Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-587/2023.-20.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ERB iz [adresa], ranija adresa Zagreb, Bolnička cesta 97, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Radelić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 5. veljače 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice ER, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka prema ugovornim strankama Ugovor o kreditu broj 069-50-2898052 od 17. lipnja 2005., sklopljen između tužiteljice ERB, s prebivalištem u [adresa] (ranija adresa: Zagreb, Bolnička cesta 97), OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa] (ranija adresa sjedišta: Zagreb, Petrinjska 59), upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080002366, osobni identifikacijski broj (OIB): 53056966535, potvrđen dana 20. lipnja 2005. godine po Javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba, Maksimirska 3, pod brojem ovjere OU- 865/2005, u dijelu u kojem sadrži odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, a kojima se anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, koje odredbe su sadržane u dijelu članka 7. koji glasi:

„ […] u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća […] Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke.”

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka prema ugovornim strankama Ugovor o kreditu broj 069-50-2898052 od 17.06.2005. godine, sklopljen između tužiteljice ERB, s prebivalištem u [adresa] (ranija adresa: Zagreb, Bolnička cesta 97), OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa] (ranija adresa sjedišta: Zagreb, Petrinjska 59), upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080002366, osobni identifikacijski broj (OIB): 53056966535, potvrđen dana 20.06.2005. godine po javnim bilježniku Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba, Maksimirska 3, pod brojem ovjere OU- 865/2005, u djelu članka 3. koji glasi:

“NAKNADA. 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 069-50-2898052 od 17. lipnja 2005., sklopljenog između tužiteljice ERB, s prebivalištem u [adresa] (ranija adresa: Zagreb, Bolnička cesta 97), OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa] (ranija adresa sjedišta: Zagreb, Petrinjska 59), upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080002366, osobni identifikacijski broj (OIB): 53056966535, potvrđen dana 20. lipnja 2005. godine po Javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba, Maksimirska 3, pod brojem ovjere OU- 865/2005, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, koja odredba je sadržana u dijelu članka 1. koji glasi:

„.Kunska protuvrijednost CHF (…) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. ”

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa] (ranija adresa sjedišta: Zagreb, Petrinjska 59), upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080002366, osobni identifikacijski broj (OIB): 53056966535, da tužiteljici ERB, s prebivalištem u [adresa] (ranija adresa: Zagreb, Bolnička cesta 97), OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 10.344,20 EUR, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos 1,15 EUR od dana 01.09.2005. pa do isplate;

- na iznos 2,32 EUR od dana 01.10.2005. pa do isplate;

- na iznos 2,37 EUR od dana 01.11.2005. pa do isplate;

- na iznos 3,42 EUR od dana 01.12.2005. pa do isplate;

- na iznos 10,90 EUR od dana 01.11.2008. pa do isplate;

- na iznos 18,65 EUR od dana 01.01.2009. pa do isplate;

- na iznos 24,23 EUR od dana 01.02.2009. pa do isplate;

- na iznos 26,75 EUR od dana 01.03.2009. pa do isplate;

- na iznos 19,80 EUR od dana 01.04.2009. pa do isplate;

- na iznos 21,13 EUR od dana 01.05.2009. pa do isplate;

- na iznos 10,50 EUR od dana 01.06.2009. pa do isplate;

- na iznos 2,67 EUR od dana 01.07.2009. pa do isplate;

- na iznos 4,76 EUR od dana 01.08.2009. pa do isplate;

- na iznos 8,88 EUR od dana 01.09.2009. pa do isplate;

- na iznos 8,52 EUR od dana 01.10.2009. pa do isplate;

- na iznos 4,35 EUR od dana 01.11.2009. pa do isplate;

- na iznos 12,18 EUR od dana 01.12.2009. pa do isplate;

- na iznos 18,45 EUR od dana 01.01.2010. pa do isplate;

- na iznos 27,37 EUR od dana 01.02.2010. pa do isplate;

- na iznos 25,33 EUR od dana 01.03.2010. pa do isplate;

- na iznos 37,44 EUR od dana 01.04.2010. pa do isplate;

- na iznos 35,14 EUR od dana 01.05.201. pa do isplate

- na iznos 39,62 EUR od dana 01.06.2010. pa do isplate;

- na iznos 78,38 EUR od dana 01.07.2010. pa do isplate;

- na iznos 70,40 EUR od dana 01.08.2010. pa do isplate;

- na iznos 87,68 EUR od dana 01.09.2010. pa do isplate;

- na iznos 79,89 EUR od dana 01.10.2010. pa do isplate;

- na iznos 67,35 EUR od dana 01.11.2010. pa do isplate;

- na iznos 93,80 EUR od dana 01.12.2010. pa do isplate;

- na iznos 127,44 EUR od dana 01.01.2011. pa do isplate;

- na iznos 103,62 EUR od dana 01.02.2011. pa do isplate;

- na iznos 111,97 EUR od dana 01.03.2011. pa do isplate;

- na iznos 101,34 EUR od dana 01.04.2011. pa do isplate;

- na iznos 103,25 EUR od dana 01.05.2011. pa do isplate;

- na iznos 148,35 EUR od dana 01.06.2011. pa do isplate;

- na iznos 149,68 EUR od dana 01.07.2011. pa do isplate;

- na iznos 186,60 EUR od dana 01.08.2011. pa do isplate;

- na iznos 167,63 EUR od dana 01.09.2011. pa do isplate;

- na iznos 146,87 EUR od dana 01.10.2011. pa do isplate;

- na iznos 144,65 EUR od dana 01.11.2011. pa do isplate;

- na iznos 143,05 EUR od dana 01.12.2011. pa do isplate;

- na iznos 152,95 EUR od dana 01.01.2012. pa do isplate;

- na iznos 161,58 EUR od dana 01.02.2012. pa do isplate;

- na iznos 162,74 EUR od dana 01.03.2012. pa do isplate;

- na iznos 156,77 EUR od dana 01.04.2012. pa do isplate;

- na iznos 160,80 EUR od dana 01.05.2012. pa do isplate;

- na iznos 163,56 EUR od dana 01.06.2012. pa do isplate;

- na iznos 158,92 EUR od dana 01.07.2012. pa do isplate;

- na iznos 160,14 EUR od dana 01.08.2012. pa do isplate;

- na iznos 156,66 EUR od dana 01.09.2012. pa do isplate;

- na iznos 149,14 EUR od dana 01.10.2012. pa do isplate;

- na iznos 157,15 EUR od dana 01.11.2012. pa do isplate;

- na iznos 161,00 EUR od dana 01.12.2012. pa do isplate;

- na iznos 158,30 EUR od dana 01.01.2013. pa do isplate;

- na iznos 143,18 EUR od dana 01.02.2013. pa do isplate;

- na iznos 156,03 EUR od dana 01.03.2013. pa do isplate;

- na iznos 157,15 EUR od dana 01.04.2013. pa do isplate;

- na iznos 152,12 EUR od dana 01.05.2013. pa do isplate;

- na iznos 136,46 EUR od dana 01.06.2013. pa do isplate;

- na iznos 136,06 EUR od dana 01.07.2013. pa do isplate;

- na iznos 139,90 EUR od dana 01.08.2013. pa do isplate;

- na iznos 146,07 EUR od dana 01.09.2013. pa do isplate;

- na iznos 154,61 EUR od dana 01.10.2013. pa do isplate;

- na iznos 150,21 EUR od dana 01.11.2013. pa do isplate;

- na iznos 153,33 EUR od dana 01.12.2013. pa do isplate;

- na iznos 156,87 EUR od dana 01.01.2014. pa do isplate;

- na iznos 142,20 EUR od dana 01.02.2014. pa do isplate;

- na iznos 146,36 EUR od dana 01.03.2014. pa do isplate;

- na iznos 145,00 EUR od dana 01.04.2014. pa do isplate;

- na iznos 140,40 EUR od dana 01.05.2014. pa do isplate;

- na iznos 138,93 EUR od dana 01.06.2014. pa do isplate;

- na iznos 139,59 EUR od dana 01.07.2014. pa do isplate;

- na iznos 144,81 EUR od dana 01.08.2014. pa do isplate;

- na iznos 149,21 EUR od dana 01.09.2014. pa do isplate;

- na iznos 148,30 EUR od dana 01.10.2014. pa do isplate;

- na iznos 152,10 EUR od dana 01.11.2014. pa do isplate;

- na iznos 154,68 EUR od dana 01.12.2014. pa do isplate;

- na iznos 153,16 EUR od dana 01.01.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.02.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.03.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.04.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.05.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.06.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.07.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.08.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.09.2015. pa do isplate;

- na iznos 155,23 EUR od dana 01.10.2015. pa do isplate;

- na iznos 872,81 EUR od dana 27.06.2005. pa do isplate

obračunato za razdoblje do dana 31. prosinca 2007. po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od dana 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od dana 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice na isplatu sljedećih iznosa:

- 6.109,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015. pa do isplate;

- 1.234,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015. pa do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 23.598,63 EUR uvećana za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do dana 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od dana 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice na način kako je to učinjeno podneskom od 13. siječnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 957,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 14. ožujka 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu broj 069-50- 2898052 temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 138.400,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

1.1. Člankom 7. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika, za CHF, važećem na dan dospijeća. Također je istim člankom ugovoreno i kako se uplate po kreditu „valutiraju“ s datumom odobrenja računa banke. Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% naknade na iznos kredita.

1.2. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), tužiteljica i tuženik sklopili su dana 2. veljače 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-2898052 (u daljnjem tekstu: Dodatak). Navedenim Dodatkom izvršena je konverzija Ugovora o kreditu, na način da je otplata obveze iz osnovnog ugovora u CHF umjesto za valutnu klauzulu u CHF vezana za valutnu klauzulu u EUR te se umjesto ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF primjenjuje kamatna stopa koju tuženik primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom u EUR.

1.3. Radi se o tipskom ugovoru o kreditu koji je sastavio tuženik, a tužiteljici je samo bio dan na potpis. Naime, predmetni ugovor imao je unaprijed formulirane odredbe o kojima se nije pregovaralo te je ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu jer je isti propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica je kod javnog bilježnika solemnizirala ugovor o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i o sadržaju istog tužiteljica nije pregovarala s tuženikom. Ista je samo bila obaviještena o tome koliko iznosi rata kredita, kada dospijeva te je tužiteljici od strane djelatnika tuženika navedeno da se radi o najpovoljnijem kreditu na tržištu za njene potrebe.

1.4. S druge strane, tuženik je imao saznanja o svim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, a kredit u CHF je prikazivao kao povoljniji, bez mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je tužiteljica, imajući povjerenje prema kreditnoj instituciji, prezentirane okolnosti prihvatila kao točne.

1.5. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od dana 3. rujna 2019. i presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik u ugovorima koji su sklapani u isto vrijeme kada i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužiteljice) zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača (ovdje tužiteljice) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da je sud u pojedinačnim parnicama potrošača vezan za utvrđenja iz kolektivne parnice u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Poziva se i na čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09, sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine broj 41/14 i 110/15). S tim u vezi, iz dokumentacije koja je dostavljena uz ovu tužbu proizlazi nepoštenost, odnosno ništetnost odredba o ugovaranju valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka jer je riječ o Ugovoru o kreditu koji je sklopljen unutar razdoblja za koje je u citiranim presudama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (članak 1. i 7. Ugovora o kreditu), zatim sadrži ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.7. Tužiteljica je kao potrošač u dobroj vjeri stupila u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja kupnje nekretnine. Pritom joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, bez da su joj predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime povezani rizici. Također, na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogla utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima.

1.8. Ugovor o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Prosječni korisnik kredita, pa tako i tužiteljica, u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok je određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO.

1.9. Tužiteljica ističe kako je ništetnošću ugovorene valutne klauzule značajno oštećena te joj provedenom konverzijom ugovora nije vraćen iznos preplate dotadašnjih uplata na koji ima pravo. Konverzijom je kredit u CHF pretvoren u kredit kao da se radi o kreditu u EUR-ima. Obavljene uplate su konvertirane u iznose u eurima, a ukupan zbroj svih obveza po kreditu konvertiranih u eure je umanjen za uplate konvertirane u eure te je dao manje plaćeni iznos na ime kredita u eurima. Anuitet se sastoji od redovne kamate i otplatne kvote odnosno dijela kojim se umanjuje glavnica, a prilikom konverzije uzet je u obzir cjelokupan iznos anuiteta. Tom prilikom nije uopće utvrđivana razlika koja potječe iz ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koju tužiteljica potražuje u ovome postupku. S tim u vezi, prema izračunu tužiteljice, kada se od umnoška nedospjele glavnice izražene u valuti EUR (69.780,03 EUR) i srednjeg tečaja HNB-a za EUR na dan provedbe konverzije (30.09.2015. godine, 7,632078) koji umnožak iznosi 532.566,63 kn, oduzme umnožak glavnice kredita u valuti CHF na dan provedbe konverzije (100.411,25 CHF) i srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan korištenja kredita (27.06.2005. godine – tečaj 4,751594) koji umnožak iznosi 477.113,49 kn, dobije se iznos od 55.453,14 kn / 7.359,80 EUR koji je tužiteljica preplatila u trenutku provedbe konverzije, a koji iznos nije bio tužiteljici priznat prilikom provedbe konverzije.

1.10. U skladu s člankom 3. Ugovora o kreditu banka je tužiteljici zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanju kredita od 1,00 % iznosa kredita, odnosno 1.384,00 CHF, odnosno 6.576,21 kn / 872,81 EUR. Navedena naknada naplaćena je dana 27.06.2005. godine prilikom isplate plasmana u primjenom srednjeg tečaja banke koji je važio na dan 27.06.2005. godine, i iznosio 4,751594. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina navedene naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnima. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Dakle, pozicija tužiteljice i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedenom Direktivom propisuje se i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužiteljica može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, a u konačnici i ništetnom.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Svrha Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani, kao što je predmetni. Tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutu EUR. Posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između stranaka i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom uz valutu EUR, uvažavajući sve eventualne preplate pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti.

2.1. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj, apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Nisu se izvodili nikakvi dokazi jesu li sporne odredbe ovog ugovora o kreditu nepoštene, niti je to tužitelj dokazao ili predložio dokaze. Teret dokaza nepoštenosti je na tužitelju.

2.2. Sporna valutna klauzula je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pregovaralo te nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao te je podnio zahtjev za kredit.

2.3. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

2.4. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti

2.5. Osporio je stav tužiteljice da je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30.9.2015., a iako je odredbom čl. 19. c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi. Tužitelj, dakle, smatra kako mu tuženik dodatno nešto duguje jer je konverziju proveo u skladu s prisilnim zakonskim odredbama, a ne na način kako tužitelj smatra da je konverziju trebalo provesti (ili propisati). Tuženik u tom smislu ponavlja stav VSRH da korisnici eventualno mogu imati zahtjeve ako konverzija nije provedena u skladu sa strogim zakonom, a što ovdje nije slučaj

2.6. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj obzirom da se isto temelji na otplatnom planu u CHF koji je retroaktivno izmijenjen kao da nikada nije ni postojao. Osim toga, isto je usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit.

2.7. Istaknuo je i prigovor radi prebijanja te je za slučaj da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, predložiti sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 23.598,63 EUR, što predstavlja iznos za koje je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica, koji je nesporno utvrđen među strankama u čl. 5. Dodatka.

2.8. Iznos sporne naknade za korištenje kredita je točno i jasno određen, odredba o tome je jasna, lako uočljiva i razumljiva, obveza tužiteljice je u tom dijelu određena. Iz iste odredbe je mogao izračunati i razumjeti postotak iznosa te shvatiti financijske obveze. Tužiteljica ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik osporava da bi u ugovoru trebao navoditi na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na st. 13-16 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 17 spisa, u dopise na str. 23-26 spisa, u arhivu tečajne liste na str. 27-31 spisa, u dopis na str. 32-36 spisa, u otplatni plan na str. 37-40 spisa, u prijepis knjigovodstvene kartice na str. 33-40 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 41-52 spisa, u pregled izvršenih uplata na str. 53-55 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 56-59 spisa s otplatnim planom na str. 60-69 spisa,u dopis s otplatnim planom na str. 88-105 spisa, u izjavu o prihvatu izračuna konverzije na tr. 105 spisa, u dopis na str. 106 spisa, u otplatni plan na str. 108-111 spisa, u izvještaj na str. 116-119 spisa, u ponudu na str. 146-151 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu Darfin d.o.o., izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka i saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja te svjedoka LR.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika na okolnosti koje su vidljive iz potvrde o solemnizaciji ugovora o kreditu koju je potpisao, a od dokaznog prijedloga za saslušanjem radnika tuženika, tuženik je odustao.

4. Podneskom od 13. siječnja 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i istog uskladio sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

4.1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, a podredno je za uvećani iznos tužbenog zahtjeva istaknuo prigovor zastare.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5.1. Tužiteljica je naknadnim podneskom u tehničkom smislu preinačila tužbu, zbog čega je sud po čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog financijskog vještačenja jer je isto ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, radi se o preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) te je ista moguća i dopuštena. Uskraćivanje tužiteljici mogućnosti usklađivanja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka bilo bi protivno osnovnim načelima postupka i konvencijskom pravu na pravično suđenje.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu, ali je bila sporna visina tužbenog zahtjeva i osnovanost istog kao i je li nastupila zastara sporne tražbine.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, stranke su kao kreditor i korisnik kredita 17. lipnja 2005. zaključile ugovor o kreditu. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 138.400,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u stambenu svrhu. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje. Korisnik kredita se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF kod otplate anuiteta kredita.

11.1. Sud je odbio dio deklaratornog tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoren iznos kredita u valuti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita jer je ugovaranje i isplata glavnice kredita korisniku kredita dozvoljena uz primjenu valutne klauzule u CHF na dan isplate kredita, a ništetna je samo odredba kojom se vraćanje kredita ugovorilo uz valutnu klauzulu u CHF i to prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća pojedinih mjesečnih anuiteta.

12. Prigovor zastare u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to za tražbinu po osnovi valutne klauzule nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

12.1. Nadalje, u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) koja je moguća i dopuštena, kao u konkretnom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, a ne naknadnim povećanjem tužbenog zahtjeva.

12.2. Ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

13.1. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., E,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. Na tu okolnost sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe i to za kupnju stana s obzirom da kao obitelj nisu imali riješeno stambeno pitanje. U tu svrhu je utrošen cjelokupni kreditni iznos. Nije u to vrijeme bila vlasnica obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. Ništa joj u banci nije objašnjeno vezano uz valutni rizik. Ponuđen im je ugovor pod uvjetima koje je banka sama sastavila i imali su mogućnost taj ugovor potpisati ili ne. Raspitivali su se o uvjetima kreditiranja te kod banke nisu vođeni nikakvi pregovori. Dobili su ugovor kojeg su kratko mogli pročitati i onda potpisati ili ne potpisati. Pojam valutne klauzule joj je bio jasan, ali joj ništa posebno nije bilo jasno vezano uz uvjete ugovaranja. Anuiteti kredita odjednom su rapidno narasli, ali ne zna na koje iznose jer je od tada prošlo jako puno vremena. Banka joj se sama obratila i ponudila zaključenje ugovora o konverziji. Pri tome nije spomenuto ništa u smislu da bi potpisivanjem ugovora o konverziji kredita u kredit u EUR izgubila pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Kredit je osobno plaćala, a suprug je bio jamac po kreditu. Što se tiče jednokratne naknade za obradu kredita rečeno joj je koliko je, ali se zbog proteka vremena ne sjeća koliko je iznosila. Ništa joj nije objašnjeno o tome na što se ta naknada za obradu kredita odnosi. Ništa joj nije bilo obrazloženo vezano uz valutnu klauzulu niti za promjenjivu kamatnu stopu. Nije joj objašnjeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na valutu CHF. Da je to znala, ne bi potpisala ovakav ugovor. Ugovor je pročitala, ali je to sve bilo vrlo kratko. Nije tražila nikakav drugi kredit osim ovoga u CHF. Bila je svjesna da je kredit vezan uz valutnu klauzulu, ali nije znala da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije pokušala promijeniti valutu CHF u valutu EUR prema čl. 9. Ugovora. Ne sjeća se je li bila svjesna da je ulazna naknada u ugovoru određena u točno određenom postotku. Nije uopće imala priliku tražiti bilo kakva dodatna pojašnjenja po ugovoru o kreditu. To iz razloga što je banka sastavila ugovor te što je imala mogućnost kratko pročitati ugovor i odlučiti se za potpisivanje. Mogla je potpisati takav ugovor ili u suprotnom ne bi mogla dobiti kredit. Ni jedan drugi kredit joj nije ponuđen osim u CHF.

14.1. Svjedok LR, suprug tužiteljice, iskazao je da je predmetni ugovor zaključio u svojstvu sudužnika. Bio je prisutan u banci kad su tražili kredit u svrhu rješavanja stambenog pitanja za njihovu obitelj. Banka im je ponudila kredit u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF te je taj ugovor supruga potpisala. I on je ugovor potpisao. Cjelokupni iznos je utrošen u tu svrhu. Nisu mogli utjecati ni na koji sadržaj ugovornih odredbi, već su samo mogli potpisati ugovor o kreditu ili to odbiti. Taj kredit im je bio potreban. Banka je sastavila ugovor. Nije im ponuđen drugi kredit, a u vezi objašnjavanja valutnog rizika vezanog uz CHF ništa im nije objašnjeno. Nije im rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Mjesečni anuiteti su znatno rasli, međutim, nisu poduzimali ništa radi mijenjanja valute. Ne sjeća se zašto su pristupili zaključenju ugovora o konverziji. Tom prilikom im nije objašnjeno da bi zaključenjem ugovora o konverziji izgubili pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja. Ništa im nije objašnjeno vezano uz jednokratnu naknadu za obradu kredita. Znao je da je ona ugovorena. Ne sjeća se je li znao da je ugovorena u određenom postotku. Da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, ne bi potpisao ovaj ugovor o kreditu. Nekretnina koja je kupljena kreditnim sredstvima iz ovog ugovora o kreditu služila je isključivo za život njihove obitelji, nikad nije stan iznajmljivan niti je u istom obavljana bilo kakva djelatnost ili bila registrirana u tom stanu. Anuitete kredita plaćala je supruga, ona je i podigla kredit, a on je bio sudužnik.

15. Sud je iskaz tužiteljice i svjedoka LR prihvatio kao životno logičan i uvjerljiv, a ni iz odredbi samog ugovora ne proizlazi da bi kredit bio tražen ili odobren u bilo kakve komercijalne svrhe.

16. Kako prema čl. 138. a Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP), kasnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

17. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

18. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik druge dokaze na ovu okolnost nije predlagao, već je od saslušanja zaposlenika tuženika tijekom postupka odustao, a saslušanje javnog bilježnika na predložene okolnosti nepotrebno jer se o tim okolnostima može utvrđivati iz pismenih dokaza u spisu. Javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima prije zaključenja ugovora o kreditu.

19. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice i svjedoka da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Upravo je banka bila ta koja je ponudila zaključenje ovakvog ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF. Službenici banke su u svakom slučaju morali znati da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti tečaj kune u odnosu na EUR te su o tome trebali obavijestiti potrošače.

20. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti (na što ne utječe činjenica je li u ovoj parnici postavljen ili ne tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi odnosno je li isti odbijen ili ne) i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502.c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

20.1. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Ni na ovo tužiteljičino pravo ne utječe činjenica je li u ovoj parnici postavljen ili ne tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

20.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

20.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20.4. Tužiteljičin zahtjev za isplatu razlike anuiteta je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem otplatnih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

21. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je financijskim vještačenjem.

21.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Darfin d.o.o. iz Zagreba utvrđeno je da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za koju je utvrđen više plaćeni iznos jest 9.471,39 EUR.

21.2. Razlika anuiteta za koje je utvrđen manje plaćeni iznos jest -814,57 EUR.

21.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.109,32 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 68.545,44 EUR odnosno 523.144,14 kn. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 100.411,25 CHF odnosno 477.113,49 kn. Razlika između ova dva iznosa jest 21.682,92 kn. Prema dodatku broj KONV-01/2016 utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. od 1.234,59 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.422,51 kn.

21.3. Prijedlozi za izračune usporedbom s kreditom u kunama nisu bili u zadatku vještaka te je takav prijedlog za dopunom neosnovan.

21.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer su isti dani stručno, detaljno i obrazloženo, temeljem relevantne dokumentacije, time da smatra da tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom.

21.5. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

21.6. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21.7. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. U odnosu na iste bi nastupila i zastara jer tuženik kao trgovac, a ne potrošač, nije vezan učincima kolektivne tužbe i presude u odnosu na početak tijeka zastarnog roka od 5 godina.

21.8. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita (6.109,32 EUR). Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Isto nije ni činjenično iznosila. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

21.9. Tužiteljici također ne pripada ni njezin manjak utvrđen prilikom konverzije kredita jer se radi o manje plaćenom iznosu (1.234,59 EUR), a ne o preplaćenom iznosu, što je utvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka.

22. U odnosu na jednokratnu naknadu valja reći da osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu prema ponudi banke koja je sadržavala i spornu administrativnu naknadu, okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito potvrđuje da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Sud smatra da je time povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Smatra da, time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

22.1. Iako se pojedine Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu Europske unije načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava Europske unije te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

22.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze

22.3. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) odnosno o njenoj krajnjoj svrsi. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Sud Europske unije je svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne naknade.

22.4. Visina jednokratne (ulazne) naknade nije bila sporna, kao ni naplata iste (872,81 EUR).

23. Kako se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

23.1. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

23.2. Povodom prigovora radi prijeboja kojeg je u odgovoru na tužbu istaknuo tuženik valja reći da se iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica prilikom konverzije, prema sadržaju Dodatka ugovoru o kreditu, ne može smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao, već je isti predstavljao isključivo umanjivanje obveze tužitelja iz konverzije sukladno strogim zakonskim odredbama i to iznosom koji je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora. Ista novčana obveza je u toj visini po Dodatku ugovora o kreditu prestala sporazumom stranaka.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023).

24.1. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 58,48% (10.344,20/17.688,11), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (58,48%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (58,48%-41,52%=16,96%), dobiva se iznos od 16,96% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

24.2. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-250 bodova), trošak zastupanja na ročištu 2. srpnja 2024., 12. studenoga 2024. i 5. veljače 2025. (tbr. 9/1-250 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. ožujka 2024. i 13. siječnja 2025. (tbr. 8/1-250 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude 14. ožujka 2025. (tbr. 9/3 – 50 bodova), što ukupno iznosi 1.550,00 bodova ili 3.100,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 775,00 EUR, što ukupno iznosi 3.875,00 EUR, što umanjeno za postotak uspjeha tužiteljice u parnici od 16,96% iznosi 657,20 EUR.

24.3. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 957,20 EUR.

24.5. Tužiteljica je po zakonu oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao potrošač te joj sud nije mogao dosuditi trošak sudskih pristojbi. Trošak sastava podnesaka od 27. i 30. siječnja 2025. nije ocijenjen neophodnim troškom jer se u podnesku od 13. siječnja tužiteljica mogla očitovati i na podnesak tuženika od 2. siječnja 2025. Na glavnoj raspravi održanoj 5. veljače 2025. mogla se očitovati na tuženikovo protivljenje preinaci tužbe jer joj je za tu glavnu raspravu priznat trošak te je zato nepotreban bio i podnesak od 30. siječnja 2025., a preostali dio sadržaja podneska od 30. siječnja 2025. odnosi na već ranije istaknute činjenične navode. Trošak sastava podneska od 20. studenoga 2024. odnosi se na obavijest o plaćanju predujma, a uplata predujma vidljiva je i u evidencijama računovodstva ovoga suda.

24.4. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

24.5. Troškovi sudskih pristojbi tužiteljici nisu nastali jer je po zakonu oslobođena plaćanja istih kao potrošač. U tom je dijelu zahtjev tužiteljice za troškovima postupka odbijen kao neosnovan. Trošak vezan uz prijevoz i izbivanje iz pisarnice zbog svrsishodne delegacije ovog predmeta bit će obuhvaćen posebnim rješenjem.

24.6. Rješenje o troškovima delegacije uslijedit će u posebnom pismenom rješenju.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 14. ožujka 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Tomislav Radelić, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284

2. Odvj. Mateo Mandić, Zagreb, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5

3. eOglasna ploča suda