REPUBLIKA HRVATSKA

P-622/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Alen Đapić odvj. u Solinu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 07. veljače 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Alen Đapić odvj. u Splitu, i pun. tuženika Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, dana 14. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o j e :

I Tužba se odbacuje u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

„Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split,, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.“

II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 80,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od

0,32

07.03.2007.

1,50

06.04.2007.

6,35

05.05.2007.

5,92

09.06.2007.

9,25

06.07.2007.

5,68

07.08.2007.

5,81

06.09.2007.

9,92

06.10.2007.

6,57

06.11.2007.

7,92

07.12.2007.

3,37

08.01.2008.

2,12

06.05.2008.

2,62

05.06.2008.

3,66

04.07.2008.

5,29

07.08.2008.

4,41

04.09.2008.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, članak 8. b). 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa-u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjena obveze, i članak 8. d). 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko Korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate i izvrši plaćanje / uplatu nakon dana određenog za ispunjenje obveze Kreditor će prihvatiti / primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim / uplaćenim novčanim sredstvima.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita."

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 2.775,39 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

0.54 eura od 11.02.2008.

6.11 eura od 10.03.2008.

1.29 eura od 10.04.2008.

4.41 eura od 10.10.2008.

11.52 eura od 10.11.2008.

8.87 eura od 10.12.2008.

23.97 eura od 12.01.2009.

29.72 eura od 10.02.2009.

36.78 eura od 10.03.2009.

24.39 eura od 10.04.2009.

22.19 eura od 11.05.2009.

21.39 eura od 10.06.2009.

23.94 eura od 10.07.2009.

18.85 eura od 10.08.2009.

21.16 eura od 10.09.2009.

17.19 eura od 12.10.2009.

20.72 eura od 10.11.2009.

18.70 eura od 10.12.2009.

26.90 eura od 11.01.2010.

32.30 eura od 10.02.2010.

31.15 eura od 10.03.2010.

35.74 eura od 12.04.2010.

42.33 eura od 10.05.2010.

48.21 eura od 10.06.2010.

59.48 eura od 12.07.2010.

48.46 eura od 10.08.2010.

76.45 eura od 10.09.2010.

61.76 eura od 11.10.2010.

64.61 eura od 10.11.2010.

76.79 eura od 10.12.2010.

92.89 eura od 10.01.2011.

74.78 eura od 10.02.2011.

80.41 eura od 10.03.2011.

72.45 eura od 11.04.2011.

90.45 eura od 10.05.2011.

102.78 eura od 10.06.2011.

108.38 eura od 11.07.2011.

170.56 eura od 10.08.2011.

1,066.77 eura od 11.08.2011.

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. 01. 2023. g., do 29. 12.2023. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. 12. 2023. g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 16. veljače 2023. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 31. siječnja 2007.g., sklopio Ugovor o kreditu broj: 42011/07 (dalje: Ugovor) sa tuženikom, odnosno sa tuženiku pripojenim društvom Societe generale-Splitska banka d.d., (podaci dostupni u javnom registru Trgovačkog suda u Splitu), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 24.700,00 CFH, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak i čl. 8. otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,15 % godišnje, ugovorivši u čl. 4. i čl. 10. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („Redovna (nominalna) kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika.

Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Societe Generale-Splitska banka d.d. (u tom postupku kao sedmotuženik) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je Societe Generale-Splitska banka d.d. (u tom postupku kao sedmotuženik) u razdoblju od 01. 10. 2004. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti prodajni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.

Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 2.837,39 EUR.

Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese slijedeću presudu;

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, članak 8. b). 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa-u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjena obveze, članak 8. d). 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko Korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate i izvrši plaćanje / uplatu nakon dana određenog za ispunjenje obveze Kreditor će prihvatiti / primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim / uplaćenim novčanim sredstvima.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split,, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 2.837,39 eura / 21.378,31 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od: 6,44 eura od 10.03.08.

1,34 eura od 10.04.08.

4,66 eura od 10.10.08.

12,77 eura od 10.11.08.

9,30 eura od 10.12.08.

23,54 eura od 12.01.09.

30,17 eura od 10.02.09.

37,39 eura od 10.03.09.

24,78 eura od 10.04.09.

22,87 eura od 11.05.09.

22,01 eura od 10.06.09.

24,58 eura od 10.07.09.

18,08 eura od 10.08.09.

21,75 eura od 10.09.09.

17,66 eura od 12.10.09.

21,49 eura od 10.11.09.

19,36 eura od 10.12.09.

27,51 eura od 11.01.10.

33,25 eura od 10.02.10.

32,34 eura od 10.03.10.

37,41 eura od 12.04.10.

41,51 eura od 10.05.10.

50,12 eura od 10.06.10.

60,82 eura od 12.07.10.

50,55 eura od 10.08.10.

79,13 eura od 10.09.10.

64,31 eura od 11.10.10.

66,27 eura od 10.11.10.

78,41 eura od 10.12.10.

95,37 eura od 10.01.11.

76,01 eura od 10.02.11.

81,86 eura od 10.03.11.

74,46 eura od 11.04.11.

92,44 eura od 10.05.11.

104,17 eura od 10.06.11.

121,44 eura od 11.07.11.

172,66 eura od 10.08.11.

1.079,17 eura od 11.08.11.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

4. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

U odgovoru na tužbu od 23. listopada 2024. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 11.08.2011.g.

Bez obzira na prethodno, tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 4. i čl. 10. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno toč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi.

Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je u cijelosti 11.08.2011., dok je ova tužba podnesena 16.02.2023., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude u predmetu VTS-a posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. (slučaj Potrošač) ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s danom 13.06.2019.g., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 16.02.2023., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.).

Navedeno je nedvojbeno potvrđeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH od 01.03.2022., danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke VSRH br. Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020. U objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH navodi: Ako je ništetnost utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi CHF kredita u svakom pojedinom slučaju.

Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventalnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope u dijelu kako je to zatraženo toč. II. tužbenog zahtjeva, slijedom čega se predlaže tužbu u tom dijelu odbiti.

Što se merituma spora tiče, tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2007.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2007.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 17.1. Ugovora o kreditu).

Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo šesnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao, od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2007.g., nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.), po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Isto tako, tuženik osporava svaki izračun koji je napravljen po privatnom zahtjevu tužitelja, budući da radi izračuna eventualne razlike može biti mjerodavno isključivo vještačenje napravljeno po nalogu suda.

Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a, obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

Tužitelj u podnesku od 30. listopada 2024. god., navodi da tuženik neutemeljeno ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope.

Naime, ukoliko bi se u ovom postupku utvrdile ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stope stekli bi se uvjeti za ništetnost cjelokupnog ugovora, obzirom da ove dvije odredbe predstavljaju predmet i cijenu ugovora.

U tom slučaju bi tužitelj imao značajnu pravnu korist, jer bi u naknadnom postupku mogao tražiti utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora, a samim time bi imao pravo i zahtijevati vraćanje od tuženika svega što je isti primio od njega temeljem predmetnog ugovora.

Tuženik neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Naime, u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013.g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. g. odbacio revizije tuženika od 1) do 7) kao nedopuštene, odnosno odbio reviziju osmotuženika kao neosnovanu, a kojom pravomoćnom presudom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, nesporno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, odnosno ništetne, citat:

- „...ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope“ (vidi str. 5. odluke VTSRH, posl. br. Pž-6632/17).

Dakle, u navedenoj odluci je ocijenjeno da se kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije bio, niti je mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika o valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

Tuženik neutemeljeno navodi da je o spornoj ugovornoj odredbi pregovarao s tužiteljem.

Naime, evidentno je kako je Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance pa je u tom slučaju potrebno primjeniti odredbe čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) prema kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovoralo, dužan je to dokazati.

Obzirom da u ovom postupku na okolnost navedenog pregovaranja tuženik ne iznosi nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena, pa time i ništetna, već samo ponavlja navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, to je jasno da su u tom smislu njegovi prigovori neutemeljeni.

Tuženik neutemeljeno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Za potvrdu neosnovanosti ovih navoda dovoljno je istaknuti usporedbu iznosa koji je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu s iznosom kojeg je faktički platio, a što je razvidno iz vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića.

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

Tuženik neutemeljeno predlaže da se u izračun iznosa koji je tužitelj preplatio uračunaju i iznosi gdje je tužitelj plaćao manje anuitete (negativna razlika), jer je tečaj CHF bio niži od početnog.

Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, te kamata nižih od početno ugovorenih tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanje nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

Nadalje, čak i kada bi banka imala pravo na prebijanje zbog tečajnih razlika, to prebijanje bilo bi u zastari.

Naime, tzv. negativni anuiteti dospjeli najkasnije tijekom 2011.g. zbog čega je jasno je da pored svega gore navedenog tuženik niti zbog ovog razloga (zastare) nema pravo potraživanja po navedenoj osnovi, obzirom da navedeno potraživanje zastarijeva najkasnije za pet godina.

Zastarni rok za stjecanje bez osnove od pet godina za tuženika nikada nije ni prekinut, jer je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja tekla cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu budući su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe.

Slijedom navedenog, tužitelj ustraje u svom tužbenom zahtjevu kao i u prijedlogu da se odmah provede financijsko vještačenje na način da se vještaku naloži da izvrši izračun iznosa koje je tužitelj preplatio:

-na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF (preplaćeni tečaj u CHF)

U podnesku od 12. studenog 2024. god., tuženik navodi da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu.

Za slučaj da sud prihvati prijedlog tužitelja i odluči izvesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

Tuženik ističe i da ne bi trebalo biti sporno da je tečaj CHF u odnosu na HRK tijekom otplate predmetnog kredita oscilirao na više, ali i na niže od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, uslijed čega su nastale tzv. negativne razlike, odnosno iznosi kad je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima – početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita.

Tuženik smatra da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita, dakle zbroj tzv. pozitivnih i tzv. negativnih razlika, radi čega je kod odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, i da u odnosu na tzv. negativne razlike da bi bile priznate, tuženik ne treba istaknuti prigovor radi prebijanja ili kakav sličan procesni zahtjev u tom smislu (tako i VSRH u rješenju, posl. broj: Rev-1277/22 od 08.03.2023.).

Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu prethodno navedenom utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 80,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

0,32

10.3.2007.

1,50

10.4.2007.

6,35

10.5.2007.

5,92

11.6.2007.

9,25

10.7.2007.

5,68

10.8.2007.

5,81

10.9.2007.

9,92

10.10.2007.

6,56

12.11.2007.

7,92

10.12.2007.

3,37

10.1.2008.

2,12

12.5.2008.

2,62

10.6.2008.

3,66

10.7.2008.

5,29

11.8.2008.

4,41

10.9.2008.

Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju. Također, tuženik pridržava pravo korigirati prigovor radi prebijanja nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, sve do zaključenja raspravljanja.

Neosnovan je tužiteljev prigovor zastare potraživanja obuhvaćenog tuženikovim prigovorom radi prebijanja, jer sukladno članku 198. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja, a tražbina tuženika u relevantnom trenutku susreta tražbina nikako nije bila zastarjela.

U tom smislu, tuženik upućuje na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- x-765/11 od 21.12.2011., u kojem je navedeno da: „…sudovi su primijenili odredbu čl. 339. ZOO u svezi prigovora zastare tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prijeboja, jer su našli da se i u tom slučaju tražbina može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj. U navedenom slučaju obje tražbine glase na novac, obje tražbine su dospjele, te nije relevantan čas izjave o prijeboju, već je relevantno kad su se stekli uvjeti za prijeboj. Odgovor na naznačeno pitanje glasi: „Odredba čl. 339. st. 1. ZOO („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91,3/94,7/96, 112/99) odnosno sada odredba čl. 198. st. 1. ZOO („Narodne novine“, broj 35/05) primjenjuje se kod sudskog prijeboja povodom prigovora radi prebijanja…“

Slijedom svega dosad navedenog, tuženik ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović, dipl. oec. u vještvu od 24. prosinca 2024. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 22. studenog 2024. god., izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja LJ iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je iskazati preplaćene iznose anuiteta po osnovu ugovorene valutne klauzule. Pritom vještak u zasebnoj tablici treba prikazati manje plaćene iznose anuiteta na ime nižeg tečaja od početnog korištenog pri isplati kredita (negativne razlike).

Dana 16.02.2023. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 42011/07 je ugovoren dana 31.01.2007. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=24.700,00 na rok otplate od 60 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=24.700,00. Isplaćen je u kunama prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,5959 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,15% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 468,87 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Prvi anuitet je dospio 12.03.2007. godine. Banka je u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu zbog čega se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta. Kredit je prijevremeno konačno otplaćen 11.08.2011. a zadnja je uplata uvrštena zbog tečajne razlike u izračun kao i ostali redovni anuiteti..

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun razlike plaćanja kredita usporedbom primjene tečaja korištenog pri isplati kredita i stvarno korištenog tečaja. U tablici nisu uključene negativne razlike za vrijeme nižeg tečaja otplate od tečaja isplate kredita, već su tzv. negativne razlike prikazane u zasebnoj tablici u prilogu. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 7 (u Eur stupac 8), a dobiveni su razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća/plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 22. studenog 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-622/2023.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 42011/07. Za plaćanje anuiteta je korišten prodajni tečaj kreditora važeći na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 2.775,39 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

Izračun tzv. negativne razlike.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =80,71 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku:

Tužitelj u podnesku od 07. siječnja 2025. god., navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, obzirom da je brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno naveo sve što je opazio i našao, te svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Slijedom navedenog, tužitelj navodi da uređuje tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, članak 8. b). 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa-u kunskoj protuvrijednosti; određenog korišenjem kreditorovog prodjanog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjena obveze, članak 8. d). 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko Korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate i izvrši plaćanje / uplatu nakon dana određenog za ispunjenje obveze Kreditor će prihvatiti / primjeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim / uplaćenim novčanim sredstvima.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split,, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 2.775,39 eura sa zateznom kamatom koja teče:

0.54 eura od 11.02.2008.

6.11 eura od 10.03.2008.

1.29 eura od 10.04.2008.

4.41 eura od 10.10.2008.

11.52 eura od 10.11.2008.

8.87 eura od 10.12.2008.

23.97 eura od 12.01.2009.

29.72 eura od 10.02.2009.

36.78 eura od 10.03.2009.

24.39 eura od 10.04.2009.

22.19 eura od 11.05.2009.

21.39 eura od 10.06.2009.

23.94 eura od 10.07.2009.

18.85 eura od 10.08.2009.

21.16 eura od 10.09.2009.

17.19 eura od 12.10.2009.

20.72 eura od 10.11.2009.

18.70 eura od 10.12.2009.

26.90 eura od 11.01.2010.

32.30 eura od 10.02.2010.

31.15 eura od 10.03.2010.

35.74 eura od 12.04.2010.

42.33 eura od 10.05.2010.

48.21 eura od 10.06.2010.

59.48 eura od 12.07.2010.

48.46 eura od 10.08.2010.

76.45 eura od 10.09.2010.

61.76 eura od 11.10.2010.

64.61 eura od 10.11.2010.

76.79 eura od 10.12.2010.

92.89 eura od 10.01.2011.

74.78 eura od 10.02.2011.

80.41 eura od 10.03.2011.

72.45 eura od 11.04.2011.

90.45 eura od 10.05.2011.

102.78 eura od 10.06.2011.

108.38 eura od 11.07.2011.

170.56 eura od 10.08.2011.

1,066.77 eura od 11.08.2011.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

4. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

U podnesku od 17. siječnja 2025. god., tuženik navodi da ustraje u svim dosadašnjim navodima, prigovorima i prijedlozima iznesenim u odgovoru na tužbu i dosadašnjem tijeku postupka.

Tuženik nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka, sukladno kojem bi preplata po kreditu, s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koju bi tuženik eventualno neosnovano stekao, osporavajući pritom osnovanost bilo kakve preplate, mogla predstavljati samo razlika koja se dobije između stvarno plaćenog iznosa u kunama u skladu s primijenjenim tečajem CHF i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju CHF, a što je vještak prikazao u iznosu od 2.694,68 eur.

Tuženik smatra potrebnim naglasiti da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a vještak je u odnosu na predmet vještačenja sukladno odredbi članka 258. st. 1. ZPP-a dužan, citiram: „ da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine ..“

Vještak je uvijek dužan točno navesti sve što utvrdi, a to je u funkciji donošenje zakonite i pravilne sudske odluke.

Stoga je vještak Marijan Jović, postupajući u skladu s pravilima struke i sa svojim stručnim znanjem, u nalazu i mišljenju pravilno utvrdio razliku anuiteta po osnovu tečajnih razlika u iznosu od 2.694,68 EUR koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog onog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF.

Kada tužitelj podneskom od 07.01.2025.g., uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa koji predstavlja samo pozitivne razlike, dok negativne razlike ne uzima u obzir, on tužbeni zahtjev nije uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a osim toga ovako postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj premašuje predmet ovog postupka kako je on determiniran tužbom – stjecanje bez osnove (članak 1111. ZOO-a).

Definicija stjecanja bez osnove uvijek pretpostavlja povećanje imovine na jednoj strani, a umanjenje imovine na drugoj strani dok prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita.

Sukladno pravilima o opsegu vraćanja, a u slučaju kada je predmet stjecanja bez osnove određeni novčani iznos, kao što je to ovdje slučaj, tuženik bi bio u obvezi vratiti nominalno istu glavnicu, odnosno točno određeni novčani iznos kojeg je eventualno neosnovano stekao, i samo je za taj isti nominalni iznos glavnice došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja. Pitanje obveze plaćanja zatezne kamate nije od značaja za naprijed navedeno.

Dosljedno naprijed navedenome, predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom tečaju CHF i iznosa kojeg je stvarno platio po promijenjenim tečajevima CHF, a koji iznos je vještak, jednostavnom matematičkom operacijom oduzimanja, utvrdio u iznosu od 2.694,68 EUR.

Ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao.

Tuženik glede negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, a što je od značaja za pravilno utvrđenje visine tražbine tužitelja. U prilog pravnom shvaćanju tuženika kako tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, izjasnio se i VSRH, te u rješenju broj: Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g., zauzeo pravno shvaćanje da glede negativnih tečajnih razlika tužena banka svoje pravo može ostvariti na temelju istaknutog materijalno pravnog prigovora i bez podnošenja protutužbe, isticanja prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, navodeći da:

„Stoga niti nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da tuženica svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu jer ona ne potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti.„

Identično pravno shvaćanje Vrhovni sud RH je prethodno izrazio i u rješenju broj: Revd-4393/2021 od 13.10.2021.g. navodeći da:

„Međutim, na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“

Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu dosad navedenom prihvati tužbeni zahtjev, tuženik je podneskom od 12.11.2024. u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate istakao prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, a koji ovim podneskom sukladno Financijskom vještačenju sudskog vještaka Marijana Jovića od 24.12.2024.g. uređuje na način da isti glasi tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 80,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

0,32

07.03.2007.

1,50

06.04.2007.

6,35

05.05.2007.

5,92

09.06.2007.

9,25

06.07.2007.

5,68

07.08.2007.

5,81

06.09.2007.

9,92

06.10.2007.

6,57

06.11.2007.

7,92

07.12.2007.

3,37

08.01.2008.

2,12

06.05.2008.

2,62

05.06.2008.

3,66

04.07.2008.

5,29

07.08.2008.

4,41

04.09.2008.

Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju po osnovu negativnih razlika.

Za potvrdu prednjih navoda da sud prilikom odlučivanja o visini tražbine tužitelja treba uzeti u obzir i iznose tzv. negativnih razlika tuženik upućuje i na odredbu članka 346. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje „Ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri“, pa bi stoga sud i po ovom osnovu trebao odbiti tužbeni zahtjev za iznos negativnih razlika.

Zaključno, tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope u dijelu kako je to zatraženo toč. 2. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi, a sve iz razloga detaljno obrazloženih u odgovoru na tužbu.

Slijedom svega iznesenog, jasno je da bi zahtjev tužitelja, koji, pozivom na stjecanje bez osnove, potražuje iznos veći od onog kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao, svakako barem u dijelu bio neosnovan, jer je protivan osnovnim pravilima o vraćanju kod stjecanja bez osnove, a uvažavajući sve već izneseno od strane tuženika tijekom postupka, tužbeni zahtjev je u svakom slučaju potrebno odbiti u cijelosti uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška.

Tužitelj u podnesku od 22. siječnja 2025. god., navodi da tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovi potplaćenih anuiteta (negativne razlike) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bo niži od onoga na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 80,71 eura. Navedeni prigovor je neosnovan.

Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, te kamata nižih od početno ugovorenih, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanje nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u cilju osporavanja prava na umanjenje potraživanja tužitelja važno je napomenuti i postojanje dviju odluka Vrhovnog suda RH (posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007.g. i posl. br. Rev-2624/15, 23. siječnja 2019.g.) u kojima sud zauzima stav da onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove je nesavjestan zbog čega nema pravo na povrat danog.

Jasno je da se navedene odluke mogu primijeniti na predmetni spor obzirom da je tuženik u konkretnom slučaju bio nesavjestan jer je koristio ugovornu odredbu u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak, te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, stoga tuženik nikako ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove.

Nadalje, čak i kada bi banka imala pravo na prebijanje zbog tečajnih razlika, to prebijanje bilo bi u zastari.

Naime, tzv. negativni anuiteti dospjeli najkasnije tijekom 2008.g. zbog čega je jasno je da pored svega gore navedenog tuženik niti zbog ovog razloga (zastare) nema pravo potraživanja po navedenoj osnovi, obzirom da navedeno potraživanje zastarijeva najkasnije za pet godina.

Zastarni rok za stjecanje bez osnove od pet godina za tuženika nikada nije ni prekinut, jer je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja tekla cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu budući su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe.

Slijedom navedenog, tužitelj osporava sve prigovore tuženika kao neutemeljene, te u cijelosti ustraje u svom tužbenom zahtjevu.

Na raspravnom ročištu dana 07. veljače 2025. god., tuženik ističe kako tužitelj navodima da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog nije ništa primio, zapravo radi zamjenu teza, jer tuženik samo tvrdi da on nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja obuhvaćenog prigovora radi prebijanja, kako je to obrazloženo u podnesku tuženika od 12.11.2024. godine. Dodatno tuženik ističe kako je tužitelj u svom podnesku od 22.01.2025. godine u stvari ponovio navode iz svojeg podneska od 30.10.2024. godine, pa je isti kao takav nije bio nužan za ovaj postupak.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva br. 42011/07 od 31. siječnja 2007. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor br. 42011/07 za razdoblje od 06.02.2007. do 10.02.2012. god., Otplatni plan od 06. veljače 2023. god., Izvadak sa računa br. 40109725009 Splitska banka d.d. za razdoblje od 01.01.2007. do 30.11.2018. god., Izračun tečajnih razlika po kreditu Jurica Dobrinić dipl. oec., Sudski vještak za financije i računovodstvo, Veljača 2023. god., Račun br. 02/2023 Jurica Dobrinić dipl. oec. od 14.02.2023. god., Priopćenje Vrhovnog suda RH od 01.03.2022. god., Presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-299/2020-2 od 06.04.2020. godine, Presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. 7 Gž-694/2020-2 od 17. veljače 2021. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 37 Gž-1226/2020-2 od 03. ožujka 2021. god., Presudu Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-779/2021-4 od 09. ožujka 2022. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 604/2023-2 od 06.07.2023. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-580/07-2 od 29. kolovoza 2007. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2624/2015-2 od 23. siječnja 2019. god., Presudu Općinskog suda u Karlovcu posl. br. III P-245/2021-15 od 06. listopada 2023. god., Presudu Općinskog suda u Karlovcu posl. br. III P-276/2020-23 od 24. studenog 2023. god., Excel tablicu izračuna tzv. negativnih razlika, Vještvo br. 158/24 stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, dipl. oec. od 24. prosinca 2024. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 1277/2022-2 od 08. ožujka 2023. god., i br. Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva br. 42011/07 od 31. siječnja 2007. god., koji je sklopljen između prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kao kreditora i predlagatelja osiguranja i tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split.

Stoga odista nisu jasni prigovori tuženika kada navodi da donošenjem pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača, da je ovom presudom potrošačima pružena samo apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, te da činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku.

Slijedom naprijed navedenog, tuženik neosnovano ističe i to da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 11.08.2011.g., a koja činjenica po ocjeni ovog suda nije od nikakvog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 10 st. 2 ZOO-a, ovaj sud cijeni da je prednik tuženika, odnosno da je upravljačka struktura prednika tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao upravljačka struktura financijske ustanove znala, odnosno po redovitom tijeku stvari mogla, odnosno morala znati kakav bi u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita mogao biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka, odnosno, da je prednik tuženika kao financijska ustanova znao, odnosno po redovitom tijeku stvari mogao, odnosno morao znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja spornih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule.

Osim toga, valja primijetiti da tuženik tijekom postupka ne iznosi razloge zbog kojih su u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu, najpovoljniji krediti za korisnike kredita, kod prednika tuženika bili upravo oni sa valutnom klauzulom u CHF, a uslijed kojih najpovoljnijih uvjeta je tužitelj, jasno, želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, te odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da nominalna kamatna stopa iznosi 5,15 %, (toč. 4.a Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 švicarskih franaka. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (toč. 1 Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 16. veljače 2023. god., dakle, po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Tuženik stoga tijekom postupka osnovano ističe prigovor nedostatka pravnog interesa u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4 a predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je nominalna kamatna stopa promjenjiva, i čl. 10 u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

Naime, Imajući u vidu da je zastarjelo eventualno potraživanje tužitelja koje bi se odnosilo na isplatu iz osnova preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope, tužitelj nema pravnog interesa tužbom isticati i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 4 a predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je nominalna kamatna stopa promjenjiva, i čl. 10 u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

Radi navedenog, tužba je uslijed nedostatka pravnog interesa rješenjem u toč. I izreke, odbačena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

„Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 42011/07 od 31. siječnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split,, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.“

Pri tome valja naglasiti da tužitelj neosnovano ističe da bi se u slučaju da u ovom postupku budu utvrđene ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, stekli uvjeti za ništetnost cjelokupnog ugovora, obzirom da ove dvije odredbe predstavljaju predmet i cijenu ugovora, a sve budući da je po ocjeni ovog suda predmetni Ugovor o kreditu unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Kreditora/tuženika, te odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da nominalna kamatna stopa iznosi 5,15 %, (toč. 4.a Ugovora, kao i u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 švicarskih franaka, koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (toč. 1 Ugovora).

Osim toga, tužitelj nije u mogućnosti da isticanjem ovakvog deklaratornog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe članka 4 a i 10 predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sada u predmetnom pojedinačnom sporu protiv tuženika, ponovno prolongira početak tijeka zastarnog roka eventualnog potraživanja prema tuženiku koje bi se odnosilo na isplatu iz osnova preplate anuiteta uslijed promjena kamatne stope, a koji zastarni rok je već jednom otpočeo teći još dana 13. lipnja 2014. godine. Među parničnim strankama nije sporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja u iznosu od 80,71 Eur, odnosi na razdoblje otplate predmetnog kredita sa dospijećem od 12. 03. 2007. god., do 10. 09. 2008. god., dok je tuženik predmetni prigovor radi prebijanja istaknuo podneskom od 12. studenog 2024. god., odnosno po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od dospijeća, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja, prihvaćen kao osnovan.

Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta na koje se poziva tužitelj, sadržana u odlukama Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007.g. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019.g., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danog.

Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

Slijedom navedenog, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti, te je stoga donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, i to u iznosu od 80,71 Eur, a temeljem predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva br. 42011/07 od 31. siječnja 2007. god., sadržana u toč. II izreke rješenja.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, sadržan u vještvu br. 158/24 od 24. prosinca 2024. godine.

Radi svega navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, i to članka 8. b). 1., u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa-u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjena obveze, i članka 8. d). 2., u kojem je ugovoreno da će ukoliko Korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate i izvrši plaćanje / uplatu nakon dana određenog za ispunjenje obveze Kreditor će prihvatiti / primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim / uplaćenim novčanim sredstvima, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude.

Međutim, tužitelj u tužbi osnovano navodi da prema njegovom mišljenju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti prodajni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita, dok u podnesku od 30. listopada 2024. god., osnovano predlaže da se provede financijsko vještačenje na način da se vještaku naloži da izvrši izračun iznosa koje je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF (preplaćeni tečaj u CHF), ali u isto vrijeme predlaže sudu donijeti odluku kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.

Tužbeni zahtjev je stoga odbijen kao neosnovan u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 24.700,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke presude.

Konačno, tužbeni zahtjev je sukladno izračunu imenovanog sudskog vještaka, prihvaćen u kondemnatornom dijelu, radi isplate na ime nepripadno plaćenog s osnova ugovorene ništetne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli, odnosno uslijed otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, te je donijeta odluka kao u toč. III izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumulirana dva deklaratorna tužbena zahtjeva i jednog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 14. ožujka 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika