REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Supetru

Posl. broj: P-3178/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu Jadranku Basiću, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], Paranjegota kala 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Toniju Kurtoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima ZŽ, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. iz Splita, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivane Marinelić, odvjetnica u Supetru i izočnosti tuženika, na ročištu za objavu presude održanom 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

“1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iznos od 3.578,23 EUR-a (26.960,31 HRK), uvećan za zatezne kamate do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatezne kamate od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na iznos od:

- 9,18 eura teku od 31. siječnja 2008.;

- 65,72 eura teku od 29. veljače 2008.;

- 73,10 eura teku od 31. ožujka 2008.;

- 71,10 eura teku od 30. travnja 2008.;

- 73,83 eura teku od 31. svibnja 2008.;

- 71,81 eura teku od 30. lipnja 2008.;

- 74,57 eura teku od 31. srpnja 2008.;

- 74,95 eura teku od 31. kolovoza 2008.;

- 74,12 eura teku od 30. rujna 2008.;

- 73,94 eura teku od 31. listopada 2008.;

- 73,77 eura teku od 30. studenoga 2008.;

- 73,59 eura teku od 31. prosinca 2008.;

- 73,41 eura teku od 31. siječnja 2009.;

- 73,23 eura teku od 28. veljače 2009.;

- 73,05 eura teku od 31. ožujka 2009.;

- 72,87 eura teku od 30. travnja 2009.;

- 72,69 eura teku od 31. svibnja 2009.;

- 72,51 eura teku od 30. lipnja 2009.;

- 72,33 eura teku od 31. srpnja 2009.;

- 72,14 eura teku od 31. kolovoza 2009.;

- 71,96 eura teku od 30. rujna 2009.;

- 71,77 eura teku od 31. listopada 2009.;

- 71,59 eura teku od 30. studenoga 2009.;

- 71,40 eura teku od 31. prosinca 2009.;

- 58,55 eura teku od 02. veljače 2010.;

- 3,54 eura teku od 02. veljače 2010.;

- 52,76 eura teku od 28. veljače 2010.;

- 52,45 eura teku od 31. ožujka 2010.;

- 52,15 eura teku od 30. travnja 2010.;

- 51,84 eura teku od 31. svibnja 2010.;

- 51,53 eura teku od 30. lipnja 2010.;

- 49,20 eura teku od 31. srpnja 2010.;

- 48,90 eura teku od 31. kolovoza 2010.;

- 48,60 eura teku od 30. rujna 2010.;

- 48,30 eura teku od 30. listopada 2010.;

- 48,00 eura teku od 30. studenoga 2010.;

- 47,69 eura teku od 31. prosinca 2010.;

- 47,38 eura teku od 31. siječnja 2011.;

- 47,07 eura teku od 28. veljače 2011.;

- 46,76 eura teku od 31. ožujka 2011.;

- 46,45 eura teku od 30. travnja 2011.;

- 46,13 eura teku od 31. svibnja 2011.;

- 45,82 eura teku od 30. lipnja 2011.;

- 45,50 eura teku od 31. srpnja 2011.;

- 45,18 eura teku od 31. kolovoza 2011.;

- 44,86 eura teku od 30. rujna 2011.;

- 44,54 eura teku od 31. listopada 2011.;

- 44,22 eura teku od 30. studenoga 2011.;

- 43,89 eura teku od 31. prosinca 2011.;

- 43,56 eura teku od 31. siječnja 2012.;

- 43,24 eura teku od 29. veljače 2012.;

- 18,05 eura teku od 15. ožujka 2012.;

- 16,11 eura teku od 31. ožujka 2012.;

- 31,83 eura teku od 30. travnja 2012.;

- 31,45 eura teku od 31. svibnja 2012.;

- 31,07 eura teku od 30. lipnja 2012.;

- 30,69 eura teku od 31. srpnja 2012.;

- 30,30 eura teku od 31. kolovoza 2012.;

- 29,91 eura teku od 30. rujna 2012.;

- 29,52 eura teku od 31. listopada 2012.;

- 29,13 eura teku od 30. studenoga 2012.;

- 28,73 eura teku od 31. prosinca 2012.;

- 28,34 eura teku od 31. siječnja 2013.;

- 27,94 eura teku od 28. veljače 2013.;

- 27,54 eura teku od 31. ožujka 2013.;

- 27,14 eura teku od 30. travnja 2013.;

- 26,73 eura teku od 31. svibnja 2013.;

- 26,32 eura teku od 30. lipnja 2013.;

- 25,92 eura teku od 31. srpnja 2013.;

- 25,51 eura teku od 31. kolovoza 2013.;

- 16,73 eura teku od 20. rujna 2013.;

- 7,18 eura teku od 30. rujna 2013.;

- 21,12 eura teku od 31. listopada 2013.;

- 20,69 eura teku od 30. studenoga 2013.;

- 20,26 eura teku od 31. prosinca 2013.;

- 19,82 eura teku od 31. siječnja 2014.;

- 19,39 eura teku od 28. veljače 2014.;

- 4,07 eura teku od 03. ožujka 2014.;

r i j e š i o  j e

1. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 15. lipnja 2023.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.913,00 EUR, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na predmetni iznos teku od donošenja odluke 14.03.2025. sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija sa zahtjevom za više zatraženi iznos od 1.200,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženiku temeljem Ugovora o kreditu od 21. kolovoza 2007. stavio na raspolaganje novčani iznos od 520.000,00 kn, dok da se tužitelj obvezao vratiti isti iznos zajedno sa ugovorenom kamatom.

2. Tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 01. studenoga do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih ugovora kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a sve na štetu potrošača tj. tužitelja.

3. Tužitelj navodi da je temeljem naprijed citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile utvrđene ništetnim odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika.

4. Tužitelj navodi da je stoga tuženik kao davatelj kredita na ime ništetnih odredbi ugovora neosnovno stekao iznos od ukupno 40.351,39 kn, a koji iznos da predstavlja razliku između anuiteta obračunatih po kamatnoj stopi koju je primjenjivao tuženik i anuiteta po kamatnoj stopi iz ugovora (4,78%).

5. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanim u cijelosti, osporava osnov i visinu predmetnog potraživanja, predlaže istoga odbiti.

6. Tuženik navodi da tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešne premise, i to od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

7. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u kunskoj valuti, a da se citirane odluke VTS-a odnose isključivo na ugovore o kreditu koji su zaključeni u valuti CHF u određenom vremenskom razdoblju, to se postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje pogrešnim i neosnovanim.

8. Tuženik navodi da bi presuda na koju se poziva tužitelj bila obvezujuća u smislu odredbe članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. ZPP-a da bi ova parnica trebala biti radi naknade štete, te da bi pozivanje suda na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda bilo pravno irelevantno u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi ukoliko bi se radilo o parnici radi stjecanja bez osnove.

9. Tuženik navodi da ukoliko bi se radilo o parnici naknade štete, onda je iz tužbe evidentno da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje postojanja obveze naknade štete, a posebno da se ističe prigovor zastare, budući da potraživanja s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od nastanka štete, te da je tužitelj otplatio predmetni ugovor koji je zatvoren s danom 01.04.2014. prije isteka roka od 5 godina od ustajanja predmetnom tužbom. Tuženik isto tako navodi da se na ništetnost ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor o cijelosti ispunjen a zabrana da je bila manjeg značaja pozivom na odredbu članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima.

10. Tuženik dalje navodi da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi da je sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope.

11. Tuženik dalje navodi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjena i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

12. Tužitelj u svom podnesku od 26.09.2020. navodi da se protivi navodima tuženika iznesenima u odgovoru na tužbu. Dalje navodi da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. donesena u kolektivnom sporu vođenom i protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb je apsolutno obvezujuća u ovoj pravnoj stvari i osnova je za potraživanje tužitelja radi stečenog bez osnove. Tužitelj navodi da nije u pravu tuženik kada tvrdi da bi se navedena presuda odnosila samo na ugovore o kredite koji bi kao valutu imali CHF te da iz izreke citirane presude savršeno je jasno da se citirana presuda odnosi na sve ugovore o kreditu u kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa odlukom banke a koje ugovore je sklopio tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008.

13. Tužitelj navodi da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da je tuženik povisivao kamatnu stopu bez da su za to postojali ikakvi objektivni kriteriji. Da je tome tako svjedoči, između ostalog, i pisani prigovor tužitelja kao korisnika kredita upućen tuženiku dana 03. veljače 2010., da u tom prigovoru tužitelj navodi da, ne samo da je došlo do povišenja kamatne stope, već je tuženik manipulirao sa grupama svojih proizvoda iz točke 4.2. Ugovora (a koje grupe mogu utjecati na smanjenje kamatne stope) i to na način da bi se u konačnici korisniku kredita povisila kamatna stopa.

14. Tužitelj navodi da naprijed navedeno nedvojbeno ukazuje da tuženik, ne samo da nije imao objektivne, korisniku poznate, kriterije za promjenu kamatne stope, već se nije držao ni onih kriterija koje je sam naveo u Ugovoru te je sa istima manipulirao samo kako bi korisniku povisio kamatu.

15. Tužitelj ističe da sve prigovore koje je tuženik iznio u svojem odgovoru na tužbu a tiču se ništavnosti odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je već iznosio u gore spomenutom kolektivnom sporu P-1401/2012 vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a koji spor je pravomoćno okončan upravo presudom kojom je utvrđena ništavost takvih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika. Stoga su svi prigovori tuženika u tom pogledu irelevantni za ovaj parnični postupak.

Što se tiče navodne zastare potraživanja, tužitelj navodi da samo može uputiti na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. donesenu povodom izvanredne revizije radi pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka, a u kojoj se u obrazloženju navodi: ''Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.'' Tužitelj dalje navodi da je podnio tužbu unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti presude kojom je okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa (u konkretnom slučaju to je datum 13. lipnja 2014.) izvjesno je da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

16. Tužitelj dalje ističe da nije istinit navod ni da je nastupila zastara potraživanja tužitelja prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Naime, tužitelj potražuje iznose koje je preplatio počevši od 01. listopada 2008. naovamo a tužba za zaštitu kolektivnih interesa, kojom je prekinuta zastara, podnesena je dana 04. travnja 2012. Stoga da je razvidno da nije protekao rok od 5 godina propisan za zastaru potraživanja na temelju stečenog bez osnove.

17. Tužitelj je predložio da se, s obzirom na činjenicu da tuženik izričito osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, u daljnjem tijeku postupka odredi računovodstveno- financijsko vještačenje radi izračuna preplaćenog po Ugovoru o kreditu i to razlike između anuiteta plaćenih po kamatnim stopama kako ih je mijenjao tuženik i anuiteta sa početnom kamatnom stopom iz Ugovora (4,78%).

18. Tuženik u svom podnesku od 14.10.2020. u bitnome ostaje kod svih dosadašnjih navoda, ponavlja da je tužitelj s tuženikom zaključio kunski kredit, a ne kredit vezan uz valutu CHF, te da zbog toga presuda Trgovačkog suda iz predmetna vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, nije obvezujuća za naslovni sud niti da je istom prekinuta zastara u odnosu na restitucijski zahtjev tužitelja.

19. Na ročištu dana 15. listopada 2020. stranke su ostale kod svojih početnih navoda.

20. Tuženik u svom podnesku od 03.05.2022. navodi da prigovora vještvu budući su analizom nalaza sudskog vještaka utvrđeni nedostaci koji bitno utječu na ispravnog vještačenja.

21. Tuženik navodi da već na samom početku izračuna počevši od retka 6 vidljivo je da vještak pogrešno prikazuje stanje glavnice u koloni 12 Tablice 3. , da kako i sam vještak navodi, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ugovoren je poček otplate za prvih 12 mjeseci.

22. Tuženik navodi da je iz ugovora o kreditu je vidljivo da se za vrijeme počeka otplate obračunava kamata te se iznos mjesečne kamate pripisuje glavnici, da kada se iznosi kamata za prvih 12 mjeseci, koje vještak navodi u Tablici 3. u koloni 10, zbroje, dobiva se iznos 25.497,68 HRK koji se dodaje glavnici kredita u iznosu 520.000,00 HRK te se taj iznos 545.497,68 HRK prenosi u otplatu, te da je upravo taj iznos 545.497,68 HRK iznos koji je klijent trebao početi otplaćivati po početno ugovorenim uvjetima, a ne iznos 549.282,44 HRK koji je klijent u stvarnosti počeo otplaćivati obzirom da je tijekom počeka došlo do promjene kamatne stope.

Tuženik navodi da je vještak za izračun visine mjesečnog anuiteta u dijelu tablice „Izračun po početnoj kamatnoj stopi (HRK)“ trebao koristiti iznos 545.497,68 HRK. Vještak i u nastavku izračuna u spomenutom dijelu tablice koristi iznose amortizacije glavnice iz stvarno primijenjenog plana otplate s promijenjenom kamatnom stopom, što je u suprotnosti sa svim matematičkim pravilima.

23. Na ročištu 12. siječnja 2023. stalni sudski vještak Ante Baus se očitovao na prigovore tuženika navodeći da u cijelosti ostaje kod svoj nalaza i mišljenja u predmetnom spisu. Dalje je izjavio da su točni navodi tuženika iz podneska, ali su krivo interpretirani, da je bitno za napomenuti samo definiciju kamatne stope, da je kamatna stopa je upravo cijena posuđenog kredita što je iznos novaca koji tužitelj plaća za posuđena sredstva od strane tuženika i tužitelju može nastati šteta u konkretnom kreditu samo za osnove više plaćene kamatne stope, a kamata se plaća na neotplaćenu glavnicu koja je jasno vidljiva upravo iz primijenjenog otplatnog plana. Vještak navodi konačno da ostaje kod svog nalaza i mišljenja, posebno navodeći da je izračun kojeg je predložio tuženik neispravan, da će isti biti na štetu tuženika i da će po nalogu suda istoga i izvršiti ukoliko je to potrebno.

24. Tuženik nije imao nikakvih pitanja za vještaka, već je samo predložio po potrebi dopunsko vještvo, što je u biti uvjetno predlaganje dokaza te će se smatrati da isto nije ni predložio.

25. Tužitelj je podneskom od 15.06.2023. sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka i dopuni vještva stalnog sudskog vještaka Ante Beusa od 04. veljače 2023. u uredio tužbeni zahtjev na način kako je napisao u istome.

26. Tuženik u svom podnesku od 17.10.2024. navodi da je zaprimio podnesak tužitelja od dana 15. lipnja 2023. kojim je isti uredio tužbeni zahtjev na način da je izvršena preinaka u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe od dana 10. lipnja 2019. a kojoj preinaci da se tuženik u cijelosti protivi, tuženik ustraje u prigovoru zastare kao i prekluzije isticanja ništetnosti prema članku 326. stavak 2. ZOO obzirom da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen dana 01.04.2014. te da niti jedan anuitet nije utužen unutar općeg zastarnog roka od 5 godina prije podnošenja tužbe 10.06.2019.

27. Do kraja postupka stranke su ostale kod svojih početnih navoda.

28. U dokazne svrhe sud je pregledao i pročitao: Ugovor o kreditu od 9. kolovoza 2007. OV-31897/07 javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, I. dodatak Ugovoru od 20. ožujka 2012., II. dodatak Ugovora od 10. listopada 2013., (list 4-13 spisa), knjigovodstvena kartica (list 15-23 spisa), Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. (list 37-41), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Bausa (list 63-75 spisa), dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Bausa (list 83-97 spisa), iskaz tužitelja (list 211 spisa).

29. Nakon provedenog postupka sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

30. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.578,23 EUR-a s naslova preplaćenih anuiteta nastalih zbog promjene kamatne stope.

31. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 9. kolovoza 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 9012883303, a kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 520.000,00 kn, kao i dva dodatka predmetnom Ugovoru. Isto tako nije sporno ni da je ugovorena kamatna stopa u visini 4,78 % godišnje, promjenjiva prema jednostranoj odluci kreditora, niti je sporno da je tuženikom tijekom trajanja kredita ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu.

32. Sporno je, je li odredba ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena odredba i slijedom toga ništetna kao i visina tužbenog zahtjeva koja predstavlja razliku u obračunu anuiteta do koje je došlo radi primjene takve odredbe ugovora.

33. U svom iskazu tužitelj navodi da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije razumio značenje promjenjive kamatne stope niti da su mu službenici banke objasnili o čemu bi se tu radilo, da nije postojala mogućnost pregovaranja oko sklapanja ugovora budući je isti sklopljen na tipskom obrascu, da je pročitao predmetni ugovor prije nego što ga je potpisao, da je iznos iz predmetnog ugovora potrošio na kupnju stana u kojem i sada živi, da je sada umirovljenik, da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radio u Hrvatskoj vojsci i da nema niti je imao bilo kakvo trgovačko društvo ili obrt u svome vlasništvu, da mu javni bilježnik nije dao nikakvo posebno obrazloženje predmetnog ugovora, niti da mu je dao bilo kakvo obrazloženje istog.

34. Iskaz tužitelja može se smatrati logičnim i uvjerljivim, budući da su navodi iz istoga sasvim životno logični, te se iz ovog iskaza može zaključiti da se radilo o potrošačkom kreditu, odnosno da bi tužitelj uzeo kredit da bi kupio sebi i svojoj obitelji stan za stanovanje, i da takav podvig nema nikakve veze sa bilo kakvom djelatnošću tužitelja, niti se isti ikada bavio bilo kakvom poslovnom djelatnošću, niti je novac bio potrošen na nešto što bi bilo vezano sa poslovnom djelatnošću.

35. Prema odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) ugovorena kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok i prema odredbi tada važećeg čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP) su odredbe ugovora o predmetu i cijeni morale biti jasne, lako razumljive i lako uočljive, pri čemu je termin promjenjive kamatne stope korišten u predmetno ugovoru odredba koja je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu ili se bave bankarskim poslovanjem, pa je za prosječnog potrošača nerazumljiva, a razlozi za promjenljivost stope prikazani u odlukama banaka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Izostala je pri tome dužnost tuženika da tužitelja ozbiljno informira o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrene pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, pa je tužitelj bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, budući da je formulacija odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi osiguravala jedino podatak o visini kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, bez ikakvih drugih okolnosti u pravcu utvrđivanja činjenice kakva će ta kamata i temeljem čega biti ubuduće.

36. U predmetnom ugovoru kamatna stopa koja je bila ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva, a sve u skladu sa odredbama Direktive 93/13/EEZ i to čl. 5. iste, prema kojemu u slučaju ugovora o kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, odnosno da se istima ne daje pozicija prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, pri čemu tuženik kao pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope bez obavijesti u slučaju valjanog razloga.

37. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

38. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom zaključenja ugovora nije pružena informacija od strane tuženika o mogućim kretanjima te kamatne stope tijekom trajanja ugovora.

39. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

40. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukama Banke u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne.

41. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

42. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

43. Tužitelju su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

44. Prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

45. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

46. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatnim stopama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se vodio u slučaju "Franak"), a u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

47. Slijedom svega toga navedenog, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka te je samim time ista odredba nepoštena, te je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, u vezi s čl. 96. i 97., to tim više što je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

48. Člankom 1111. ZOO propisano je:

„(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“

Člankom 1115. ZOO propisano je:

„Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“

49. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorenu odredbu koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom, to ih je dužan vratiti ih tužitelju.

50. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega da je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

51. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Bausa i dopune istog od 04.02.2023. proizlazi da je zbog promjene kamatne stope, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do konačne otplate kredita, tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u iznosu od 3.578,23 EUR.

52. Sud prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka kao stručan i objektivan, koji je obrazložen, jasan i nedvosmislen. Vještak je jasno odgovorio na prigovore tuženika navodeći da je kamatna stopa upravo cijena posuđenog kredita što je iznos novca koji tužitelj plaća za posuđena sredstva od strane tuženika i da tužitelju može nastati šteta u konkretnom kreditu samo sa osnove više plaćene kamatne stope, a kamata da se plaća na neotplaćenu glavnicu koja je jasno vidljiva upravo iz primijenjenog otplatnog plana, te je naveo da konačno ostaje kod svog nalaza i mišljenja navodeći da je izračun koji je predložio tuženik neispravan, ali da može izvršiti i takav neispravan izračun koji će biti u konačnosti na štetu tuženika.

53. Tužitelj nije imao nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka.

54. Tuženik nakon ovakvog objašnjenja nije imao daljnjih pitanja za stalnog sudskog vještaka, a odluku o eventualnom dopunskom vještačenju prepustio je sudu, što je u biti uvjetno predlagatelje dokaza za koje nema zakonska podloga, pa će se smatrati da je tuženik odustao od dopunskog vještačenja. Vještak je u svom saslušanju jasno se očitovao na prigovore tuženika, dok tuženik tada nije imao nikakvih pitanja za istog.

55. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka podneskom od 15.06.2023. u smislu odredbe članka 190. ZPP-a, budući je tek po zaprimanju vještva mogao utvrditi visinu svoje tražbine.

56. U odnosu na prigovor zastare tuženika navodi se slijedeće:

57. Prema odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarenja tražbine, dok prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite povrijeđenih subjektivnih prava.

58. Nadalje, u vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Tako i Vrhovni sud u Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.

59. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, to u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

60. O stopi zateznih kamata odlučeno je temeljem odredbi članka 29. stavak 2. ZOO. - a.

61. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i točkom I. izreke rješenja.

62. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i to prema popisanom troškovniku tuženika, a troškovi tužitelja sastoje se od troškova vještačenja u iznosu od 512,86 EUR, troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 200,14 EUR, od troškova zastupanja po OT ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: Tarife) i to sastav tužbe sastav obrazloženih podnesaka od 28.09.2020. i 16.03.2021., te trošak pristupa na ročišta 15.10.2020., 12.01.2023., 09.01.2025. i 25. 02.2025., svaka radnja po 200,00 EUR.

63. Tužitelj je odbijen sa svojim zahtjevom za naknadu sastava ostalih podnesaka budući nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, budući su isti bili ili požurivanje suda ili ponavljanje već ispričanih navoda. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište objave presude budući punomoćnik nije ni pristupio na isto.

U Supetru, 14. ožujka 2025.

SUDAC:

Jadranko Basić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku