističe kako tuženik ne prilaže vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju kao prilog svojim tvrdnjama, odnosno da je simulacija u skladu s knjigovodstvenim evidencijama zaduženja i uplata po predmetnom ugovoru o kreditu. Sukladno specifikaciji uplata po predmetnom ugovoru o kreditu utvrdio je da je od strane korisnika kredita otplata po predmetnom ugovoru o kreditu vršena u različitim iznosima i u različite datume u odnosu na ugovorom o kreditu utvrđene datume dospijeća i nominalne iznose anuiteta prema otplatnim planovima kao i da su uplate evidentirane prema datumima plaćanja, a knjižene sa ugovorom određenim datumom dospijeća anuiteta – svakog 01. u mjesecu. U poslovnim knjigama kreditora uplate su evidentirane prema datumima plaćanja, a knjižene sa ugovorom određenim datumom dospijeća anuiteta – svakog 01. u mjesecu. kako je to određeno predmetnim ugovorom o kreditu (knjižena su zaduženja iskazana u nominalnim iznosima u CHF (protuvrijednosti u HRK). Predmetnom spisu (str. 14-15 spisa) pridodan je vjerodostojni poslovni dokument realizirani otplatni plan iz kojeg proizlazi otplata kredita sukladno nominalnim iznosima i ugovorom određenim datumima dospijeća anuiteta. Izračun razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate kredita zasniva se na navedenom vjerodostojnom poslovnom dokumentu tuženika dostavljenom u predmetni spis. Stoga smatra ispravnim primjenu datuma dospijeća kao datuma početka obračuna zatezne kamate na utvrđene više plaćene iznose, sve kako je to i utvrđeno osnovnim nalazom, odnosno dopunom nalaza.

15. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 23. ožujka 2023.g. uskladio sa nalazom vještaka.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 11.799,86 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 23. ožujka 2023.

17. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 11.799,86 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

18. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

19. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

20. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 17. lipnja 2021 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom.

21. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP. Stoga je sud tužitelju je priznao za sastav tužbe 100 bodova sukladno tbr. 7. t. 1., za pristup na dva ročišta, priznato je po 100 bodova za svako ročište sukladno tbr. 9. t. 1., za sastav podneska od 26.07.2021., 27.01.2023 i od 09.05.2024.g., kojima se tužitelj očitovao na navode tužitelja, te od 23.03.2023. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka priznato je po 100 bodova sukladno tbr. 8. t. 1., za pristup na ročište za objavu presude priznato je 50 bodova sukladno tbr.9. toč.3., odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 750 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.500,00 eura te je obračunat PDV u iznosu od 375,00 eura sukladno tbr.42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Također tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu 265,45 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.140,45 eura.

22.1. Tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 06. ožujka 2023. kojim tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje jer navedeni trošak sud ne cijeni opravdanim, kao ni trošak sastava podneska od 15. veljače 2023.g., jer u njemu tužitelj samo ponavlja svoje navode koje je već iznio tijekom postupka, te trošak sastava podneska od 20. siječnja 2025 g., budući isti nije bio potreban za vođenje postupka, jer u njemu tužitelj još jednom reproducira ranije iznijete navode.

22.2. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 240,09 eura (75,65 eura na tužbu i 164,44 eura na presudu), budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 9 kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

22.3. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 14.ožujka 2025. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Martina Alagić, odvj. iz Vukovara,

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu