Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-661/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja JOAN d.o.o., OIB 36875289358, Postira (Općina Postira), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Macura, odvjetnik u Zagrebu, Cvijete Zuzorić 29, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić i ostali odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. veljače 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja ER, ŽR i AR i punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  je

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.2. iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 25.08.2011. god., broj ugovora: 110826214528, zaključenog između tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 52508873833, kao Banke, i tužitelja JOAN d.o.o., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 36875289358, kao korisnika kredita, a koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Mili Čipćić iz Splita pod poslovnim brojem OV-6224/11 od 30.08.2011. god., u dijelu odredbe navedenog članka koja glasi: „… s tim da je u takvom slučaju dužan platiti Banci naknadu u iznosu koji je predviđen Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.“.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.2. iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 20.02.2014. god., broj ugovora: 140220058456,zaključenog između tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 52508873833, kao Banke, i tužitelja JOAN d.o.o., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 36875289358, kao korisnika, a koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Ervinu Kuzmaniću iz Supetra pod poslovnim brojem OV-794/2014 od 21.02.2014. god., u dijelu odredbe navedenog članka koja glasi: „… uz obvezu plaćanja naknade na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sve sukladno Odluci o tarifi naknada Banke.“.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.2. iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 10.04.2017. god., broj ugovora: 170406414317, zaključenog između tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 52508873833, kao Banke, i tužitelja JOAN d.o.o., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 36875289358, kao korisnika kredita, a koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Dinku Martinoviću iz Supetra pod poslovnim brojem OV- 1921/17 od 14.04.2017. god., u dijelu odredbe navedenog članka koja glasi: „… s tim da je u takvom slučaju dužan platiti Banci naknadu u iznosu koji je predviđen Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.“

IV Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., u roku od petnaest dana platiti tužitelju JOAN d.o.o., iznos od 20.471,37 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. studenoga 2022. po stopi koja se u razdoblju od 30. studenoga 2022. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Odbija se zahtjev tužitelja JOAN d.o.o. da mu tuženik OTP banka d.d. plati zatezne kamate na iznos od 20.471,37 EUR po stopi višoj od one određene u točki IV izreke ove presude.

VI Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju JOAN d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.751,18 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII Odbija se zahtjev tužitelja JOAN d.o.o. da mu tuženik OTP banka d.d. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. ožujka 2025. do isplate, kao i da mu na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.751,18 EUR plati zatezne kamate po stopi višoj od one određene u točki VI izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbene zahtjeve da sud utvrdi da su ništetne odredba članka 6.2 Ugovora o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011. (broj ugovora:110826214528) i to u dijelu odredbe koji glasi: "s tim da je u takvom slučaju dužan platiti Banci naknadu u iznosu koji je predviđen Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.“, potom članka 6.2. iz ugovora o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014. (broj ugovora:140220058456) i to u dijelu odredbe koji glasi: "uz obvezu plaćanja naknade na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sve sukladno Odluci o tarifi naknada Banke.“ te članka 6.2 ugovora o dugoročnom kreditu od 10. travnja 2017. (broj ugovora:170406414317) u dijelu odredbe navedenog članka koja glasi: "s tim da je u takvom slučaju dužan platiti Banci naknadu u iznosu koji je predviđen Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.“.

2. Istaknuo je tužitelj i zahtjev da mu tuženik plati 20.417,37 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. studenoga 2022. do isplate.

3. Izjavio je tužitelj da je s tuženikom kao davateljem kredita u razdoblju od 2011. do 2017. sklopio tri ugovora o kreditu radi financiranja izgradnje i opremanja tužiteljevih brodova m/b Harmonia, m/b Melody i m/b Yolo i to 25. kolovoza 2011. ugovor o dugoročnom kreditu 110826214528, 20. veljače 2014. ugovor o dugoročnom kreditu 140220058456 i 10. travnja 2017. ugovor o dugoročnom kreditu 170406414317.

4. Izjavio je da je krajem 2022. odlučio refinancirati otplatu kredita i da je u tu svrhu s Erste & Steiermarkische Bank d.d. sklopio ugovor o kreditu i da je sredstvima tog kredita prijevremeno otplatio kredite temeljem ugovora zaključenih s tuženikom. No, da mu je tuženik 29. studenoga 2022. nezakonito i neosnovano naplatio naknadu za prijevremeni povrat sredstava iz ugovora o dugoročnom kreditu iz 2011. u iznosu od 1.121,48 EUR, naknadu za prijevremeni povrat sredstava iz ugovora o kreditu iz 2014. u iznosu od 3.807,67 EUR i naknadu za prijevremeni povrat sredstava iz ugovora o kreditu iz 2017. u iznosu od 15.542,22 EUR, odnosno ukupno 20.471,37 EUR.

5. Izjavio je tužitelj da je tuženik pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita uredio unaprijed formuliranom odredbom u sva tri ugovora o kreditu kojim je predvidio da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan platiti naknadu koja je predviđena ili će biti predviđena internim odlukama tuženika. Člankom 6.2 ugovora o kreditu iz 2011. da je određeno da je tužitelj u slučaju prijevremene otplate kredita dužan tuženiku platiti naknadu u iznosu koji je predviđen Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti. Člankom 6.2. Ugovor o kreditu iz 2014. da je uređeno da je tužitelj u slučaju prijevremene otplate kredita obvezan platiti tuženiku naknadu na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sve sukladno Odluci o tarifi naknada Banke (tj. tuženika). Člankom 6.2. Ugovor o kreditu iz 2017. da je određeno da je tužitelj u slučaju prijevremene otplate kredita dužan tuženiku platiti naknadu u iznosu koji je predviđen Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.

6. Izjavio je tužitelj da temeljem prethodno spomenutih odredbi ugovora tuženik nije mogao steći pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita jer je tuženikovo pravo protivno izričitim uvjetima propisanim prisilnim odredbama članka 1024. stavaka 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima, odnosno s ciljem zaobilaženja izričite zakonske zabrane. Izjavio je da je jedina namjera tuženika bila ta da naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita anulira izmaklu dobit radi gubitka kamata i na taj način nezakonito penalizira tužitelja za prijevremeno ispunjenje njegove obveze po ugovorima o kreditu. K tome, izjavio je da bi tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita imao pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz radnje potrebne s prijevremenim zatvaranjem kredita, a ne pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pored toga izjavio je da je tekst sklopljenih ugovora o kreditu tuženik unaprijed sastavio i da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o članku 6.2 sva tri ugovora. Na taj način tužitelj da je stavljen u poziciju da tuženiku mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na što ne može utjecati, kao što ne može utjecati niti na visinu naknade koja se formira na nepoznat način, odnosno jednostranom odlukom tuženika.

7. U konačnici, zaključio je tužitelj da su odredbe članaka 6.2 iz ugovora o kreditu protivne članku 1024. Zakona o obveznim odnosima, a i nepoštene, pa da su ništetne, radi čega je istaknuo zahtjeve za utvrđenje ništetnosti i slijedom toga i zahtjev da tuženik vrati što je stekao na temelju ništetnih odredbi ugovora.

8. Radi dokazivanja istinitosti navoda sadržanih u tužbi tužitelj je predložio sudu izvesti dokaze čitanjem isprava ugovora o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011., ugovora o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014., ugovora o dugoročnom kreditu od 10. travnja 2017., pisma namjere od 7. studenoga 2022., potvrda o potpunoj otplati ugovora o kreditu, potvrde Erste & Steiermärkische Bank d.d. o plaćanju naknada za prijevremeni povrat, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ER.

9. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu.

10. Priznao je tuženik činjenicu da je s tužiteljem 25. kolovoza 2011. sklopio ugovor o kreditu, kao i da je odredbom članka 6. stavka 6.2. ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita za slučaj da korisnik kredita odluči vratiti kredit i prije isteka ugovorenih rokova.

11. Izjavio je da je radi financiranja ugovora o dugoročnom kreditu sklopljenog 25. kolovoza 2011. za tužitelja kao krajnjeg korisnika kredita, s Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak sklopio ugovor o kreditu broj: 2200-1228/11 od 23.05.2011., kojim je Hrvatska banka za obnovu i razvitak tuženiku odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 4.411.810,00 kn, koji iznos predstavlja protuvrijednost od 598.124,50 EUR, a kojim je u konačnici regulirano i kreditiranje tužitelja kao krajnjeg korisnika kredita.

12. Priznao je tuženik činjenicu da je s tužiteljem 20. veljače 2014. sklopio ugovor o kreditu i da je odredbom članka 6. stavka 6.2. ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita za slučaj da korisnik kredita odluči vratiti kredit i prije isteka ugovorenih rokova

13. Priznao je tuženik činjenicu da je s tužiteljem 10.travnja 2017. sklopio ugovor o kreditu i da je člankom 6. stavkom 6.2. ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita za slučaj da korisnik kredita odluči vratiti kredit i prije isteka ugovorenih rokova. Izjavio je da je radi financiranja tog ugovora za tužitelja kao krajnjeg korisnika kredita s Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak sklopio ugovor o kreditu broj: T-7/17 od 20.03.2017., kojim je Hrvatska banka za obnovu i razvitak odobrila i stavila tuženiku na raspolaganje kredit u iznosu od 9.000.000,00 kn, a koji iznos predstavlja protuvrijednost od 1.203.268,40 EUR, a kojim je u konačnici regulirano i kreditiranje tužitelja kao krajnjeg korisnika kredita.

14. Priznao je tuženik i činjenicu da je tužitelj platio naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosima navedenim u tužbi 29. studenoga 2022. u skladu s pismom namjere od 7. studenoga 2022. u kojem je naznačeno da je u skladu s ugovorima o dugoročnom kreditu tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti i naknadu za prijevremeni otplatu kredita.

15. Izjavio je da su stranke nakon sklapanja ugovora o dugoročnom kreditu sklopile više dodataka osnovnim ugovorima. Iz toga da je zaključiti da su stranke prije, ali i tijekom trajanja ugovornog odnosa pregovarale o svim uvjetima kredita i njegovim izmjenama, ovisno o poslovanju i ostvarivanju prihoda tužitelja. Osim toga da su stranke ugovorima o dugoročnom kreditu ugovorile i to da je tuženik kao kreditor bio ovlašten naplatiti naknadu u skladu s općim aktima naknadu za prijevremenu otplatu kredita i da je ta ugovorna odredba potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva te da se tužitelj kao korisnik kredita s tim složio i nije isticao nikakve prigovore ili primjedbe. Uz to, da tužitelj nije isticao nikakve primjedbe ili prigovore ni na dostavljeno mu pismo namjere od 7. studenoga 2022. u kojem je točno navedeno koliki iznos treba podmiriti i na što se pojedinačno odnose iznosi koje treba platiti u skladu s obvezama preuzetima Ugovorima o dugoročnom kreditu.

16. Izjavio je tuženik da je u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio ugovore o dugoročnom kreditu te se izrijekom i bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku kao kreditoru u slučaju prijevremene otplate kredita platiti ugovorenu naknadu.

17. Pored toga izjavio je da sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s jednom odredbom Zakona o obveznim odnosima ili kojeg drugog zakona, jer u vrijeme sklapanja ugovora o dugoročnom kreditu, a i danas niti jednim zakonskim propisom nije (bilo) zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene otplate kredita. Ugovaranje naknada za prijevremenu otplatu kredita da ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već da predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita. Izjavio je da su naplaćeni iznosi naknada za prijevremenu otplatu predmetnih kredita u iznosu od 1,50% ostatka nedospjelih glavnice i da ne predstavljaju bilo kakvu štetu ili ostatak redovne kamate. To da potvrđuje i činjenica da je naplaćeni iznos od 1.121,48 EUR temeljem ugovora o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011. manji od ostatka redovne kamate koju bi naplatio za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a koji iznosi 1.891,99 EUR. Nadalje, da je iznos naplaćen temeljem ugovora o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014. u iznosu od 3.807,67 EUR manji od ostatka redovne kamate koju bi naplatio za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a koji iznosi 7.520,35 EUR. Konačno da je naplaćeni iznos temeljem ugovora o dugoročnom kreditu od 10. travnja 2017. od 15.542,22 EUR nije ni u kakvoj korelaciji s iznosom preostale redovne kamate koju bi tuženik naplatio za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u iznosu od 84.102,55 EUR.

18. Izjavio je tuženik da je tužitelj potpisom ugovora o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011. potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita i da prihvaća sve važeće akte i isprave kreditora, pa tako, između ostalog i Odluku o naknadama s kasnijim izmjenama i dopunama, kao i da potpisom ugovora potvrđuje da poznaje odredbe akata i isprava kreditora iz odredbe čl. 14. st. 14.5. potvrđuju potpisom ugovora.

19. U ugovoru o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014. da je određeno da tužitelj izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita, da prihvaća važeće akte kreditora, pa tako, između ostalog, i Odluku o tarifi naknada s kasnijim izmjenama i dopunama, kao i da poznaje odredbe akata i isprava tuženika članka 10. stavka 10.4. Nadalje, da je odredbom članka 10. stavka 10.18. ugovoreno da se, ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama ugovora promijene pojedini propisi ili akti kreditora, ugovorne stranke obvezuju postupati po nastalim promjenama tih propisa i akata, odnosno po važećim propisima. I konačno da je odredbom članka 10. stavka 10.22. Ugovora o dugoročnom kreditu određeno da ugovorne stranke potpisom tog ugovora potvrđuju da su ugovor pročitale i razumjele, da ugovor predstavlja njihovu stvarnu i ozbiljnu volju, da prihvaćaju sva prava, ali i obveze koji iz njega proizlaze, kao i pravne posljedice koje za njih proizlaze zbog činjenice da je predmetni ugovor potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te da su se izrijekom odrekle prava na pobijanje istog.

20. Izjavio je tuženik da su ugovorima o dugoročnom kreditu ugovorne strane prihvatile primjenu Općih uvjeta poslovanja, Odluka o kamatama, Odluka o naknadama te drugih akata tuženika, kao i njihove kasnije izmjene i dopune. Jedan od tih akata tuženika, kojim se uređuje kreditiranje i Odluka o naknadama, kojom su propisane sve naknade koje se naplaćuju klijentima kao što su naknade za platni promet u zemlji, naknade za devizni platni promet, izdavanje kartica, tekuće račune, garancije i jamstva, kartične poslove, sefove, naknade za prijevremeno vraćanje kredita i dr. Odredbom članka VI (Krediti) stavak 1. točka 1.1.1.4. Odluke o naknadama koja je primijenjena u konkretnom slučaju da je propisano da u slučaju prijevremenog vraćanja kredita naknada kreditora iznosi 1,50% preostalog nedospjelog iznosa glavnice. Ta odredba da je tužitelju bila poznata. Ključno da je što se nakon sklapanja ugovora o dugoročnom kreditu ta naknada može samo smanjivati ovisno o otplati glavnice, a ne može se povećavati, jer što je više glavnice otplaćeno manji je ostatak glavnice na koji se ima obračunati naknada. U skladu s tim, da je tužitelj mogao odmah u trenutku sklapanja ugovora, a i kasnije tijekom otplate kredita lako utvrditi koliko točno iznosi ta naknada. Ta naknada da nije bila obvezujući dodatni teret za tužitelja, jer je tužitelj mogao nastaviti otplaćivati kredite do kraja sukladno rokovima i uvjetima iz ugovora i tada ne bi bio dužan platiti tu naknadu.

21. Izjavio je tuženik i to da naknade za prijevremeno vraćanje kredita predstavljaju odustatninu „sui generis“ specifičnu za ugovore o kreditu, gdje se iznos odustatnine veže uz ostatak nedospjele glavnice te da nije ni u kakvoj vezi s iznosom redovne kamate iz ugovora o kreditu.

22. Predložio je izvesti dokaze čitanjem ugovora o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 1. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 2. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 3. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 4. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, ugovora o kreditu broj: 2200-1228/11, ugovora o kreditu broj: broj: T-7/17, inicijalnih početnih otplatnih planova po ugovorima o dugoročnom kreditu, saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja

23. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu.

24. Izjavio je da prilikom sklapanja ugovora i kasnijih dodataka nije mogao uvjetovati tuženika da iz ugovora o kreditu izostavi sporne odredbe kojima se određuje tuženikova naknada za slučaj prijevremene otplate, iako je tražio izostavljanje odredbi. Određivanja visine predmetne naknade da je ostavljeno isključivo tuženiku, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Tuženik da se općenito i paušalno poziva na svoje akte kojima uređuje uvjete poslovanja i svoju odluku o naknadama (s kasnijim izmjenama i dopunama), a da ne navodi u čemu bi se sastojali navodni troškovi „angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa“, a što uostalom predstavlja redovno poslovanje banke koje obavljaju njezini djelatnici. Radi toga da se opravdano može zaključiti da predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tih ugovora.

25. Ispunjenje ugovorne odredbe o plaćanju nerealno i neopravdano visoke naknade zbog prijevremene otplate kredita da je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno s ravnotežom prava i obveza te jednakog omjera vrijednosti uzajamnih činidaba.

26. Izjavio je tužitelj i to da se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete jer prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim člankom 1024. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima i odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. Zakona o obveznim odnosima.

27. Uz to, da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može predstavljati svojevrsnu odustaninu od ugovora u smislu članka 306. Zakona o obveznim odnosima jer stranke nikad nisu ugovorile odustatninu.

28. Predložio je tužitelj izvesti dokaze saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ER, ŽR i AR te saslušanjem svjedoka BR, radnice tužitelja.

29. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi članka 6.2. ugovora o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011., članka 6.2. ugovora o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014. i odredba članka 6.2. iz ugovora o dugoročnom kreditu od 10. travnja 2017. u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 20.471,37 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. studenoga 2022. do isplate.

30. Radi utvrđenja bitnih činjenica za rješenje stranačkog spora sud je izveo dokaz čitanjem isprava ugovora o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011., ugovora o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014., ugovora o dugoročnom kreditu od 10. travnja 2017., pisma namjere od 7. studenoga 2022., potvrde o potpunoj otplati ugovora o kreditu, potvrde Erste & Steiermärkische Bank d.d. o plaćanju naknada za prijevremeni povrat, dodatka br. 1. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 2. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 3. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, dodatka br. 4. ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 110826214528, ugovora o kreditu broj: 2200-1228/11, ugovora o kreditu broj: broj: T-7/17, inicijalnih početnih otplatnih planova po ugovorima o dugoročnom kreditu i saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ER, ŽR i AR.

31. Sud nije izveo dokaz vještačenjem jer je tuženik priznao činjenice koje je tužitelj kanio dokazati vještačenjem, a člankom 221. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. dalje: ZPP) je propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice.

32. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka BR jer taj dokaz nije bilo potrebno izvesti za utvrđenje činjenica koje je tužitelj iznio i koje ima dužnost dokazati u ovoj parnici.

33. Nije bilo spora među strankama o postojanju slijedećih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o dugoročnom kreditu od 25. kolovoza 2011., ugovor o dugoročnom kreditu od 20. veljače 2014., ugovor o dugoročnom kreditu od 10. travnja 2017. i dodatke ugovorima

- da je tekst ugovora unaprijed pripremio tuženik

- da je tužitelj ispunio svoju obvezu iz kredita i vratio iskorišteni iznos novca prije nego je to bilo ugovoreno

- da je ugovorena obveza plaćanja naknade u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenih rokova

- da je tuženik obračunao naknadu i da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 29. studenoga 2022. u iznosu od 20.471,37 EUR.

34. Spor je među strankama nastao u odnosu na to:

- je li odredba članaka 6. stavka 6.2 sva tri ugovora o dugoročnom kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita protivna članku 1024. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.,126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) i stoga ništetna.

35. Člankom 6., stavkom 6.2 ugovora o dugoročnom kreditu 170406414317 ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenih rokova, ali samo uz prethodnu suglasnost tuženika i Hrvatske banke za obnovu i razvitak, s tim da je u takvom slučaju dužan platiti banci naknadu u iznosu koji je predviđen odlukom o naknadama za usluge koje obavlja Hrvatska banka za obnovu i razvitak važećom na dan vraćanja kredita.

36. Člankom 6. stavkom 6.2. ugovora o dugoročnom kreditu 140220058456 određeno da banka na zahtjev korisnika kredita može korisniku kredita odobriti prijevremenu otplatu kredita uz obvezu plaćanja naknade na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sukladno odluci o tarifi naknada banke.

37. Člankom 6. stavkom 6.2. ugovora o dugoročnom kreditu 110826214528 određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenih rokova, ali samo uz prethodnu suglasnost banke i Hrvatske banke za obnovu i razvitak s tim da je u takvom slučaju dužan platiti banci naknadu u iznosu koji je predviđen odlukom o naknadama za usluge koje obavlja Hrvatske banke za obnovu i razvitak važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.

38. Kod donošenja odluke o valjanosti prethodno navedenih odredbi stranačkih ugovora, trebalo je imati na umu određenja relevantnih odredbi ZOO-a kojima je uređen ugovorni odnos koji nastaje temeljem ugovora o kreditu, ali i odgovarajuće odredbe općeg dijela ZOO-a.

39. Prema članku 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

40. Prema članku 1022. ZOO-a ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku te se tim ugovorom utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

41. Prema članku 1024. stavcima 2.,3. i 4. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

42. Citirane odredbe članka 1024. predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

43. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

44. Tuženik je tvrdio da su sporne odredbe izraz načela slobode uređivanja obveznih odnosa i da nisu protivne prisilnom propisu, članku 1024. stavak 4. ZOO-a, jer njima nije ugovorena naknada štete zbog izgubljenih kamata da ta odredba predstavlja unaprijed ugovorene troškove. Kazao je da je naknada ugovorena ovisno o iznosu preostale neplaćene glavnice. Pored toga kazao je i da ta odredba predstavlja odustatninu sui generis. Iz tih argumenata tuženika, a osobito u nedostatku bilo kakvog dokaza da mu je zaista nastala kakva šteta zbog prijevremene otplate kredita, odnosno da su nastali točno određeni troškovi izvan troškova redovnog poslovanja tuženika u postupanju prilikom administrativnog postupanja uslijed vraćanja kredita prije ugovorenih rokova, zaključiti je da tuženiku nije nastala šteta, a osim toga i to da su okolnosti koje sada navodi kao razloge ugovaranja ove naknade, razlozi koje je nakon sklapanja ugovora, uslijed stranačkog spora, prezentirao kao moguće razloge zašto je naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena. Da je tome tako, dakle da naknada nije ugovorena za stvarne administrativne troškove, zaključiti je i iz činjenice da je naknada ugovorena u postotnom iznosu od iznosa preostale glavnice, pa je dakle različita za različite kredite, iako pretpostavlja istovjetne radnje prilikom postupanja kod prijevremenog vraćanja kredita. Tuženik ničim nije dokazao, a nije niti tvrdio da bi bilo kakvi troškovi bili varijabilni, odnosno ovisili o iznosu preostale neplaćene glavnice kredita. To dalje upućuje na zaključak da je prilikom sklapanja ugovora, ugovorena naknada upravo zato da bi se postigla naknada štete koja nije dopuštena, dakle naknada izmakle koristi zbog neostvarivanja dobiti od ugovorenih kamata.

45. Dakle, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već je tek navodio na što bi se mogla odnositi i to kao opravdanje valjanosti te odredbe. Stoga je opravdano zaključiti da odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Takva je odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je stoga i ništetna. Osim toga zastupnici po zakonu tužitelja su u iskazu izjavili da su pokušali pregovarati s tuženikom i postići da se sporne odredbe ne ugovaraju, no da tuženik na to nije pristao, a da je projekt izgradnje brodova financiran sredstvima kredita bio u tijeku i da su naprosto morali potpisati ugovor kakav je pripremio tuženik, a i da su prilikom prijevremene otplate ponovno tražili da ne plate naknadu, ali da im je rečeno da ako ne plate naknadu da neće moći ispuniti ugovor o kreditu prijevremeno. Dakle, osim što su odredbe protivne članku 1024. stavku 4. ZOO-a, očigledno je i ugovaranje tih odredbi protivno načelu savjesnosti i poštenja.

46. Zato je sud prihvatio tužiteljev zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba, članka člankom 6., stavkom 6.2 ugovora o dugoročnom kreditu 170406414317 u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti banci naknadu u iznosu koji je predviđen odlukom o naknadama za usluge koje obavlja Hrvatska banka za obnovu i razvitak važećom na dan vraćanja kredita. Prihvatio je sud i zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba člankom 6. stavkom 6.2. ugovora o dugoročnom kreditu 140220058456 u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu na iznos kredita koji se vraća prije dospjelosti, a sukladno odluci o tarifi naknada banke, kao i zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba člankom 6. stavkom 6.2. ugovora o dugoročnom kreditu 110826214528 u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti banci naknadu u iznosu koji je predviđen odlukom o naknadama za usluge koje obavlja Hrvatske banke za obnovu i razvitak važećom na dan vraćanja kredita prije dospjelosti.

47. Propisano je člankom 323. stavkom 1. ZOO-a da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

48. Prema tome tuženik je dužan vratiti tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je od tužitelja stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora.

49. Tuženik je priznao činjenicu da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 29. studenoga 2022. u iznosu od 20.471,37 EUR. Stoga je sud prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 20.471,37 EUR.

50. Osim toga, prema odredbi članka 1115. u vezi s odredbama članka 323. stavka 1. i članka 324. stavka 1. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od 20.471,37 EUR od 30. studenoga 2022. po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. u vezi s odredbom članka 22. stavka 4. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. Utoliko je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu u kojem je tužitelj tražio plaćanje kamata po stopi koja prelazi stopu zateznih kamata koje se primjenjuju o ostalim odnosima.

51. Stoga je o tužbenom zahtjevu odlučeno kao u izreci presude pod točkama I, II, III, IV i V.

52. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici. Stoga mu tuženik, sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a ima dužnost naknaditi troškove parničnog postupka. Sud je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, imao na umu vrijednost predmeta spora od 20.471,37 EUR i zahtjeve postavljene člankom 155. ZPP-a.

53. Tužitelju su bili potrebni za vođenje ove parnice troškovi sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 EUR prema Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023., dalje: Tarifa), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 2. prosinca 2024. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 3. veljače 2025. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak sastava podneska od 21. studenoga 2024. po punomoćniku odvjetniku, u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife).

54. Sukladno Tar br. 1.1. i Tar br. 2.1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 37/2023., dalje: Uredba), tužitelju su bili potrebni i troškovi sudske pristojbe tužbe u iznosu od 125,59 EUR i presude u iznosu od 125,59 EUR.

55. Dakle, tužitelju je trebalo priznati kao potreban za vođenje parnice ukupan trošak od 2.751,18 EUR, na koji iznos tuženik treba platiti zatezne kamate temeljem članka 151. stavku 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima prema članku 29. stavku 2. ZOO-a. Stoga je i zahtjev tužitelja da mu tuženik plati zatezne kamate na troškove parničnog postupka po višoj stopi trebalo odbiti.

56. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 21. siječnja 2025. u iznosu od 625,00 EUR jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje postupka. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR jer na tom ročištu tužitelja nije zastupao punomoćnik odvjetnik.

57. Sud je odbio dakle zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama.

58. Slijedom navedenog, o troškovima postupka je odlučeno kao u izreci presude pod točkama VI i VII.

U Splitu 14. ožujka 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvjetnik Petar Macura, putem e-Oglasne ploče sudova

- Odvjetnik Boris Anić, putem e-Oglasne ploče sudova

- U spis