Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-191/2024-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comissio, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tuženika, 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 538-50-6139533 sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 03.10.2012.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „NAKNADA: Naknada za obradu kredita 4.50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 isplatiti tužitelju OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene ulazne naknade iznos od 310,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09.10.2012.g. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do

- 2

isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju OB troškove postupka u iznosu od 599,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je naveo da je s tuženikom 3.10.2012. sklopio Ugovor kreditu broj 538-50-6139533 kojim je ugovoreno da će tuženik kao kreditor isplatiti korisniku kredita, tužitelju, iznos od 52.000,00 kuna, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,95 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Navedenim Ugovorom o kreditu također je u predviđeno da naknade za obradu kredita, te svi eventualni budući, neodređeni, troškovi padaju na teret potrošača, ali iz ugovornih odredbi nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač navedene dodatne neodređene i neodredive troškove i naknade ima snositi. Tužitelj je naveo da se navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor u naprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. U članku 3. Ugovora o kreditu, stoji: „NAKNADA : Naknada za obradu kredita 4.50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita .” Naveo je da mu je na ime naknade za obradu kredita tuženik odmah naplatio iznos od 2.340,00 kuna dana 09.10.2012. Predložio je utvrditi ništetnom odredbu članka 3. ugovora o kreditu koja glasi da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada u iznosu od 4,50 % od kredita, kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 310,57 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 108/2024-4 od 26. travnja 2024. ovaj sud je određen kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu te je spis ustupljen ovom sudu na daljnje postupanje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je nesporno da je sa tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu kojim

- 3

je stavio na raspolaganje tužitelju iznos u HRK 52.000,00 uz redovnu kamatnu stopu od 8,95 % godišnje, promjenjivu. Naveo je da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a da je tužitelju ne samo pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je istaknuo da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade te da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Naveo je da je prije zaključenja ugovora, objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Istaknu je i prigovor zastare. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud je u postupku izvršio uvid u potvrdu tuženika od 05.03.2024. (str. 6 spisa) i Ugovor o kreditu broj 538-50-6139533 od 3. listopada 2012. (str. 7-11 spisa) te je proveo saslušanje tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovor o kreditu broj 538-50-6139533 od 3. listopada 2012. koja glasi da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada za obradu kredita 4,50 % od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 310,57 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 538-50-6139533 od 3. listopada 2012. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren nenamjenski kredit u iznosu od 52.000,00 HRK (članak 1. i 6. ugovora) te da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita 4,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. ugovora).

8. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

9. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje se odredba članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) koja je u osnovi identična odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju

- 4

naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

10. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužitelja koji je u iskazu naveo da je predmetni kredit podigao kod tuženika u poslovnici u Virovitici 2012. godine, da je to bio nenamjenski kredit kojim je zatvorio neke svoje dugove te da nikada nije bio vlasnik obrta niti je imao u vlasništvu firmu. Prvi puta kada je bio u banci vezano uz kredit ništa mu nisu govorili o naknadi za obradu kredita. Tražili su ga samo dokumentaciju potrebnu za kredit te su mu rekli da dođe za nekoliko dana po ugovor. Drugi puta kada je došao u banku čekao ga je gotov ugovor, pročitao ga je i vidio je da u ugovoru stoji i naknada za obradu kredita, kada je pitao zašto u ugovoru stoji iznos 52.000,00 kn, a tražio je kredit u iznosu od 50.000,00 kn, u banci su mu rekli da se radi o naknadi za obradu kredita koju je dužan platiti te da se u ugovoru ništa ne može mijenjati. Detaljno obrazloženje zašto mora platiti tu naknadu nije dobio. Rekli su mu da je to tako, da je to njihov troškovnik, a njemu je trebao novac te je pristao na takav ugovor. Kada je došao kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor on mu je također naveo da mora platiti trošak obrade kredita. Taj trošak nije posebno uplaćivao nego je naplaćen iz iznosa kredita. Odgovarajući na posebno pitanje zamjenice punomoćnika tuženika tužitelj je naveo da nije naknadno prigovarao na naplatu te naknade jer su mu u banci rekli da to tako mora biti i da se ne može promijeniti.

11. Iz iskaza tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/07 jer je ugovor o kreditu sklopio radi zatvaranje svojih osobnih dugova i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/07 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

12. Iz navoda tužitelja da ga je u banci čekao gotov ugovor, da su mu kada je pitao zašto u ugovoru stoji iznos 52.000,00 kn, a tražio je kredit u iznosu od 50.000,00 kn, u banci rekli da se radi o naknadi za obradu kredita koju je dužan platiti te da se u ugovoru ništa ne može mijenjati kao i da detaljno obrazloženje zašto mora platiti tu naknadu nije dobio, proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane tuženika informiran o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

13. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz čl. 3. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (4,50 % od iznosa kredita).

- 5

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07.

15. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

16. Iz potvrde tuženika od 5. ožujka 2024. proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 9. listopada 2012. naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.340,00 HRK. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva kao nepotreban, s obzirom da je tuženik na održanom ročištu izričito naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

17. Stoga je tužitelju dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 310,57 EUR / 2.340,00 kn (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana naplate naknade (9. listopada 2012.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

18. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

19. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to (VPS:1.640,57 EUR): za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 8. srpnja 2024. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 200 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 400 EUR, koji iznos

- 6

uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 599,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 18. veljače 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice.

U Kutini 14. ožujka 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku