Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-196/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010453464/2005. od 09. prosinca 2005. a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

II/ Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove isplati iznos 237,91 EUR-a (dvjestotridesetsedameura-devedesetjedancent) sa zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2006. pa do isplate i to po stopi od 15% do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužiteljici PH, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 250,00 EUR-a (dvjestopedeseteura) sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženica pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, budući da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Nadalje, navodi da je s tuženicom dana 09. prosinca 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010453464/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama temeljem kojeg Ugovora tuženica, kao kreditor daje tužiteljici, kao korisniku kredita iznos od 47.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Slavonske banke d.d. važeće na dan korištenja kredita na rok od 15 godina. Prilikom isplate/korištenja kredita 13. siječnja 2006., tuženica je tužiteljici naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,80% iznosa kredita, odnosno iznos od 237,91 EUR-a. Pri tome, ističe, kako je odredba čl. 6. predmetnog Ugovora, a kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1% od iznosa kredita, ništetna te je tuženica istu nezakonito naplatila. Nadalje, tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj tuženica nije imala zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, posebno iz razloga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 1 % od iznosa kredita. Napominje i kako joj je predmetnu odredbu tuženica, koristeći svoj položaj jače ugovorne strane, proizvoljno nametnula u tipskom ugovorom o kreditu, bez da je o istoj imala mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženici. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe čl. 81. st.1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica ističe da s obzirom na to da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke – tuženice, kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da nije mogala utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 7. Ugovora, je stoga odredba čl. 7. Ugovora nepoštena odredba i sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Dodaje kako ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženica ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je tuženica i jača ugovorna strana koja prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Ovakav pravni stav, ističe, zauzet je i odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19. Sukladno navedenom, ističe, nedvojbeno je kako je tuženica neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplatila, odnosno stekla bez osnove iznos od 237,91 EUR-a, pa slijedom navedenoga, tužiteljica je predložila sudu da temeljem čl. 1111. a u vezi s čl.1115. ZOO/05 donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tužiteljica se podneskom od 2. lipnja 2024. očitovala na navode tuženice iz odgovora na tužbu navodeći da su navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen sa Addiko bankom d.d. koja je tada bila samostalni pravni subjekt, pa kako ista nije bila strankom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da sud zbog navedenog nije vezan presudama iz navedenog postupka, usmjereni na odugovlačenje postupka, te da je uz tužbu priložila povijesni izvadak iz sudskog redistra iz kojeg je vidljivo kako je Addiko banka d.d. pravni slijednik Slavonske Banke d.d. Iz navedenog navodi proizlazi kako Slavonska banka d.d. u vrijeme podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača više nije egzistirala pa samim tim nije niti mogla biti stranka u predmetnom postupku, kao i da je u navedenom postupku stranka bila Hypo – Alpe – Adria bank d.d. koja je pripojila Slavonsku banku d.d., te da je pravni slijednik Hypo – Alpe – Adria bank d.d. upravo tuženik, slijedom čega se u ovome postupku imaju primijeniti utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužiteljica dodaje da takav stav potvrđuje i sudska praksa Županijskog suda u Splitu broj Gž-1258/2020 od 12. studenog 2020. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe kako je isti u potpunosti neosnovan i paušalan, pri tome se pozivajući na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Sukladno navedenom, ističe, pravno je neutemeljena i tvrdnja tuženice da se predmetno shvaćanje u konkretnom slučaju ne može primijeniti jer se radi o povredama manjeg značaja i to iz razloga što predmetnim pravnim shvaćanjem Vrhovni sud Republike Hrvatske ograničio primjenu istog samo za određene uzroke ništetnosti, a kako to tumači tuženica. Nadalje, navodi kako tuženica navodi da je odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita jasna i razumljiva, kao i da se ista ne može smatrati nepoštenom jer nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pri tom naglašava kako tužiteljica smatra da su citirani navodi dani bez pravnoga uporišta i u potpunosti neosnovano. Naime, sama činjenica da joj je odredba o naknadi za korištenje kredita bila uočljiva u ugovornom tekstu ne znači da su tužiteljica i tuženica o istoj pregovarali, kao niti da je tuženica upoznala tužiteljicu koji su to troškovi i u kojem iznosu tuženici nastali u vezi sklapanja predmetnog Ugovora, a koji bi se imali namiriti iz naknade za korištenje kredita. Nadalje, navodi da tuženica nije učinila dostupnim parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju stvarno nastalih troškova koje je imala tuženica pri isplati kredita, a koji bi se troškovi podmirivali predmetnom naknadom te se sukladno navedenom predmetna odredba ne može smatrati niti razumljivom. Naime, da bi se predmetna odredba mogla smatrati jasnom i razumljivom, tuženica je u svojim pravilnicima i tarifama bila obvezana jasno odrediti koje troškove naknada obuhvaća, kao i koliko iznose pojedini troškovi koji se imaju namiriti iz predmetne naknade. Umjesto toga, ističe, tuženica je u paušalnom iznosu odredila predmetnu naknadu određujući je svojom Tarifom određenim postotkom u odnosu na iznos realiziranog kredita. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na odluku Europskog suda pravde od 30.travnja 2014.g. u predmetu broj C-26/13 u kojoj se navodi da čl. 4.st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorena odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno opći uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, tužiteljica je još jednom istaknula da je tuženica, koristeći se položajem jače ugovorne strane, prouzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa imajući u vidu činjenicu da je predmetna naknada određena u određenom postotku od iznosa realiziranog kredita, jasno je za zaključiti da tuženica predmetnom naknadom nije podmirivala stvarne troškove, s obzirom da nije odredila na što se isti odnose i kako se isti povećavaju razmjerno povećanju iznosa kredita, već je predmetnu naknadu odredila svojevoljno i proizvoljno u određenom postotku te na taj način sebi pribavila dodatnu imovinsku korist. Tužiteljica naglašava da su navodi tuženice u potpunosti paušalni i neutemeljeni. Naime, ističe kako nije bila upoznata o kakvoj se naknadi radi, odnosno koje dodatne usluge, a koje ne ulaze u okvir redovitog poslovanja tuženice, plaća predmetnom naknadom, te također, ističe da kao slabija ugovorna strana nije imala mogućnost prigovora niti utjecaj na sadržaj i uvjete Ugovora o kreditu. U odnosu na tuženicino osporavanje tijeka zateznih kamate, navodi da tuženica neosnovano osporava tijek zateznih kamata navodeći kako se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a za cjelokupno razdoblje neovisno kada je tužiteljica podnijela tužbu, iz razloga što su takvi navodi tuženice neosnovani i pravno neutemeljeni. Ističe kako tako postavljen zahtjev za isplatu zateznih kamata temelji upravo na činjenici da je tuženica u trenutku naplate naknade za korištenje kredita na temelju ništetne odredbe o naknadi za korištenje kredita neosnovano stekla imovinsku korist na njezin (tužiteljicin) teret, iako je znala da nije imala stvarnih troškova nastalih zbog odobravanja kredita koje bi tužiteljica bila u obvezi namiriti, pa s obzirom navedeno, tužiteljica ističe da sukladno čl.1115. ZOO-a zakonski osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za korištenje kredita od dana plaćanja iste.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da ističe prigovor zastare i da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice te da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužiteljice. Osporavala je osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženica ističe kako je tužiteljica propustila navesti da je pravni prednik tuženice, Slavonska banka d.d., a s kojom je sklopila Ugovor o kreditu, nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, s obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na navedeno, tuženica ukazuje na članak 502.c. ZPP-a. Nadalje, ističe da, s obzirom da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Nadalje, u tuženica ističe, kako su prije svega navedene odredbe, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te promjenjivoj kamatnoj stopi, dopuštene te redovne u poslovanju banaka u postupku realizacije kredita. Nadalje, ističe i kako se o tim odredbama u sporu po kolektivnoj tužbu nije odlučivalo niti su iste bile predmet toga postupka, stoga je neosnovano pozivanje tužiteljice na iste. Isto tako, tuženica je istaknula materijalnopravni prigovor zastare. Naime, navela je da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 18. ožujka 2019. (prije podnošenja tužbe) nastupila zastara potraživanja, stoga, navodi da je u cijelosti nastupila zastara za eventualno potraživanje tužiteljice koje je predmet ovoga postupka. Pri tome, tuženica ukazuje i na odredbu čl. 241. ZOO-a, ističući da je tužiteljica, u slučaju da je bila izložena nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, od trenutka tih događaja imala punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere, a činjenica da je tužiteljica bila pasivna cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženice. Tuženica ističe kako osnova ove tužbe može biti jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete, a da se za institut stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Nadalje, navodi kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženice dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj. Također, tuženica navodi da smatra da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je tužiteljica bila upoznata sa svim značajkama odredaba Ugovora o kreditu te da su prije sklapanja ugovora, kao ugovorne strane, pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Ističe i da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva jasna, lako uočljiva i razumljiva te su sva prava tužiteljica, kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Isto tako, tuženica je u tim pregovorima vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora, informirala tužiteljicu o naknadama, odnosno provizijama koje tuženica, kao banka može zaračunati tužiteljici i pri tome je, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženicom zaključiti. Ističe i da je Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst, kojega je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila. Tuženica ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženica kao kreditor nije ovlaštena samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezana pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. Nadalje, navodi da nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženica osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženica nije pala u zakašnjenje prema tužitelju, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženice. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

2.1. Tijekom postupka tuženica je navodila da se rokovi zastare ne određuju sudskim odlukama, nego zakonskim propisima, a kako su odredbe ZOO-a o zastari prisilne naravi to nema osnove da bi se na bilo koji drugi način određivao tijek zastare po osnovi stjecaja bez osnove osim na onaj kako to propise navedeni zakon. Restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO). Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definicju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razmljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao izvadak iz Sudskog registra za Addiko banku d.d. (list spisa 5-11), Ugovor o kreditu br. 5140030242- 60010454464/2005 (list spisa 13-21), Isplatni nalog (list spisa 22), Pregled prometa po računu tužiteljice (list spisa 23-48), Isplatni nalog (list spisa 75) te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Sud je odbio provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenja iz razloga što se visina uplate koja se odnosila na trošak obrade kredita mogla utvrditi iz isplatnog naloga (list spisa 22 i 75).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 237,91 EUR, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010454464/2005, nije sporno ni da je platila naknadu za obradu kredita.

8. Iz izvatka iz Sudskog registra za Addiko banku d.d. (list spisa 5-11) proizlazi da je Addiko banci d.d. pripojeno dioničko društvo Slavonska banka d.d. [adresa] sa sjedištem u [adresa], upisano u sudskom registru s MBS: 030002102 Trgovačkog suda u Osijeku temeljem Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19. lipnja 2008. te glavne skupštine Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba od 19. lipnja 2008., kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008.

9. Iz Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010454464/2005 (list spisa 13-21) proizlazi da su ugovor sklopili tuženica (prednica tuženice) i tužiteljica (kao korisnica kredita-založni dužnik) i ĐH (kao sudužnik-založni dužnik), te da je, između ostalog, u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1 %.

10. Iz Isplatnog naloga (list spisa 22 i 75) proizlazi da je isplatni nalog izdan od strane Sektora potpore tržištu, Odjela administriranja kredita i depozita, da je nalog naslovljen na PH, kao korisnicu kredita, da se radi u Ugovoru o kreditu br. 5140030242, broj partije: 60010453464, da je kredit u valuti CHF, na iznos 47.000,00 CHF/224.063,62 kn, da troškovi obrade kredita iznose 0,80% odnosno 376,00 CHF/1.792,51 kn.

11. Iz pregleda prometa po računu tužiteljice (list spisa 23-48) proizlazi da tužiteljica od 1. listopada 2015. do 15. veljače 2021. svakomjesečno uplaćivala anuitete, kao i da je tužiteljica s danom 15. veljače 2021. otplatila kredit.

12. U svom iskazu tužiteljica je navela da se sjeća da je sklopila Ugovor o kreditu prije 20 godina. Ugovor o kreditu je sklopljen u CHF-u u iznosu od 47.000,00 CHF, a radi adaptacije stambenog objekta. Prilikom sklapanja ugovora nije bila upoznata o odredbama kojima su uređeni troškovi obrade kredita, a kako nije bila o tome upoznata nije ni znala što čine troškovi obrade kredita i kako su izračunati. Ne zna je li platila trošak obrade kredita, pretpostavlja da je, jer misli da joj ne bi odobrili kredit da nije platila. S bankom nije pregovarala o odredbama o troškovima obrade kredita, kao niti o odredbama kojima je omogućen rast rate kredita, misli na odredbe o promjenjivoj kamati i valuti. Dobila je pripremljen ugovor koji je mogla samo potpisati. Misli da joj djelatnik banke prije potpisivanja Ugovora nije obrazložio odredbe Ugovora o kreditu. Nije išla kod javnog bilježnika, to je bilo prije 20g., ne sjeća se. Ona je otplaćivala kredit.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

13. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

13.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirana je u ovoj pravnoj stvari.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila obaviještena što znači odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, što ta odredba sadržava i koji se troškovi s njom podmiruju, niti koja je svrha naknade. Nadalje, tužiteljica nije niti mogla pregovarati oko sadržaja odredbi, ugovor je sačinila banka, koja je ugovor dala tužiteljici. Naime, tužiteljica nije pregovarala s bankom o odredbama o troškovima obrade kredita, jer je dobila pripremljen ugovor koji je mogla samo potpisati. Dakle, tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora koji je već sačinjen i kojoj je isti dan samo na potpis. Dakle, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporu naknadu radi. Tuženica je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije stambenog objekta, a tuženici je to bilo poznato jer je upisala založno pravo. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

1 0

19. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala, niti je predlagala izvođenje dokaza na te okolnosti. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, čiji iskaz je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o predmetnoj odredbi ugovora jer je dobila predmetni ugovor samo na potpis, pa ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i prednika tuženice), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

23. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

1 1

24. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1% jednokratno, unaprijed, a sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

25. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu čl. 6. u kojem u je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 13. siječnja 2006. u iznosu od 1.792,51 kn odnosno 237,91 EUR-a.

26. Na iznos od 237,91 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 13. siječnja 2006. u iznosu od 237,91 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

28. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak

1 2

sastava tužbe u iznosu od 25 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak sastava podneska od 2. lipnja 2024. u iznosu od 25 bodova sukladno Tbr.8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 29. rujna 2024. i 4. veljače 2025., za svako ročište u iznosu od 25 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 100 bodova, odnosno 200,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a što iznosi sveukupno 250,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2024. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

29. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženice