Poslovni broj P-385/2025-3

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 05. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i izočnosti uredno pozvanog tuženika, 14. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 218398, zaključen između tužitelja i tuženika dana 03. srpnja 2008. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 21.969,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na

− iznos od 51,10 EUR sa kamatom od 10.07.2008. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.08.2008. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.09.2008. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 02.10.2008. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.11.2008. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.12.2008. godine

− iznos od 225,63 EUR sa kamatom od 12.12.2008. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 08.01.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.03.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.04.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.05.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 02.06.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.07.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.08.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.09.2009. godine

− iznos od 205,06 EUR sa kamatom od 06.10.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.10.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.11.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.12.2009. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.01.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.02.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.03.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.04.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.05.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 02.06.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.07.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.09.2010. godine

− iznos od 119,45 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.10.2010. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 30.10.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.11.2010. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 27.11.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.12.2010. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 23.12.2010. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 08.02.2011. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 17.02.2011. godine

− iznos od 13,27 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.03.2011. godine

− iznos od 66,36 EUR sa kamatom od 15.03.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.04.2011. godine

− iznos od 66,36 EUR sa kamatom od 16.04.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.05.2011. godine

− iznos od 66,36 EUR sa kamatom od 13.05.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.06.2011. godine

− iznos od 66,36 EUR sa kamatom od 15.06.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

− iznos od 66,36 EUR sa kamatom od 14.07.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 04.08.2011. godine

− iznos od 92,91 EUR sa kamatom od 09.08.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.09.2011. godine

− iznos od 89,06 EUR sa kamatom od 14.09.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.10.2011. godine

− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 12.10.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.11.2011. godine

− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 15.11.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.12.2011. godine

− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 14.12.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine

− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 19.01.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 02.02.2012. godine

− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.02.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 08.03.2012. godine

− iznos od 86,27 EUR sa kamatom od 15.03.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 10.04.2012. godine

− iznos od 86,27 EUR sa kamatom od 17.04.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.05.2012. godine

− iznos od 84,94 EUR sa kamatom od 09.05.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 06.06.2012. godine

− iznos od 92,91 EUR sa kamatom od 19.06.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.07.2012. godine

− iznos od 86,27 EUR sa kamatom od 18.07.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 03.08.2012. godine

− iznos od 86,27 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.09.2012. godine

− iznos od 66,36 EUR sa kamatom od 22.09.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 10.10.2012. godine

− iznos od 89,99 EUR sa kamatom od 17.10.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 08.11.2012. godine

− iznos od 67,69 EUR sa kamatom od 16.11.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine

− iznos od 92,91 EUR sa kamatom od 21.12.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.01.2013. godine

− iznos od 92,91 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 114,14 EUR sa kamatom od 06.02.2013. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 13.02.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.03.2013. godine

− iznos od 114,14 EUR sa kamatom od 15.03.2013. godine

− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 09.04.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 11.04.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 09.05.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 07.06.2013. godine

− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 11.06.2013. godine

− iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 04.07.2013. godine

− iznos od 274,74 EUR sa kamatom od 02.08.2013. godine

− iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 02.09.2013. godine

− iznos od 285,09 EUR sa kamatom od 09.10.2013. godine

− iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 06.11.2013. godine

− iznos od 282,17 EUR sa kamatom od 10.12.2013. godine

− iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 08.01.2014. godine

− iznos od 281,11 EUR sa kamatom od 07.02.2014. godine

− iznos od 285,35 EUR sa kamatom od 10.03.2014. godine

− iznos od 281,77 EUR sa kamatom od 07.04.2014. godine

− iznos od 280,05 EUR sa kamatom od 05.05.2014. godine

− iznos od 280,05 EUR sa kamatom od 04.06.2014. godine

− iznos od 281,37 EUR sa kamatom od 02.07.2014. godine

− iznos od 283,36 EUR sa kamatom od 08.08.2014. godine

− iznos od 284,42 EUR sa kamatom od 03.09.2014. godine

− iznos od 285,35 EUR sa kamatom od 03.10.2014. godine

− iznos od 286,68 EUR sa kamatom od 04.11.2014. godine

− iznos od 287,48 EUR sa kamatom od 05.12.2014. godine

− iznos od 287,21 EUR sa kamatom od 05.01.2015. godine

− iznos od 288,14 EUR sa kamatom od 03.02.2015. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 06.03.2015. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 02.04.2015. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 08.05.2015. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 09.06.2015. godine

− iznos od 33,18 EUR sa kamatom od 08.07.2015. godine

− iznos od 141,11 EUR sa kamatom od 08.07.2015. godine

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 03. srpnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12 %, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 218398 sklopljenom 03. srpnja 2008. te odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu broj 218398 sklopljenog 03. srpnja 2008. slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu kredita po promjenama tečaja CHF u odnosu na HRK.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.948,36 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na

− iznos od 0,08 EUR od 01.10.2008. godine,

− iznos od 17,12 EUR od 01.11.2008. godine,

− iznos od 4,61 EUR od 01.12.2008. godine,

− iznos od 18,49 EUR od 01.01.2009. godine,

− iznos od 20,38 EUR od 01.02.2009. godine,

− iznos od 21,33 EUR od 01.03.2009. godine,

− iznos od 19,07 EUR od 01.04.2009. godine,

− iznos od 18,75 EUR od 01.05.2009. godine,

− iznos od 15,21 EUR od 01.06.2009. godine,

− iznos od 12,10 EUR od 01.07.2009. godine,

− iznos od 13,19 EUR od 01.08.2009. godine,

− iznos od 15,49 EUR od 01.09.2009. godine,

− iznos od 14,18 EUR od 01.10.2009. godine,

− iznos od 12,90 EUR od 01.11.2009. godine,

− iznos od 15,84 EUR od 01.12.2009. godine,

− iznos od 18,63 EUR od 01.01.2010. godine,

− iznos od 21,56 EUR od 01.02.2010. godine,

− iznos od 20,79 EUR od 01.03.2010. godine,

− iznos od 25,73 EUR od 01.04.2010. godine,

− iznos od 24,46 EUR od 01.05.2010. godine,

− iznos od 26,94 EUR od 01.06.2010. godine,

− iznos od 40,94 EUR od 01.07.2010. godine,

− iznos od 37,75 EUR od 01.08.2010. godine,

− iznos od 49,70 EUR od 01.09.2010. godine,

− iznos od 43,40 EUR od 01.10.2010. godine,

− iznos od 38,66 EUR od 01.11.2010. godine,

− iznos od 53,07 EUR od 01.12.2010. godine,

− iznos od 61,98 EUR od 01.01.2011. godine,

− iznos od 55,52 EUR od 01.02.2011. godine,

− iznos od 56,47 EUR od 01.03.2011. godine,

− iznos od 51,83 EUR od 01.04.2011. godine,

− iznos od 53,26 EUR od 01.05.2011. godine,

− iznos od 69,04 EUR od 01.06.2011. godine,

− iznos od 71,25 EUR od 01.07.2011. godine,

− iznos od 88,72 EUR od 01.08.2011. godine,

− iznos od 82,38 EUR od 01.09.2011. godine,

− iznos od 72,50 EUR od 01.10.2011. godine,

− iznos od 72,24 EUR od 01.11.2011. godine,

− iznos od 71,16 EUR od 01.12.2011. godine,

− iznos od 74,75 EUR od 01.01.2012. godine,

− iznos od 78,70 EUR od 01.02.2012. godine,

− iznos od 78,81 EUR od 01.03.2012. godine,

− iznos od 76,33 EUR od 01.04.2012. godine,

− iznos od 77,34 EUR od 01.05.2012. godine,

− iznos od 78,82 EUR od 01.06.2012. godine,

− iznos od 77,22 EUR od 01.07.2012. godine,

− iznos od 77,36 EUR od 01.08.2012. godine,

− iznos od 75,89 EUR od 01.09.2012. godine,

− iznos od 73,17 EUR od 01.10.2012. godine,

− iznos od 76,49 EUR od 01.11.2012. godine,

− iznos od 77,69 EUR od 01.12.2012. godine,

− iznos od 77,21 EUR od 01.01.2013. godine,

− iznos od 72,36 EUR od 01.02.2013. godine,

− iznos od 75,72 EUR od 01.03.2013. godine,

− iznos od 76,49 EUR od 01.04.2013. godine,

− iznos od 74,98 EUR od 01.05.2013. godine,

− iznos od 70,51 EUR od 01.06.2013. godine,

− iznos od 67,74 EUR od 01.07.2013. godine,

− iznos od 70,20 EUR od 01.08.2013. godine,

− iznos od 71,89 EUR od 01.09.2013. godine,

− iznos od 76,22 EUR od 01.10.2013. godine,

− iznos od 73,84 EUR od 01.11.2013. godine,

− iznos od 74,90 EUR od 01.12.2013. godine,

− iznos od 75,78 EUR od 01.01.2014. godine,

− iznos od 77,44 EUR od 01.02.2014. godine,

− iznos od 79,19 EUR od 01.03.2014. godine,

− iznos od 78,29 EUR od 01.04.2014. godine,

− iznos od 76,55 EUR od 01.05.2014. godine,

− iznos od 75,76 EUR od 01.06.2014. godine,

− iznos od 76,11 EUR od 01.07.2014. godine,

− iznos od 78,30 EUR od 01.08.2014. godine,

− iznos od 80,54 EUR od 01.09.2014. godine,

− iznos od 80,34 EUR od 01.10.2014. godine,

− iznos od 81,46 EUR od 01.11.2014. godine,

− iznos od 83,08 EUR od 01.12.2014. godine,

− iznos od 82,42 EUR od 01.01.2015. godine,

− iznos od 83,33 EUR od 01.02.2015. godine,

− iznos od 83,33 EUR od 01.03.2015. godine,

− iznos od 83,33 EUR od 01.04.2015. godine,

− iznos od 83,33 EUR od 01.05.2015. godine,

− iznos od 83,33 EUR od 01.06.2015. godine,

− iznos od 281,35 EUR od 01.07.2015. godine

do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan (podredni) tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

“Dužan je tuženik isplatiti – vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 337,24 EUR i to:

− iznos od 3,89 EUR sa kamatom od 01.10.2009. godine

− iznos od 3,86 EUR sa kamatom od 01.11.2009. godine

− iznos od 3,92 EUR sa kamatom od 01.12.2009. godine

− iznos od 3,97 EUR sa kamatom od 01.01.2010. godine

− iznos od 4,02 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

− iznos od 4,01 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

− iznos od 4,10 EUR sa kamatom od 01.04.2010. godine

− iznos od 4,08 EUR sa kamatom od 01.05.2010. godine

− iznos od 4,12 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

− iznos od 4,38 EUR sa kamatom od 01.07.2010. godine

− iznos od 4,32 EUR sa kamatom od 01.08.2010. godine

− iznos od 4,54 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

− iznos od 4,42 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

− iznos od 4,34 EUR sa kamatom od 01.11.2010. godine

− iznos od 4,60 EUR sa kamatom od 01.12.2010. godine

− iznos od 4,76 EUR sa kamatom od 01.01.2011. godine

− iznos od 4,65 EUR sa kamatom od 01.02.2011. godine

− iznos od 4,66 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

− iznos od 4,58 EUR sa kamatom od 01.04.2011. godine

− iznos od 4,60 EUR sa kamatom od 01.05.2011. godine

− iznos od 4,89 EUR sa kamatom od 01.06.2011. godine

− iznos od 4,93 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine

− iznos od 5,26 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 5,14 EUR sa kamatom od 01.09.2011. godine

− iznos od 4,96 EUR sa kamatom od 01.10.2011. godine

− iznos od 4,95 EUR sa kamatom od 01.11.2011. godine

− iznos od 4,93 EUR sa kamatom od 01.12.2011. godine

− iznos od 5,00 EUR sa kamatom od 01.01.2012. godine

− iznos od 5,07 EUR sa kamatom od 01.02.2012. godine

− iznos od 5,07 EUR sa kamatom od 01.03.2012. godine

− iznos od 5,03 EUR sa kamatom od 01.04.2012. godine

− iznos od 5,05 EUR sa kamatom od 01.05.2012. godine

− iznos od 5,07 EUR sa kamatom od 01.06.2012. godine

− iznos od 5,04 EUR sa kamatom od 01.07.2012. godine

− iznos od 5,05 EUR sa kamatom od 01.08.2012. godine

− iznos od 5,02 EUR sa kamatom od 01.09.2012. godine

− iznos od 4,97 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

− iznos od 5,03 EUR sa kamatom od 01.11.2012. godine

− iznos od 5,05 EUR sa kamatom od 01.12.2012. godine

− iznos od 5,04 EUR sa kamatom od 01.01.2013. godine

− iznos od 4,96 EUR sa kamatom od 01.02.2013. godine

− iznos od 5,02 EUR sa kamatom od 01.03.2013. godine

− iznos od 5,03 EUR sa kamatom od 01.04.2013. godine

− iznos od 5,00 EUR sa kamatom od 01.05.2013. godine

− iznos od 4,92 EUR sa kamatom od 01.06.2013. godine

− iznos od 4,87 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

− iznos od 4,92 EUR sa kamatom od 01.08.2013. godine

− iznos od 4,95 EUR sa kamatom od 01.09.2013. godine

− iznos od 5,03 EUR sa kamatom od 01.10.2013. godine

− iznos od 4,98 EUR sa kamatom od 01.11.2013. godine

− iznos od 5,00 EUR sa kamatom od 01.12.2013. godine

− iznos od 5,02 EUR sa kamatom od 01.01.2014. godine

− iznos od 5,05 EUR sa kamatom od 01.02.2014. godine

− iznos od 5,08 EUR sa kamatom od 01.03.2014. godine

− iznos od 5,06 EUR sa kamatom od 01.04.2014. godine

− iznos od 5,03 EUR sa kamatom od 01.05.2014. godine

− iznos od 5,02 EUR sa kamatom od 01.06.2014. godine

− iznos od 5,02 EUR sa kamatom od 01.07.2014. godine

− iznos od 5,06 EUR sa kamatom od 01.08.2014. godine

− iznos od 5,11 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine

− iznos od 5,10 EUR sa kamatom od 01.10.2014. godine

− iznos od 5,12 EUR sa kamatom od 01.11.2014. godine

− iznos od 5,15 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

− iznos od 5,14 EUR sa kamatom od 01.01.2015. godine

− iznos od 5,16 EUR sa kamatom od 01.02.2015. godine

− iznos od 5,16 EUR sa kamatom od 01.03.2015. godine

− iznos od 5,16 EUR sa kamatom od 01.04.2015. godine

− iznos od 5,45 EUR sa kamatom od 01.05.2015. godine

− iznos od 5,45 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine

− iznos od 3,83 EUR sa kamatom od 01.07.2015. godine

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 03. srpnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12 %, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

V. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.196,45 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 3.867,22 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj DV iz [adresa] (dalje: tužitelj) 24. studenog 2022. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Nova Hrvatska banka d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik odnosno društvo Volksbank d.d. čiji je tuženik pravni slijednik 03. srpnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 218398 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 22.762,96 CHF, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,90%. Tuženik da je s obzirom na odredbe označenog Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok da je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranu na bilo koji način tako da tužitelj nije imao mogućnost prigovora. Tužitelj da je istina kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rata znatno porasla, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom da se tužitelj dakle nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je uostalom utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik nije kamatnu stopu promijenio na niže odnosno u korist tuženika. Na međunarodnom tržištu da se kamata na švicarske franke određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno zvana Libor na CHF), a od početka 2009. godine Libor da neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje ovdje sporne kamatne stope. Upravo prateći stanje na tom tržištu da je tuženik tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti i to kao prvo, jer da je Ugovor o kreditu sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja da tužitelj nije mogao pregovarati već da je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, tu ugovornu odredbu samo mogao prihvatiti i povinuti se sili jačega te jer sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa da stoga spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača; te kao drugo, jer da sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može mijenjati kamatna stopa čime da je tužitelj doveden u neravnopravan položaj budući mu prilikom zaključenja ugovora nije pojašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez kojih da podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope pa da je tako ova odredba omogućila tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl. 102. tog Zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, obzirom na stanje tržišta, to mogao učinit i u korist tužitelja, a kako to nije učinio ponašanje tuženika da je protivno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Odredba tuženika da je pored navedenog i suprotna čl. 82. st. 1. al. 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u trenu zaključenja Ugovora o kreditu pa da se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. tog Zakona ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i st. 2. al. 8. te čl. 111. st. 1. i st. 2. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je u suprotnosti i sa odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope, tužitelj navodi i to da je i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u Ugovoru o kreditu nepoštena odredba i stoga ništetna. Kolektivnom presudom po tužbi Potrošač da je i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a ta presuda da obvezuje i ovaj sud. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o toj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje da je odredbe od Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, tužitelj tvrdi da u ništetne i ostale odredbe Ugovora o kreditu što da svakako predmetni Ugovor o kreditu čini ništetnim u cijelosti jer da bez tih odredbi Ugovor ne može opstati na bilo koji način. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111. da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tuženik da je nepošten pa da mu ne pripada pravo na zakonske kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok tužitelju s druge strane pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, a na strani tužitelja iznosa mjesečnih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom da ispada da je tužitelj isplatio i preplatio pozamašan iznos koji u ovom trenutnu nažalost ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se nalazi u posjedu tuženika koji mu ju odbija predati. Stoga tužitelj sudu podnosi tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) te predlaže da sud prvo rješenjem naloži tuženiku dostavu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj 218398 osobito otplatne planove, obavijesti o promjeni kamatne stope i evidenciju uplata tužitelja po kreditu te da potom provede financijske vještačenje, nakon provođenja kojeg da će dokaza tužitelj odrediti visinu tužbenog zahtjeva, te da potom presudom utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 218398 zaključen između tužitelja i tuženika 03. srpnja 2008. ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak te naloži tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos koji će tužitelj odrediti nakon što se temeljem dokumentacije koju tuženik dostavi provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje i utvrdi koji je točno iznos tužitelj platio tuženiku po ovom Ugovoru o kreditu. Ukoliko sud međutim utvrdi da takav (glavni) tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj postavlja podredni tužbeni zahtjev kojim traži kao prvo, utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 218398 te da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF poradi čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 03. srpnja 2008. na dalje i po promjenjivom tečaju CHF od 03. srpnja 2008. na dalje te kao drugo, da naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, u visinu koju će tužitelj odrediti nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na tu okolnost. Tužitelj postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 29. prosinca 2022. tuženik, prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Člankom 11.5. Ugovora o kreditu broj 218398 sklopljenog 3. srpnja 2008. da je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Ističe da je ugovor o prorogaciji odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti ujedno i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti, a identično pravno shvaćanje da je prisutno i u sudskoj praksi, izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Stoga da je, a s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te da je u ovoj pravnoj stvari jedino i isključivo mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, u prilog kojem navodu tuženik ističe i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr1 238/12-2 od 02. travnja 2012. prema kojoj da postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje tuženik ističe da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te predmet ustupi stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Dalje tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani i to zbog razloga što je potraživanje tužitelja u zastari; jer da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; jer da sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude; jer da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; jer da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; te jer da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svezi istaknutog prigovora zastare, tuženik ističe da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 24. studenog 2022. pa da su utuženi iznosi u zastari i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik tvrdi da je primjenjiv zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. godine, da je za očekivati da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, da bi bio primjenjiv zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, a sukladno kojem da tražbine povremenih davanja, u što da su izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo da je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev x 183/2011 koju tuženik dalje citira dosljednom primjenom kojeg shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, bi određeni dio potraživanja iz tužbe bio u zastari budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Stoga o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara da je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Tuženik dalje navodi da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci da se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali njome da se ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga da je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tvrdi da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom npr. diplomirani ekonomist ili pravnik odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega da je stoga potrebno promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu da je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda Visokog trgovačkog suda, a kakav stav da je zauzeo i Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-311/2018 od 03. rujna 2018. dio koje tuženik citira. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, tuženik tvrdi da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te Presude. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 03. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 22.762,96 CHF. Dalje da je nesporno i to da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90% godišnje, da je odredbom članka 4. ugovorena valutna klauzula kao i to da je odredbom članka 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, što da nije, niti tada da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenih u kolektivnoj parnici, već da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik tvrdi kako je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te budući se u njoj cjelokupna argumentacija temelji na odnosno svi navodi se dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Tuženik tvrdi da je od ključne važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom da se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tuženik ističe da su apsolutno neosnovani takvi navodi kojima da tužitelj praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmet ovog postupka. Odredbe navedenih članaka da su stupile na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku, pozivanje na iste da bi bilo moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog da je neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj postavljenog tužbenog zahtjeva. Nadalje tuženik nastavlja da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev da je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj da opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga da svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj da se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već da svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu da je u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, a koja da se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, tuženik navodi da nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj da je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako da to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu da je bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope, a ne i sama promjenjivost, u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To da znači da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor da njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Čl. 26. Zakona o obveznim odnosima da se predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju da stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona da niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, da je izrijekom predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To da se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09) tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog da tako jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj da je tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke da nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta da nije otpala pa da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st.3. Zakona o obveznim odnosima. Za početak tuženik navodi da je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuo, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, da izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome da je netočno tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika koji je dostupan svima. Stoga da je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost da nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana da ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima da se priznaju troškovi kapitala odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome da posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome da se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe da su se percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza da je potvrdila da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji da su zabilježile i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta da su se fokusirale na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što da je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji da je ipak ostvarila znatno snažniji rast te da je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF da se odnosila na zaduživanje u inozemstvu, što da je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema tome da jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga te da je potpuno pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena da trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) da je tuženik dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor da uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te da se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013., dodajući da je isti stav podržao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2462/03 koju tuženik dalje citira. Slijedom toga tuženik da opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Nadalje tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom Ugovora da je moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora da je jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, člankom 4. Ugovora da je ugovorena valutna klauzula, a člankom 8. da je predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe da su jasno koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj da je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Visoki trgovački sud da je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno da navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, da ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli već da eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Kako da je konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, to da sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača nije dopuštena, a čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije ispunjen u konkretnom slučaju te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, tužitelj da nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih da proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF u odnosu na EUR da je i rastao i padao (od 2003. -2008. tečaj CHF u odnosu na EUR da uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene da su počele tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize da nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome da bi se smatralo krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno tuženik kao bitno napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Naime, da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba da mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i ta da neravnoteža mora biti značajna. Stoga da je za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, da ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Navodi da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja da nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, tuženik kao bitno napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz odgovor na tužbu, a to je da tužitelj na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno Zakonu o obveznim odnosima pa tuženik drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj da mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom da se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Poradi navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u ovom postupku da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva da je taj što tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to da bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, da nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga da ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim poradi čega je na pripremnom ročištu održanom 25. travnja 2023. taj prigovor odbio. Naime, čl. 70. st. 1. ZPP propisuje da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan dok st. 3. tog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz Ugovor o kreditu broj: 218398 solemniziranog po javnom bilježniku Veri Marčini u [adresa] pod brojem OV-8855/08 s prilogom (list spisa 6-14) proizlazi da je čl. 11.5. Ugovora za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagreb. Međutim, ocjena je suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, dalje ZZP/07), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 102. st. 1. ZZP/07 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana i ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca pravnog prednika ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj o čemu sudu iskazuje i sam tužitelj DV (list spisa 86-87) navodeći da je ugovor o kreditu već sadržajem bio pripremljen od strane banke i njemu ponuđen na potpisivanje te da on s bankom nije mogao o ničemu pregovarati, pri čemu sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji u vrijeme sklapanja Ugovora o kredit ne prebiva u [adresa] već u Paljuvu (Novigrad Dalmatinski) za sporove u svezi Ugovora koji niti ne sklapa u Zagrebu odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je više stotina kilometara udaljen od mjesta boravišta tužitelja; te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj sukladno ovoj klauzuli mora putovati pred sud u Zagrebu što mu, obzirom na mjesto prebivališta u vrijeme pokretanja ovog spora u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji [adresa] općepoznato iz svakodnevnog života uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 11.5. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 96. ZZP/07 i stoga sukladno čl. 102. ZZP/07 ništetna ugovorna odredba. Identično utvrđenje iznosi primjerice i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti suda u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove. Kako je pri tome čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 14/13, 9/15, 102/15, dalje: ZPK), koji je zakon na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a tužitelj u vrijeme pokretanja ovog spora nedvojbeno ima prebivalište u [adresa], to je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

4. Predmetna tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata ne sadrži (visinom) određeni zahtjev, međutim, tužitelj u tužbi i navodi kako predmetnu tužbu podnosi sukladno čl. 186.b ZPP, dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Kako pri tome tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelju u bilo kojem trenutku prethodno podnošenju predmetne tužbe dostavio svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos stranaka, a tužitelj ovu stupnjevitu tužbu podnosi tražeći predaju onih isprava koje su prema ocjeni suda zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obveznopravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima sam tužitelj kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže i bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenu podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom poradi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP.

5. Napominje se da je u tijeku postupka došlo do statusne promjene na strani tuženika Nova Hrvatska banka d.d. Zagreb na način da je isti brisan iz sudskog registra i pripojen trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, a poradi čega je sud rješenjem od 17. siječnja 2025. odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari i istodobno isti nastavio pozivom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb (dalje: tuženik) na preuzimanje postupka.

6. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 08. studenog 2023., tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 16. siječnja 2024. navodi da na nalaz i mišljenje nema primjedbi te sukladno istom, ovo u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP, određuje tužbeni zahtjev na isplatu na način da od tuženika glavnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 21.969,10 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku, a podrednim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 337,24 Eura (po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) i 4.948,36 Eura (po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), sve ovo sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku i izreci ove presude.

7. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o kreditu broj: 218398 solemniziran po javnom bilježniku Veri Marčini u [adresa] pod brojem OV-8855/08 s prilogom (list spisa 6-14), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 350,00 kn (list spisa 15), potvrdu o plaćanju predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 Eura (list spisa 40) i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 08. studenog 2023. (list spisa 46-61) te je saslušao tužitelja DV (list spisa 86-87). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, pri čemu se ističe da kako stranke na pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 08. studenog 2023. nisu iznijele prigovore na koje bi se sudski vještak imao očitovati (tužitelj je u podnesku od 16. siječnja 2024. naveo da nema prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka dok je tuženik na ročištu glavne rasprave 06. rujna 2024. naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna), to sud vodeći računa o načelu ekonomičnosti postupka kao i cijeneći da se nalaz financijskog vještaka (matematički obračun) najbolje razumije upravo čitanjem nalaza danog u pisanom obliku, ukoliko je pisani nalaz i mišljenje jasno, pregledno, detaljno i ne sadrži nedostatke koje bi sudski vještak trebao usmeno pojasniti odnosno dopuniti, nije pozivao stalnog sudskog vještaka Majdu Korljan da usmeno na ročištu pred sudom iznese nalaz i mišljenje dan u pisanom obliku, vodeći pri tome računa o načelu ekonomičnosti parničnog postupka.

8. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan dok je podredni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8.1. Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 218398 sklopljen 03. srpnja 2018. i isplatu iznosa od 21.969,10 Eura kao iznosa koji je po osnovi tog kredita platio tuženiku dok podrednim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je ništetna odredba označenog Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka (u tekstu: valutna klauzula u CHF) i isplatu iznosa od 4.948,36 Eura kao iznosa koji je tuženik platio uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita te da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora(u tekstu: jednostrano promjenjiva kamatna stopa) i isplatu iznosa od 337,24 Eura kao iznosa koji je tuženik stekao po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pa je tako predmet spora utvrđuje ništetnosti ugovora o kreditu podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kao i povrat plaćenog po osnovi ništetnog ugovora podredno povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

8.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

8.3. Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.4. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pri čemu odredba čl. 1115. ZOO propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. U postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao Kreditor 03. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 218398 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Veri Marčina u [adresa] pod brojem OV-8855/08 kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit za kupnju vozila (članak 3. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.762,96 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 5,90% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (članak 2. Ugovora) ugovoren u valuti, a isplatu u kunskoj protuvrijednosti (članak 4. Ugovora) na rok od 84 mjeseca (članak 5. Ugovora) uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 331,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća pri čemu anuiteti dospijevaju svakog 01. u mjesecu počevši od 01. kolovoza 2008. (članak 8. Ugovora). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 218398 solemniziran po javnom bilježniku Veri Marčini u [adresa] pod brojem OV-8855/08 s prilogom (list spisa 6-14, dalje: Ugovor o kreditu).

9.1. Pri tome, iz ponude za vozilo br. 031028/08 (list spisa 13) proizlazi kao prvo, da je vozilo kupnja kojeg je financirana predmetnim kreditom osobno vozilo marke Kia 1.4 gas Lx City, sa troja vrata i pet sjedala te da je kupac tog vozila osobno ovdje tužitelj, a ne tužitelj kao vlasnik obrta niti trgovačko društvo; te kao drugo, da je prodavatelj vozila ponudu za kupnju vozila dao upravo na osobno ime tužitelja kao zainteresiranog kupca; ocjenom kojih činjenica u svezi sa činjenicom da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svoje ime i za svoj račun uz standardni model otplate bez jamca te u svezi iskaza tužitelja (list spisa 86-87), koji iskaz u potpunosti odgovara sadržaju izvedenih materijalnih dokaza te koji sudu sasvim životno i logično te uvjerljivo iskazuje da je on kredit podignuo za kupnju osobnog vozila, za osobne potrebe, za odlazak na posao i druge životne potrebe; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a temeljem čega sud dalje utvrđuje da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora koji definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Pri tome, a obzirom na činjenicu da tužitelj nije osoba ekonomske naobrazbe niti osoba koja radi u sektoru financija, što sud kao nedvojbeno utvrđuje temeljem činjenice da je tužitelj po zanimanju policajac, sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka odnosno o parametrima na tržištu novca ovisno o kojima se mijenja kamatna stopa, imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj.

9.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je pravni prednik tuženika kao trgovac tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 22.762,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora) te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu, s dospijećem anuiteta na naplatu svakog 01. u mjesecu (članak 8. Ugovora). Nadalje, Ugovorom o kreditu je ugovorena redovna kamata od 5,90% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (članak 2. Ugovora).

9.3. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka te da je ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku Kreditora, dakle, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa da je stoga ništetan cijeli Ugovor o kreditu podredno da su ništetne upravo te odredbe, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti ukupan novčani iznos koji je tužitelj platio po Ugovoru o kreditu podredno iznos koji je platio temeljen ništetnih ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu kao i navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) te odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema učinak da u slučaju tog utvrđenja ugovori o kreditu postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku Kreditora ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo da Kreditor nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 03. srpnja 2008. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora kao i odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. odnosno one ugovore o kreditu za koje je pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Osim toga, odredba čl. 502.b ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, odnosno time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak . Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita kako to pogrešno smatra tuženik, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

10.4. Naravno, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli te odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi te pregledom isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Međutim, tuženik u ovom postupku niti u odgovoru na tužbu niti do zaključenja prethodnog postupka na okolnost pojedinačnog pregovaranja o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF nije predložio saslušanje niti službenika Banke niti kojeg drugog svjedoka koji bi imao neposrednih saznanja o navedenim činjenicama, a niti je u sudski spis dostavio kakve isprave kojima bi dokazao navode iznesene u odgovoru na tužbu. S druge strane, tužitelj sudu iskazuje (list spisa 86-87), a koji je iskaz sud prihvatio kao istinit budući tužitelj prema ocjeni suda iskazuje uvjerljivo te životno i logično kao i sukladno materijalnim dokazima u spisu ponajprije sadržaju Ugovora o kreditu, da je on došao u auto kuću s namjerom kupnje vozila, da su mu u auto kući rekli da za kupnju vozila može ishoditi kredit upravo kod pravnog prednika tuženika koji je njemu ponudio ovakav ugovor, a njemu je bilo bitno kupiti vozilo, pa da su tako u Banci po njegovom imenu već znali da se radi o kreditu za kupnju vozila, da se on ne sjeća da bi mu u Banci išta pojasnili u svezi načina promjene kamatne stope ili rekli ovisno o čemu se mijenja kamatna stopa ili da su mu išta rekli u svezi tečaja valute u kojoj sklapa ugovor, da je ugovor o kreditu već sadržajem bio pripremljen od strane banke i njemu ponuđen na potpisivanje pa da tužitelj nije s bankom mogao o ničemu pregovarati, da mu je rečeno kolika će mu biti rata, oko 1.450,00 kn, koja rata mu je obzirom na primanja odgovarala te da je znao da će rata tijekom otplate porasti na iznos na koji je porasla da on nikada ne bi sklopio ovaj ugovor o kreditu. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi to da je Ugovor o kreditu sastavljen unaprijed od strane Banke i njemu samo ponuđen na potpis, dakle, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru Kreditora kao trgovca; to da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane Kreditora kao trgovca koji je tužitelju ponudio upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez jasnog i razumljivog pojašnjenja o mogućnosti porasta rate zbog porasta tečaja CHF u odnosu na HRK, a do kakvog je porasta nedvojbeno došlo tijekom otplate kredita; to da je odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi bila unaprijed formulirana od strane Kreditora kao trgovca te da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu niti su mu pojašnjeni parametri o kojima ovisi promjena visine početno određene kamatne stope; dok tuženik u ovom postupku kao nedvojbeno ne dokazuje da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženiku kao trgovcu.

10.5. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužitelja kao i to da je odredbom Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Kreditora bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti Banke sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Kreditora već bi bilo odredivo i podložno kontroli. U tom smislu sudu iskazuje i sam tužitelj (list spisa 86-87) navodeći da je on došao u auto kuću s namjerom kupnje vozila, da su mu u auto kući rekli da za kupnju vozila može ishoditi kredit upravo kod pravnog prednika tuženika koji je njemu ponudio ovakav ugovor, a njemu je bilo bitno kupiti vozilo, pa da su tako u Banci po njegovom imenu već znali da se radi o kreditu za kupnju vozila, da se on ne sjeća da bi mu u Banci išta pojasnili u svezi načina promjene kamatne stope ili rekli ovisno o čemu se mijenja kamatna stopa ili da su mu išta rekli u svezi tečaja valute u kojoj sklapa ugovor, da je ugovor o kreditu već sadržajem bio pripremljen od strane banke i njemu ponuđen na potpisivanje pa da tužitelj nije s bankom mogao o ničemu pregovarati, da mu je rečeno kolika će mu biti rata, oko 1.450,00 kn, koja rata mu je obzirom na primanja odgovarala te da je znao da će rata tijekom otplate porasti na iznos na koji je porasla da on nikada ne bi sklopio ovaj ugovor o kreditu.

11. U pogledu članka 2.1. Ugovora o kreditu kojim je određeno pravo Banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, dakle, temeljem jednostrane odluke Banke, sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, pravni prednik tuženika je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužitelja sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da Banka u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja članka 2.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužitelja kao potrošača koji nedvojbeno nije financijski stručnjak (po zanimanju je policajac) nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,90% godišnje. Međutim, čitanjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da ta odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene člankom 2.1. Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja tog Ugovora, slijedom koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u postupku nedvojbeno ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri te uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu Kreditora važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka.

11.1. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika koji je dostupan svima pa da je stoga očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Iako u svezi navedenog nije upitno da ugovorne strane zakonito mogu u pogledu parametara i načina promjene kamatne stope uputiti na odredbe općih akata Banke kao ugovorne strane, tuženik uz odgovor na tužbu niti tijekom dokaznog postupka ne dostavlja interne akte Banke za koje navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu navodio parametre koji se uzimaju u obzir pri određivanju visine kamatne stope odnosno njene promjene pa da bi sud kao nedvojbeno mogao utvrditi da li su u tom aktu Banke uistinu bili jasno određeni uvjeti, način i egzaktni parametri o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope. Ono što međutim proizlazi iz ovakvog navoda tuženika je to da Banka prethodno sklapanju Ugovora o kreditu zasigurno s tužiteljem nije pregovarala o sadržaju i uvjetima Ugovora o kreditu pa time i načinu promjene visine kamatne stope na način da bi se sadržaj i uvjeti kredita oformili kao rezultat pregovora među strankama već je Ugovor o kreditu tužitelju ponuđen kao unaprijed sadržajem formirana ponuda Banke, pod uvjetom uzmi ili ostavi, kao gotov proizvod odnosno usluga Banke. Osim toga, tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa sudu nije prihvatljiva kao uvjerljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i jasne parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz daljnjih navoda tuženika, onih da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima da se podrazumijevaju troškovi kapitala odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, pri čemu da posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika, dakle, nekih budućih i u potpunosti neodređenih uvjeta, a iz čega proizlazi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti Banka nije imala nedvojbeno javno određene uvjete i egzaktne parametre promjene kamatne stope već je tijekom otplatnog razdoblja svojom voljom ovisno o stanju tržišta mijenjala visinu kamatne stope. Činjenica da je nakon promjene visine kamatne stope Banka o takvoj promjeni obavijestila tužitelja, koja činjenica nije sporna budući tužitelj u tužbi navodi da ga je tuženik jednom obavijestio o promjeni kamatne stope, te da je isti nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Štoviše, tvrditi uslijed istaknutog da bi korisnik kredita ovdje tužitelj imao valjani mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim prigovorom ne bi polučio nikakav učinak kao što to ne uspijeva niti ovom tužbom, u postupnosti je nelogično i neživotno pa čak i kako to ističe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. cinično, kada se uzme u obzir da je odluka o promjenjivosti kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru prethodno formuliranom od Banke koji je tužitelju od strane banke ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi čime je tužitelj doveden u položaj ugovorne strane koja je u pogledu uvjeta ishođenja kredita u cijelosti podložan volji kreditora ovdje tuženika, a kako to proizlazi iz gore citiranog iskaza tužitelja (list spisa 86-87). Pri tome, činjenica da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese Banke, a ne tužitelja kao Korisnika kredita, nedvojbeno standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od Banke ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi. Da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i unaprijed određenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica iz koje također slijedi zaključak ovog suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužitelja ukoliko nije zadovoljan ponudom uvjeta kredita ovdje konkretno odredbom o načinu promjene kamatne stope je ne sklapanje ugovora o kreditu s Bankom, a što nedvojbeno nije bila mogućnost tužitelja da utječe na odredbu o načinu promjene kamatne stope, a ni životna opcija tužitelja obzirom je istom kredit bio nužan za kupnju osobnog vozila koji je u današnje doba osnovna životna potreba svakog građanina, posebno osobe kao što je tužitelj kojoj je osobno vozilo nužno za odlazak na posao. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju Banku od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa banka osobito bila dužna postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci Banke koja je u cijelosti nepodložna kontroli tužitelja. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužitelj upoznat s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužitelja nedvojbeno mogao upoznati isključivo sa sadržajem koji je napisan u Ugovoru o kreditu predočenom na solemnizaciju, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nedvojbeno nisu sadržani u istom, što je razvidno već čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu.

11.2. Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je egzaktne parametre u vidu referentne stope uz koju se vezuje promjena kamatne stope i mehanizam promjene kamatne stope kojim se buduća promjena visine kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli tužitelja propisao u nekom od općih akata tuženika, važećem u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, sa sadržajem kojeg je akta upoznao tužitelja, pa da bi iz toga proizašlo da je tužitelj imao osnovu za sagledavanje ekonomskih posljedica ugovorne odredbe kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, ovo jer tuženik tijekom postupka sudu nije dostavio niti jedan akt tuženika važeći u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji bi akt sadržavao navedeno, niti je na ovu okolnost predložio izvesti druge adekvatne dokaze. Ocjena je stoga ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje Banke koja koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, Banka tužitelju nameće ugovornu odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na Banku i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom Banke obveza po osnovi redovne kamate tužitelja kroz otplatno razdoblje rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

11.3. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11.4. Utvrdivši da je način promjene ugovorene kamatne stope iz članka 2.1. Ugovora o kreditu, a za koji je Ugovor sud nedvojbeno utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od Banke kao trgovca koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim Odlukama o kamatama i naknadama Banke i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno dalje utvrdivši i to da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok tuženik ne dokazuje da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bili na snazi interni akti tuženika koji sadrže jasne i egzaktne parametre i mehanizam promjene kamatne stope; sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba članka 2.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određeno pravo Banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga u ovom dijelu članak 2.1. Ugovora o kreditu sukladno čl. 96. i čl. 102. ZZP/07 nepošten i ništetan.

11.5. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem članka 2.1. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u visini kako je ugovorena Ugovorom (5,90% godišnje), međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope ugovorene u visini od 5,90% godišnje odnosno na koji će se način ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,90% godišnje mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti su isti bili utvrđeni zakonskim ili podzakonskim aktom, a niti internim aktom tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope od 5,90% godišnje čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe kako nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste kako je ugovoren nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku Banke, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji su tužitelju kao potrošaču razumljivi i koji mu omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, a kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

11.6. Temeljem obrazloženog kao i temeljem utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe članka 2.1. Ugovora kojom se promjena kamatne stope vezuje isključivo uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba članka 2.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo Banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba. Sud ponavlja da to ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je definiran spornom odredbom nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba u dijelu kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku Banke ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine.

12. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12.1. Tužitelj u postupku tvrdi i to da se o odredi Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužitelj mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je iz svakodnevnog života činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, štoviše, i sam tužitelj sudu logično i životno iskazuje (list spisa 86-87) kada navodi da mu je Banka ponudila upravo predmetni Ugovor o kreditu (ovaj sa valutnom klauzulom u CHF) sadržaj kojeg je već unaprijed pripremila. Također, općepoznata je iz svakodnevnog života i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je Banka s tužiteljem pojedinačno pregovarala o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita te visinu kamatne stope) te štoviše uopće i mogućnost ostvarenja kredita. Osim što su općepoznate, ove činjenice proizlaze kao nedvojbene i iz iskaza tužitelja (list spisa 86-87) koji sudu u potpunosti uvjerljivo te životno i logično iskazuje da da kada je on došao u Banku na koju ga je uputila auto kuća su u Banci već po njegovom imenu znali da se radi o kreditu za kupnju vozila i da je ugovor koji su mu ponudili već sadržajem bio pripremljen od strane Banke i njemu ponuđen na potpisivanje te da on s Bankom nije mogao o ničemu pregovarati. Nadalje, u svjetlu onog dijela iskaza tužitelja (list spisa 86-87) iz kojeg proizlazi da se anuitet kredita tijekom otplate znatno povećao kao i jer je sudu u potpunosti neživotno i nelogično da bi potrošač kojem je jasno prezentiran rizik značajnog povećanja anuiteta kredita tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na onaj prezentiran u početnom otplatnom planu ukoliko glavnicu veže uz valutu švicarskog franka, dao informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, u potpunosti je neuvjerljiv navod tuženika da je Banka tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu informirala o svim okolnostima i rizicima valute klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Takav navod tuženika se ukazuje u potpunosti neosnovanim i uslijed daljnjeg navoda istaknutog u odgovoru na tužbu, onog da se je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora te da je u svakom momentu od raspoloživih službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, budući iz takvog navoda tuženika proizlazi da je tuženik mišljenja da se je potrošač dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i njenim posljedicama, a ne da je obveza Banke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu jasno i potpuno informirati potrošača o navedenom.

12.2. Nadalje, odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

12.3. Čitanjem odredbi Ugovora o kreditu kojim je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“, „valutna klauzula“ i „način otplate“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud kao nedvojbeno utvrđuje da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelj u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informiran o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica i anuitet kredita vezuju upravo uz valutu švicarskog franka. Štoviše, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, a obzirom na kakav je navod potpuno nelogičan, neživotan i neuvjerljiv onaj navod tuženika da je Banka pri sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarala o spornim odredbama i da je tužitelj dovoljno jasno i detaljno informiran o ekonomskim posljedicama vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarskog franka odnosno o rizicima valutne klauzule u CHF. Tužitelj koji od Banke o riziku švicarskog franka nedvojbeno nije bio dovoljno informiran, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu radi čega nije mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud temeljem sadržaja samog Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod Banke s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo Banke kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti izričito i jasno informirati svakog potrošača pa tako i tužitelja koji je prosječni potrošač zainteresiran za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula u CHF i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Na Banci je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je potrošač izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu, da je Banka predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacila na tužitelja, a kako to proizlazi iz članka 8. Ugovora o kreditu. U cijelosti je stoga neosnovan navod tuženika da se je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

12.4. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U svezi navedenog, tuženik u postupku tvrdi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, međutim, ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji čija je djelatnost financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu Kreditora da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu Banke postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika pravni prednik tuženika za razliku od tužitelja koji je prosječan potrošač nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu, pravni prednik tuženika je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog vozila, dakle, rješavanja pitanja od životnog značaja budući raspolaganje vozilom u današnje vrijeme predstavlja osnovnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer Banka kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i kojoj stoga nedvojbeno nije moglo ostat nepoznato koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju, tvrdeći u ovom postupku da je pri sklapanju Ugovora o kreditu Banka obavijestila tužitelja o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, međutim, taj navod ne dokazujući nikakvim adekvatnim dokazom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je isključivo tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio upravo onaj kredit koji mu je Banka ponudila, predmetni kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno ostvaruje prihode, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako Banci rizik koji nosi švicarski franak nedvojbeno nije mogao ostati nepoznat, a Banka nije na adekvatan način o tom riziku informirala tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da Banka nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta Banke došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu tužitelja. Da je tužitelj bio informiran od strane Banke o ekonomskim rizicima koje nosi vezivanje glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka i kretanja njegova tečaja na tržištu novca, tada isti životno i logično ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu sukladno kojem je upravo Korisnik kredita obvezan platiti sve iznose koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju, bez mogućnosti utjecaja na porast anuiteta.

12.5. Temeljem utvrđenja da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice i anuiteta predmetnog kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive, a da je pravni prednik tuženika kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja te koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog u ovom postupku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne te da je obvezu tužitelja na isplatu anuiteta radi povrata kredita za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja HNB važećeg na dan isplate kredita (tzv. početnog tečaja) kao tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat.

13. Ipak, suprotno tužbenim navodima, ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzulu u CHF prema ocjeni ovog suda ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

13.1. Naime, odredba čl. 102. st. 2. ZZP/03 propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe dok odredba čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a prema ocjeni ovog suda, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi se uspostavlja ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi odnosno tužitelj je doveden u poziciju kao da je Ugovor sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg na dan isplate kredita. Ugovor o kreditu tako može opstati bez ovih ništetnih odredbi, obzirom je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču omogućeno zahtijevati od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, što tužitelj u ovom postupku i čini budući podrednim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa koji je platio upravo po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Identično pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. te u presudi i rješenju broj Rev 259/2022 od 09. listopada 2024.

13.2. Sud pri tome ističe, a u svezi pravnih shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018, da Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), ali iznosi shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Također, održavanje ugovora na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe tog ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12.). Obzirom je gore citiranim čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 102. st. 2. ZZP/07 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, a uzimajući u obzir da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što po tumačenju ovog suda znači da je svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužitelj stekne novčana sredstva za kupnju osobnog vozila i da je tuženik ispunio ugovor na način da je tužitelju stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je tužitelj bio dužni vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90% godišnje, to prema ocjeni ovog suda održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba nije u protivnosti s označenim odlukama Suda Europske unije niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

13.3. Kada se tako u ovom konkretnom slučaju uklone ništetne odredbe, tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredbi nije bilo odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom isplate kredita, a iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu i dalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost te da može opstati i bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a kako to primjerice u pravno i činjenično istovrsnoj situaciji utvrđuje i Županijski sud u Varaždinu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1655/2022-2 od 07. ožujka 2024. kojom (presudom) preinačava prvostupanjsku presudu i odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te kakvo pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 259/2022 od 09. listopada 2024.

O visini tužbenog zahtjeva.

14. Tvrdeći navedeno, da je u utuženom razdoblju izvršio preplate po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i time anuitet kredita švicarski franak te kojima je ugovorena kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva Odlukom Kreditora, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.948,36 Eura i po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu od 337,24 Eura, sve ovo sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana kada su preplate izvršene. Kako je visina zahtjeva na isplatu u tužbi bila neodređena to je neovisno o navodu tuženika iz odgovora na tužbu da visina nije sporna, bilo nužno odrediti financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije što je sud i učinio te je stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Majda Korljan, dipl. oec. izradila nalaz i mišljenje od 08. studenog 2023. (list spisa 46-61) u kojem je dala izračun da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita Banka više obračunala iznose anuiteta u visini od ukupno 4.948,36 Eura te izračun da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stupu od 5,90% više obračunala iznose anuiteta za ukupno 337,42 Eura. Na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka ni tužitelj ni tuženik nisu imali prigovora dok u odnosu na navod tuženika (iznesen još u odgovoru na tužbu) da nije ispravno raditi obračun korištenjem fiksne kamatne stope za cjelokupno utuženo razdoblje budući da stranke u Ugovoru o kreditu nisu ugovorile fiksnu već promjenjivu kamatnu stopu sud ističe da je takav navod neosnovan budući je sud kao nedvojbeno u ovom postupku utvrdio da je obzirom na činjenicu da je odredba o načinu promjene ugovorene kamatne stope ništetna, obvezu tužitelja na isplatu anuiteta radi povrata kredita za utuženog razdoblja trebalo obračunavati upravo primjenom kamatne stope u visini koja je jasno i nedvojbeno ugovorena Ugovorom o kreditu (5,90%) za cijelog otplatnog razdoblja. Kako je pri tome sud nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 08. studenog 2023. (list spisa 46-61) cijenio detaljnim, jasnim, objektivnim i izrađenim sukladno pravilima struke, sud je isti u cijelosti prihvatio i temeljem tog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da razlika, izražena u Eurima, između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik za cijelog otplatnog razdoblja redovnu kamatu obračunavao primjenom kamatne stope od 5,90% godišnje iznosi ukupno 337,24 Eura dok razlika izražena u Eurima, između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi mu bili naplaćeni da glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita nije bio vezan za promjenu tečaja švicarskog franka iznosi ukupno 4.948,36 Eura.

14.1. Međutim, kako je tuženik istaknuo prigovor zastare, valjalo je ispitati osnovanost istog za potrebe donošenja odluke kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju gore označene iznose. Predmet spora sud je klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženih iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijenio primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Naime, iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznosi za koje tužitelj ispravno tvrdi da ih je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos redovne kamate odnosno svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta obračunat po tečaju HRK u odnosu na CHF povrat kojih iznosa tužitelj potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudskih odluka kojima je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno odredbe kojom je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, a koje su odredbe sadržane u ugovoru kakav je i predmetni Ugovoru o kreditu, ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora i to od dana 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF za onaj dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te od dana 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u visini od 4.948,36 Eura sa zateznom kamatom kao plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (budući od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja ove tužbe 24. studenog 2022. nije protekao zastarni rok od 5 godina), ali da je nastupila zastara potraživanja tužitelja u visini od 337,24 Eura sa zateznom kamatom kao plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (budući je od 13. lipnja 2014. pa do dana podnošenja ove tužbe 24. studenog 2022. protekao zastarni rok od 5 godina).

15. Slijedom navedenog, kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed odredbe kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužitelj platio iznos od 4.948,36 Eura više nego što bi platio da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka (tzv. valutna klauzula) i da ta tražbina tužitelja nije u zastari te kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed odredbe kojom je promjena kamatne stope vezana za jednostranu odluku tuženika tužitelj platio iznos od 337,24 Eura više nego što bi platio da je redovna kamata obračunava po kamatnoj stopi koja je izrijekom ugovorena Ugovorom o kreditu, ali da je ova tražbina tužitelja u zastari, pri svemu tome kao nedvojbeno utvrdivši i to da uslijed ništetnosti ovih ugovornih odredbi nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, sud je točkom I. izreke ove presude odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 218398 zaključen 03. srpnja 2008. ništetan te da ne proizvodi pravni učinak i isplata iznosa od 21.969,10 Eura sa zateznom kamatom; točkom II. izreke utvrdio da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 218398 sklopljenog 03. srpnja 2008. kao i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu broj 218398 sklopljenog 03. srpnja 2008. slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu kredita po promjenama tečaja CHF u odnosu na HRK; točkom III. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.948,36 Eura sa zatraženom i temeljem čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; a točkom IV. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 337,24 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

15.1. Visina zakonske zatezne kamate je pri tome određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate je određen dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Njegova nepoštenost proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetnu ugovornu odredbu) predložio tužitelju na sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.).

16. Odluku o parničnim troškovima sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP sukladno kojoj odredbi sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, obzirom da prihvaćanje podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva osim u razmjerno neznatnom dijelu, a u odnosu na koji zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak, neovisno o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva predstavlja uspjeh tužitelja u sporu poradi čega mu pripada pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti, kakvo pravno shvaćanje izražava primjerice i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 451/2022-2 od 03. listopada 2023. u kojoj tumači čl. 154. ZPP u svezi čl. 188. st. 2. ZPP. Temeljem navedenog je sud zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova ocijenio osnovanim, visinu troška naknadu kojeg tužitelj ostvaruje pravo utvrdivši temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) te vrijednosti predmeta spora konačno određenog podrednog tužbenog zahtjeva, a vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužitelj ima pravo samo na naknadu onih troškova koji su bili nužni za vođenje postupka. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 24. studenog 2022. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 20. ožujka 2023. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 25. travnja 2023. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 16. siječnja 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te određuje tužbeni zahtjev (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 06. rujna 2024., 03. prosinca 2024. i 05. ožujka 2025. (3 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak u visini od 46,45 Eura nastao po osnovi sudske pristojbe za tužbu i materijalni trošak u visini od 400,00 Eura nastao po osnovi plaćanja troškova financijskog vještačenja koje je prema ocjeni suda bilo nužno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu iznosi ukupno 2.196,45 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana donošenja ove odluke kojom se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak do isplate. Međutim, sud nije cijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 24. travnja 2024. u kojem tužitelj precizira zadatak koji predlaže da sud odredi sudskom vještaku financijske struke, budući je sukladno čl. 186. i čl. 299. ZPP obveza tužitelja već u tužbi iznijeti sve činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev i dokaze kojima dokazuje tužbeni zahtjev pa stoga i iznijeti okolnosti na koje predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem i u svezi s time zadatak vještaku pa je tako isključivo propust tužitelja to što već u tužbi odnosno kasnije u podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu ili pak usmeno na održanom pripremnom ročištu (sve za koje je radnje tužitelju priznato pravo na naknadu troškova) iznio zadatak koji predlaže zadati sudskom vještaku, a trošak koji je nastao krivnjom tužitelja sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika. Nadalje, nije priznat zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudske pristojbe za presudu, ovo budući tužitelj ne dokazuje da bi platio sudsku pristojbu za presudu, a niti je tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18, 51/23) u ovoj pravnoj stvari obveznik plaćanja sudskih pristojbi pa da bi mu sud naložio plaćanje ove sudske pristojbe.

U Zadru, 14. ožujka 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku na adresu sjedišta.