Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-998/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženica ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. sklopljenog dana 23.05.2006. godine između tužitelja i prednika tuženice, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 213,24 EUR-a (dvjetotrinaesteura-dvadesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2006. pa do isplate i to po stopi od 15% do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- čl. 9. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., sklopljenog dana 23.05.2006. godine između tužitelja i prednika tuženice, u dijelu odredbe koji glasi :

“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 279,71

EUR-a (dvjestosedamdesetdeveteura-sedamdesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2012. pa do isplate i to po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od - 875,00 EUR-a (osamstosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženica pravni slijednik Slavonske banke d.d Osijek/Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Nadalje, navodi da je dana 23. svibnja 2006. s prednikom tuženica sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., prema kojem je tuženica, kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, navodi, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7., ističe da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženica je prilikom isplate kredita dana 30. svibnja 2006. naplatila naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.606,65 kn/213,24 eura. Odredbom čl. 9. st. 2. Predmetnog ugovora, navodi, ugovoreno je da se može izvršiti prijevremena otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredila tuženica, pa mu je tako tuženica dana 25. travnja 2012. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.107,50 kn/279,71 eura. Nadalje, tužitelj navodi kako se o ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženice (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji on, kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Ističe i da navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak. Tužitelj ističe da s obzirom da je tuženica temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatila i time stekla ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, pa je slijedom svega navedenoga, predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev i tužbu, te ujedno potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tužitelj se podneskom od 10. prosinca 2024. očitovao na odgovor na tužbu tuženica, navodeći da navodi iz odgovora na tužbu de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, budući da tuženica i dalje osporava potrebu bilo kakvog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tužitelj je naveo da se s obzirom da sustav zaštite, uspostavljen Direktivom 93/13, temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020., ugovor treba transparentno opisati na konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, tužitelj ukazuje kako se sukladno stajalištu Suda EU, mora ispitati jasnoća i razumljivost odredbe, s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženica, kao davatelj kredita pružio tužitelju, kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženicino tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi bez potrebe ispitivanja bile transparentne “same po sebi”. U tom smislu, činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuju njegovi navodi kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženica imala pri odobravanju i zatvaranju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, tužitelj ukazuje da je iz odgovora na tužbu razvidna ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi budući da sama tuženica navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog „zatvaranja kredita“ već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženici “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita. Stoga je navedena ugovorna odredba, ističe, temeljem koje je tuženica izvršila protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njemu je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njegovo zakonsko pravo. Da je tome tako, odnosno da je takva odredba o “naknadi za prijevremenu otplatu kredita” o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena i ništetna, potvrđuje i praksa Ustavnog suda RH izražena u odluci U-III/3231/2022 od 13.07.2023. godine te Vrhovnog suda RH koji je u Točki 8. GO-Su-IV-308-2020. Zaključaka sa sjednice građanskog odjela zatvaranje kredita i revizijskoj odluci Rev 112/2018-2 od 9.3.2022. potvrdio navedeno. U odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, tužitelj navodi kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača, već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj se pozvao i na odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv ulazne i izlazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženice pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita i izlazne naknade za prijevremno zatvaranje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora na štetu tužitelja, a radi čega se odredbe kojima se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne i izlazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima. U odnosu na prigovore zastare tužiteljevog potraživanja navodi da, ako tuženici doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari. Da je tome tako, odnosno da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takove odredbe, eksplicitno potvrđuje presuda Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.g. Županijskog suda u Puli (točka 14.). U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženica dostavila potvrdu o visini (neosnovano) naplaćenih naknada, slijedom čega tužitelj drži kako navedena visina nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženica bude istu osporavala, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da prvenstveno, ističe prigovor zastare. Nadalje, Ugovor o kreditu otplaćen je u travnju 2012. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 492,95 EUR, tuženica ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na članak 7. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita). U članku 7. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Uz navedeno, tuženica posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Nadalje, navodi da je trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženica predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Nadalje, navodi da je članak 7. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženica posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Tuženica je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženica ističe sljedeće, prvo, tuženica ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa je predložila saslušanje tužitelja. Ujedno tuženica je ukazivala i kako je predmetna naknada za prijevremeno zatvaranje kredita bila sukladna pozitivnopravnim propisima u RH odnosno gore navedenom Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o Bankama, tuženica je istaknula kako je i Ministarstvo financija, Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite isto potvrdilo (u članku 3.) kako vjerovnici u poslovima kreditiranja potrošača imaju pravo naplatiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženica je uslijed prijevremene otplate kredita trpila štetu. Na ovu okolnost, tuženica je predložila provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Također, tuženica u spis dostavlja i ovjerene izjave GŽ i ZŽ i to o okolnostima koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prije okončanja odgovora na tužbu, tuženica je ukazivala i na nejasno postavljenu visinu vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu, navodeći da je u uvodu same tužbe tužitelj naznačio visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.340,50 EUR-a, a koja visina ne odgovara kumulativnom zbroju naplaćenih iznosa na ime tzv. ulazne naknade i tzv. naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koje je odredio sam tužitelj u svojoj tužbi. Stoga je tuženica predložila sudu da odbije nejasno postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno podredno da naloži tužitelju da postavi precizirani i konačni tužbeni zahtjev. Slijedom svega navedenog, tuženica je predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

2.1. Tuženica je u podnesku od 6. veljače 2025. navela da ostaje kod odgovora na tužbu svih dosada iznesenih navoda, prigovora te predloženih dokaznih prijedloga, a posebice kod prijedloga za saslušanjem tužitelja. Tuženica je, također, napomenula kako izričito osporava osnovu tužbenog zahtjeva, dok u odnosu na visinu naknade za obradu kredita ističe kako je ista naplaćena dana 30. svibnja 2006. godine u iznosu od 1.606,65 HRK, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 25. travnja 2012. godine u iznosu od 2.107,50 HRK. Također, tuženica je isticala kako ustraje na prijedlogu za financijskim vještačenjem koji je iznio u točki 36. Odgovora na tužbu i to na okolnosti da tuženica uslijed privremene otplate kredita trpi štetu. Naime, tuženica u spis dostavlja simulaciju izračuna iz koje je vidljivo kako je na ime nedospjelih kamata, a koje su trebale dospjeti da je Ugovor redovito otplaćivan do kraja ugovorno vremena kako je to ugovoreno, izgubila čak 1.144,19 EUR-a, što je višestruko više nego li iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koji je naplaćen kako bi tuženica „pokrila“ nastalu štetu. Stoga ističe kako je opravdano i valjano naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita i stoga osporava osnovu tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao rješenje o pravnom sljedništvu Hypo (list spisa 6), rješenje o pravnom sljedništvu Addiko banke d.d. (list spisa 7), Ugovor o kreditu (list spisa 8-13), Potvrda tuženice o naplaćenoj naknadi (list spisa 14), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list spisa 26), Izjava GŽ (list spisa 27-30), Izjava ŽŽ (list spisa 31-33), Simulacija dospijeća po Ugovoru o kreditu br. 60010460622 (list spisa 42-43) te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud je odbio provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenja iz razloga što se visina naknade mogla utvrditi na temelju Potvrde Addiko banke d.d. s lista spisa 14. Nadalje, tuženica je predložila financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine štete koju je trpjela prijevremenom otplatom kredita. Međutim, tuženica nije predložila niti dostavila potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio visinu štete koju je tuženica trpjela u upravo tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita, stoga sud i iz navedenog razloga nije prihvatio tuženicin prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 213,24 EUR-a, koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 279,71 EUR-a, koji je tužitelj isplatio tuženici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženice sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006., nije sporno ni da je tužitelj platio naknade i to naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 6) proizlazi da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena dioničkom društvu Hypo Alpe – Adria bank d.d.

9. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 7) proizlazi da je Hypo Alpe Adria bank d.d. promijenilo naziv u Addiko bank d.d.

10. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 8-13) proizlazi da su ugovor sklopili tuženica (prednica tuženice) i tužitelj te da je, između ostalog, u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno, unaprijed. Nadalje, odredbom čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, skladno poslovnoj politici banke.

11. Iz Potvrde tuženice o naplaćenoj naknadi (list spisa 14) proizlazi da je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 30. svibnja 2006. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.606,65 kn. Naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita (izlazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena je dana 25. travnja 2012. u iznosu od 2.107,50 kn.

12. Iz izjave GŽ (list spisa 27-30) proizlazi da je kod tuženice zaposlena od 2000., a od 1. siječnja 2021. obavlja poslove radnog mjesta direktora transkacijskog bankarstva i operativnih poslova. Naglasila je da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita, međutim poznato joj je da je u ugovorima o kreditu koje je banka sklapala s korisnicima do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09) bila ugovorena odredba na temelju koje je banka imala pravo korisniku kredita naplatiti naknadu u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita. Nadalje, navela je da prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, banci nastaju troškovi koji su vezani za dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita. Konkretno, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim s administracijom kredita. Nadalje, navela je da je svaki korisnik kredita bio ovlašten zatražiti smanjenje naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je uslijed prijevremene otplate dužan platiti, poznato joj je da je takvo smanjenje moguće odobiriti.

13. Iz izjave ŽŽ (list spisa 31-33) proizlazi da je kod tuženice zaposlen od 1. travnja 2004., a od 1. siječnja 2022. obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga te je naveo da su banci za poslovanje potrebna određena sredstva, do kojih dolazi primanjem depozita, zaduživanjem kod drugih baaka, zaduživanjem na međunarodnom tržištu. U svim slučajevima, banka na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. Prijevremenom otplatom kredita, banka ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu oplate nije očekivala. Sredstva koja korisnik kredita uplati banci uslijed prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita povećavaju likvidnost banke. Cjelokupni višak likvidnosti banka mora držati na računima kod drugih stranih banaka te kod Hrvatske narodne banke, pa uslijed prijevremene otplate kredita banci nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

14. Sud je navedene izjave MŽ i GŽ ocijenio kao nevjerodostojne jer UŽ i GŽ nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

15. Iz Simulacije dospijeća po Ugovoru o kreditu br. 60010460622 (list spisa 42-43) proizlazi visina kamate u CHF do dogovorenog datuma dospijeća.

16. U svom iskazu tužitelj je naveo da mu je trebao kredit za adaptaciju obiteljske kuće. Otišao je kod tuženice, u banku, bio je njihov dugogodišnji korisnik, te su mu oni rekli da zbog visine plaće, jamaca i ostalog, jedino može dignut kreditu u CHF-u i ponudili su mi i Ugovor o kreditu u CHF-u koji sam ja prihvatio. Kada je došao u banku, djelatnici banke su već imali pripremljene obrasce i mislio je da će sve biti kako treba. Govorili su mu da je CHF sigurna valuta i da se ništa ne brine. Ugovor o kreditu je bio pripremljen i to je bilo to, nisu mu obrazlagali niti je mogao pregovarati. Potpisao je kredit jer mu visina anuiteta odgovarala. Platio je ulaznu naknadu za obradu kredita, ali mu djelatnici banke nisu objasnili što čini navedena naknada, odnosno što je s njom plaćeno. Isto tako, nisu mu obrazložili ni što čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita, niti je mogao o tome pregovarati. Ne bih sklopio Ugovor o kreditu u CHF-u da je znao da bi mu rata kredita toliko mogla rasti, koliko je rasla. Nije imao u to vrijeme, kao ni sada OPG, niti neko drugo trgovačko društvo.

16.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

17. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom. Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana je u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

1 0

17.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirana je u ovoj pravnoj stvari.

18. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu), kao niti o iznosima navedene naknade. Navedene odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavala parametre za određivanje njezine visine (prilikom sklapanja ugovora). Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporu naknadu radi. Tuženica je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

19. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

20. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

22. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu radi adaptacije obiteljske kuće. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi

1 1

namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

23. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Tuženica nije tužitelju obrazložila kako su izračunali navedeni iznosi i koji to troškovi čine navedene iznose naknada. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

24. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljom o spornim odredbama kako bi se uvjerila da bi tužitelj pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu bio pripremljen kada je došao u banku, te da tuženica nije tužitelju obrazložila predmetne odredbe ugovora o kreditu, li uopće prigovarati navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

26. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate i upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

27. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

1 2

sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

28. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za adaptaciju obiteljske kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti naknadu od 1,5 % na iznos kredita obračunatu s datumom Ugovora i odredba čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu, te su primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ i III/ izreke.

29. Budući da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u čl. 7. st.1. i čl. 9. st. 2. u kojem u je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 30. svibnja 2006. u iznosu od 1.606,65 kn, odnosno u iznosu od 213,24 EUR-a, te 24. travnja 2012. naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) u iznosu od 2.107,50 kn odnosno 273,71 EUR-a.

30. Na iznos od 213,24 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) odnosno od 30. svibnja 2006., a na iznos od 273,71 EUR-a od 24. travnja 2012., jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II/ i IV/ izreke.

31. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske

1 3

održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

32. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 19. veljače 2025. u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 10. prosinca 2024. u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 600,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 750,00 EUR-a, te trošak objave presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% PDV-a iznosi 125,00 EUR-a, što ukupno iznosi 875,00 EUR-a zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

33. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.

Osijek, 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženice