REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1349/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika odvjetničke vježbenice OG, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničko društvo, isplatiti tužiteljici MG iznos od 283,09 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 5,41 EUR od 2. travnja 2008. pa do isplate,

- 6,42 EUR od 6. svibnja 2008. pa do isplate,

- 5,27 EUR od 3. lipnja 2008. pa do isplate,

- 4,15 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- 5,11 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 5,03 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- 4,96 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate,

- 6,82 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

- 2,90 EUR od 3. siječnja 2009. pa do isplate,

- 8,52 EUR od 3. veljače 2009. pa do isplate,

- 7,37 EUR od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- 7,24 EUR od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- 6,14 EUR od 5. svibnja 2009. pa do isplate,

- 7,93 EUR od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- 5,92 EUR od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- 6,72 EUR od 5. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 6,58 EUR od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- 6,45 EUR od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 8,98 EUR od 3. studenoga 2009. pa do isplate,

- 9,71 EUR od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- 7,70 EUR od 5. siječnja 2010. pa do isplate,

- 9,26 EUR od 3. veljače 2010. pa do isplate,

- 7,34 EUR od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- 7,99 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 7,79 EUR od 4. svibnja 2010. pa do isplate,

- 9,15 EUR od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- 5,86 EUR od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- 7,16 EUR od 3. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 7,66 EUR od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- 6,05 EUR od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- 6,51 EUR od 3. studenoga 2010. pa do isplate,

- 6,94 EUR od 3. prosinca 2010. pa do isplate,

- 5,46 EUR od 4. siječnja 2011. pa do isplate,

- 7,04 EUR od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- 4,49 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 5,39 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 5,16 EUR od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 5,43 EUR od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- 4,22 EUR od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- 4,45 EUR od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- 4,21 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 3,96 EUR od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- 3,72 EUR od 4. listopada 2011. pa do isplate,

- 3,82 EUR od 3. studenoga 2011. pa do isplate,

- 2,91 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- 3,26 EUR od 3. siječnja 2012. pa do isplate,

- 2,44 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- 0,08 EUR od 3. veljače 2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.100,63 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 0,28 EUR od 3. prosinca 2005. pa do isplate,

- 3,35 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

- 4,27 EUR od 3. veljače 2009. pa do isplate,

- 5,48 EUR od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- 6,09 EUR od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- 4,64 EUR od 5. svibnja 2009. pa do isplate,

- 4,44 EUR od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- 2,17 EUR od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- 0,18 EUR od 5. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 0,88 EUR od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- 2,35 EUR od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 1,53 EUR od 3. studenoga 2009. pa do isplate,

- 0,70 EUR od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- 2,60 EUR od 5. siječnja 2010. pa do isplate,

- 4,41 EUR od 3. veljače 2010. pa do isplate,

- 6,31 EUR od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- 5,81 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 9,00 EUR od 4 svibnja 2010. pa do isplate,

- 8,18 EUR od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- 9,79 EUR od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- 18,84 EUR od 3. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 16,78 EUR od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- 24,51 EUR od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- 20,43 EUR od 3. studenoga 2010. pa do isplate,

- 17,36 EUR od 3. prosinca 2010. pa do isplate,

- 26,69 EUR od 4. siječnja 2011. pa do isplate,

- 32,45 EUR od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- 28,27 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 28,89 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 25,88 EUR od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 26,81 EUR od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- 37,02 EUR od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- 38,45 EUR od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- 49,75 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 45,65 EUR od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- 39,26 EUR od 4. listopada 2011. pa do isplate,

- 39,09 EUR od 3. studenoga 2011. pa do isplate,

- 38,39 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- 40,71 EUR od 3. siječnja 2012. pa do isplate,

- 43,27 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- 379,66 EUR od 3. veljače 2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv prednika tuženika u kojoj je navela da je s prednikom tuženika (ranije Volksbank d.d.) 21. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 918286 na temelju kojeg joj je, kao korisnici kredita, prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.434,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate kredita. Tužiteljica je, nadalje, navela da se sukladno odredbama t. 2. i 8. navedenog Ugovora o kreditu obvezala predniku tuženika iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je t. 2. navedenog Ugovora određena kao promjenjiva, te koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10%, a utvrđivala se Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužiteljica je isto tako navela da se iznos kredita obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, te da je predmetnu obvezu prema predniku tuženika u cijelosti ispunila. Također je navela da je za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 5,10% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužiteljice, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica otplatila, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Slijedom navedenoga smatra da je dio odredbe t. 2. predmetnog kredita koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope ništetan. Dodala je i da je predmetna ugovorna odredba učinila promjenu ugovorne kamate ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, s time da je kamata postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Još je navela da ista odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te da kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.

2. Tužiteljica je u tužbi, nadalje, navela da su Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak (CHF) te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Tužiteljica je isto tako navela da je prilikom ugovaranja kredita, prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ju informirao o valuti CHF kao i o rizicima ugovaranja, te da prije sklapanja Ugovora, tužiteljica nije ni imala prilike mijenjati ugovorne odredbe, već je dovedena u situaciju da ukoliko ne prihvati ponuđene joj odredbe, može samo odustati od predloženog ugovora. Isto tako je navela da je prednik tuženika nije informirao i na razumljiv način obavijestio tužiteljicu o svim bitnim razlozima i rizicima, kao što je činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema EUR, kao ni na činjenicu da postoji opasnost od naglog povećanja tečaja CHF. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na sudski postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je, nadalje, navela da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/2014-2 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Isto tako tužiteljica je navela da je vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je, također, navela da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je odbijena, žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

3. Isto tako tužiteljica se pozvala i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, navodeći da su rubricirane presude obvezujuće za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, a uređenim nakon pribavljanja potrebne dokumentacije u podnesku od 18. kolovoza 2023., od tuženika s osnove preplaćenog iznosa uslijed primjene ništave (ništetne) ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika potražuje isplatu iznosa od 283,09 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u t. I. izreke ove presude do isplate. Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica, od tuženika, s osnove preplaćenog iznosa uslijed primjene ništave (ništetne) ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, potražuje isplatu iznosa od 1.100,63 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba neosnovana iz razloga što je potraživanje tužiteljice u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Tuženik je, također, naveo da sve kada bi presuda iz parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radio o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u odgovoru na tužbu još naveo da ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva te da je stoga nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Konačno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku potvrde o primitku (str. 9 spisa), presliku dopisa punomoćnika tužiteljice od 29. svibnja 2023. (str. 11-12 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 918286 od 21. listopada 2005. (str. 13-19 i 41-53 spisa), presliku dopisa prednika tuženika od 5. lipnja 2023. (str. 25 spisa), presliku plana otplate (str. 27-28 spisa), presliku otplatne tablice po kreditu (str. 29-31 spisa), presliku prometne kartice po kreditu (str. 33-40 spisa), presliku izračuna razlike plaćene kamate (str. 55-56 spisa), presliku ugovorene kamate i izračuna tečajne razlike (str. 57-60 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 93-94 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 918286 od 21. listopada 2005. (str. 13-19 i 41-53 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužiteljica kao korisnik kredita isti sklopila s kreditorom, prednikom tuženika, Volksbank d.d. (koji je kasnije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d., Sberbank d.d. - u sanaciji, Nova hrvatska banka d.d - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt-13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu tužiteljici za kupnju vozila odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.434,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate kredita (t. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje (t. 2.1. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca (t. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (t. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 204,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (t. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javne bilježnice Obrenije Ribarić 24. listopada 2005., pod br. OU-1006/2005, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužiteljice i tuženika, da je sudionicima isprava pročitana, te da su oni izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Ovdje valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju valute CHF. Konačno, tuženik ne osporava ni visinu tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporno je li ništava (ništetna) odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i je li ništava (ništetna) odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana otplata kredita uz valutu CHF, te je stoga sporna osnova tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

9. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 2005. s Volksbank d.d. zaključila predmetni Ugovor o kreditu za kupnju automobila Citroen C3, ali se ne sjeća točnog iznosa kredita. Također je navela da je o zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu razgovarala samo u autokući Citroen koja se nalazila u Savskoj cesti u Zagrebu, te uopće nije bila u banci. Nadalje je navela da su joj u autokući rekli da kredit može podići samo uz valutnu klauzulu u CHF te kredit u drugoj valuti nije mogla podići. Isto tako je navela da joj je djelatnik autokuće rekao da je kamata promjenjiva, ali ona nije znala što to znači, međutim, ne sjeća se da bi joj bilo što govorili o načinu na koji će se mijenjati kamatna stopa. Isto tako je navela da joj u autokući zaposlenici nisu bilo što govorili o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Predmetni Ugovor o kreditu joj je od zaposlenika autokuće predočen kao jedina mogućnost, te su joj, također, rekli da je to jako povoljan kredit u što je ona povjerovala i pristala je zaključiti predmetni Ugovor o kreditu. Rata kredita joj je iznosila u početku protuvrijednost od oko 700,00 kn, a kasnije je rata rasla sve do iznosa od oko 1.300,00 kn, te je kamata rasla u nekoliko navrata. Navela je i da kada su počele rasti rate nije išla u banku jer je shvatila da ne može utjecati na visinu rate. Iskazala je i da je ugovor pisala banka, a ona nije imala mogućnost utjecati na bilo koju odredbu Ugovora te je samo imala mogućnost takav Ugovor potpisati ili eventualno odustati od istog. Predmetni kredit je otplaćivala te ga je u konačnici u cijelosti otplatila, a automobil koji je kupila sredstvima kredita je koristila samo u osobne svrhe, te s njim nikada nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost.

10. Sud je bitnim dijelovima prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s dokumentacijom u spisu i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ista u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu imala status potrošača (čl. 3. st. 1. ZZP-a).

12. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji tuženika, ovaj sud je vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

13. Isto tako valja reći da prema odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Nadalje, odredbom čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 50. ZOO-a predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Sukladno odredbi čl. 47. ZOO-a, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. U odredbi čl. 12. ZOO-a je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana je zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništave odredbe sadržane u t. 2.1. i t. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojeg je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu u kojem je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak.

17. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO-a.

18. Međutim, u odredbi t. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba t. 2.1. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe prednik tuženika je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužiteljica morala vratiti predniku tuženiku.

20. U odnosu na odredbu t. 8. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita valja reći da iz provedenih dokaza, i to prije svega iz iskaza tužiteljice, ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale istim odredbama, niti da je prednik tuženika informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta CHF, a tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je po ocjeni ovog suda ništava i nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje prednika tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da je prednik tuženika, kao banka, prihvaćao samo opći rizik valutne klauzule, dok je potrošač prihvaćao i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika i valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita ništave.

22. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, prednik tuženika je na temelju ništavih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je plaćen predniku tuženika po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništavih (ništetnih) ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

23. Na temelju tako izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništavih ugovornih odredaba u utuženom razdoblju preplatila predniku tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog povišenja kamatne stope iznos od ukupno 283,09 EUR, te zbog valutne klauzule vezane uz valutu CHF iznos od 1.100,63 EUR, te je stoga tuženiku naloženo iste iznose isplatiti tužiteljici. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je njegov prednik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužiteljici, na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a na pojedinačne iznose navedene u t. I. i II. izreke presude dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog tog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da tuženik nije osporio da je tužiteljica izvršila uplate upravo u navedene dane, te je priznao visinu tužbenog zahtjeva i protivio se provođenju financijskog vještačenju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022.; dalje: ZOO/05). Stoga je odlučeno kao u t. I. i II. izreke ove presude. Pritom valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužiteljica pojedine anuitete, uslijed primjene spornih ugovornih odredaba, platila manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

24. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 388. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

26. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ‭1.250 ,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 14. ožujka 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05. Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 18. kolovoza 2023. i 3. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 14. studenoga 2024. i 12. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 250,00 EUR.‭‭‭

27. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po odvj. Frani Bazini

2. Tuženiku