Posl. br. P-634/2016-38
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU
STALNA SLUŽBA U KORČULI
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud Dubrovniku Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Dariu Farčiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao punomoćnik zastupa Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženog UA iz [adresa], kbr. 359, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao punomoćnik zastupa Željko Šušak, odvjetnik u Veloj Luci, radi predaje u suposjed, te u pravnoj stvari tužitelja UA iz B, kbr. 359, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao punomoćnik zastupa Željko Šušak, odvjetnik u Veloj Luci, protiv tužene BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao punomoćnik zastupa Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, radi utvrđenja ništetnosti kupoprodajnog ugovora, nakon glavne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, na ročištu održanom radi objave presude, dana 14. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku UA iz [adresa], kbr. 359, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preda u suposjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu označenu kao kat. čest. [katastarska čestica], pašnjak Zavalatica, površine 439 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to predajom primjeraka ključeva uličnih ulaznih dvorišnih vrata te ulaznih vrata kuće kao i ključeva svih postojećih vrata podobnih za zaključavanje u stanu, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je kupoprodajni ugovor sklopljen između tuženog UA iz [adresa], kbr. 359, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao prodavatelja i tužiteljice BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kupca, a ovjeren u potpisu prodavatelja kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 17, pod brojem OV-24574/2010 od 22. prosinca 2010. ništetan, te kao takav ne proizvodi pravne učinke, pa se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu u Korčuli, Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, da uspostavi (vrati) zemljišnoknjižno stanje upisa prava suvlasništva od 2/4 dijela na kat. čest. [katastarska čestica], površine 439 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na ime tuženika UA iz [adresa], kbr. 359, OIB: [osobni identifikacijski broj], a koji je upis prethodio upisu na ime tužiteljice BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], provedenim rješenjem pod posl. br. Z-6/11 Općinskog suda u Korčuli, te se ujedno nalaže tužiteljici da naknadi tuženiku nastali parnični trošak i to sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III. Nalaže se tuženom protutužitelju UA iz [adresa], kbr. 359, OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici protutuženoj BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 5.313,94 €, dok se u preostalom dijelu (u iznosu od 937,50 €) zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je tužiteljica stvarna vlasnica 2/4 dijela nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], pašnjak, Zavalatica, površine 439 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je tuženik vlasnik preostalog dijela iste ove nekretnine. Predmetna nekretnina u naravi predstavlja kuću izgrađenu na opisanom zemljištu, a koju kuću tuženik drži u isključivom posjedu i to bez odobrenja tužiteljice kao njene suvlasnice za ukupno 1/2 dijela. Osim toga tuženik onemogućava tužiteljicu u preuzimanju suposjeda predmetne nekretnine te odbija bilo kakvu urednu komunikaciju kojom bi se postigao dogovor o načinu korištenja zajedničke nekretnine. Kako tuženi odbija ovu nekretninu predati u suposjed tužiteljici, to tužiteljica kao suvlasnica predmetne nekretnine za 1/2 dijela ima zakonsko pravo na suposjed iste, pa i ustaje predmetnom tužbom, pri čemu je postavila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.
1.2. U svom odgovoru na tužbu tuženi se u protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Ovo iz razloga što smatra da unatoč navedenom upisu u zemljišnim knjigama tužiteljica zapravo nije suvlasnica predmetne nekretnine, a osim toga nikada od tuženika nije tražila ulazak u suposjed predmetne kuće. Sve ovo iz razloga što je tuženik tijekom 2010. godine od CA iz [adresa] pozajmio iznos od 15.000,00 € a kojom prilikom je sastavljen kupoprodajni ugovor i to kao osiguranje za povrat danog novca. Tako je najprije 9. lipnja 2010. sklopljen Ugovor po kojem tuženik prodaje CA spornu nekretninu za iznos od 400.000,00 € plativih u kunama po srednjem tečaju HNB-a, a iz kojeg proizlazi da je kupac tuženiku isplatio cijelu kupoprodajnu cijenu. Istog dana stranke su sklopile aneks ovog Ugovora u kojem se utvrđuje da je tuženik kao prodavatelj vlasnik 6/8 dijela nekretnine, kao i preostale 2/8 dijela kojeg je naslijedio od NA, a sve uz dogovor sa ĆA i ŽA. Ovim aneksom utvrđuje se da se na predmetnoj nekretnini nalazi kuća koja se sastoji od prizemlja sa poslovnim prostorom (restoran i kuhinja), prvim katom i visokim potkrovljem. Potom su tuženik i CA **.**.2010. raskinuli spomenuti Kupoprodajni ugovor i njegov Aneks, pri čemu je navedeno da je tuženik kupcu vratio cijelu kupoprodajnu cijenu. Istog dana tuženik kao prodavatelj i tužiteljica kao kupac sklapaju novi kupoprodajni ugovor po kojem tužiteljica kupuje 3/4 dijela sporne nekretnine i to za iznos od 200.000,00 € plativih u kunama po srednjem tečaju HNB-a, a iz kojeg proizlazi da je kupac u cijelosti isplatio tuženiku ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Ovaj Ugovor parnične stranke raskinule su 22. prosinca 2010., pri čemu je ponovno navedeno da je tuženik vratio cijeli kupoprodajni iznos. Istog dana parnične stranke sklapaju novi Kupoprodajni ugovor po kojem tužiteljica sada kupuje prizemlje kuće koje se sastoji od restorana, kuhinje i pripadajućeg objekta površine cca 200 m2, a što su stranke odredile kao 2/4 dijela nekretnine. Ovog puta ugovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 100.000,00 € plativih u kunama po srednjem tečaju HNB-a, te se ujedno utvrđuje kako je kupac ovu cijenu platio. Upravo po ovom ugovoru tužiteljica je i upisana u zemljišnim knjigama suda kao vlasnica 2/4 dijela sporne nekretnine i to Rješenjem pod posl. br. Z- 6/11. Kako ovolika količina kupoprodajnih ugovora sa aneksima i raskidima tih ugovora pokazuje da u nazočnom slučaju nije riječ o kupoprodaji, već da je riječ o prividnim (simuliranim, fiktivnim) pravnim poslovima jer je očito da se iznosi od 200.000,00 € ili 400.000,00 € u kunama ne nose iz grada u grad i isplaćuju na ruke. Stoga je potpuno očito kako tuženik od svih opisanih kupoprodaja nije dobio nikakav novac, a ovo iz razloga što je svrha svih ovih ugovora bilo osiguranje da će tuženik CA vratiti posuđeni novac. Nakon što su završeni svi opisani poslovi CA, a koji je životni partner tužiteljice, zajedno sa drugim osobama počeo je proganjati tuženika i utjerivati njegov dug. Tako je tuženik u više navrata vraćao posuđeni novac na ruke i to preko trećih osoba koji su radili sa CA, pa je tako IA u dva navrata poštom poslao iznos od 9.860,00 kn i 17.607,00 kn. Kako je pritisak rastao to tuženik isto više nije mogao izdržati pa je **.**.2014. CA, IA i druge radi iznude, prijetnje i kamatarenja prijavio policiji. Sve opisano zasigurno se ne bi događalo da je u konkretnom slučaju riječ o stvarnom kupoprodajnom ugovoru koji je realiziran, a kako je ovdje riječ o prividnom pravnom poslu koji nema učinka među ugovornim stranama budući je isti ništetan, to oslonom na odredbu čl. 285 Zakona o obveznim odnosima tuženik ustaje predmetnom protutužbom kojom traži da se utvrdi ništetnost kupoprodajnog ugovora sklopljenog između parničnih stranaka dana 22. prosinca 2010., pri čemu je postavio tužbeni zahtjev na način kako je to precizno navedeno u točki II. izreke ove presude.
1.3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, odnosno na protutužbu, punomoćnik tužiteljice u svom podnesku od 29. studenog 2016. navodi kako je protutužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Ovo iz razloga štio tužiteljska strana osporava da bi bio sklopljen bilo kakav ugovor o zajmu kao i to da bi se radi osiguranja ovog zajma sklopio bilo kakav fiktivni kupoprodajni ugovor. Nadalje se ističe kako je tijekom vremena doista sklopljen veći broj kupoprodajnih ugovora i njihovih aneksa, a koji su potom i raskidani, a što se dogodilo iz razloga što je tužitelj imao problema sa utvrđenjem svog suvlasničkog dijela na nekretnini koja je predmetom tužbe. Upravo iz tog razloga bilo je prethodno potrebno provesti odgovarajuće postupke kojima se uskladilo zemljišno knjižno stanje sa stvarnim stanjem, a tek potom sklopiti odgovarajući kupoprodajni ugovor. U konačnosti da je zbog ovih problema CA i odustao od ovog posla, a koji posao je preuzela tužiteljica kojoj nisu poznate osobe po imenu IA niti je s njime bila u bilokakvom poslovnom odnosu. Obzirom na navedeno tužiteljica predlaže u cijelosti prihvatiti njen tužbeni zahtjev, odbiti protutužbeni zahtjev te ujedno obvezati tuženika na naknadu parničnog troška. U ovakvim navodima punomoćnici parničnih stranaka u bitnom su ustrajali tijekom čitavog postupka.
2. Tijekom postupka proveden je dokaz pregledom isprava koje su priložene u spisu i to: zk izvatka za predmetnu nekretninu, Kupoprodajnog ugovora od 9. lipnja 2010., Aneksa ovog kupoprodajnog ugovora od 11. lipnja 2010., raskida kupoprodajnog ugovora i aneksa kupoprodajnog ugovora od 27. rujna 2010., Kupoprodajnog ugovora od 28. rujna 2010., Raskida kupoprodajnog ugovora od 21. prosinca 2010., Kupoprodajnog ugovora od 22. prosinca 2010., Izvješća o uplati brzojavne uputnice od 11. kolovoza 2010. i 12. kolovoza 2010., izjave ĆA pok. U od 24. svibnja 2010., prijedloga za uknjižbu od 24. svibnja 2010., Ugovora o zamjeni nekretnina od 24. svibnja 2010., izjave AA pok. C od 7. lipnja 2010., izjave DA od 7. lipnja 2010., kopije katastarskog plana od 8. lipnja 2010., Uvjerenja Područnog ureda za katastar Dubrovnik od 8. lipnja 2010., žalbe na porezno rješenje, porezno rješenje od 19. srpnja 2010., podneska iz spisa O-657/10, Rješenja o nasljeđivanju iza smrti ŠA pok. N od 26. svibnja 2010. posl. br. O-134/10 UPP/OS-61/10, Prijedloga za raspodjelu naknadno pronađene imovine iza smrti NA posl. br. O-490/82, Rješenja o nasljeđivanju iza smrti NA od 12. siječnja 1984. posl. br. O-490/82, Zapisnika od 12. listopada 2010. pod posl. br. O-657/10, Rješenja o raspodjeli naknadno pronađene imovine iza smrti NA od 13. listopada 2010. posl. br. O-675/10, u svojstvu svjedoka saslušani su FA iz [adresa], RA iz [adresa] te CA iz [adresa], te je proveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka i čitanjem dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 7. studenog 2024. broj KR-DO-1115/14. Tijekom dokaznog postupka nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka VA, odvjetnika u [adresa] te pregledom ostavinskih spisa pod posl. br. O-496/82, O-134/10 i O-657/10, a ovo iz razloga što je tužiteljska strana odustala od provedbe ovih dokaza.
2.1. Provedbom navedenih dokaza te njihovom ocjenom svakog pojedinačno kao i u njihovoj međusobnoj vezi, sve uz primjenu odredbe čl. 8. i 221. a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP)), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da je protutužbeni zahtjev neosnovan, a ovo iz slijedećih razloga.
3. Najprije u odnosu na protutužbeni zahtjev:
U postupku među strankama nije sporno da nekretnina koja je predmetom tužbe nosi katastarsku oznaku kao kat. čest. [katastarska čestica], pašnjak, Zavalatica, površine 439 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], a u naravi radi se o nekretnini koja predstavlja kuću u čijem je prizemlju uređen poslovni prostor, a koja se osim toga sastoji i od kata i visokog potkrovlja. Među strankama je nesporno da je ova nekretnina u zemljišnim knjigama suda upisana kao vlasništvo parničnih stranaka, i to na ime svake od njih za po 1/2 dijela, da je predmetna nekretnina u isključivom posjedu tuženika te da je tužena svoje pravo vlasništva na ovoj nekretnini u zemljišnim knjigama suda postigla temeljem Kupoprodajnog ugovora od 22. prosinca 2010., a koji ugovor je proveden u zemljišnim knjigama suda Rješenjem zk odjela pod posl. br. Z-6/11. Sporni Kupoprodajni ugovor sklopljen je između tuženika protutužitelja u svojstvu prodavatelja i tužiteljice protutužene u svojstvu kupca, pri čemu je u ovom Ugovoru prethodno utvrđeno da je upravo tuženik protutužitelj vlasnik predmetne nekretnine za 3/4 dijela, a predmetom prodaje bile su 2/4 dijela nekretnine. Prema odredbama ovog Ugovora stranke su ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 100.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja time da će kupoprodajnu cijenu kupac predati prodavatelju u trenutku potpisa ovog Ugovora. Kako je ovaj Ugovor nesporno potpisan od strane prodavatelja i od strane kupca, pri čemu je prodavatelj potpis na ovom Ugovoru pred javnim bilježnikom ovjerio 22. prosinca 2010., to ovaj sud nalazi kako je kupoprodajna cijena isplaćena upravo tog dana. Međutim, tuženik protutužitelj navodi kako se zapravo radi o fiktivnom ugovoru, pa tako isplate kupoprodajne cijene u stvarnosti nije ni bilo, budući da isti nije sklopljen u svrhu kupoprodaje nekretnine već u svrhu da se njime osigura novčana tražbina koju na ime posudbe iznosa od 15.000,00 € CA ima prema tuženiku protutužitelju, to tvrdi da se radi o ništetnom ugovoru. Kako je ovaj Ugovor nesumnjivo sklopljen tijekom 2010. godine, to se na isti imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Prema odredbi čl. 322. ZOO-a ništetan je onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dakle, prema odredbama ZOO-a nevaljani su oni ugovori koji imaju određeni pravni nedostatak, i to zato što pri njihovu sklapanju nisu ispunjene pretpostavke valjanosti koje se odnose na pravnu i poslovnu sposobnost subjekata, moguću, dopuštenu, određenu ili odredivu činidbu, odnosno pobudu za sklapanje ugovora i ponekad na određen oblik ugovora. Sam ugovor kao pravni posao dakle može biti valjan ili nije valjan. Što se tiče nevaljanosti ugovora ZOO razlikuje ništetne i pobojne ugovore. Dakle, ništetni ugovori jesu oni koji su u suprotnosti sa čl. 322. ZOO-a, a sama ništetnost nastaje ex tunc, to jest od samog trenutka sklapanja pravnog posla i po samom zakonu. Prema odredbi čl. 285. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Dakle iz odredbi ovog članka zakona proizlazi da kada prava volja strana nije bila sklapanje ugovora o kupoprodaji, već drugog pravnog posla (ugovora o zalogu), kojim se trebalo osigurati vraćanje zajma iz Ugovora o zajmu koji je sklopljen između istih stranaka, to je dovoljno za zaključak da je ugovor o kupoprodaji ništav budući je nesumnjivo riječ o prividnom ugovoru. Obzirom da tuženi protutužitelj tijekom postupka tvrdi da je ovdje riječ o prividnom ugovoru, a koje tvrdnje osporava tužiteljica protutužena, to je sud na utvrđenje među strankama ovih spornih okolnosti proveo sve dokaze koje je predložio tuženi protutužitelj. Tako tuženi protutužitelj u svom iskazu u bitnom navodi kako su mu u mjesecu lipnju 2010. hitno trebali novci radi sređivanja stana u [adresa], a kako se u tom trenutku zatekao u Zagrebu, to je jednostavno nasumičnim odabirom pitao nepoznatog čovjeka na ulici dali zna na koji način i od koga se može dobiti pozajmica za iznos od 15.000,00 €. Taj čovjek ga je potom doveo u kontakt s IA koji ga je mobitelom nazvao 7. lipnja 2010. u trenutku kada se tuženik protutužitelj nalazio u [adresa], pa je tako tuženik protutužitelj radi posuđivanja novca 9. lipnja 2010. doputovao u Zagreb gdje su se sastali u uredu odvjetnika RA, a koji je u konačnosti sastavio sve ugovore koje u svom odgovoru na tužbu opisuje tuženik protutužitelj pa tako i sporni ugovor. Ovi ugovori prema navodima tuženika protutužitelja nisu sastavljeni u svrhu kupoprodaje nekretnine, već kao osiguranje za posuđeni novac, a koji novac je tuženiku protutužitelju posudio CA, pri čemu mu je na ruke predao iznos od 10.000,00 € u eurima kao i iznos 5.000,00 € koje mu je isplatio u kunama. Ovakav iskaz tuženika protutužitelja sud smatra nevjerodostojnim, a ovo iz razloga što je jednostavno teško za povjerovati da bi čovjek životnog iskustva kakvog ima tuženik protutužitelj, nasumično odabranog nepoznatog čovjeka upitao da mu posudi iznos od 15.000,00 €, pri čemu je potrebno reći da tuženik protutužitelj nije znao niti ime tog čovjeka. Prema iskazu tuženika protutužitelja ovaj iznos mu je posudio CA, a tuženik protutužitelj dalje navodi da je novac vraćao IA, pri čemu tuženik protutužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da su CA i IA u bilo kakvom odnosu, a ovo iz razloga što nitko od saslušanih svjedoka IA uopće ne poznaje. Na okolnost da bi IA vraćao novac, tuženik protutužitelj je u spis priložio izvješća o uplati brzojavne uputnice iz kojih proizlazi kako je IA doista dana 11. kolovoza 2010. uplatio iznos od 9.860,00 kn, a dana 12. kolovoza 2010. iznos od 17.607,00 kn. Međutim ove uplate tuženik protutužitelj nije uspio dovesti u vezu sa CA od kojeg je navodno posudio novac, a posebno ne sa tužiteljicom protutuženom. Naime, ukoliko je tuženik protutužitelj doista IA isplatio ove iznose, takva isplata moguće potječe iz nekog njihovog drugog poslovnog odnosa, a ako tuženik protutužitelj tvrdi da se radi baš o vraćanju predmetnog duga, onda je takve svoje tvrdnje morao i dokazati. Ovdje je potrebno napomenuti kako tužiteljica protutužena BA zasigurno tuženiku protutužitelju nije posudila nikakav novac, već je to navodno napravio CA, pri čemu među strankama nije sporno da su u to vrijeme CA i BA bili u životnoj vezi, a iz koje veze imaju i zajedničko dijete. Isto tako potrebno je reći da sud iskaz samog tuženika protutužitelja nije ocijenio vjerodostojnim i to iz razloga što isti navodi kako mu je novac trebao 2010. radi sređivanja stana u [adresa] da bi kasnije u svom iskazu naveo da u to vrijeme nije bio vlasnik nikakvog stana u [adresa] budući je ovaj stan prilikom razvoda 2002. prepustio svom sinu. Nadalje iz iskaza samog tuženika protutužitelja proizlazi da je već početkom siječnja 2011. CA na ime posuđenog novca isplatio iznos od 33.700,00 €, a što je u očitom nesrazmjeru sa navodno posuđenim iznosom novca, a kako je pritisak prema njemu da i dalje vraća dug rastao, to je tijekom 2014. čitav slučaj prijavio policiji. Dakle, iz iskaza samog tuženika protutužitelja proizlazi da je vratio 18.700,00 € više nego je posudio da bi potom tek nakon tri godine čitav slučaj prijavio policiji. Iz dopisa PP Korčula od 25. listopada 2019. proizlazi kako je tuženi protutužitelj doista podnio kaznenu prijavu 4. veljače 2014., a koja je potom proslijeđena na nadležno postupanje PU Zagrebačkoj. Stoga je sud od ove PU zatražio podatke o podnesenoj kaznenoj prijavi, a iz dopisa sektora kriminalističke policije službe organiziranog kriminaliteta od 15. studenog 2019. proizlazi kako je kaznena prijava zbog počinjenja kaznenog djela lihvarskog ugovora proslijeđena na postupanje ODO u Zagrebu. Iz dopisa ODO u Zagrebu od 9. lipnja 2020. proizlazi kako isto ne može obavijestiti ovaj sud o ishodu kaznene prijave budući su u tijeku izvidi koji su tajni, pa je stoga ovaj sud radi donošenja odluke pričekao ishod ovog postupka. Iz dopisa ODO u Zagrebu od 7. studenog 2024. proizlazi kako je kaznena prijava koju je tuženi protutužitelj podnio protiv tužiteljice protutužene i drugih osoba završila na način da nadležno ODO nije utvrdilo postojanje osnovane sumnje na počinjenje bilo kojeg od prijavljenih kaznenih djela ili kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti. Dakle iz navedene isprave potpuno jasno proizlazi da kazneni postupak protiv tužiteljice protutužene, CA ili trećih osoba nije proveden, a iz kojeg razloga sud smatra kako tuženik protutužitelj nije uspio dokazati da bi se u nazočnom slučaju radilo o prividnom ugovoru, odnosno da bi Kupoprodajni ugovor od 22. prosinca 2010. bio ništetan. Točno je da je tuženik protutužitelj prvo sa CA sklopio Kupoprodajni ugovor u vezi iste nekretnine za znatno veću kupoprodajnu cijenu, a koji je potom izmijenjen aneksom, a potom i raskinut da bi potom sa istom osobom sklopio novi kupoprodajni ugovor za znatno nižu cijenu koji je ponovno raskinut te da bi u konačnosti u vezi iste nekretnine sklopio Kupoprodajni ugovor sa sada tužiteljicom protutuženom za nižu kupoprodajnu cijenu, ali samo postojanje ovih ugovora ne mora automatski značiti da bi sporni kupoprodajni ugovor bio ništetan jer se radi o fiktivnom poslu. Ovdje je potrebno napomenuti kako je iz priloženih isprava, a posebno izjave ĆA pok. U od 24. svibnja 2010., prijedloga za uknjižbu od 24. svibnja 2010., Ugovora o zamjeni nekretnina od 24. svibnja 2010., izjave AA pok. C od 7. lipnja 2010., izjave DA od 7. lipnja 2010., podneska iz spisa O-657/10, Rješenja o nasljeđivanju iza smrti ŠA pok. N od 26. svibnja 2010. posl. br. O-134/10 UPP/OS-61/10, Prijedloga za raspodjelu naknadno pronađene imovine iza smrti NA posl. br. O-490/82, Rješenja o nasljeđivanju iza smrti NA od 12. siječnja 1984. posl. br. O-490/82, Zapisnika od 12. listopada 2010. pod posl. br. O-657/10, Rješenja o raspodjeli naknadno pronađene imovine iza smrti NA od 13. listopada 2010. posl. br. O-675/10, vidljivo da su tuženik protutužitelj, CA i tužiteljica protutužena u vrijeme sklapanja svih navedenih ugovora putem punomoćnika odvjetnika pokušavali uskladiti zemljišno knjižno stanje na predmetnoj nekretnini, a u koju svrhu je pokrenuto i provedeno više postupaka, a što također može objasniti činjenicu postojanja ovolikog broja ugovora vezanih za istu nekretninu u kojima je ugovarana različita kupoprodajna cijena. Vezano za isplatu dogovorene kupoprodajne cijene tuženik protutužitelj navodi da nikakav iznos od kupca nije primio, a koje tvrdnje su u suprotnosti sa iskazom svjedoka RA. Naime ovaj svjedok, a koji je po zanimanju odvjetnik, u svom iskazu u bitnom navodi da je novac isplaćen na način da su stranke prebrojile novac koji je potom zapakiran u poseban omot na kojeg su se stranke potpisale. Ovaj omot s novcem čuvan je u njegovom odvjetničkom uredu sve do trenutka ovjere potpisa na ugovoru kod javnog bilježnika, a nakon čega je u njegovom uredu prodavatelju predan omot sa novcem, a kupcu ovjereni primjerak kupoprodajnog ugovora. Kako je ovaj odvjetnik u to vrijeme radio po nalogu i u interesu parničnih stranaka i CA, to je sud njegovom iskazu poklonio vjeru u cijelosti, dok se iskazu tuženika protutužitelja ne može pokloniti vjera iz razloga što je isti nelogičan, neživotan i kontradiktoran, sve kako je to ranije obrazloženo. Kako je u ovoj pravnoj stvari teret dokaza o tome da se radi o fiktivnom ugovoru na tuženiku protutužitelju, to je sud o njegovom zahtjevu odlučio primjenom pravila iz čl. 221. a ZPP-a, odnosno smatra kako tuženi protutužitelj nije dokazao svoje tvrdnje, pa je protutužbeni zahtjev valjalo odbit, slijedom čega je i presuđeno kao u točki II/ izreke ove presude.
4. U odnosu na tužbeni zahtjev:
Prema čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/0, 146/08, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV) vlasništvo nad nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, dok je prema čl. 30. istog zakona pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Između ostalog vlasnik ima pravo posjedovanja, upotrebe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Prema čl. 42. ZV-a svim suvlasnicima pripada pravo na posjed, odnosno suposjed nekretnine, dok prema čl. 161. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Kako bi vlasnik ostvario svoje pravo pred sudom da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. ZV-a). Također, tužitelj tijekom postupka stvar koju zahtjeva mora precizno označiti, odnosno opisati po njenim osobinama koje je razlikuju od drugih istovrsnih stvari, što je prema mišljenju ovog suda tužiteljica protutužena u tijeku postupka i napravila. Dakle, iz svega navedenog slijedi da je tužiteljica protutužena tijekom postupka dokazala da je suvlasnik predmetne nekretnine za 1/2 dijela, na način kako je to njeno pravo i upisano u zemljišnim knjigama suda, time da ovu nekretninu, a kako to proizlazi iz iskaza samog tuženika protutužitelja, u svom isključivom posjedu drži tuženi protutužitelj, a koji nekretninu odbija predati u suposjed tužiteljici protutuženoj pa je tužiteljica protutužena ovlaštena tražiti predaju ove nekretnine u suposjed. Tuženi protutužitelj odbija predati u suposjed tužiteljici protutuženoj nekretninu iz razloga što smatra kako je upravo on vlasnik čitave nekretnine u cijelosti, a ovo iz razloga što tvrdi da je tužiteljica protutužena svoje pravo vlasništva upisala u zemljišnim knjigama temeljem ništetnog kupoprodajnog ugovora, a koje tvrdnje nije uspio dokazati, pa sud nalazi kako je tuženik protutužitelj suvlasnik predmetne nekretnine za 1/2 dijela kako to proizlazi iz priloženog zk izvatka, te da mu stoga i ne pripada pravo na isključivi posjed. Slijedom navedenog, tužiteljica protutužena kao suvlasnica nekretnine koju tuženi protutužitelj drži u svom isključivom posjedu, osnovano zahtijeva predaju u suposjed, pa je temeljem čl. 161., a u vezi sa čl. 42. ZV-a, odlučeno kao u točki I/ izreke presude.
5. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tuženi protutužitelj dužan naknaditi tužiteljici protutuženoj troškove ove parnice koji se sastoje od izdataka tužiteljice protutužene za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Tako je sud našao osnovanim priznati troškove za sastav tužbe od 15. lipnja 2016. u iznosu od 500,00 €, a sve temeljem zatraženog troška i naznačene vrijednosti spora te Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje Tarifa), za zastupanje tužiteljice na ročištima održanim dana 7. studenog 2016., 12. rujna 2019., 14. listopada 2019., 19. studenog 2019. i 29. siječnja 2025., svako u iznosu od 500,00 € temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 22. studenog 2016. u iznosu od 500,00 € temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te za pristup na ročišta od 19. listopada 2016. i 11. travnja 2019. koja su odgođena pri je početka raspravljanja, svako u iznosu od 125,00 €, temeljem Tbr. 9. toč. 5 Tarife, što čini troškove tužiteljice protutužene u iznosu od 3.750,00 €. Na ovaj iznos je punomoćnik odvjetnik temeljem Tbr. 46. Tarife ovlašten obračunati i pripadajući PDV, koji u konkretnom slučaju iznosi daljnjih 937,50 €, dakle sada u ukupnom iznosu od 4.687,50 €. Osim navedenog tužiteljici protutuženoj je priznat i zatraženi trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 313,22 € i na presudu od daljnjih 313,22 €, što dakle čini troškove tužiteljice protutužene u ukupnom iznosu od 5.313,94 €. U preostalom dijelu, dakle u iznosu od 937,50 €, zahtjev za naknadu parničnih troškova tužiteljice protutužene trebalo je odbiti i to iz slijedećeg razloga. U svom troškovniku kojeg je predao neposredno prije zaključenja glavne rasprave punomoćnik tužiteljice protutužene zatražio je da da mu se nadoknade i troškovi za pristup na ročišta od 19. listopada 2016. i 11. travnja 2019 u punom iznosu, a u kojem mu ne pripada, već mu pripada u dosuđenom iznosu od 25% budući su ova ročišta odgođena prije početka raspravljanja. Na sve zatražene iznose koji mu nisu priznati punomoćnik tužiteljice protutužene obračunao je i zatražio pripadajući PDV, a koji mu stoga ne pripada. Slijedom navedenog, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice protutužene valjalo je dijelom prihvatiti a dijelom odbiti, pa je i riješeno kao u točki III. izreke ove presude.
U Korčuli, 14. ožujka 2025.
S u d a c :
Dario Farčić
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
