P-3889/2021-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj tužiteljice LŠM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Mihael i Ivan Acalinović, odvjetnici u Visu, protiv tuženika Grada Visa, Trg 30. svibnja 1992. broj 2, OIB 76486299480, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja i upisa prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika LŠ, odvjetničkog vježbenika, na ročištu radi objave 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica u cijelosti dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], upisane u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], i to u dijelu te nekretnine u površini od 20 m2, označenom u Nalazu vještaka za geodeziju [adresa] PŠ u predmetu P-3889/2021 "u Visu, svibanj 2024. godine" te u dopuni nalaza sudskog vještaka za geodeziju PŠ "u [adresa], rujan 2024. godine", koji se nalazi proglašavaju sastavnim dijelom ove presude, slovima A-B-C-K-D-A, stoga se sukladno gornjem utvrđenju ovlašćuje tužiteljica da temeljem ove presude postigne sva potrebna cijepanja i parcelizaciju u katastarskom elaboratu te odvajanje gore označenog dijela nekretnine vlasništva tužiteljice te potom da postigne u zemljišnim knjigama ovoga suda upis prava vlasništva predmetnog dijela navedene nekretnine, odnosno novoosnovane parcele, na tužiteljicu u cijelosti uz istovremeno brisanje svakog takvog prava sa imena tuženika, odnosno Viške Općine, čiji je tuženik jedini pravni slijednik.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.267,13 eur sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 29. listopada 2021. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tuženika radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva dijela nekretnine oznake čest. zem. čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. U bitnom navodi kako je njezina vlasnica i posjednica, a stekla ju je kupnjom od dotadašnje vlasnice i posjednice HŠ iz [adresa], zajedno s ovdje nespornom kućom položenom na čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]. Dodaje kako predmetna nekretnina u naravi predstavlja dvorište položeno ispred nesporne obiteljske kuće do koje se pristupa upravo preko sporne površine, kako je dvorište od davnina u cijelosti ograđeno i u samostalnom i neometanom posjedu koji, računajući i njezine pravne prednike, traje duže od 80 godina, uz napomenu kako su na dijelu površine prije 50-ak godina izgrađene stube i kupaonica. Na kraju svega navodi kako je sporna nekretnina davno izgubila svojstvo puta, odnosno javne površine te je postala vlasništvo tužiteljice na temelju dosjelosti.

2. U svom odgovoru od 29. studenog 2021. tuženik se usprotivio tužbi uz obrazloženje kako predmet spora predstavlja javnu prometnu površinu na kojoj nije dopušten promet motornim vozilima, a u evidenciji komunalne infrastrukture zavedena pod oznakom JPP-VIS-223. Navodi kako je 26. ožujka 2021. susjed tužiteljice prijavio komunalnom redarstvu tuženikovo zaključavanje vrata na spornom prostoru i kako joj je rješenjem komunalnog redara naloženo uklanjanje prepreka postavljenih radi prisvajanja dijela javne površine. S tim u vezi smatra kako nisu ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom uvjerenja o statusu čestice Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, ispostave [adresa] od 29. rujna 2021., vlasničkih listova od 24. rujna i 20. listopada 2021., Kupoprodajnog ugovora od 4. ožujka 1999., katastarskog plana iz 2017., pregledom preslike spisa Jedinstvenog upravnog odjela Grada Visa Klasa: UP/I-363-01-21-01/10, očevidom održanim na licu mjesta 18. travnja 2024. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju PŠ, pregledom njegovog vještva od 12. lipnja 2024. i dopune od 22. rujna 2024., saslušanjem svjedoka ŠŠ, IŠ, VŠ, HŠ, EŠ i BŠ te tužiteljice kao stranke.

4. Podneskom od 8. rujna 2024. i na ročištu održanom 15. studenog 2024. tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev na način koji je u osnovi istovjetan izreci ove presude.

5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi ima li tužiteljica valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je predmet spora.

8. Kako se u tužbi i u tijeku postupka ističe samostalni i neometani posjed tužiteljice koji, računajući i njezine pravne prednike, traje posljednjih 80 godina, a s tim u vezi stjecanje prava vlasništva dosjelošću, prije svega valja navesti kako je odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06,141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZVDSP) propisano kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. U ovom slučaju valjalo je utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u skladu s pravnim pravilima iz Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji je bio na snazi u vrijeme početka dosjedanja, jer je ono po pravnim prednicima tužiteljice svakako započelo prije 1980. kada je na snagu stupio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, 9/92 i 77/92, ZOVO). Dakle, valjalo je utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za stjecanje dosjelošću u skladu s paragrafima 1452. - 1477. OGZ, po kojima je posjed potreban za dosjelost trebao biti zakonit, pošten i istinit uz kontinuirano trajanje barem poštenog posjeda od trideset godina. Međutim, vrijeme za dosjedanje poštenog posjednika skraćeno je na dvadeset godina prema Načelnom mišljenju proširene Opće sjednice Saveznog vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. temeljem kojeg su rokovi za dosjedanje skraćeni i glede pravnih pravila OGZ i glede sudske prakse. Stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću propisivale su i odredbe iz čl. 28. ZOVO pa je tako u smislu st. 1. savjesni i zakoniti posjednik nekretnine stjecao pravo vlasništva protekom deset godina posjedovanja, a barem savjesni posjednik protekom dvadeset godina, kako je to propisivala odredba iz st. 4. Na praktički istovjetan način stjecanje prava vlasništva na nekretnini regulirano je i odredbama iz čl. 159. ZVDSP, tako da zakoniti, istiniti i pošteni posjednik stječe pravo vlasništva protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to propisuje odredba iz st. 2., dok samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe pravo vlasništva dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to propisuje odredba iz st. 4. Ovome valja dodati kako učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva. Dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno, a posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. Dakle, za redovitu dosjelost traži se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten, a za izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten i to poštenje se zakonski presumira.

9. Pregledom vlasničkog lista od 24. rujna 2021. razvidno je kako je nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], put površine 173 m2, Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], upisana kao vlasništvo Viške Općine (općinsko dobro), odnosno pravnog prednika Grada Visa, iz čega proizlazi pasivna legitimacija tuženika, što i nije bilo sporno među strankama, dok iz izvoda iz posjedovnog lista Ureda za katastar Split, Ispostave Vis broj 1159 (list 86) proizlazi kako je u katastarskoj evidenciji upisana kao javno dobro, putevi površine 173 m2.

10. Pregledom vlasničkog lista od 20. listopada 2021. razvidno je kako je ovdje nesporna nekretnina oznake čest. zgr. [katastarska čestica], zgrada 21 m2 i dvorište 12 m2, Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] upisana kao suvlasnička zajednica tužiteljice za 45/50 dijela i treće osobe HŠ iz [adresa] za 5/50 dijela.

11. Pregledom Kupoprodajnog ugovora od 4. ožujka 1999. razvidno je kako je HŠ, kao vlasnica 45/50 dijela i posjednica kuće i dvorišta u gradu [adresa], položene na čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], prodala ovdje tužiteljici označenu nekretninu, odnosno kuću i neizgrađeni prostor ispred i iza kuće, a sudionice su utvrdile kako je u tijeku postupak radi ostvarenja prava vlasništva u cijelosti.

12. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 18. travnja 2024. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju PŠ, tužiteljica je kao predmet spora pokazala dvorišni prostor oblika nepravilnog pravokutnika do kojeg se pristupa s ulice Zrinsko Frankopanska kroz drvena jednokrilna vrata. Ovaj sporni prostor vodi samo do nesporne kuće tužiteljice anagrafske oznake Zrinsko Frankopanska 16, koja se sastoji od prizemlja (kuhinja i kupaonica) te dva kata i potkrovlja do kojih se pristupa isključivo vanjskim betonskim stubištem položenim u krajnjem južnom dijelu predmetne površine. U cijelosti je omeđena fasadama tužiteljičine i susjednih kuća, a na tužiteljičinu se u smjeru zapada nadovezuje kuća do koje se pristupa sa suprotne, odnosno ulične strane. Podloga je uglavnom betonska, dok je na rubnom dijelu niz jerula s cvijećem, stabla agruma, vaza i stara loza u krajnjem istočnom dijelu. Također je utvrđeno kako se na prozoru položenom u prizemlju susjedne kuće, koja se na tužiteljičinu nadovezuje u smjeru zapada, nalaze metalne šipke bez zatvora, dok su na prozoru na katu tog objekta drveni zatvori.

13. Sudski vještak za geodeziju PŠ u svom je vještvu od 12. lipnja 2024. i dopuni od 22. rujna 2024., utvrdio kako sporna nekretnina površine 20 m2 u naravi predstavlja uređeni dvorišni prostor koji je sa sjeverne i južne strane omeđen fasadama kuća položenim na susjednim česticama, dok je na zapadnoj strani visoki kameno-betonski zid u kojem su vrata kroz koja se pristupa na spornu nekretninu. Njezina istočna granica nije materijalizirana, ali je odrediva produžetkom fasade kuće tužiteljice, koja je položena istočno od prijepora i katnosti je prizemlje, dva kata i nisko potkrovlje. Dodaje kako su u dvorištu vanjske betonske stube koje vode do terase u razini prvog kata kuće tužiteljice, a položene su dijelom na njezinoj nespornoj nekretnini i dijelom na ovdje spornoj. Identifikacijom je utvrdio kako je sporna nekretnina, na kojoj je dijelom betonsko stubište, a pored toga žardinjere zasađen cvijećem i agrumom, položena na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], kojeg je na skici lica mjesta označio slovima A-B-C-K-D-A. Također je utvrdio kako je njezina nesporna kuća položena na čest. zgr. [katastarska čestica]. Na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu iskazale primjedbe, stoga sud vještvo prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.

14. Na okolnost izgleda predmetne nekretnine, načina njezinog korištenja i osoba koje su je koristile, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠŠ, IŠ, VŠ i HŠ, koji u osnovi potvrđuju navode iz tužbe i iskaz tužiteljice. Naime, poznato im je kako se sporna nekretnina nije mijenjala, već je sve vrijeme istovjetnog izgleda, kako su je uvijek koristili raniji vlasnici ovdje nesporne kuće (danas tužiteljice) kao dvorišni prostor i njezin sastavni dio, kako je u krajnjem istočnom dijelu bio zid kojeg je trebalo preskočiti, tako da se nikako nije mogla koristiti kao javna površina, odnosno put. Nemaju saznanja da bi treće osobe smetale tužiteljicu ili njezinu pravnu prednicu prilikom korištenja ili da bi ova nekretnina bila predmet sporova ili sukoba. Svjedok IŠ tvrdi kako je upravo HŠ izgradila betonski okvir i postavila vrata na početku dvorišta i dodaje kako se do gornjih etaža nesporne kuće tužiteljice uvijek pristupalo postojećim vanjskim stubištem. Svjedokinja VŠ sjeća se kako su se vrata dvorišnog prostora zatvarala, kako je HŠ vodila brigu o nekretnini, a prije toga ju je koristila njezina majka CŠ. Dodaje kako je na prozoru svog podstanarskog stana položenog u prizemlju i na katu susjedne kuće zamijenila postojeće ugrađene metalne šipke novim prozorskim zatvorima ("škurama") nakon čega joj je prigovorio OŠ, suprug HŠ, držeći kako na to nema pravo, jer je zašla u zračni prostor njegove nekretnine. Svjedokinja HŠ potvrđuje kako predmetna nekretnina nije imala obilježja javnog puta, kako su je koristile njezina majka, a prije toga njihova tazbina ČŠ rođ. L, kako je (HŠ) izgradila betonski zid kao uporište za nova vrata na mjestu starog suhozida visine 1 metra između kojeg su bila postavljena derutna drvena jednokrilna vrata, kako je nova vrata zatvarala, a prilikom odlazaka s otoka i zaključavala. Tvrdi kako je spornu površinu koristila samostalno i neosporavano, a susjedi iz kuće položene zapadno nisu mogli glavu promoliti kroz prozore, jer su na njima bile ugrađene metalne rešetke. Na kraju navodi kako je sklapanjem ugovora prodala tužiteljici nespornu kuću s pripadajućim spornim dvorištem, a prilikom predaje posjeda uručila joj ključeve dvorišnih i kućnih vrata. Iskaze ovih svjedoka valjalo je cijeniti jer se radi o domaćim ljudima i susjedima u dobi od 65 do 78 godina, stoga je logično i očekivano da su prethodnih 60-70 godina imali neposredna saznanja o stanju nekretnine o kojoj su govorili, njezinom izgledu, načinu korištenja i korisnicima. Osim toga, njihovi iskazi nisu proturječni, već su u međusobnom skladu, a svakako su i uvjerljivi, kada se uzmu u obzir i ostale odlučne činjenice, prije svega izgled sporne površine i okolnog prostora. Naime, sud je prilikom očevida utvrdio kako je predmetna nekretnina s tri strane ograđena fasadama starih objekata, stoga ne može biti put, već s ovdje nespornom kućom tužiteljice predstavlja cjelinu, odnosno pripadajuće dvorište kojim se jedino može pristupiti do njezinog objekta. U svakom slučaju, iskazi svjedoka drže se vjerodostojnim i objektivnim, stoga im se poklanja vjera u cijelosti.

15. Nasuprot tome, iskazi ostalih svjedoka ne dovode u sumnju iznesena utvrđenja. Štoviše, EŠ potvrđuje kako su na ulazu u predmetnu nekretninu postojala vrata i kako nije imao razloga ni potrebe otvarati ih i pristupati na spornu površinu, sve dok 2021. Grad Vis nije zaprimio prijavu susjeda BŠ, nakon čega je po službenoj dužnosti pregledao potrebnu dokumentaciju i ustanovio kako bi se radilo o putu. Dakle, ni on do tada nije doživljavao predmetnu nekretninu kao javnu površinu, iako je kao komunalni redar tuženika posljednjih 16 godina redovito prolazio Zrinsko Frankopanskom ulicom, a što se tiče svjedoka BŠ, njegova saznanja o predmetu spora datiraju tek od 2018. kada je kupio kuću u susjedstvu. Međutim, znakovito je kako se za potrebe čišćenja fasade svoje zgrade i nesmetanog pristupa predmetnoj površini radi izvođenja tih radova, prvo obratio tužiteljici, a tek nakon što mu je odbila pristup, zainteresirao se za status nekretnine i naknadno utvrdio kako se ne radi o vlasništvu fizičke osobe, već o javnom putu.

16. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno kako je čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] upisana kao vlasništvo tuženika i javno dobro, stoga je prije svega za navesti kako se u odnosu na takvu nekretninu vlasništvo načelno nije moglo steći dosjelošću prema pravnim pravilima iz paragrafa 1455. OGZ u svezi s paragrafom 287. OGZ, niti prema odredbi iz čl. 29. ZOVO do 8. listopada 1991. kada je preuzimanjem ZOVO brisana ta odredba pa ni u skladu s odredbama ZVDSP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. Međutim, sama činjenica da je određeno zemljište upisano u službenoj evidenciji kao javno dobro ne znači da se doista radi o takvom dobru ukoliko se faktično ne koristi kao dobro u općoj uporabi. S tim u vezi trebalo je cijeniti prethodno iznesena utvrđenja kako predmet spora više od 70 godina predstavlja površinu koja nema obilježja puta, odnosno javne površine, već predstavlja uređeni dvorišni prostor u samostalnom posjedu tužiteljice i njezinih pravnih prednica HŠ i ČŠ. Prema stanju u spisu, o predmetnoj nekretnini, ali i postojećoj vegetaciji koja raste na tom prostoru, isključivo su vodile brigu upravo navedene fizičke osobe, a nema dokaza da su je održavale komunalne službe, odnosno jedinice lokalne samouprave. Kod takvog stanja stvari, jasno je kako sporni dio čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] površine 20 m2, najmanje 70 godina, a vjerojatno i duže, ne predstavlja javni put, već nekretninu koja je taj status davno izgubila zbog čega je postala podobna za stjecanje stvarnih prava pa tako i prava vlasništva na temelju dosjelosti.

17. U skladu s prethodno nabrojanim ispravama i iznesenim utvrđenjima nedvojbeno je kako je tužiteljičin posjed samostalan i zakonit, jer je stečen na temelju kupoprodajnog ugovora od dotadašnje samostalne posjednice, a ona prije toga nasljeđivanjem. Pored toga je istinit, jer nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja, a od sklapanja ugovora 4. ožujka 1999. do 20. kolovoza 2018. svakako je bio i pošten, jer tužiteljica u vrijeme stjecanja 1999. do označenog dana nije imala razloga sumnjati da joj ne pripada pravo na posjed. Kako je ranije navedeno, poštenje posjeda zakonska je presumpcija, stoga je na tuženiku teret dokazivanja nepoštenja posjednika, a on na tu okolnost prilaže podnesak tužiteljice od 20. kolovoza 2018. kojim predlaže Gradu Visu prodaju predmetne nekretnine. Tužiteljica u iskazu navodi kako joj je u tijeku legalizacije nesporne kuće 2018. nadležni Ured za graditeljstvo skrenuo pozornost na ovdje spornu česticu nakon čega se po uputi obratila tuženiku zahtjevom za kupnju. Njezino obrazloženje kako je taj zahtjev držala najjednostavnijim i najjeftinijim načinom rješavanja ovog imovinsko-pravnog problema sud prihvaća kao razložno, ali je ipak dokaz da je od tog trenutka bila svjesna stanja u zemljišnim knjigama i upisa tuženika kao vlasnika. Međutim, nema dokaza da je o tome znala ili mogla znati ranije, niti dokaza koji bi upućivali na jasan zaključak o nepoštenju posjeda njezinih pravnih prednika, a ostala iznesena dokazna građa jasno ukazuje kako nije bilo razloga koji bi doveli posjednicu u sumnju, već su suprotno tome, i ostali susjedi držali nju i ranije vlasnike nesporne kuće samostalnim posjednicima i vlasnicima predmetne čestice. Slijedom toga, a uzimajući u obzir da je do 2018. posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika imao sva zakonom propisana obilježja i da tako kontinuirano traje desetljećima, jasno je kako su se u ovom slučaju protekom 20 godina posjedovanja prije 2018., odnosno barem 1998. ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u skladu s citiranim odredbama iz čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP. Dakle, tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je tužbeni zahtjev, postavljen radi utvrđenja tužiteljice vlasnicom realnog, točno odijeljenog dijela nekretnine čest. zem. čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] površine 20 m2, u skladu s nalazom sudskog vještaka za geodeziju, i upisa tog prava u zemljišnim knjigama, trebalo prihvatiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

18. S obzirom na ishod spora, odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 29. listopada 2021. i obrazloženih podnesaka od 2. svibnja 2023. i 8. rujna 2024., kao i zastupanja na ročištima održanim 19. rujna 2023., 18. travnja, 11. rujna i 15. studenog 2024. u vrijednosti od 100 bodova, odnosno u iznosu od 200,00 eur, za svaku označenu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 37/2023, dalje OT). Dakle, priznato joj je 700 bodova, odnosno iznos od 1.400,00 eur, koji je uvećan za 25% PDV, trošak očevida i geodetskog vještačenja u iznosu od 411,01 eur (očevid 49,48 eur i vještačenje 361,53 eur) i trošak sudske pristojbe u iznosu od 106,12 eur (pristojbe tužbe 53,06 eur i pristojbe presude 53,06 eur). Više uplaćeni, a neutrošeni iznos od 0,43 eur na ime očevida i vještačenja nije priznat, već će biti vraćen tužiteljici putem ovog suda.

19. Slijedom iznijetog, tuženiku je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 2.267,13 eur sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

Split, 14. ožujka 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika