REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1730/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Maji Hilje, na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Matee Knežević, u pravnoj stvari tužitelja PJ, vl. Kablarić auto, OIB: [osobni identifikacijski broj], Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, isplatiti tužitelju PJ, vl. Kablarić auto, OIB: [osobni identifikacijski broj], Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, iznos od 260,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je prometnoj nezgodi koja se dogodila 25. siječnja 2024. nastala šteta na vozilu marke RENAULT MEGANE, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika EJ. Tvrdi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja, prema odredbama Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 30/15, 112/18, 63/2020, 133/20, 151/22) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO). Nadalje navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i 21. veljače 2024. napravili zapisnik o izvidu štete ref. broj 240510510534/2, a da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je prema tvrdnjama tužitelja utvrdio da je šteta pravno osnovana te je 27. veljače 2024. poslao obavijest o obračunu uplate, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako tvrdi da je preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 63/VP/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.796,94 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 1.536,94 EUR, a razliku od 260,00 EUR po računu koji tuženik nije platio, tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava razlogom da plaćeno predstavlja cijenu rada limara i lakirera koji oni priznaju. Tužitelj ističe kako je indikativno što na izvidu štete tuženika nije napisana cijena sata rada koji isti priznaje, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 EUR/sat plus PDV što dokazuje kako je tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR/ sat plus PDV. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 28. veljače 2024. sklopio ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, o čemu je tuženik obaviješten. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika iznosa od 260,00 EUR uz naknadu prouzročenih parničnih troškova.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako osporava pasivnu i aktivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe kako iz dokaza koje dostavlja tužitelj ne proizlazi da bi on u vrijeme štetnog događaja bio vlasnik vozila ili osiguranik te da niti jedan osiguranik tuženika nije odgovoran za štetu sukladno polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti na kojoj tužitelj temelji tužbu. Nastavno tuženik ističe da tužitelj u privitku tužbe ne dostavlja nikakve valjane dokaze vezano uz postojanje i valjanost navedene tražbine te osporava istinitost i vjerodostojnost dokumentacije koju dostavlja tužitelj. Navodi kako ustupitelj nije platio račun te nije vjerovnik koji bi imao pravo ustupiti potraživanje. Tuženik osporava odgovornost za štetu ističući da tužitelj za svoje činjenične navode ne dostavlja, niti predlaže nikakve dokaze. Podredno, osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja. Naime ističe kako se vozilo izvornog oštećenika kod više drugih servisa u mjestu i okolnim mjestima u kojima oštećenik ima prebivalište, odnosno tužitelj sjedište, moglo popravit na identično kvalitetan način, ali uz nižu cijenu usluga. Činjenica da je vlasnik vozila odabrao popravak vozila po skupljoj cijeni rada od preporučenih cijena servisa od strane tuženika, u najmanju ruku podjednake kvalitete usluga, prema mišljenju tuženika ne može ići na teret tuženika kad se uzme u obzir da oštećenik nije upotrijebio niti najmanji stupanj pažnje kojom bi omogućio da šteta bude manja. Tuženik je osporio i navodni službeni cjenik radionice tužitelja ističući kako ga je tužitelj izdao sam sebi pa prema tome isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata niti se može ispitati na način koji je ista određena. Ističe kako je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva. Tuženik osporava i tijek i visinu kamatne stope. Slijedom navedenog, predlaže sudu da tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 19. veljače 2025. očitovao na navode tuženika ističući kako je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj (oštećeni ) LJ ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu. Ističe kako je sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja kojom je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. ZOO-a, evidentno da se u konkretnom slučaju više ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika EJ, već o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Nastavno, a u odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimacije, tužitelj navodi kako iz obrazložene ponude tuženika od 27. veljače 2024. jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici osiguranja štetnika pravno osnovan te se tuženik putem navedene ponude obvezao na isplatu iznosa od 1.536,94 EUR ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Tužitelj ukazuje na temeljnu, tj. osnovnu dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) sukladno odredbi članka 1085. stavka 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje uspostavljeno. Ističe kako tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao ovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

4.1. Tijekom postupka pročitane su sljedeće isprave: račun br. 63/VP/1 od 26. veljače 2024. (list 9-10 spisa), izvid štete od 24. kolovoza 2023. (list 9), izvid štete broj:

240510510534/2 (broj 11 spisa), ponuda tuženika od 27. veljače 2024. (list 12 spisa), žalba oštećenika (list 13 spisa), uplata od 5. ožujka 2024. i 2. travnja 2024. (list 14-15 spisa), cjenik tužitelja (list 17 spisa), preslika Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 18-19 spisa), notifikacija o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 20-21 spisa), smjernice HANFE putem e-mail korespondencije od 3. srpnja 2015. (list 28-29 spisa), smjernice AZTN od 20. veljače 2020. (list 47-50 spisa), računi ostalih servisa (list 72, 73, 74, 80, 83, 86, 89, 92, 94, 97 spisa), potvrde o plaćanju (list 81, 82, 84, 85, 87, 88, 90, 91, 93 spisa ), nalog za isplatu (list 95-96, 98 spisa).

4.2. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo svrsishodnim kao ni ekonomičnim za donošenje odluke budući da je činjenično stanje iz dokumentacije priložene u spisu predmeta u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Tako sud nije izveo niti dokaz saslušanjem svjedoka EJ, niti dokaz saslušanja zastupnika po zakonu tužitelja budući da je ocijenio da bi se izvođenjem tih dokaza postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio jednak. Naime, u konkretnom se slučaju radi o trgovačkom postupku u sporu male vrijednosti u kojem se u pravilu odluka donosi na temelju isprava.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz zasebno i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 260,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji se odnosi na iznos koji predstavlja razliku u cijeni rada za izvršene popravke na vozilu koji su posljedica prometne nezgode.

7. Među strankama nije sporna činjenica da je oštećenik LJ s tuženikom imao ugovorenu policu osiguranja. Nije sporno da je tužitelj izvršio popravak vozila u vlasništvu osiguranika EJ. Nesporno je i da je tuženik prije podnošenja tužbe tužitelju podmirio iznos od 1.536,94 EUR po osnovi predmetne štete.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika za štetu pa samim time i pasivna legitimacija tuženika. Sporan je i iznos cijene sata rada za izvršene popravke na vozilu uzrokovane štetnim događajem.

9.1. Vezano za istaknut prigovor aktivne legitimacije sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu (list 18-19 spisa) te je utvrdio kako su tužitelj i LJ navedeni Ugovor sklopili 28. veljače 2024. te da je istim LJ kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 260,00 EUR, a prema računu popravka za štetu broj 63/VP/1 u ukupnom iznosu od 1.796,94 EUR, i temeljem izvida štete dužnika broj 240510510534/2 (oznaka štete dužnika). Time je oštećenik LJ ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine), a iz računa tužitelja broj račun br. 63/VP/1 od 26. veljače 2024. (list 9-10 spisa), proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (račun sadrži podatak o broju štete tuženika te marki i registarskoj oznaci vozila oštećenika). Iz navedenog je razvidno da je LJ ustupio tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom (list 20-21 spisa).

9.2. Na temelju odredbe članka 80. stavak 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

9.3. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Pritom je potrebno uputiti da je tražbina iz članka 2.1. predmetnog ugovora o ustupu novčana tražbina po osnovi police automobilskog osiguranja, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, napominje se da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva, kao i da predmetni ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku, pravnom temelju i visini tražbine koja je predmet ustupa.

9.4. Slijedom navedenog, protivno navodima tuženika, ocjena je ovog suda kako predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen, slijedom čega je sud odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

10. Iz izvida štete tuženika (broj 11 spisa) sud je utvrdio da se izvid odnosi na vozilo marke RENAULT MEGANE, registracija: [registarska oznaka], broj šasije:

VF1BZ8G0645075785. Tuženik je pozivajući se na broj oznake štete naveden u izvidu štete tuženika (list 11 spisa) izdao račun broj: 63/VP/1 (list 9-10 spisa) 26. veljače 2024. u iznosu od 1.796,94 EUR (s uključenim PDV-om od 25%). Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina sati 3,90 za autolimarske radove, a 6,50 sati za autolakirerske radove koja količina radnih sati odgovara i onoj iz izvida štete od 21. veljače 2024. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 40,00 EUR (plus PDV) za autolimarske radove te 40,00 EUR (plus PDV) za autolakirerske radove.

11. Iz preslike cjenika usluge rada tužitelja od 2. siječnja 2024. (list 17 spisa) proizlazi da cijena koju naplaćuje tužitelj za pružanje autolimarske i autolakirerske radove iznosi 40,00 EUR/h + PDV.

12.1. Iz dokumentacije koje se odnose na cijenu sata rada u drugim servisnim radionica (list 80, 83, 86, 89, 92, 94 spisa) proizlazi da su cijenu sata rada limara/lakirera u iznosu koji se kreće od 40,00 do 43,00 EUR tijekom 2022. i 2023. obračunavale i druge servisne radionice na području Grada Zagreba.

12.2. U odnosu na prigovor tuženika kojim ističe da dokumentacija dostavljena uz podneska od 19. veljače 2025. nije predana u roku, sud ističe kako prigovor nije osnovan. Naime, člankom 461.a stavkom 10. ZPP-a propisano je da u sporovima male vrijednosti nove činjenice i dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 9. istog članka sud neće uzeti u obzir. S obzirom da je navedeni podnesak predan prije održavanja pripremnog ročišta, to ne postoji zakonska osnova za izuzimanje navedenog dokaza u postupku.

13. Sud je prihvatio navedene isprave obzirom da ne proturječje utvrđenom činjeničnom stanju. Osporavanje njihove vjerodostojnosti od strane tuženika sud je cijenio kao neosnovanim i paušalnim budući da tuženik nije naveo razloge zbog kojih ih osporava.

14.1. Iz tako izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj izdao KJ račun broj: 63/VP/1 (list 9-10 spisa) za iznos od 1.796,94 EUR pozivajući se na izvid štete tuženika oznake: 240510510534, a u vezi štete na vozilu marke RENAULT MEGANE, registracija: [registarska oznaka]. U odnosu na dostavljeni račun tuženik je tužitelju isplatio iznos od 1.536,94 EUR, dok mu nije priznao iznos od 260,00 EUR koji se odnosi na iznos cijene sata limarskih i lakirerskih radova tužitelja.

14.2. Navode tuženika kojim osporava nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika sud je cijenio kao paušalne i usmjerene na odugovlačenje ovog postupka. Naime iz dokumentacije koja priloži spisu, a koju je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi kako je tuženik izvršio izvid štete na predmetnom vozilu, da je obrazloženom ponudom od 27. veljače 2024. procijenio cjelokupnu naknadu štete (veza: prometna nesreća od 25. siječnja 2024. i odštetni zahtjev od 30. siječnja 2024.) na iznos od 1.536,94 EUR a koji iznos je tuženik podmirio oštećeniku. Slijedom navedenog, tuženik je prema mišljenju ovog suda potvrdio svoju odgovornost za isplatu predmetne štete.

15. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u mjestu svog boravišta u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio KJ cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku od 2. siječnja 2024. navedeno da cijena rada autolimarskih i autolakirerskih radova iznosi 40,00 EUR po satu uvećano za PDV. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu.

16. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 63/VP/1 od 26. veljače 2024. (list 9-10 spisa) ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete (list 11 spisa), tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i čl. 84. st. 1. ZOO-a .

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

18. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 ) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikovog dopisa od 27. veljače 2024. (list 12 spisa) proizlazi da je u tom dopisu naveo kako je datum prijave štete 30. siječnja 2024. Iz toga proizlazi da je odštetni zahtjev tuženiku podnesen tog dana jer to sam tuženik navodi u dopisu. Stoga, tužitelju bi pripadale zatezne kamate od 10. studenoga 2022., a tužitelj ih potražuje od kasnijeg dana, 13. ožujka 2024., pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva.

19. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a propisanu za ostale odnose s obzirom na to da se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

20.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina troškova za odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023, dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18, 51/23, dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 3/19, 92/21, 37/23, dalje: Uredba o tarifi).

20.2. Tužitelju je priznat zahtjev za naknadu troška za sastav tužbe od 19. kolovoza 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak podneska od 19. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 20. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, ukupno 175,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 43,75 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR prema odredbi članka 1. stavka 1. ZSP-a u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi, pa ukupni priznati troškovi iznose 238,66 EUR.

20.3. Tužiteljev zahtjev odbijen je kao neosnovan u odnosu na zahtjev za naknadu troška u iznosu od 6,64 EUR koji predstavlja razliku između troška zatražene naknade za sudsku pristojbu na tužbu i dosuđenog iznosa uzevši u obzir dokaze o uplati sudske pristojbe na tužbu koja prileži spisu. Slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

21. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. ožujka 2025.

Sudac:

Maja Hilje

Prijedlog odluke izradila:

Matea Knežević, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).