Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-106/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužiteljice CE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Milenku Jakšiću, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave na ročištu 17. veljače 2025., na ročištu za objavu presude 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 158-50-3115769, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 26. listopada 2005. godine, sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„3. /treće/ NAKNADA: 3,75% (tri zarez sedamdesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici CE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 73,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 27. listopada 2005. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 856,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 14. ožujka 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu **.**.2024., CE ( u daljnjem tekstu: tužiteljica ) u bitnom navodi da je sa tuženikom 26. 10. 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 158-50-3115769 kojim je odobren gotovinski kredit od 2.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tužiteljica je obvezana platiti naknadu u iznosu od 3,75% od iznosa kredita i to prilikom prvog korištenja kredita, bez da joj je predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,75 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima i čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu unaprijed sročenom od strane tuženika. Tuženik je primjenom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj ugovora pripremljenom na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu ugovora, odnosno o kojoj je nije unaprijed pregovaralo. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada niti je precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki drugi dan. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita iako je tužiteljici isplatio manji iznos. Slijedom toga tužiteljica predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev kojim traži:

- deklaratorno utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena jednokratna naknada od 3,75%,

- kondemnatornu isplatu novčanog iznosa od 73,38,00 eura sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima,

- trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 01. 07. 2024. tuženik navodi kako nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka utemeljenog na Ugovor o kreditu broj 158-50-3115769 sklopljenom 26.10.2005., kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti EUR 2.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 9,75 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu ulaznu naknadu ništetna, tuženik ističe kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, te je tužiteljici pojašnjena, a koje razumijevanje i prihvat je potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Ističe prigovor zastare uz poziv na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Osporava da bi bili ispunjeni kumulativni uvjeti za nepošteno ugovaranje propisani čl.81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te zaključno predlaže odbiti isti kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U odnosu na dokazni postupak

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu tužiteljice sa ugovorom o kreditu broj 158-50-3115769 od 26. 10. 2005., potvrdu tuženika od 06. 03. 2024., sudsku praksu (str. 1-46 spisa), odgovor na tužbu tuženika (str. 50-52 spisa), podnesak tužiteljice od 02. 07. 2024. sa sudskom praksom (str. 53-157 spisa), te je provedeno dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnom navela da se 2005. odlučila za kreditno zaduživanje jer su ona i suprug trebali novčana sredstva za uređenje stambenog prostora u kojem su živjeli. Iako je prošlo puno vremena, sjeća se da ju prilikom ugovaranja nitko nije upozorio na postojanje ugovorne odredbe kojom bi se ugovarala naknada i koja bi se jednokratno naplaćivala od kredita. Ugovor je letimično pročitala, ali ga nije u cijelosti razumjela. U trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnikom obrta ili trgovačkog društva te je ugovor sklopila za osobne potrebe. Ugovor je sastavila banka. Nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Plaća joj je 2005. bila oko 2.500,00 kuna s time da je uvijek imala nižu plaću u firmi. U to vrijeme je imala dvoje malodobne djece, sina od 7 godina, a kćer od 5 godina. Iznos od 550,00 kuna joj je puno značio te nije bio beznačajan s obzirom na njeno imovno stanje. Nije tražila da ulazne naknade nema ili da je manja, a jer nije bila niti svjesna da je ugovorena.

5. Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru u cijelosti, pri čemu je iz takvog dokaza utvrđeno da je imala sužene mogućnosti pregovaranja prilikom stupanja u ugovorni odnos sa tuženikom. Ovo stoga jer je ugovor sklopljen putem unaprijed formuliranog obrasca sastavljenog od strane tuženika, pri čemu tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na ugovorenu odredbu o troškovima jednokratne naknade sadržanoj u čl. 3. ugovora. Osim toga iz njenog iskaza proizlazi da joj od strane tuženika nije uopće ukazano na postojanje ugovorne odredbe koju osporava, niti joj je pojašnjeno koliko troškovi iznose i na što se odnose.

6. Kako tuženik nije osporio visinu potraživanja, to je tužiteljica odustala od prvotno predloženog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti visine potraživanja.

7. Osim navedenog, na temelju materijalne dokumentacije, konkretno dostavljenog ugovora o kreditu ( str. 6-8 spisa ) je utvrđeno te u osnovi nije sporno da su stranke zaključile 26. 10. 2005 u podružnici tuženika u [adresa] ugovor o kreditu broj 158-50-3115769. Riječ je o namjenskom gotovinskom ugovoru o kreditu kojim je tužiteljici odobren iznos protuvrijednosti od 2.000,00 eura obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa je iznosila 9,75% godišnje te je ugovorena kao promjenjiva sukladno odlukama kreditora. Kredit je odobren uz rok otplate od 48 mjeseci. Člankom 3. ugovora pod nazivom NAKNADA je navedeno da se jednokratna naknada u visini od 3,75% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 3. ugovora tuženik naplatio jednokratnu naknadu kredita u iznosu od 552.91 kn dana 27. 10. 2005., a koja činjenica proizlazi iz potvrde tuženika ( str. 10 spisa ). Također nije sporno da taj iznos sukladno služenom tečaju konverzije odgovara iznosu od 73,38 eura.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

9. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023;), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11. Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

14. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

16. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice i prigovore tuženika

20. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te potom zahtjev za isplatom po toj osnovi.

21. U postupku je utvrđeno, te između stranaka nije sporno, da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili 26. 10. 2005 u podružnici tuženika u [adresa] ugovor o kreditu broj 158-50-3115769, kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 2.000,00 eura obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva je iznosila 9,75% godišnje uz rok otplate od 48 mjeseci.

22. Člankom 3. ugovora ( koji novi naziv "NAKNADA " ) je ugovoreno sljedeće: "… 3. /treće/ NAKNADA:

3,75% (tri zarez sedamdesetpet posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

23. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 3. ugovora tužiteljici naplatio naknadu u iznosu od 552,91 kn, a koji odgovara iznosu od 73,38 eura.

24. Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužiteljice na isplatu.

25. Također, u postupku je bilo potrebno osvrnuti se na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i utvrditi osnovanost ili neosnovanost istog.

26. Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja te plaćanja jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke tuženika, nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora. Takvo stajalište proizlazi iz sljedećih okolnosti.

27. Kao prvo, ovaj prvostupanjski sud primjećuje da su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile 2005., što znači da se kao materijalno pravni propisi na konkretan spor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019;) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 i 59/2023).

28. Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

29. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

30. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

31. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

32. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 DE i ŽE, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 C od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;).

33. Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP/03 mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta.

34. Prvi pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

35. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 IE i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 D i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; 36. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

38. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane.

39. Na navedeno valja primijeniti činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka, a obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno.

40. U tom smislu je provedenim postupkom utvrđeno da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor u obliku standardnog, unaprijed formuliranog ugovora od strane banke tj. prednika tuženika, na način da je u sebi sadržavao ugovornu odredbu čl. 3. kojom je navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3.75% od iznosa kredita.

41. Nadalje, provedenim postupkom je utvrđeno da se o takvoj odredbi između tužiteljice kao potrošača i banke ne samo da nije pregovaralo već tužiteljica nije bili niti svjesna postojanja takve odredbe.

42. U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

43. U tom smislu je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno da na odredbu sadržanu u čl. 3. ugovora nije mogla utjecati jer je prednik tuženika predočio ugovor koji je imao unaprijed formuliran oblik i gdje je sadržana navedena odredba.

44. Tužiteljica pri tome ukazuje kako uopće bila svjesna da bi u ugovoru postojala odredba temeljem koje bi banka bila ovlaštena jednokratno uzeti određeni novčani iznos, a niti je od strane djelatnika tuženika upozorena na postojanje takve odredbe.

45. Niti tuženik na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

46. Osim navedenog, ovaj prvostupanjski sud u odnosu na odredbu o jednokratnoj naknadi primjećuje da iz ostalih odredbi ugovora ne proizlazi na temelju koji parametara i okolnosti je određena visina takve naknade.

47. U tom smislu valja ukazati da načelo transparentnosti u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 D i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Ž i NE od 30. travnja 2014., t. 75.,) 48. Osim navedenog, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu bio "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

49. Navedena ugovorna odredba po stajalištu ovog suda dovodi do znatnije neravnoteže u ugovornim odnosima između stranka, pri čemu se ne mora raditi o kvantitativnom odnosu ( vidi točku 38. ovog obrazloženja), već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

50. Glede navedenog valja primijetiti da tuženik u postupku ne ukazuje na materijalno pravnu osnovu temeljem koje bi imao legitimno pravo potraživati obvezu poput one koja je nametnuta tužiteljici kao potrošaču odredbom čl. 3. ugovora.

51. Pri tome valja primijetiti da odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu toga na što se odnosi naknada ugovorena upravo u toj visini ( nije navedeno da li ona obuhvaća npr. obradu zahtjeva, rezervaciju sredstava, administrativne troškove ), pri čemu i da su takvi troškovi naknade navedeni, oni moraju predstavljati stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnose.

52. Stoga ugovaranje u sklopu kojega je potrošač obvezan unaprijed platiti iznos koji ugovornom nije određen kvantitativno već postotkom ( u konkretnom slučaju 3,75 % ) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, ikakve naznake na što se takva naknada odnosi te bez jasnih parametara glede procjene vrijednosti, predstavlja ugovornu odredbu koja potrošača stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na banku te dovodi do neravnoteže u ugovornim odnosima, poglavito kada je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač na nju mogao utjecati.

53. Stoga je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, pri čemu takva odredba ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a). Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama ZZP-a takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem takve odredbe i koji u ovom postupku nije sporan a iznosi 73,38 eura ( točka II/ izreke presude) pri čemu je riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a na koju tužiteljica ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a.

Posebno u odnosu na prigovor zastare tuženika

54. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je u sklopu domaće sudske prakse Vrhovni sud RH raspravljao o ništetnosti i zahtjevu za isplatom u predmetu koji se odnosi na isplatu naknade za usluge banke. Riječ je o rješenju VSRH broj Rev-1219/2020 od 30. 11. 2022. u sklopu kojeg su razmatrane odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2201/2019-5 od 26. veljače 2020. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-183/2018-25 od 11. ožujka 2019..

55. U tom smislu VSRH je ukazao da odluka o prigovoru zastare u predmetu poput ovog koji se raspravlja i u konkretnom slučaju, valja polaziti od pravnog shvaćanja iznesenog na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. i koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

56. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

57. Iz tako iznesenog i sada već ustaljenog stajališta VSRH-a proizlazi da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

58. Kako je u konkretnom slučaju točkom I/ tužbenog zahtjeva u ovom postupku utvrđeno postojanje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3., to bi tek pravomoćnošću takve odluke tužiteljici počeo teći zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev.

59. Stoga istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

U odnosu na troškove postupka

60. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP), kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika. Naime, tužiteljica je postupku uspjela u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

61. Međutim, odluka o troškovima postupka ovisi i od visine vrijednosti predmeta spora, te je ovaj sud na ročištu 23. 10. 2024. ukazao da se v.p.s. u postupku poput ovog računa uz primjenu čl. 37. st. 2. ZPP-a, a ne zbrajanjem dva zahtjeva u smislu čl. 37. st. 1. ZPP-a ( kako je tužiteljica odredila visinu v.p.s.-a tužbom).

62. Naime, tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju se temelji na dvije različite osnove. Prvu čini zahtjev za utvrđenjem ništetnosti a drugu zahtjev za isplatom. Prvi zahtjev se temelji na odredbama čl. 81. i 87. ZZP te čl. 322. ZOO-a, dok se drugi temelji na institutu stjecanja bez osnove i čl. 1111. ZOO-a.

63. Stoga se na tužiteljicu u ovom postupku primjenjuje odredba čl. 37. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz različitih pravnih osnova, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne prema odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a ( a koja v.p.s. određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, onda kada se oni temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi).

64. Tužiteljica je tužbom kao v.p.s. naznačila 1.400,60 eura, pri čemu se iznos od 10.000,00 kn/ 1327,23 eura pretpostavljeno odnosi na zahtjev po osnovu utvrđenja ništetnosti, a preostali iznos od 73,38 eura na zahtjev po osnovi isplate odnosno stjecanja bez osnove.

65. Kako je riječ o zahtjevima koji proizlaze iz različite pravne osnove, to se v.p.s. određuje prema čl. 37. st. 2. ZPP-a i vrijednosti svakog zahtjeva. Sudska praksa je u odnosu na primjenu čl. 37. st. 2. ZPP-a utvrdila da se vrijednost predmeta spora određuje tako da se označeni iznos vrijednosti predmeta spora podijeli s brojem postavljenih tužbenih zahtjeva ( tako i VSRH Rev-1746/09-2 od 27. 5. 2010. i VTS RH Pž-7602/2016 od 9. 10. 2019. ).

66. Stoga se u predmetu poput ovog v.p.s. tužitelja računa na način da se iznos vrijednosti dva različita pravna zahtjeva od 1.400,60 eura podijeli na dva, čime se dobiva iznos od 700,30 eura kao iznos prema kojem se računa vrijednost predmeta spora.

67. Stoga tužiteljici sukladno uspjehu u sporu pripada pravo na naknadu troška koji se odnose na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife (75 bodova x 2 eura) ukupno 150,00 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 23. 10. 2024. i 17. 2. 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 150,00 eura (x 2) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife, ukupno 300,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženog podnesaka od 2. 7. 2024. ( kojim se očitovalo na navode odgovora na tužbu i prigovor zastare ), u iznosu od po 150,00 eura temeljem Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife,

- pripadajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife na iznos od 600,00 eura što čini 150,00 eura.

- Trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 eura te istovjetan iznos u odnosu na presudu,

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 856,16 eura.

68. Trošak preko iznosa od 856,16 eura tužiteljici nije dosuđen obzirom da nije u skladu sa odredbama Tarife te je riječ o troškovima koji nisu bili nužni i neophodni u smislu čl. 155. ZPP-a.

Zaključno

69. Prema tome i zaključno, kada je na temelju provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja i plaćanja jednokratne naknade odobravanja kredita u visini od 3,75 % od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, nije bilo dopušteno jer je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, takvo utvrđenje ( točka I/ izreke presude ) dovodi do ništetnosti čl. 3. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 26. 10. 2005., pri čemu ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez takve djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a), pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to znači da je tuženik dužan vratiti iznos od 73,38 eura ( točka II/ izreke presude), pri čemu je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), i na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a od 27. listopada 2005. kao dana kada je takva naknada tuženiku isplaćena.

70. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 14. ožujak 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužiteljici po pun.

• Tuženiku po pun.