Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-20/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari, tužiteljice PT (rođ. Romić) iz Antina, Zlatana Sremca 19, Antin, 3214 Tordinci, OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB:53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon rasprave zaključene dana 29. studeni 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja TT, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Marijana Belčić, odvjetnika u Osijeku i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srb, odvjetnika u Osijeku, dana 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz članka 2.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz članka 7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: ” …po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 4.734,70 € (četiritisućesedamstotridesetčetirieurasedamdesetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

7,23 € tekućom od 16.12.2007.

7,23 € tekućom od 16.01.2008.

7,23 € tekućom od 16.02.2008.

7,23 € tekućom od 16.03.2008.

7,96 € tekućom od 16.04.2008.

7,23 € tekućom od 16.05.2008.

10,97 € tekućom od 16.06.2008.

10,97 € tekućom od 16.07.2008.

10,97 € tekućom od 16.08.2008.

10,97 € tekućom od 16.09.2008.

10,97 € tekućom od 16.10.2008.

30,79 € tekućom od 16.11.2008.

12,74 € tekućom od 16.12.2008.

16,46 € tekućom od 16.01.2009.

28,67 € tekućom od 16.02.2009.

32,65 € tekućom od 16.03.2009.

29,60 € tekućom od 16.04.2009.

33,98 € tekućom od 16.05.2009.

32,12 € tekućom od 16.06.2009.

30,00 € tekućom od 16.07.2009.

29,47 € tekućom od 16.08.2009.

28,54 € tekućom od 16.09.2009.

28,01 € tekućom od 16.10.2009.

28,01 € tekućom od 16.11.2009.

30,53 € tekućom od 16.12.2009.

30,66 € tekućom od 16.01.2010.

36,63 € tekućom od 16.02.2010.

37,43 € tekućom od 16.03.2010.

43,27 € tekućom od 16.04.2010.

42,34 € tekućom od 16.05.2010.

41,54 € tekućom od 16.06.2010.

62,51 € tekućom od 16.07.2010.

58,80 € tekućom od 16.08.2010.

70,48 € tekućom od 16.09.2010.

64,77 € tekućom od 16.10.2010.

60,52 € tekućom od 16.11.2010.

71,80 € tekućom od 16.12.2010.

90,60 € tekućom od 16.01.2011.

74,06 € tekućom od 17.02.2011.

83,22 € tekućom od 16.03.2011.

77,64 € tekućom od 16.04.2011.

79,24 € tekućom od 16.05.2011.

99,01 € tekućom od 16.06.2011.

101,77 € tekućom od 16.07.2011.

119,75 € tekućom od 16.08.2011.

16,09 € tekućom od 16.09.2011.

121,58 € tekućom od 16.10.2011.

99,01 € tekućom od 16.11.2011.

96,49 € tekućom od 16.12.2011.

102,73 € tekućom od 16.01.2012.

107,64 € tekućom od 16.02.2012.

107,36 € tekućom od 16.03.2012.

104,06 € tekućom od 16.04.2012.

104,99 € tekućom od 16.05.2012.

110,96 € tekućom od 16.06.2012.

105,65 € tekućom od 16.07.2012.

105,65 € tekućom od 16.08.2012.

105,65 € tekućom od 16.09.2012.

104,32 € tekućom od 16.10.2012.

105,65 € tekućom od 16.11.2012.

106,98 € tekućom od 16.12.2012.

110,96 € tekućom od 16.01.2013.

104,32 € tekućom od 16.02.2013.

104,32 € tekućom od 16.03.2013.

104,32 € tekućom od 16.04.2013.

102,99 € tekućom od 16.05.2013.

96,36 € tekućom od 16.06.2013.

95,03 € tekućom od 16.07.2013.

95,03 € tekućom od 16.08.2013.

99,01 € tekućom od 16.09.2013.

101,67 € tekućom od 16.10.2013.

102,99 € tekućom od 16.11.2013.

102,99 € tekućom od 16.12.2013.

73,33 € tekućom od 16.01.2014.godine,

prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.srpnja 2008, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. 12.2023., a od 30. siječnja 2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku do 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.112,49 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 14.ožujka 2025. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku do 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 19.ožujka 2019. godine podnijela kod ovog suda tužbu u kojoj tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 528 50- 3823069, potvrđen dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 27.950,08 CHF po srednjem tečaju kreditora- tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita kroz 84 jednakih mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti 397,68 CHF, obračunatim po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Kamatna stopa se, sa početnih 5,20 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Tužitelj navodi da, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, br: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. god utvrđeno je da , između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navodi da zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku prema vlastitoj procjeni, od dana sklapanja ugovora pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za cca. 37.000,00 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Poziva se na odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO, te članak 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) Navodi da prema čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2.st.1. Ugovora o kreditu br. 528 50-3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: ,.., u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528 50-3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: ".... kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...".

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 37.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 05.12.2006. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, navodi da tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4.4.2012. godine, odnosno pet i pol godina nakon dospijeća tužiteljevog zahtjeva. Prema tome, sve i da je spomenuti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispravan, a što tuženik osporava, u konkretnom se slučaju ne može raditi ni o prekidu zastare jer je tužiteljeva tražbina već bila zastarjela u trenutku kada je navodni prekid nastupio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalije: VTSRH) post.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik navodi da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Navodi da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, Švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Smatra da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16. Smatra da je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: -imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“). Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama' (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama"), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu s Direktivom 93 /13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

Tuženik navodi da je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate (str. 22-33 spisa).

3. Tužiteljica po punomoćniku u pisanom podnesku od 08.svibnja 2019.godine (str.111 spisa) navodi da nakon što je u međuvremenu angažirala stručnjaka financijske struke radi preciziranja tužbenog zahtjeva, da smanjuje svoj zahtjev, koji sada glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50 3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU 2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: ,,..., u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50 3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU 2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: "....u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...".

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 36.979,23 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15.04.2007. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

4. U pisanom podnesku od 04.veljače 2021.godine (str.213 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da nema prigovora, niti primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke te uređuje svoj konačni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50- 3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50- 3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU2543/06, u dijelu odredbe koji glasi:

”….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 35.673,67 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi: 54,48 kn tekućom od 16.12.2007.

54,51 kn tekućom od 16.01.2008.

54,51 kn tekućom od 16.02.2008.

54,51 kn tekućom od 16.03.2008.

60,01 kn tekućom od 16.04.2008.

54,51 kn tekućom od 16.05.2008.

82,64 kn tekućom od 16.06.2008.

82,64 kn tekućom od 16.07.2008.

82,64 kn tekućom od 16.08.2008.

82,64 kn tekućom od 16.09.2008.

82,64 kn tekućom od 16.10.2008.

232,01 kn tekućom od 16.11.2008.

96,01 kn tekućom od 16.12.2008.

124,01 kn tekućom od 16.01.2009.

216,01 kn tekućom od 16.02.2009.

246,01 kn tekućom od 16.03.2009.

223,01 kn tekućom od 16.04.2009.

256,01 kn tekućom od 16.05.2009.

242,01 kn tekućom od 16.06.2009.

226,01 kn tekućom od 16.07.2009.

222,01 kn tekućom od 16.08.2009.

215,01 kn tekućom od 16.09.2009.

211,01 kn tekućom od 16.10.2009.

211,01 kn tekućom od 16.11.2009.

230,01 kn tekućom od 16.12.2009.

231,01 kn tekućom od 16.01.2010.

276,01 kn tekućom od 16.02.2010.

282,01 kn tekućom od 16.03.2010.

326,01 kn tekućom od 16.04.2010.

319,01 kn tekućom od 16.05.2010.

313,01 kn tekućom od 16.06.2010.

471,01 kn tekućom od 16.07.2010.

443,01 kn tekućom od 16.08.2010.

531,01 kn tekućom od 16.09.2010.

488,01 kn tekućom od 16.10.2010.

456,01 kn tekućom od 16.11.2010.

541,01 kn tekućom od 16.12.2010.

682,62 kn tekućom od 16.01.2011.

558,01 kn tekućom od 17.02.2011.

627,01 kn tekućom od 16.03.2011.

585,01 kn tekućom od 16.04.2011.

597,01 kn tekućom od 16.05.2011.

746,01 kn tekućom od 16.06.2011.

766,82 kn tekućom od 16.07.2011.

902,27 kn tekućom od 16.08.2011.

121,24 kn tekućom od 16.09.2011.

916,01 kn tekućom od 16.10.2011.

746,01 kn tekućom od 16.11.2011.

727,01 kn tekućom od 16.12.2011.

774,01 kn tekućom od 16.01.2012.

811,01 kn tekućom od 16.02.2012.

808,92 kn tekućom od 16.03.2012.

784,01 kn tekućom od 16.04.2012.

791,01 kn tekućom od 16.05.2012.

836,01 kn tekućom od 16.06.2012.

796,01 kn tekućom od 16.07.2012.

796,01 kn tekućom od 16.08.2012.

796,01 kn tekućom od 16.09.2012.

786,01 kn tekućom od 16.10.2012.

796,01 kn tekućom od 16.11.2012.

806,01 kn tekućom od 16.12.2012.

836,01 kn tekućom od 16.01.2013.

786,01 kn tekućom od 16.02.2013.

786,01 kn tekućom od 16.03.2013.

786,01 kn tekućom od 16.04.2013.

776,01 kn tekućom od 16.05.2013.

726,01 kn tekućom od 16.06.2013.

716,01 kn tekućom od 16.07.2013.

716,01 kn tekućom od 16.08.2013.

746,01 kn tekućom od 16.09.2013.

766,01 kn tekućom od 16.10.2013.

776,01 kn tekućom od 16.11.2013.

776,01 kn tekućom od 16.12.2013.

552,50 kn tekućom od 16.01.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

5. U pisanom podnesku od 03.ožujka 2021.godine (str.217 spisa) tuženik po punomoćniku navodi da je tužiteljica podneskom od 01.veljače 2021.godine djelomično povukla tužbu u pogledu glavnice, te se tuženik se djelomičnom povlačenju tužbe protivi. Ističe da je tužitelj navedenim podneskom preinačio tužbu na način da je promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva odnosno postavio je novi zahtjev za isplatu u pogledu zakonskih zateznih kamata koji do dana podnošenja navedenog podnesak nije postojao. Tuženik se protivi preinaci tužbe te predlaže da sud istu ne dopusti. Ako bi sud preinaku dopustio, tuženik ističe prigovor zastare na utužene iznose jer se tužba u odnosu na tijek zastare ima smatrati podnesenom danom podnošenja preinačene tužbe. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, ovakvom simulacijom otplatnog plana na kunski se kredit primjenjuje fiksna kamata u visini početno ugovorene kamate na kredite vezane uz valutu CHF. Nadalje, predmetnim se nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatu u visini koju tuženik određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, sukladno svojim objavljenim Općim uvjetima čija je primjena bila ugovorena odredbom čl. 9 st. 3. predmetnog ugovora o kreditu. Predmetnim nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu obzirom da se tužitelj poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. Tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

6. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-254/2019-38 od 6.prosinca 2021. usvojen je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice, naloženo tuženiku platiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa iznos od 35.673,67kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, naloženo tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.677,00kn sa zateznom kamatom tekućom od 06.prosinca 2021.,sve u roku od 15.dana (toč. I-IV izreke), a s preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.305,56 kn sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate, kao i za trošak preko zahtijevanog iznosa – odbijen (toč. V izreke),te je donijeto rješenje o povlačenju tužbe za isplatu iznosa od 20,77 kn) – povučena.

7. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj GŽ-1092/2023 od 4.srpnja 2023.,ukinuta je presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-254/2019-38 od 6. prosinca 2021. u pobijanim točkama I, II, III. i IV. izreke i predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a odluka o troškovima postupka povodom žalbe ostavljena za konačnu odluku (stranica 285 spisa).

8. U pisanom podnesku od 03. rujna 2024. (stranica 290 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da ukupna preplata po osnovi preplaćene kamate i tečajne razlike (prema izračunu vještaka) iskazana u važećoj valuti euro iznosi zbirno 4.734,70 €, slijedom čega sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH i načelu ekonomičnosti postupka, uređuje tužbeni zahtjev na način da isti sada glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz članka 2.st.1. Ugovora o kreditu br. 528- 50-3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz članka 7.st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3823069, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01.12.2006. godine, potvrđenog dana 04.12.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-2543/06, u dijelu odredbe koji glasi: ” …po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 4.734,70 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

7,23 € tekućom od 16.12.2007.

7,23 € tekućom od 16.01.2008.

7,23 € tekućom od 16.02.2008.

7,23 € tekućom od 16.03.2008.

7,96 € tekućom od 16.04.2008.

7,23 € tekućom od 16.05.2008.

10,97 € tekućom od 16.06.2008.

10,97 € tekućom od 16.07.2008.

10,97 € tekućom od 16.08.2008.

10,97 € tekućom od 16.09.2008.

10,97 € tekućom od 16.10.2008.

30,79 € tekućom od 16.11.2008.

12,74 € tekućom od 16.12.2008.

16,46 € tekućom od 16.01.2009.

28,67 € tekućom od 16.02.2009.

32,65 € tekućom od 16.03.2009.

29,60 € tekućom od 16.04.2009.

33,98 € tekućom od 16.05.2009.

32,12 € tekućom od 16.06.2009.

30,00 € tekućom od 16.07.2009.

29,47 € tekućom od 16.08.2009.

28,54 € tekućom od 16.09.2009.

28,01 € tekućom od 16.10.2009.

28,01 € tekućom od 16.11.2009.

30,53 € tekućom od 16.12.2009.

30,66 € tekućom od 16.01.2010.

36,63 € tekućom od 16.02.2010.

37,43 € tekućom od 16.03.2010.

43,27 € tekućom od 16.04.2010.

42,34 € tekućom od 16.05.2010.

41,54 € tekućom od 16.06.2010.

62,51 € tekućom od 16.07.2010.

58,80 € tekućom od 16.08.2010.

70,48 € tekućom od 16.09.2010.

64,77 € tekućom od 16.10.2010.

60,52 € tekućom od 16.11.2010.

71,80 € tekućom od 16.12.2010.

90,60 € tekućom od 16.01.2011.

74,06 € tekućom od 17.02.2011.

83,22 € tekućom od 16.03.2011.

77,64 € tekućom od 16.04.2011.

79,24 € tekućom od 16.05.2011.

99,01 € tekućom od 16.06.2011.

101,77 € tekućom od 16.07.2011.

119,75 € tekućom od 16.08.2011.

16,09 € tekućom od 16.09.2011.

121,58 € tekućom od 16.10.2011.

99,01 € tekućom od 16.11.2011.

96,49 € tekućom od 16.12.2011.

102,73 € tekućom od 16.01.2012.

107,64 € tekućom od 16.02.2012.

107,36 € tekućom od 16.03.2012.

104,06 € tekućom od 16.04.2012.

104,99 € tekućom od 16.05.2012.

110,96 € tekućom od 16.06.2012.

105,65 € tekućom od 16.07.2012.

105,65 € tekućom od 16.08.2012.

105,65 € tekućom od 16.09.2012.

104,32 € tekućom od 16.10.2012.

105,65 € tekućom od 16.11.2012.

106,98 € tekućom od 16.12.2012.

110,96 € tekućom od 16.01.2013.

104,32 € tekućom od 16.02.2013.

104,32 € tekućom od 16.03.2013.

104,32 € tekućom od 16.04.2013.

102,99 € tekućom od 16.05.2013.

96,36 € tekućom od 16.06.2013.

95,03 € tekućom od 16.07.2013.

95,03 € tekućom od 16.08.2013.

99,01 € tekućom od 16.09.2013.

101,67 € tekućom od 16.10.2013.

102,99 € tekućom od 16.11.2013.

102,99 € tekućom od 16.12.2013.

73,33 € tekućom od 16.01.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Vjenčani list za tužiteljicu, Ugovor o kreditu, Otplatni plan, Prijepis knjigovodstvene kartice, Opće uvjete poslovanja tuženika, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. ,izvršio uvid u očitovanje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke i saslušao navedenog vještaka, te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

10. Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa.

11. Uvidom u ugovor o kreditu broj 528-50-3823069 (str.5. spisa) utvrđeno je da je sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita Dragice Romić iz Antina (sada PVjenčani list - str.4 spisa) i kao davatelja osiguranja dana 01. prosinca 2006. godine, Sudužnik po navedenom ugovoru je ŽT iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 27.950,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1).Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose, koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima Rok otplate kredita je 84 mjeseca(čl.4.).Namjena kredita je za kupnju novog vozila VW (čl. 6 ugovora).Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu(st.1.). Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.04.2007. godine (st.2.).Kredit se otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru (st.3.) Uplate po kreditu valutiraju se sa danom odobrenja računa banke (st.4.).

12. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka dana 04.prosinca 2006 broj OU-2543/06 (str 9 spisa).

13. Tužiteljica PT, izjavila je saslušana u svojstvu stranke da 2006. su joj trebala sredstva za kupovinu osobnog automobila, te je odlučila podići kredit. Automobil je odabrala u Auto kući Šimun Vinkovci, koja Auto kuća je uvjetovala podizanje kredita u Raiffeisen banci. Sjeća se da su je uputili u Raiffeisen banku. Kada je došla u navedenu banku, tražili su da donese tri platne liste, te nakon što je nakon par dana donijela tri platne liste čekao je ugovor unaprijed pripremljen, koji je pročitala, te je pitala zašto je u valuti CHF. Rekli su joj da je to sigurna valuta. Sjeća se da je u ugovoru spominjana valutna klauzula što nije razumjela što je. Po struci je krojačica. Samo su rekli u banci da se ništa ne brine i da neće imati nikakvih problema. Nije uočila da je kamata promjenjiva, niti je to itko posebno napomenuo. Da je znala da će se išta bitno mijenjati u vezi tog ugovora taj kredit ne bi podigla. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u rektoratu Sveučilišta J.J. Strossmayera na radnom mjestu tajnice. Nije imala niti privatnu firmu, niti obrt. Misli da su sredstva kredita išla na račun Auto kuće, a ona je kredit otplaćivala. Automobil je koristila za osobne potrebe. Kredit je sama otplatila. Kada su se rate kredita počele povisivati išla je u banku pitati zbog čega se to događa, te joj je rečeno da je to normalno, da valuta CHF raste i da se to ne događa samo njoj. Na pitanje da li je išla ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika tužiteljica je izjavila da misli da jeste, te joj kod javnog bilježnika nije ništa pojašnjavano. Početna rata kredita je bilo oko 1.500,00kn da bi narasla do 2.000,00kn što joj je prouzročilo financijske probleme. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužiteljice da li joj je u banci objašnjeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF kao što to čini u odnosu na valutu euro, tužiteljica je izjavila da joj takovo što nije objašnjeno u banci. Nisu joj objašnjeni parametri promjene kamatne stope, niti je uopće upozorena da će se kamata mijenjati već joj je rečeno da je valuta CHF sigurna, a to je bilo na njezino pitanje zašto kredit nije u eurima. U vrijeme podizanja kredita nije imala privatnu firmu, niti obrt, niti OPG. Kupovinu automobila nije koristila kao poreznu olakšicu. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužiteljice da li bi zaključila ugovor da joj je pojašnjeno da rata može značajno porasti u rasponu od 1.500,00 do 2.000,00kn, tužiteljica je izjavila da ne bi taj kredit podigla. Ona nije ekonomski stručnjak, te vjeruje ljudima, također je vjerovala banci, a kredit je podigla jer joj je automobil trebao za osobne potrebe (stranica 304 spisa).

14. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koji je dao pisani nalaz i mišljenje dana 01.veljače 2021.godine (str.176-207 spisa) u kojem je naveo da je tužiteljica PT naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatila tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 15.travnja 2007. godine do kraja otplate kredita iznos od 7.911,45 kuna. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,611717 iznosi 27.762,22kn.Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica PT uplatila po ugovoru o kreditu broj 528-50-3823069 zaključenim dana 01.prosinca 2006. godine od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 35.673,67 kn (str.176-206 spisa).

15. U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika vještak je naveo da tuženik nema primjedbi na matematički izračun, te naveo da je nalaz i mišljenje izradio prema rješenju suda, a o tome da li su promjenjive kamatne stope bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da li je takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača nije bilo predmet vještačenja, a ukoliko bi sud odlučio da i navedeno utvrđivati vještačenjem radilo bi se o sasvim novom vještačenju (str.225 spisa).

16. Dakle, kako je navedeno, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,te isplatu preplaćenih iznosa.

17. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

19. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

20. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 01.prosinca 2006. godine, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku dana godine dana 4.prosinca 2006. godine. Iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga s obzirom na izloženo navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.

21. Glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.).Za napomenuti je da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika NT (stranica 293 spisa).

22. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

23. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

24. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

25. Točkom 4.izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je tužena banka u razdoblju od 01.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008.godine povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

26. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj predmetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi.

27. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

28. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi - preplatio tuženoj ukupno iznos od ukupno 4.734,71 EUR (35.673,67 kn) i to više plaćeno zbog povećanja kamatne stope 1050,03 EUR (7.911,45 kn) te više plaćeno zbog povećanja tečaja 3.684,68 EUR (27.762,22 kn), to je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO-NN 78/2015). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

30. Za navesti je da je dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja (str.32 spisa) na okolnost povijesnog kretanja 6mj.Libor za CHF,3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečnog troška regulacije, te usporedba zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH - neutemeljen, s obzirom da navedeni parametri nisu ugovoreni predmetnim ugovorom o kreditu.

31. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća od 16.prosinca 2007. godine do 16.siječnja 2014.godine. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja,te je zastara počela teći iznova (čl. 245.s.t.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12,dakle nakon 13. lipnja 2014. godine a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 19.ožujka 2019.godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14.lipnja 2018.god. (Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

31.2. Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa s obzirom na izloženo prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan ( VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

32. Za navesti je da je tužiteljica po provedenom vještačenju dana 04.veljače 2021.godine specificirala tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke (str.213 spisa), pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevala novčane iznose sukladno izračunu vještaka, pri čemu je snizila tužbeni zahtjev za isplatu, a u pisanom podnesku od 3.rujna 2024. uskladila tužbeni zahtjev za Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP.

33. Za napomenuti je da je tužiteljica u pisanom podnesku od 08.svibnja 2019.godine (str.111. spisa) snizila tužbeni zahtjev za isplatu za iznos od 20,77kn (37.000,00-36.979,23kn),čemu se tuženik nije protivio, te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP dana 6.prosinca 2021. donio rješenje o povlačenju navedenog dijela tužbenog zahtjeva, a u pisanom podnesku od 04.veljače 2021.godine tužiteljica je snizila tužbeni zahtjev što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik protivio (str. 217 spisa), te je stoga sud s obzirom na sve naprijed izloženo tužbeni zahtjev tužiteljice odbio za iznos od 1.305,56 kn (36.979,23 – 35.673,67kn) presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-254/2019-38 od 6.prosinca 2021.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP (čl.155 ZPP).

34.1. Tužiteljica u postupku nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (uspjeh tužiteljice u postupku 96,47%, uspjeh tuženika u postupku 3,53%),a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, te je tužiteljica imala trošak u ukupnom iznosu od 3.227,03 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po (Tbr. 7.t.1.) u visini od 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 08.05.2019.,28.09.2020,04.02.2021 i 03.03.2021. po Tbr. 8.t.1. u visini od po 100 bodova, te za zastupanja na ročištima od 16.05.2019. (Tbr.9.t.2.)50 bodova,19.01.2021. (Tbr.9.t.1.)100 bodova i 18.10.2021.god. (Tbr.9.t.1) 100 bodova 14.12.2021. (Tbr.9.t.3.) 50 bodova, sastav žalbe protiv presude u visini od31,25 bodova, sastav pisanog podneska od 03.09.2024 (Tbr.8.t.1.) 100 bodova, te za zastupanja na ročištima od 12.09.2024. i 29.11.2024. po Tbr.9.t.1., koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,44 EUR, kao i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 93,80 EUR i sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 26,54 EUR. Tužiteljici ne pripada zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 46,91 EUR, s obzirom da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“.

34.2. Međutim, imajući u vidu da je točkom V izreke presude Općinskog suda u Osijeku broj P-254/2019-37 od 06.prosinca 2021. (stranica 243 spisa) odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog iznosa troška tom presudom (napomena: očiglednom omaškom u pisanju navedeno „preko zahtijevanog iznosa“),koja presuda je u navedenom dijelu postala pravomoćna (stranica 285 spisa), to s obzirom na izloženo tužiteljici pripada naknada prouzročenog parničnog troška do donošenja I-stupanjske presude od 06.prosinca 2021. u iznosu od 1.284,36 EUR (9.677,00kn),te daljnji trošak za sastav žalbe protiv presude, sastav pisanog podneska od 03.09.2024. (Tbr.8.t.1.) i za zastupanje na ročištima od 12.09.2024. i 29.11.2024. u visini kako je to naprijed navedeno, plus PDV – ukupno 2.112,49 EUR, koji iznos je sud naložio tuženiku platiti tužiteljici.

35. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

36. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 14. ožujka 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika