REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-80/2023-21

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB: 51401063283, zastupanog po punomoćniku VJ, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, objavljene dana 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.377,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.01.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos od po 17,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.250,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 8.2.2023. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu inženjera radiologije u Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju i da ima prebivalište na adresi [adresa] , koja da je udaljena 32,10 km od mjesta rada u [adresa]. Tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru na temelju odredbe čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno na temelju odredbe čl. 65. st. 11. TKU/22 i to u visini prema odredbama čl. 66. st. 12. TKU/17 i čl. 65. st. 14. TKU/22. Naime, obzirom da radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije, u konkretnom slučaju ogranizirani međumjesni prijevoz, ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužiteljica da je prisiljena koristiti osobni automobil pa da prema prethodno citiranim odredbama TKU- a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenim kilometrima.

1.1. Nadalje, tuženik da je tužiteljici umanjivao naknadu troškova prijevoza protivno odredbi čl. 66. st. 16.TKU/17, odnosno osredbi čl.65.st.21.TKU/22 prema kojoj se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Prema tim odredbama TKU-a naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se može manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce bila u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza.

1.2. Kako je tuženik protivno odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao tužiteljici umanjenu naknadu troškova prijevoza tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onog što joj je plaćeno i onog što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudukojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 1.1.2018. do dana dostave podataka, sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

1.3. Tužiteljica u podnesku od 18.4.2023. ističe da u razdoblju od 21.3.2020. do 11.5.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije Covid-19.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29.3.2023. u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je notorna činjenjica da je između [adresa] ([adresa]) i [adresa] međumjesni prijevoz dobro organiziran. S druge strane, tužiteljica u podnesku od 18.4.2023. ističe da nije dostatno samo postojanje linije međumjesnog prijevoza već daje potrebno utvrditi je li javni prijevoz omogućuje radniku svakodnevni redoviti dolazak na posao kao i povratak s posla.

2.1. Tuženik u podnesku od 10.6.2024. navodi da je tužiteljici naknada troškova prijevoza odmjerena dvama važećim odlukama tuženika za rad na dvije različite lokacije na kojima tužiteljica obavlja poslove svog radnog mjesta. Naime, tužiteljica da ponekad radi na adresi [adresa] ([adresa]), a ponekad na adresi [adresa] (bivša Vojna bolnica na Križinama).

2.2. Tuženik u prvom podnesku od 20.6.2024. ističe da da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

2.3. Tuženik u drugom podnesku od 20.6.2024. ističe da je uz tužbu priložena punomoć koja se ishodila i koristila u ranije pokrenutom sudskom postupku pa da se ista ne može odnositi na ovaj postupak. Tim više, tužiteljica da je pristupila tuženiku navodeći da nije opunomoćila odvjetnika Maria Skejića da podnese tužbu u ovoj pravnoj stvari i zastupa je pa je tuženik predložio na navedenu okolnosti saslušati tužiteljicu.

3. Na pripremnom ročištu od 18.6.2024. sud je raspravnim rješenjem odredio izvođenje dokaza pa tako i izvođenje dokaza financijskim vještačenje te je naložio tuženiku dostavu dokumentacije potrebne vještaku za izradu pismenog nalaza i mišljenja. Protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 292. st. 5. ZPP) pa se ono ne dostavlja strankama u ovjerenom prijepisu (čl. 343. st. 2. ZPP) te se to rješenje može pobijat samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. st. 2. ZPP). Međutim, tuženik je unatoč tome što posebna žalba nije dopuštena istu izjavio u podnesku od 21.6.2024.

4. Raspravnim rješenjem od 23.9.2024. naloženo je tužiteljici da postavi određen tužbeni zahtjev (čl. 186. ZPP), s obzirom tužiteljica u tužbi ni ne tvrdi da joj tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenogzahtjva u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a.

5. Podneskom od 7.10.2024. tužieljica je određeno postavila tužbeni zhtjev pa je tako za razdoblje od 1.1.2018. do 30.9.2024. zatražila isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.377,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 17,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate.

6. Na ročištu od 27.1.2025. tužiteljica je izjavila da je odvjetniku Mariu Skejiću izdala punomoć za vođenje ove parnice, da je to bilo prije podnošenja predmetne tužbe i da ga je ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun iz čega proizlazi, da je Mario Skejić koja se u ovoj parnici pojavljuje kao punomoćnik tužiteljice ovlašten za zastupanje.

7. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem obračunske isprave, pregleda planera putovanja HAK-a, pročitane su Odluke koje je tuženik dostavio u spis (list 32-55 spisa) i druga dokumentacija priložena spisu, saslušana je tužiteljica u svojstvu parnične stranke.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.1.2018. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 1.377,00 eura.

10. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

10.1. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

10.2. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

10.3. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

10.4. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

10.5. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj ukojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

11. Tuženik je u spis dostavio dvije Odluke od 14.6.2019. (list 44-51 spisa) kojima je određeno da se tužiteljici počev od 1.12.2017. godine naknada za trošak prijevoza računa sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži relacije od adrese prebivališta u [adresa] do adrese mjesta rada u Splitu pa ako je to lokacija u Spinčićevoj 1, tada se naknada za 32,12 prijeđenih kilometra, a ako se radi o lokaciji na Križinama, tada se naknada računa za 31,70 prijeđenih kilometara na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn. U obrazloženju navedenih Odluka tuženika navodi se da je tužiteljici priznato pravo da joj se trošak prijevoza obračunava prema prijeđenom kilometru, s obzirom ista radi u smjenama i dežurstvu pa da nema redovitog javnog prijevoza koji bi joj omogućavao svakodnevni redoviti dolazak na posao kao i povratak s posla. Odlukom tuženika od 24.5.2022. (list 52 spisa) određeno je da će se naknada računati za svaki prijeđeni kilometar po 1,35 kn počevši od 1.6.2022.

12. U skladu s navedenim Odlukama tuženika iskazala je i tužiteljica na ročištu od 27.1.2025., odnosno da zbog organizacije radnog vremena, a posebice kada radi noću, nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi joj omogućavao dolazak ili odlazak s posla ili on nije organiziran na način da bi joj to omogućavalo unutar vremena čekanja do 45 minuta. Dakle, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza utvrđenu po prijeđenim kilometrima te je tužiteljica iskazala da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju tako i obračunavao troškove prijevoza, samo što joj je te troškove prijevoza isplatio u umanjenom iznosu. Iako je tužiteljica u jednom trenutku na upit tuženika iskazala da ne potražuje troškove prijevoze za dane kada nije došla na posao, iz konteksta cijelog iskaza tužiteljice proizlazi kako ista ustraje u tome da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenog troška prijevoza, a da to nije tako, tužiteljica bi sasvim sigurno povukla tužbu. Tužiteljica je iskazala da želi da joj se trošak prijevoza obračuna i isplati kako treba, u skladu s zakonom pa da je zato i tužila. Nadalje, iz njenog iskaza proizlazi da joj trošak prijevoza nije isplaćen za one dane kada je tužiteljica bila odsutna s posla pa tako proizlazi i to, da joj trošak prijevoza nije isplaćen za odsustva s posla do dva dana, primjerice, kada koristi slobodan dan nakon dežurstva (tri ili četiri dežurstva mjesečno) ili kada je zbog nekih drugih razloga uzela slobodan dan, a što je u suprotnosti s naprijed citiranim odredbama čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22, slijedom čega proizlazi da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju obračunavao i isplačivao trošak prijevoza prema prijeđenim kilometrima, ali u umanjenom iznosu pa je tužiteljica, prema mišljenju suda, dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a za razdoblje od 1.11.2018. do 30.9.2024. u neto iznosu od 1.377,00 eura, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik na osporava (tako je iskazao na zapisnik s ročišta od 27.1.2025.). Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

12.1. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

13. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 18.4.2023., 14.6.2024., 15.7.2024. i 7.10.2024. – za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 20.6.2024. -50 bodova (Tbr. 8. T. 3. Tarife), za zastupanje na ročištima od 18.6.2024., 23.9.2024., 27.1.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife),što zbrojeno daje 900 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 2.250,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška.

13.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

13.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetniku Mariu Skejiću za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedeni odvjetnik, između ostalog, "ovlašten primiti novac i novčane vrijednostite o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 27.1.2025. izjavila da je odvjetniku Maria Skejića ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom II, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njegovog punomoćnika.

Split, 14. ožujka 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis