REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-272/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ,u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, po odvjetniku Krešimiru Ćurković, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29.1.2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 14.3.2025.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 3. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 17.12.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 24.12.2007.godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem OV- 7293/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja , ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, da plati tužitelju EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u tečaju iznos od 2.263,05 EUR ( slovima: dvije tisuće dvjesto šezdeset tri eura i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

8,10 EUR tekućom od 16.02.2009.

9,17 EUR tekućom od 16.02.2009.

9,71 EUR tekućom od 16.04.2009.

8,43 EUR tekućom od 16.05.2009.

8,36 EUR tekućom od 16.06.2009.

6,33 EUR tekućom od 16.07.2009.

4,54 EUR tekućom od 16.08.2009.

5,17 EUR tekućom od 16.09.2009.

6,49 EUR tekućom od 16.10.2009.

5,74 EUR tekućom od 16.11.2009.

5,00 EUR tekućom od 16.12.2009.

6,69 EUR tekućom od 16.01.2010.

8,29 EUR tekućom od 16.02.2010.

9,98 EUR tekućom od 16.03.2010.

9,53 EUR tekućom od 16.04.2010.

12,37 EUR tekućom od 16.05.2010.

11,64 EUR tekućom od 16.06.2010.

13,07 EUR tekućom od 16.07.2010.

21,10 EUR tekućom od 16.08.2010.

19,27 EUR tekućom od 16.09.2010.

26,13 EUR tekućom od 16.10.2010.

22,52 EUR tekućom od 16.11.2010.

19,79 EUR tekućom od 16.12.2010.

28,07 EUR tekućom od 16.01.2011.

33,19 EUR tekućom od 16.02.2011.

29,48 EUR tekućom od 16.03.2011.

30,02 EUR tekućom od 16.04.2011.

27,36 EUR tekućom od 16.05.2011.

28,18 EUR tekućom od 16.06.2011.

37,24 EUR tekućom od 16.07.2011.

38,51 EUR tekućom od 16.08.2011.

1.753,58 EUR tekućom od 16.09.2011.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, da tužitelju EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.881,18 EUR ( slovima: tisuću osamsto osamdeset jedan euro i osamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14.3.2025. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke, potvrđenog 24.12.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka, pod brojem OV-7293/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.600,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 184,01 CHF. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01.siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za

posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 1.3.2008. pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 2.660,00 eura. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Tužitelj se poziva i na odredbe članka 502c. Zakona o parničnom postupku, čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te na odredbu članka 6. stavak 3. Zakona o sudovima pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.660,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U svom pisanom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu i predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Navodi da je Slavonska banka d.d. pravni prednik tuženika te da ista banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača pa smatra da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sklopljen između Slavonske banke i tužitelja 17.12.2007. te ovjeren kod javnog bilježnika Zlatka Šimašek u Osijeku pod brojem OV-7293/07 24.prosinca 2007. ( list 5-13 spisa), uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 14-20 spisa i list 373-390 spisa ), uvidom u rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009. i 11.7.2016. ( list 21-22 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 9.1.2024. ( list 368- 369 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Matije Balog od 24.3.2024. ( list 398-401 spisa), čitanjem očitovanja vještaka od 5.12.2024. ( list 474 i 475 spisa), saslušanjem vještaka Matije Balog na ročištu od 29.1.2025. ( list 476 spisa) te saslušanjem tužitelja EJ na ročištu od 29.1.2025. ( list 477 spisa).

4. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-16/22619-2. od 11.7.2016. godine utvrđeno je da je društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. promijenilo naziv u Addiko bank d.d. Prethodno je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.2.2009. upisano pripajanje Slavonske banke d.d. Osijek društvu Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb ( list 21-22 spisa). Prema tome, tuženik je pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek te je stoga u cijelosti preuzeo prava i obveze navedene banke te se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz presuda po kolektivnoj tužbi potrošača i da nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljen između Slavonske banke i tužitelja 17.12.2007. te ovjeren kod javnog bilježnika Zlatka Šimašek u Osijeku pod brojem OV-7293/07 24.prosinca 2007. ( list 5-13 spisa), sud je utvrdio da je Slavonska banka odobrila tužitelju namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila u iznosu od 12.600,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok vraćanja kredita od sedam godina. Odredbe Ugovora o kreditu reguliraju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

6. Uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 14-20 spisa i list 373- 390 spisa ), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Matije Balog od 24.3.2024. ( list 398-401 spisa), čitanjem očitovanja vještaka od 5.12.2024. ( list 474 i 475 spisa), saslušanjem vještaka Matije Balog na ročištu od 29.1.2025. ( list 476 spisa), sud je utvrdio da je tužitelj tijekom otplate kredita počevši od 1. siječnja 2009. godine, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 2.263,05 eura. U zadanom periodu tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i istinitim te utemeljenim na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a punomoćnici stranaka nakon saslušanja vještaka nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje.

8. Podneskom od 25.3.2024. godine punomoćnik tužitelja je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio restitucijski tužbeni zahtjev na način kao što je to naznačeno u izreci presude. S osnova razlike u tečaju zatražio je novčani iznos od 2.263,05 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

9. Saslušanjem tužitelja EJ na ročištu od 29.1.2025. ( list 477 spisa), utvrđeno je da je isti krajem 2007. godine odlučio kupiti osobni automobil za vlastite osobne potrebe te je prvo otišao u auto kuću Opel u Osijek odakle su ga uputili u njegovu matičnu banku, a to je bila Slavonska banka. U banci su mu ponudili Ugovor o kreditu isključivo u CHF valuti, navodeći da je to najbolji i najpovoljniji kredit. Nakon nekog vremena on je ponovno došao u banku te mu je tamo predočen gotovi napisani Ugovor koji je pročitao prije potpisivanja, ali nije u potpunosti razumio sve odredbe. Tužitelju je bio bitan iznos kredita koji podiže, visina mjesečne rate i rok otplate. Prva rata kredita iznosila je oko 750,00 kuna. Nakon oko pola godine rate kredita su počele rasti te mu je najveća rata iznosila oko 1.500,00 kuna. Otišao je u banku, ali su mu tamo rekli da i drugima tako rastu rate i da oni ne mogu ništa poduzeti. U to vrijeme bio je zaposlen u Gradnji u Osijeku. Nije imao vlastiti OPG, niti je bio član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Svakodnevno je autom išao na posao iz svog mjesta prebivališta u [adresa]. Ističe da ga u banci nisu upozorili na mogućnost naglog porasta tečaja CHF, rekli su ukoliko i dođe do porasta da će to biti nešto malo, minimalno. Koliko se sjeća, kredit je otplaćivao svakomjesečno putem administrativne zabrane na plaći. Ne sjeća se da li mu je javni bilježnik prilikom ovjere tumačio odredbe ugovora.

10. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu sa materijalnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti potpisao kao fizička osoba u svrhu kupovine osobnog vozila pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

11. Podneskom od 27.11.2024. punomoćnik tuženika se usprotivio povlačenju tužbe u dijelu preplate valute za iznos od 396,95 EUR iz podneska tužitelja od 25.3.2024. te je zatražio da sud meritorno odluči i o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Sud smatra da je takvo protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe u cijelosti neosnovano s obzirom da je odredbom članka 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Prema tome, kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 25.3.2024. godine tek u svom podnesku od 27.11.2024. godine, a nije se izjasnio o tome u roku od 15 dana od dana obavijesti, iako je to mogao učiniti uvidom u e-spis, sud smatra da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe. Iz podneska tuženika od 27.11.2024. proizlazi da je tuženik uvidom u e-komunikaciju izvršio uvid u navedeni podnesak tužitelja, iako je to mogao učiniti znatno ranije, već prilikom unošenja podneska u e-spis, a svakako u roku od 15 dana.

12. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Također, navedenom odlukom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i korisnika kredita tako što je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Člankom 138.a. ZPP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokreće potrošač.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost ustanovljena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke ( tuženika) iz tog postupka. Stoga sud smatra da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a u odnosu na preplatu po osnovi ugovorne valutne klauzule. Naime, kolektivnom tužbom prekinuta je zastara, a restitucijski zahtjevi zastarijevaju pet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, pa tako za tečajnu razliku zastara nastupa 14.6.2023. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30.3.2023., a tužitelj potražuje preplatu po osnovu tečajne razlike, ukazuje se neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika.

17. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogao postupati bez pristanka korisnika kredita. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode bilo kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju je ostala ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. Z00-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatne stope i tečaju koji će se primjenjivati tijekom otplate ( to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.

18. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazao.

19. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

20. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo .Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

21. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP- a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužitelja u svezi sklapanja ugovora o kreditu netočni i neistiniti.

23. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan, jer je isti potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

24. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a kojima se uređuju odredbe o valutnoj klauzuli ništetne pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je više plaćen zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica u CHF. Stoga je sud odlučio kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

25. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kad je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnosti svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao na ime sastava tužbe iznos od 200,00 EUR, troškove zastupanja na ročištima od 9.1.2024. i 29.1.2025. u pojedinačnom iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 11.5.2023., 8.8.2023., 25.3.2024. i 3.12.2024. u pojedinačnom iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 2.2.2024. u iznosu od 50,00 EUR te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, kao i trošak vještačenja u zatraženom iznosu od 331,18 EUR, odnosno sveukupno 1.881,18 EUR. Tužiteljica je temeljem članka 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( N.N. 118/18, 51/23) oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 14.3.2025.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.

Dostaviti:

Tužitelju putem punomoćnika

Tuženiku putem punomoćnika