REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-235/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Ivanu Dujiću, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CATCO SERVICES ISTRIA d.o.o. Pula, Ulica Sv. Teodora 2, OIB: 13633577648, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović, Alan Alagić, iz Pule, protiv tuženika ISTARSKI VODOVOD d.o.o. Buzet, Sv. Ivana 8, OIB: 13269963589, kojeg zastupa punomoćnik Goran Okmaca, odvjetnik u Pazinu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2025., na dan objave 14. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 100,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. ožujka 2023. do isplate.

i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ISTARSKI VODOVOD d.o.o., Sv. Ivana 8, Buzet, OIB: 13269936589 da tužitelju CATCO SERVICES ISTRIA d.o.o., Pula, Ulica Sv. Teodora - Via San Teodoro 2, OIB: 13633577648 isplati iznos od 1.262,53 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu obračunatu po stopi utvrđenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 8. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude.".

II

Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana naknadi troškove postupka u iznosu od 2.075,40 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. ožujka 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik društvo koje tužitelju pruža usluge isporuke vode. Konkretno tužitelj tuženiku isporučuje vodu za dvije nekretnine, kako slijedi:

- 5. etaža – 350/1000 dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], upisane u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], površine 714 m2, od toga 322 m2 poslovna zgrada, a 392 m2 dvorište, s kojim je povezano pravo vlasništva u suvlasništvu cijele nekretnine na posebnom dijelu zgrade: JEDINICA E - apartman na drugom katu neto korisne površine 163,71 m2 i pripadak P5 (parkiralište) površine 34,05 m2 – u naravi radi se o apartmanu naziva „TAJA“ smještenom u zgadi na kč. br. [katastarska čestica];

- kč. br. [katastarska čestica], ukupne površine 598 m2 (dvorište 370 m2, poslovna zgrada 228 m2), upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], ukupne površine 447 m2 (bazen 82 m2, dvorište 272 m2, garaža 93 m2), upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica], ukupne površine 180 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – u naravi radi se o vili s bazenom naziva Grace, te dvorištem i pratećim sadržajem. Tuženik je tužitelju dana 28. veljače 2023. dostavio račun broj 230050690 na iznos od 1.362,53 EUR, za potrošnju vode u količini od 379 m3, za apartman „TAJA“. U odnosu na navedeni račun tužitelj je uložio prigovor, smatrajući da nije moguće da je potrošena navedena količina vode, na što je tuženik odgovorio mailom od 2. svibnja 2023. godine kako prigovor nije uvažen. Tužitelj je predmetni račun platio 7. ožujka 2023. Smatra da je tuženik, temeljem predmetnog računa stekao novčani iznos koji mu ne pripada obzirom da nije moguća potrošnja vode u količini od 379 m3 u tijeku jednog mjeseca, kada je u predmetnom apartmanu boravila jedna osoba. Naime, navedena potrošnja vode više je od 100 puta veća od do tada izmjerene potrošnje, što je vidljivo iz tablice potrošnje vode (i korištenja nekretnine) u prilogu kao i iz računa tuženika. Tuženik je ponovno 30. lipnja 2023. dostavio račun broj 230203848 za potrošnju ukupno 391m3 vode, koji račun je tuženik stornirao s odobrenjem broj 230247459 i izdao novi račun za 3 m3 potrošene vode pod brojem 230247460 (koji tužitelj nije platio). Razlog neplaćanja je činjenica što tužitelj ne zna, niti mu je tuženik objasnio kako je došlo do izdavanja storniranog računa i kako je naknadno utvrđena količina od 3 m3 (u mjesecu lipnju u nekretnini je 10 dana boravila 1 osoba). Tim više što je ista količina vode „potrošena“ i u srpnju 2023. godine, kada u predmetnoj nekretnini nije cijeli mjesec boravio nitko kao i u studenom 2022. godine kada je u istoj nekretnini cijeli mjesec boravila 1 osoba. Tužitelj smatra da su predmetni računi rezultat pogrešnog mjerenja odnosno greške na mjernom instrumentu – vodomjeru. Tužitelj je zahtijevao da se vodomjer, postavljen kao digitalni vodomjer 17. studenog 2022. provjeri od strane neovisnih stručnjaka, no tuženik je tužitelju dostavio ispitno izvješće iz kojeg proizlazi da je upravo tuženik izvršio kontrolu vodomjera, što je tužitelju neprihvatljivo. Da se radi o neispravnom vodomjeru proizlazi i iz slijedećeg: u studenom 2022. u apartmanu „Taja“ boravila je jedna osoba, a za taj mjesec utvrđeno je kako je potrošnja vode iznosila 3 m3; u prosincu 2022. i siječnju 2023. u apartmanu „ C“ boravila je jedna osoba, a za oba navedena mjeseca utvrđeno je da nije došlo do potrošnje vode, odnosno na računima je iskazana potrošnja vode od 0 m3. Tužitelj je zatražio ispitivanje vodovodnih instalacija, broj brojila 05942885, snimanje dovodnih cijevi i tlačenje vodovodnih instalacija, a koje ispitivanje je provelo društvo Rudan d.o.o. te je utvrđeno da nema kvara na vodovodnim instalacijama. Predlaže da sud, temeljem čl. 1111. i 1112. Zakona o obveznim odnosima donese sljedeću presudu: „I. Nalaže se tuženiku ISTARSKI VODOVOD d.o.o., Sv. Ivana 8, Buzet, OIB: 13269936589 da tužitelju CATCO SERVICES ISTRIA d.o.o., Pula, Ulica Sv. Teodora

- Via San Teodoro 2, OIB: 13633577648 isplati iznos od 1.362,53 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu obračunatu po stopi utvrđenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 8. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude.

II. Nalaže se tuženiku ISTARSKI VODOVOD d.o.o., Sv. Ivana 8, Buzet, OIB: 13269936589 da tužitelju CATCO SERVICES ISTRIA d.o.o., Pula, Ulica Sv. Teodora

- Via San Teodoro 2, OIB: 13633577648 naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude.“.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenim zahtjevima kao neosnovanima. Tužitelj u tužbi navodi kako mu je tuženik 28. veljače 2023. dostavio račun br. 230050690 na iznos od 1.362,53 EUR za potrošnju vode u količini od 379 m3, za nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi apartman pod nazivom „Taja“, a račun kojeg je tužitelj uredno i podmirio dana 7. ožujka 2023. u cijelosti. Međutim, u pobijanoj tužbi tužitelj sada neosnovano tvrdi kako je tuženik temeljem predmetnog računa stekao novčani iznos koji mu ne pripada, obzirom kako to tužitelj netočno navodi da je potrošnja vode u količini od 379 m3 u tijeku jednog mjeseca na predmetnoj nekretnini u naravi apartman „Taja“ nije moguća. Naime, nesporna je činjenica da je tuženik društvo koje tužitelju pruža usluge isporuke vode za posebni dio nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi apartman pod imenom „Taja“, k. č. [katastarska čestica] upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] te za k. č. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u naravi vila s bazenom, dvorištem i pratećim sadržajem, a sve u k. o. [katastarska općina]. Tuženik i tužitelj sklopili su tri ugovora o isporuci vode kategorija „ostali potrošači“ za predmetne nekretnine pod brojevima 5/1038-2019, 1-5/3034-2022 i 1-5/3035-2022. Od dana sklapanja tih ugovora tuženik je uredno ispunjavao preuzete obveze iz citiranih ugovora te je isporučivao vodne usluge tužitelju, dok je tužitelj izdane račune za navedenu isporuku vode uredno podmirivao. Tužitelj je tuženiku putem elektroničke pošte uložio prigovor na izdani račun br. 230050690 od 28. veljače 2023. te je tuženik nakon provjere osnovanosti predmetnog računa 2. svibnja 2023. poslao odgovor tužitelju u kojem je naveo da prigovor tužitelja nije osnovan te da je na temelju citiranog ugovora o isporuci dužan ispuniti svoju obvezu podmirenja predmetnog računa. Kao dokaz tome da je i sam tužitelj naposljetku potvrdio osnovanost predmetnog računa je taj što je isti 7. ožujka 2023. uredno podmirio predmetni račun u cijelosti. Ujedno, tužitelj je elektroničkim putem prilikom prigovora na predmetni račun zatražio i provjeru ispravnosti vodomjera na predmetnoj nekretnini. Tuženik je nakon pregleda kartona tužitelja kao potrošača ustanovio kako je predmetni vodomjer 17. studenog 2022. zamijenjen sa potpuno novim umjeravanim (baždarenim) vodomjerom radi prelaska potrošača vodnih usluga naselja Crveni Vrh na digitalne vodomjere sa daljinskim očitanjem te da je kao takav u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima. Tužitelj nije prihvatio navedeno očitovanje tuženika te ja i dalje ustrajao na tome kako je predmetni račun rezultat pogrešnog mjerenja odnosno greške na mjernom instrumentu (vodomjeru) pa je elektroničkim putem tuženiku podnio zahtjev za kontrolu ispravnosti predmetnog vodomjera, koji je tužitelj zaprimio dana 31. svibnja 2023. Sukladno zaprimljenom zahtjevu, tuženik je propisno proveo ispitno izvješće o kontroli vodomjera broj: [broj vodomjera] koje je izvršeno 6. lipnja 2023. Naime, na osnovu izvršenog ispitivanja prema ispitnom protokolu, ustanovljeno je da je predmetni vodomjer potpuno ispravan te je navedeno izvješće dostavljeno tužitelju 16. lipnja 2023.g. na uvid, a što naposljetku i potvrđuje činjenicu valjanosti predmetnog računa. Isto tako, tužitelj kao tužbeni navod ističe kako je navedeno izvješće izrađeno od strane tuženika, a s kojim se tužitelj ne slaže, smatrajući kako kontrolu vodomjera mora izvršiti neovisni stručnjak. Međutim, tuženik je postupao u skladu s propisanim postupkom rješavanja zahtjeva kontrole ispravnosti vodomjera, te je detaljan opis navedenog postupka javno dostupan na službenim stranicama Istarskog vodovoda d.o.o., ovdje tuženika. Navedeni postupak je takav da se na temelju pisanog zahtjeva potrošača vodomjer skida i vrši se umjeravanje kod tuženika pri čemu se ističe kako je tuženik i ovlaštena osoba za umjeravanje vodomjera, što je i evidentirano u sudskom registru. Potom, u roku od osam dana podnositelju zahtjeva izdaje se Izvještaj o izvršenom umjeravanju. Ukoliko podnositelj zahtjeva zatraži dodatno umjeravanje od vanjske ustanove, tek se tada vodomjer daje na umjeravanje Državnom zavodu za mjeriteljstvo. Tuženik je sa time upoznao tužitelja, no tužitelj nije dao takav nalog tuženiku. Dakle, jasno je kako je tuženik postupio u skladu s propisanim postupkom kontrole ispravnosti vodomjera te da je na temelju takvog provedenog postupka kontrole jasno ustanovljeno kako je predmetni vodomjer ispravan te kao takav daje točne podatke koji služe kao valjani pravni osnov za fakturiranje računa za isporuku vodnih usluga. Stoga, tuženik drži da su tužbeni navodi tužitelja u cijelosti pravno neutemeljeni obzirom da je isti, kao korisnik usluga tuženika, bio odgovoran za podmirivanje obveza za isporuke vodnih usluga u cijelosti, što je naposljetku i sam potvrdio tako što je u cijelosti podmirio pobijani račun. Naposljetku, tuženik ističe kako broj osoba za koje tužitelj navodi da su koristile predmetne prostore za koje tužitelj ima zaključene ugovore o isporuci vode nisu nužno i pokazatelj potrošnje. Naime, jedna osoba može imati i sigurno ima navike različite od druge osobe glede potrošnje vode, a kako je u konkretnom slučaju riječ o više vode nego inače na mjesečnoj razini, tuženik može samo nagađati što je dovelo do toga (neispravan vodokotlić ili ostavljena otvorena slavina ili …), no sve to lako dovodi do takve potrošnje, a ne da je riječ o neispravnom vodomjeru, a što je otklonjeno ispitivanjima tuženika. Uostalom da je riječ o neispravnom vodomjeru, ista veća količina potrošnje nastavila bi se i dalje, a što ovdje nije slučaj. Prije zaključka i ne nužno vezano za predmet spora, tuženik ističe kako su navodi tužitelja u tužbi glede ponavljanja „greške“ na vodomjeru potpuno neosnovani. Naime, do navedenog očitavanja i izdavanja fakture sa uvećanim iznosom i kasnijeg storniranja istog došlo je isključivo zbog automatiziranog očitavanja u situaciji i trenutku kada je za tužitelja postojao vodomjer koji je bio na ispitivanju i vodomjer koji je bio zamjenski ugrađen, pa se dogodilo da je automatsko očitovanje očitalo utrošak vode sa oba vodomjera, no isto je utvrđeno te račun storniran. Dakle, u periodu spornog računa i računa za koji je iznos storniran, tužitelj nije ni imao isti vodomjer. Tuženik ističe kako je sporni vodomjer pohranjen te dostupan za vještačenje te je tuženik suglasan sa time, a ukoliko to sud odredi. Na temelju svega istaknutog isti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom, te potražuje od tužitelja naknadu troškova ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke, pa do isplate.

