Pr-325/2022-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLIT

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po punomoćniku MĐ, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2025., u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu, objavljene dana 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.g. iznos od 2.000,00 EUR-a, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2021.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedeni iznos do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena."

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.125,00 EUR-a na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 8.3.2022. navodi da je zaposlena kod tuženika na radom mjestu više medicinske sestre/tehničara na Klinici za dječje bolesti. Tužiteljica da je za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika u 2019. ostvarila pravo na 27 dana godišnjeg odmora, koje joj tuženik nije omogućio da ih iskoristi. Naime, tužiteljica da je u siječnju 2022. zahtijevala od neposredno nadređenih osoba da joj omogući korištenje preostalih 27 dana godišnjeg odmora iz 2019. što da joj je odbijeno. Nakon povrata s bolovanja tužiteljica da je pismenom molbom ponovno zahtijevala od tuženika da joj isplati iznos za preostalih 27 dana godišnjeg odmora iz 2019. Tuženik da je svojim dopisom od 11.02.2022. obavijestio tužiteljicu kako joj nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu pozivajući se na odredbe Zakona o radu tužiteljica, tumačeći kako je za godišnji odmor iz 2019. isplata moguća jedino u slučaju prestanka radnog odnosa. Sadržaj dopisa tuženika od 11.02.2022. da ukazuje na odlučnu činjenicu da tužiteljica nije iskoristila godišnji odmor iz 2019.g. u cijelosti (preostalo je 27 dana).

1.1.Tužiteljica tvrdi da sukladno odredbama Zakona o radu (čl. 81. i čl. 82.) i Kolektivnog govora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (čl. 37.) te čl. 7.Direktive EU broj 203/88, ima pravo na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor odmora iz 2018.g. u visini razmjernog dijela (10 dana) prosječne mjesečne plaće isplaćena u prethodna tri mjeseca jer da svaki radnik koji nije iskoristio godišnji odmor u roku u kojem ga mora iskoristiti iz bilo kojeg razloga, ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

1.2. Također, tužiteljica ističe, da joj je za vrijeme trajanja njezinog radnog odnosa tuženik pogrešno obračunavao naknadu plaće jer da nije plaćao dodatak u prekovremenom radu za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni i blagdanom, nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, a o kojim parametrima ovisi i izračun visine neiskorištenog godišnjeg odmora što je predmet ovog postupka (prosjek tri plaće). Obzirom da na činjenicu da se pravo na puni godišnji odmor stječe nakon 6 mjeseci kontinuiranog rada, tužiteljica smatra da se za utvrđenje izračuna razlike neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2019. trebaju uzeti u obzir prosječne mjesečne plaće ostvarene u travnju, svibnju i lipnju 2019.

1.3. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojim bi se naložilo tuženiku da joj isplati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2019., sve sa zateznom kamatom koja teče od 30.9.2019. do isplate. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste i evidenciju rada za travanj, svibanj i lipanj 2019.) i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu od 27.7.2022. tuženik navodi kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik da zbog objektivnih razloga nije mogao tužiteljici prenijeti korištenje godišnjeg odmora iz 2019. jer da se za to nisu ispunili uvjeti iz čl. 84. Zakona o radu. Nadalje, tužiteljici da nije prestao radni odnos pa da nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor prema čl. 82. st. 1. ZR-a. Tužiteljica da je radila u 2020. i ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2020.

3. Tužiteljica u podnesku od 25.8.2022. ističe da je tuženik unatoč sadržaju odredbe iz čl.84.Zakona o radu prema kojoj se godišnji odmor može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine, trebao omogućiti tužiteljici korištenje godišnjeg odmora i nakon 30. lipnja slijedeće kalendarske godine, a što nesporno nije učinio. Isto tako, tužiteljica da nije mogla izgubiti pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor jer se i dalje nalazi u radnom odnosu kod tuženika, kako to pogrešno tumači tuženik. Naime, u konkretnom slučaju nekorištenje godišnjeg odmora je posljedica postupanja tuženika kao poslodavca, koji je onemogućio tuženika kao radnika u korištenju godišnjeg odmora. Teret dokaza suprotne činjenice leži na tuženiku kao poslodavcu. Budući da tuženik nije tužiteljici omogućio korištenje godišnjeg odmora, takvim postupanjem da je povrijedio njena prava iz radnog odnosa sukladno odredbama iz čl. 111. st. 2. Zakona o radu pa da joj je tuženik dužan nadoknaditi štetu. Što se tiče određivanja visine štete sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2116/95 od 25.listopada 1995.g. zauzet je stav da se visina naknade štete treba se utvrditi prema okolnostima koje su postojale u vrijeme kada je radnik godišnji odmor trebao koristiti, a najčešće je to plaća koju bi radnik primio za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Nadalje, sve da se u konkretnom slučaju pravna osnova ne temelji na institutu naknade štete, u krajnjem slučaju bi se radilo o institutu stjecanja bez osnove.

4. Tuženik u podnesku od 7.9.2022. navodi kako bi se podnesak tužiteljice od 25.8.2022. mogao smatrati preinakom tužbe na način da tužitelj sada potražuje naknadu štete uzrokovanu povredom prava na korištenje godišnjeg odmora pa da se tuženik opreza radi protivi takvoj preinaci, a ako je sud dopusti da se osporava osnov takvog tužbenog zahtjeva. Naime, prema općim propisima obveznog prava da je osim postojanja štetne radnje, nastale štete i uzročno-posljedične veze, potrebno postojanje protupravnosti i krivnje štetnika, a ovdje da nema krivnje tuženika jer da je tuženik postupi u skladu s odredbom čl. 84. ZR-a.

4.1. Za kazati je tuženiku, da promjena pravnog osnova tužbenog zahtjeva, nije preinaka tužbe (čl. 191. st. 3. ZPP-a) pa da tužitelj u konkretnom slučaju nije preinačio tužbu.

4.2. Tužiteljica u podnesku od 8.4.2024. ističe da je svrha naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora (za koju nemogućnost je kriv, tj. odgovoran poslodavac) obeštećenje radnika jer nije imao mogućnosti da se odmori od rada (godišnji odmor) već je za vrijeme koje je trebalo biti predviđeno za godišnji odmor radio. Tužiteljica u podnesku ističe kako traži naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019., a podredno, ukoliko sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev, da traži da joj tuženik izvrši isplatu na ime stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.

5. Tuženik na pripremnom ročištu od 11.4.2024. dopunjuje odgovor na tužbu pa navodi da da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

5.1. Raspravnim rješenjem od 13.1.2025. naloženo je tužiteljici da postavi određen tužbeni zahtjev (čl. 186. ZPP), s obzirom tužiteljica u tužbi ni ne tvrdi da joj tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a.

5.2. Podneskom od 13.1.2025. tužiteljica je određeno postavila glavni tužbeni zahtjev pa je tako zatražila da joj tuženik na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019. isplati iznos od 2.000,00 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1.1.2021. pa do isplate. Podredni tužbeni zahtjev tužiteljica je istakla u slučaju da sud nađe da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan (čl. 188. ZPP) i on glasi na isplatu iznosa od 2.000,00 eura na ime stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019., zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1.1.2021. pa do isplate.

6. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije priložene spisu i saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

7. Glavni tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora za 2019. u trajanju od 27 dana u iznosu od 2.000,00 eura, a podredno zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog nemogućnosti korištenja navedenog godišnjeg odmora.

9. Tužiteljica zahtjev temelji na tvrdnji da je, kao radnica tuženika u 2019. godini ostvarila pravo na godišnji odmor, ali da joj nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2019. i to u cijelosti, u trajanju od 27 dana, a onemogućavanjem korištenja godišnjeg odmora da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa pa da joj je tuženik dužan nadoknaditi štetu. Podredno, smatra kako joj je od strane tuženika onemogućeno ostvarivanje zakonskog prava na korištenje godišnjeg odmora pa da se tuženik njezinim radom neosnovano obogatio i da s osnova stjecanja bez osnove potražuje isplatu.

10. Odredbom čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17; dalje: ZR) propisano je da za vrijeme korištenja godišnjega odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

10.1. Odredbom čl. 83. st. 1. ZR-a propisano je ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, da mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristiti najmanje 2 tjedna u neprekidnom trajanju, osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je radnik ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od 2 tjedna.

10.2. Odredbom čl. 84. st. 1. ZR propisano je da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. tog Zakona, radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine; st. 4. citiranog članka određeno je da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

10.3. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se poslodavac i radnik mogu dogovoriti da će radnik godišnji odmor koristiti u dijelovima i tada radnik preostali dio godišnjeg odmora treba iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine. Kada je radnik bio bolestan ili je koristio neko od navedenih prava po osnovi roditeljstva, proizlazi da se tada godišnji odmor može iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine. Nakon 30. lipnja sljedeće godine, i to do 31. prosinca, godišnji odmor se može koristiti samo kada zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac radniku nije omogućio do 30. lipnja te (sljedeće) godine.

11. Prema odredbi čl. 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 ("Narodne novine"-Međunarodni ugovori broj 3/2002; dalje: Konvencija MOR) kada se godišnji odmor može koristiti u dijelovima, dva tjedna se trebaju iskoristiti neprekidno, osim ako sporazumom koji obvezuje poslodavca i radnika nije predviđeno nešto drugo.

11.1. Prema odredbi čl. 9. Konvencije MOR-a, neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna, daje se i koristi najkasnije u roku godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku 18 mjeseci, računajući od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

11.2. Dakle, kada se usporedi uređenje prenošenja godišnjeg odmora iz ZR-a i onog iz Konvencije MOR-a, razvidno je da ga ZR ograničava na razdoblje od 6 mjeseci, a Konvencija MOR-a na razdoblje od 18 mjeseci.

12. O pitanjima vezanim uz prenošenje godišnjeg odmora Sud Europske unije (dalje: Sud EU) izjašnjavao se u više svojih odluka (Sud EU o pitanju korištenja godišnjeg odmora nakon referentnog razdoblja /razdoblje na koje se odnosi godišnji odmor/ izjašnjavao se u predmetima C-214/10, C-350/06/ i 520/06, C-178/15, C-214/16, C- 579/12 RX-II…), a koje se odluke Suda EU temelje uglavnom na tumačenju Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a koja Direktiva, kao i svaka druga, obvezuje države članica u svezi ciljeva koje trebaju ostvariti, ali nacionalnim vlastima ostavljena je sloboda izbora, načina i sredstava koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj. Odredbe Direktive 2003/88/EZ koje su u tim predmetima tumačene su odredbe čl. 7. prema kojima države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom, a najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.

12.1. S obzirom da iz prakse Suda EU proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom može propisivati gubitak prava na godišnji odmor ako se ne koristi do nekog razdoblja, ali da razdoblje u koje se prenosi mora biti znatno duže od referentnog razdoblja, iako bi se, već samo zbog kratkoće razdoblja prijenosa, moglo zaključiti da odredbe ZR-a koje ograničavaju prijenos godišnjeg odmora iz jedne godine (samo) do 30. lipnja sljedeće godine, posebno u slučaju kada je radnik bio na dugotrajnom bolovanju i nije imao priliku koristiti preneseni godišnji odmor, a što je ovdje slučaj, proizlazi da odredbe ZR-a nisu sukladne pravnoj stečevini EU. Naime, referentno razdoblje je godina dana, a prijenos se ograničava samo na 6 mjeseci godine nakon isteka one godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 31. st. 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja EU) propisuje kako svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te da svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor, te na plaćeni godišnji odmor.

13.1. Pravo na plaćeni godišnji odmor, kako je to propisano čl. 31. st. 2. Povelje EU i čl. 7. Direktive 2003/88/EZ, ima dvostruku svrhu, a to je omogućiti radniku odmor od poslova koje je dužan obavljati prema svom ugovoru o radu i uživati u razdoblju opuštanja i slobodnog vremena.

14. U konkretnom slučaju, tužiteljica je radeći kod tuženika ostvarila za 2019. pravo na korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 27 dana te to pravo nije iskoristila jer je bila na bolovanju. Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke navodi da se kada se vratila s bolovanja i porodnog dopusta, u siječnju 2021., obratila glavnoj sestri sa zahtjevom za korištenje godišnjeg odmora za 2019. godinu, a nakon što joj je rekla da na to nema pravo, da se obratila pravnoj službi tuženika, a kako to proizlazi iz Dopisa tuženika od 11.2.2022. (list 4 spisa) i da je tražila od njih isplatu zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2019. u trajanju od 27 dana, ali ju je tuženik u tome odbio.

15. Imajući na umu prednje navedeno, zaključak je ovog suda da je u ovom slučaju tuženik neosnovano uskratio tužiteljici pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2019. u 2021., a koji godišnji odmor tužiteljica nije imala mogućnosti iskoristiti zbog bolovanja i porodnog dopusta pa, s obzirom na to, ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Tužiteljica je u siječnju 2021. zatražila od tuženika da joj se odobri pravo na korištenje godišnjeg odmora iz 2019. godine, dakle, u roku od 18 mjeseci od isteka godine u kojoj je stekla pravo na godišnji odmor, a što joj tuženik uskratio. Pravo na korištenje godišnjeg odmora radnik može izgubiti samo ako je poslodavac radniku stvarno omogućio, da pravodobno iskoristi dane godišnjeg odmora, a što poslodavac u konkretnom slučaju nije učinio.

15.1. Zbog uskrate prava na korištenje godišnjeg odmora tužiteljica ima pravo potraživati naknadu i to po osnovi naknade štete na temelju odredbe čl. 111. st. 1. ZR-a koji propisuje ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

16. Županijski sud u Rijeci u odluci br.Gž R-214/20174-2 od 30.listopada 2018.g. navodi „Polazeći od toga da tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtijeva plaćanje naknade radi neiskorištenog godišnjegodmora u 2010.g., pravna osnova tužbenog zahtjeva temelji se na odredbi čl.103.ZR/09,kojom je propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (st.1) Pravo na naknadu štete iz st.1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st.2.)“.

16.1. U ovom slučaju, poslodavac je tužiteljici uzrokovao štetu povredom njenog prava iz radnog odnosa, a to je pravo na korištenje godišnjeg odmora pa joj je dužan tužiteljici naknaditi štetu (čl. 1045. st. 1. ZOO).

17. Što se tiče određivanja visine štete, u odluci Vrhovnog suda RH br.Rev- 2116/95od 25.listopada 1995.g. zauzet je stav: „Visina naknade štete treba se utvrditi prema okolnostima koje su postojale u vrijeme kada je radnik godišnji odmor trebao koristiti, a najčešće je to plaća koju bi radnik primio za vrijeme korištenja godišnjeg odmora“.

17.1. Međutim, tuženik unatoč nalogu suda s ročišta od 13.1.2025., nije dostavio platne liste i evidencije rada za tužiteljicu na temelju kojih isprava bi se moglo provesti financijsko vještačenje, a čl. 233. st. 5. ZPP-a propisuje da će sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojom se nalaže da podnese ispravu. S obzirom na navedeno i kako je sud ocijenio da tužiteljica osnovano potražuje naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019., sud je glavni tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan i naložio tuženiku da tužiteljici po toj osnovi isplati zatraženi iznos od 2.000,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na temelju odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO) koje teku od 1.1.2021. do isplate.

18. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 100 bodova, za sastav podnesaka od 25.8.2022., 8.4.2024., 22.4.2024., 13.1.2025. – za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 11.4.2024., 13.1.2025., 4.3.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife), što zbrojeno, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 2.125,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška.

18.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

18.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, tim više što je tužiteljica na ročištu od 4.3.2025. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun.

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Split, 14. ožujka 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke parnične stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužiteljice

- tuženiku

- u spis