3. Na ročištu 5. veljače 2025. tužitelj je povukao tužbu u dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 100,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 8. ožujka 2023. do isplate, a tuženik je pristao na to djelomično povlačenje tužbe. Stoga je, temeljem čl. 193. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena (izreka rješenja u ovoj odluci).

4. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu (uključujući pisane iskaze svjedoka CA, PA, BA, P i B) te vještačenjem po vještaku strojarske struke Mauru Ukušiću.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da tužbeni zahtjev, u preostalom dijelu (u kojem tužba nije povučena), nije osnovan.

6. Povrat plaćenog po računu od 28. veljače 2023. tužitelj traži temeljem općeg pravila o stjecanju bez osnove sadržanom u odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Međutim, odredbom čl. 1112. ZOO-a, kao posebnom odredbom, uređena je situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog, te je navedenom odredbom propisano: "Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.“. Do prijelaza imovine osiromašenog u imovinu stjecatelja dolazi upravo radnjom osiromašenog (vršenjem isplate). Stoga osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga mora dokazati isplatu, nepostojanje duga i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. U situaciji primjene odredbe članka 1112. ZOO, teret dokaza o tome da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti, odnosno o postojanju iznimki navedenih u članku 1112. ZOO, je na osiromašenom – u konkretnom slučaju na tužitelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 697/2018-2 od 15. srpnja 2021., Rev 124/2014-2 od 18. rujna 2018., Rev 1365/2017-2 od 1. srpnja 2020., Rev 1660/13-2 od 10. listopada 2017. i dr.).

7. Po ocjeni suda tužitelj nije dokazao da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti. Iz njegovih tvrdnji upravo proizlazi da je on smatrao da predmetni račun nije dužan platiti, istome je prigovorio, ali ga je svejedno platio i to prije nego što je tuženik izvršio provjeru ispravnosti spornog brojila. Dakle, tužitelj nije dokazao da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti.

8. Tužitelj nije dokazao ni da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Te činjenice nije ni isticao niti je na te okolnosti predložio dokaze. Tužitelj je, doduše, dostavio izjavu svjedoka P u kojoj se, između ostalog, navodi da je sporni račun plaćen jer u Austriji ako se ne plati račun vodoopskrbno poduzeće može provesti ovrhu. Nije posve jasno zašto o tome daje iskaz predmetni svjedok (koji u pisanom iskazu navodi da je imatelj poslovnih udjela u društvu registriranom u [adresa], a koje je imatelj poslovnih udjela u tužitelju), a ne zakonski zastupnik tužitelja (saslušanje kojeg tužitelj nije predložio). Međutim, sve da je tužitelj i platio predmetni račun kako bi izbjegao ovrhu, to ne predstavlja radnju izbjegavanja prisile iz čl. 1112. ZOO-a. Naime, mogućnost pokretanja sudskog postupka nije prisila u smislu čl. 1112. ZOO-a, jer u sporovima pred sudom svatko ima pravo na pošteno i pravično suđenje, postupak pred sudom (neovisno o vrsti postupka) vodi se po strogim postupovnim pravilima pri čemu svaka stranka u postupku ima ista prava i jednak položaj, ima pravo iznijeti svoje zahtjeve i tvrdnje kojima osporava navode protivne stranke pa se utoliko eventualni postupak pred sudom kojeg bi uplatitelj (ovdje tužitelj) želio izbjeći izvršavajući uplatu za koju zna (odnosno smatra) da nije dužan uplatiti ne može smatrati prisilom u smislu čl. 1112. st. 1. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 1175/11-2 od 7. listopada 2014., Rev 910/11-2 od 7. listopada 2014., Rev 257/11-2 od 16. srpnja 2013.). Značenje prinude u smislu citirane odredbe ZOO-a ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, a ne pokretanje sudskog postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-890/2023-4 od 3. rujna 2024., Rev 303/11-2 od 18. veljače 2014.). Inače, pored činjenice da je tužitelj nedvojbeno nastavio osporavati račune (odnosno u njima iskazanu potrošnju vode) izdane po tužitelju nakon ovdje spornog računa od 28. veljače 2023. i to za više svojih objekata (apartman, vila O), pa tako primjerice dopisom od 20. prosinca 2023. (na str. 92-93 spisa), sudu nije uvjerljiva izjava svjedoka P da je sporni račun plaćen radi izbjegavanja ovrhe.

9. Dakle, iz svega navedenog u točkama 6. do 8. ovog obrazloženja proizlazi da tužitelj (na kojem je bio teret dokaza tih okolnosti) nije dokazao je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti, odnosno da postoje iznimke navedene u čl. 1112. ZOO-a (da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta). U takvoj situaciji se primjenjuje odredba čl. 1112. st. 1. ZOO-a, a ne odredba čl. 1111. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 703/2019-5 od 9. travnja 2024., Rev 1660/13-2 od 10. listopada 2017., Rev 650/14-2 od 4. listopada 2017., Rev 1380/2016-2 od 27. kolovoza 2019. i dr.). Stoga je, već samo zbog toga, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

10. Neovisno o prethodno navedenom može se dodati da sud smatra da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao ni nepostojanje duga.

Kad je tužitelj odlučio potraživati utuženi novčani iznos primjenjujući pravni institut stjecanja bez osnove, na njemu je teret dokazivanja da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-4408/2016-5 od 20. studenog 2018.). Dakle, teret dokaza da sporni račun od 28. veljače 2023. (povrat plaćenog po kojem tužitelj traži) nije ispravan bio je na tužitelju.

Tužitelj je ispravnost tog računa osporio tvrdeći da brojilo kojim je izvršeno mjerenje potrošnje vode nije bilo ispravno.

Tu činjenicu (da brojilo nije bilo ispravno) tužitelj po ocjeni suda također nije dokazao.

Naime, radi utvrđenja te činjenice izveden je dokaz vještačenjem po vještaku strojarske struke Mauru Ukušiću, iz čijeg nalaza proizlazi da on, u stvari, nije vještačio tehničku ispravnost predmetnog brojila. Vještak je tako prilikom usmenog iznošenja nalaza na ročištu 5. veljače 2025. naveo da nije ovlašten niti osposobljen provjeravati ispravnost samog brojila, već je to moguće učiniti jedino po Zavodu za mjeriteljstvo u Zagrebu (dodao je i da je uvjeren da bi rezultat bio isti kao i kod ispitivanja koje je proveo sam tuženik odnosno da je brojilo ispravno). Na tom ročištu tuženik je istaknuo da suštinsku činjenicu, odnosno ispravnost vodomjera, sud nije ni mogao utvrditi putem strojarskog vještaka, budući da je on sam rekao da nije osposobljen za ispitivanje istog. Tuženik je dodao da je, nakon što je isto izvršeno ispitivanje predmetnog brojila u laboratoriju tuženika, tužitelj bio upućen da može pokrenuti i ispitivanje u Državnom zavodu za mjeriteljstvo, a za što tužitelj nikada nije podnio zahtjev tuženiku, tako da tužitelj nije iscrpio put na kojeg je imao pravo glede utvrđenja ispravnosti vodomjera, a na što je i vještak ukazao.

Zbog svega navedenog sud na temelju predloženih dokaza nije mogao utvrditi odlučnu spornu činjenicu u ovom predmetu – ispravnost predmetnog brojila. Iz nalaza vještaka Maura Ukušića proizlazi da je on izvršio mjerenje protoka vode te je na temelju tog mjerenja zaključio da je pri potencijalno otvorenom jednom trošilu bila moguća potrošnja od 433,44 metara kubnih vode mjesečno. To je jedino mjerenje koje je vještak izvršio te u tom dijelu sud nalaz vještaka prihvaća. S druge strane, vještak je u dijelu nalaza, u kojem navodi da je neprijeporno da je u apartmanu boravila jedna osoba i da je ta osoba morala primijetiti da je jedno trošilo neprekidno otvoreno, izašao iz okvira vještačenja i okvira svoje struke, s obzirom da je u tom dijelu utvrđenje i tumačenje tih činjenica bio zadatak suda. Naime, vještak je stručnjak u pojedinom području i on raspolaže stručnim znanjima koje sud nema te ga sud angažira upravo kada je radi utvrđenja činjenica potrebno stručno znanje. U konkretnom slučaju je vještak strojarske struke trebao ispitati ispravnost predmetnog brojila te eventualno izmjeriti protok vode, jer je to u okviru njegovog stručnog znanja, dok u okvir njegove struke ne ulazi utvrđenje broja osoba koje su boravile u apartmanu niti jesu li te osobe nešto mogle ili trebale primijetiti. Te zaključke vještaka, te na njima dalje utemeljene pretpostavke o ispravnosti ili neispravnosti predmetnog brojila sud nije prihvatio.

Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Dužnost je stranaka u parnici iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja. Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

Kao što je prethodno obrazloženo, teret dokaza da sporni račun nije ispravan odnosno da brojilo kojim je izvršeno mjerenje potrošnje vode nije bilo ispravno bio je na tužitelju, a sud na temelju predloženih dokaza nije mogao utvrditi neispravnost predmetnog brojila. Stoga je, imajući u vidu iznesena pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a) sud uzeo da ta činjenica nije dokazana.

11. Iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da nije znao da nije dužan platiti sporan račun, da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu, da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, te da nije dokazao ni nepostojanje duga. Sve je navedeno trebao dokazati upravo tužitelj (u ovom obrazloženju je citirana odgovarajuća sudska praksa) da bi s uspjehom ostvario pravo na povrat stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. i 1112. ZOO-a. Kako tužitelj navedeno nije dokazao tužbeni je zahtjev odbijen (točka I izreke ove presude).

12. Temeljem čl. 158. i čl. 154. st. 1. ZPP-a naloženo je (u točki II izreke ove presude) tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka i to: za sastav odgovora na tužbu i podneska od 18. listopada 2024. iznos od 200,00 eura po podnesku (Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 21. ožujka 2024., 21. svibnja 2024., uviđaju od 11. srpnja 2024., uviđaju od 16. rujna 2024. te ročištu od 5. veljače 2025. iznos od 200,00 eura po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), putni trošak za pristup uviđaju od 11. srpnja 2024. (Pazin- Crveni Vrh – Pazin, sa cestarinom) 80,16 eura, putni trošak za pristup uviđaju od 16. rujna 2024. ( Pazin - Crveni vrh – Pazin, sa cestarinom) 80,16 eura, izbivanje odvjetnika iz pisarnice za vrijeme putovanja na uviđaj od 11. srpnja 2024. (Pazin- Crveni Vrh – Pazin, 2 sata) 50,00 eura (Tbr. 35 Tarife), izbivanje odvjetnika iz pisarnice za vrijeme putovanja na uviđaj od 16. rujna 2024. (Pazin- Crveni Vrh – Pazin, 2 sata) 50,00 eura (Tbr. 35 Tarife), PDV u iznosu od 415,08 eura (Tbr. 42. Odvjetničke tarife) – ukupno 2.075,40 eura. Neovisno o tome što je sud priznao trošak zastupanja na uviđaju, tuženikov punomoćnik je izbivao iz pisarnice u trajanju od 2 sata koje je „potrošio” u putu, a ne u zastupanju na uviđaju pa je stoga i taj trošak bio potreban za vođenje ovog spora U smislu članka 155. ZPP-a, opravdan je trošak potreban za vođenje postupka trošak naknade prijevoza odvjetniku na uviđaj pa je bilo neophodno punomoćniku tuženika priznati troškove korištenja vlastitog automobila, a time i troškove izbivanja iz pisarnice (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž-4132/2020-2 od 19. travnja 2021. te Pž-5735/2021-2 od 9. prosinca 2021.). Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tuženiku su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate (zatražene u odgovoru na tužbu) koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se odnosi na ostale odnose.

U Pazinu, 14. ožujka 2025.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (čl. 467a ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun.,

- tuženiku po pun.