REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-155/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Siniši Prodanoviću, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj: P-429/2023-29 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj: P-429/2023-29 od

20. siječnja 2025., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 5140260452- 69800006767/2005, u dijelu kojim je glavnica vezana uz ugovorenu valutu švicarski franak (CHF), koji ugovor su sklopili prednik tuženika Slavonska Banka d.d. Osijek kao kreditor, i tužitelj LŠ, a koji ugovor je solemniziran 10. kolovoza 2005., po javnom bilježniku LŠĆ pod brojem OU-706/05.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.452,78 eur, sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-4,46 eur počevši od 15. rujna 2005.,

-1,97 eur počevši od 6. listopada 2005.,

-1,97 eur počevši od 7. studenog 2005.,

-1,97 eur počevši od 7. prosinca 2005.,

-1,97 eur počevši od 9. siječnja 2006.,

-1,97 eur počevši od 6. veljače 2006.,

-1,97 eur počevši od 6. ožujka 2006.,

-1,97 eur počevši od 6. travnja 2006.,

-1,97 eur počevši od 5. svibnja 2006.,

-1,97 eur počevši od 7. lipnja 2006.,

-1,97 eur počevši od 7. srpnja 2006.,

-1,97 eur počevši od 7. kolovoza 2006.,

-1,97 eur počevši od 7. rujna 2006.,

-1,97 eur počevši od 6. listopada 2006.,

-1,97 eur počevši od 9. studenog 2006.,

-1,97 eur počevši od 7. prosinca 2006.,

-1,97 eur počevši od 8. siječnja 2007.,

-1,97 eur počevši od 8. veljače 2007.,

-1,97 eur počevši od 8. ožujka 2007.,

-1,97 eur počevši od 6. travnja 2007.,

-1,97 eur počevši od 8. svibnja 2007.,

-1,97 eur počevši od 8. lipnja 2007.,

-1,97 eur počevši od 6. srpnja 2007.,

-1,97 eur počevši od 6. kolovoza 2007.,

-0,49 eur počevši od 7. rujna 2007.,

-0,49 eur počevši od 5. listopada 2007.,

-0,49 eur počevši od 9. studenog 2007.,

-0,49 eur počevši od 7. prosinca 2007.,

-0,49 eur počevši od 8. siječnja 2008.,

-0,49 eur počevši od 7. veljače 2008. ,

-0,49 eur počevši od 7. ožujka 2008.,

-0,49 eur počevši od 7. travnja 2008.,

-0,49 eur počevši od 9. svibnja 2008.,

-0,49 eur počevši od 6. lipnja 2008.,

-0,49 eur počevši od 7. srpnja 2008.,

-26,83 eur počevši od 28. ožujka 2011.,

-44,70 eur počevši od 21. travnja 2011.,

-45,14 eur počevši od 26. svibnja 2011.,

-60,91 eur počevši od 27. lipnja 2011.,

-63,21 eur počevši od 22. srpnja 2011.,

-86,66 eur počevši od 24. kolovoza 2011.,

-81,71 eur počevši od 1. rujna 2011.,

-61,75 eur počevši od 30. rujna 2011.,

-59,71 eur počevši od 28. listopada 2011.,

-60,02 eur počevši od 29. studenog 2011.,

-61,08 eur počevši od 27. prosinca 2011.,

-67,57 eur počevši od 31. siječnja 2012.,

-67,66 eur počevši od 1. ožujka 2012.,

-65,56 eur počevši od 1. travnja 2012.,

-66,99 eur počevši od 30. travnja 2012.,

-67,69 eur počevši od 1. lipnja 2112.,

-67,14 eur počevši od 2. srpnja 2012.,

-68,02 eur počevši od 1. kolovoza 2012.,

-62,91 eur počevši od 1. rujna 2012.,

-212,36 eur počevši od 4. listopada 2012., do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007., po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008., do isplate s kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023., po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 2.450,00 eur, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Traži troškove sastava žalbe s PDV-om.

2.1. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da proturječi sama sebi iz razloga što je u obrazloženju navedeno da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koji za njega proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, a da na te okolnosti nije dopustio izvođenje dokaza predloženih od strane tuženika, odnosno da nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je predmetni ugovor o kreditu solemnizirao, te da tužitelj nije priložio nikakve dokaze u prilog svojih navoda da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, s tim da je tuženik prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima objasnio sve značajke ugovora, kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama.

2.2. Osim navedenog tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što je zanemario navode tuženika da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio sa društvom Slavonska banka d.d. Osijek, a ne sa tuženikom, odnosno da Slavonska banka d.d. Osijek nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošač, pa da se tužitelj nije mogao pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, zatim da isti sud nije obrazložio zašto smatra da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke, a da su neosnovani prigovori tuženika kojima je isticao da je vještak bio dužan pozitivnu preplatu umanjiti za tzv. negativnu razliku, te da je preplatu trebao izračunati po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik i nadalje osporava navedeni nalaz i mišljenje iz razloga što je vještak računao razliku prema početnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu, te zbog toga što nije uvažio prigovore tuženika da utvrđenu razliku treba umanjiti za razdoblja kada su anuiteti zbog nižeg tečaja švicarskog franka bili manji od onog početno ugovorenog, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, zatim i nadalje smatra da je njegov prigovor zastare osnovan jer da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 5. lipnja 2018. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe dana 5. lipnja 2023., kao i sve tražbine tužitelja dospjele prije 4. travnja 2007. obzirom da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012.

2.3. Žalbenim navodima se osporava i zaključak prvostupanjskog suda da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne jer da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili promjenjivom, ali da je samostalno odlučio da je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom CHF, zatim da su navedene odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora, bila poštovana u cijelosti, kao i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO) pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a zatezne kamate trebale početi teći od dana podnošenja tužbe.

2.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev, a zatim i zbog toga što je prvostupanjski sud propustio odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška, kao i zbog toga što je tužitelju pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova obzirom da sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Tuženik, nadalje smatra da je pogrešno tužitelju dosuđen trošak za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura, odnosno kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, tako se ista presuda može ispitati. Naime, prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega je zaključio da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, te je proveo sve predložene dokaze koji su važni za donošenje odluke, pa je tako saslušao i tužitelja, s tim da je tuženik na pripremnom ročištu od 18. ožujka 2024. odustao od prijedloga da se sasluša kao svjedok djelatnik banke, dok saslušanje javnog bilježnika LŠĆ kao svjedoka nije bilo potrebno iz razloga što je i ovaj sud mišljenja da saslušanje javnog bilježnika nije važno za donošenje odluke, i to iz razloga što javni bilježnik, potvrđujući ugovor o kreditu, nije dužan upoznati potrošača s rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule, niti on o tom treba imati stručno znanje, već je njegova dužnost upoznati i upozoriti stranke na posljedice same solemnizacije ugovora, s tim da je o saslušanju javnog bilježnika u ovakvim postupcima svoje pravno shvaćanje iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

5.1. Drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika kojim tvrdi da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. koja nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu pa da se presude iz tog spora ne mogu primijeniti u ovoj pravnoj stvari, a koji navod je isticao i tijekom postupka, jer je Slavonska banka d.d. nesporno u veljači 2009. bila pripojena Hypo Alpe Adria banke d.d., a koja banka je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, s tim da je njezin sljednik sadašnji tuženik, tako da Slavonska banka d.d. nije niti mogla biti tužena u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena 2012. nego Hypo Alpe Adria banke d.d., pod kojim nazivom je tuženik poslovao u vrijeme pokretanja spora.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.452,78 eura s tog osnova.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao davatelj kredita, zaključili 4. kolovoza 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita;

- da je ugovoreno vraćanje kredita u roku od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima plativo u kunama i obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, da je dospijeće prvog anuiteta ugovoreno 1. listopada 2005., te svakog narednog uzastopno prvog u mjesecu;

- da je ugovorena redovna kamata od 5,79% godišnje, te da se tužitelj obvezao platiti predniku tuženika kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke;

- da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti 4. listopada 2012.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti valutne klauzule i u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno je da je petotužena Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Addiko Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Addiko Bank d.d. postupala suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

10. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, pa je tako saslušao i tužitelja, dok je tuženik na pripremnom ročištu od 18. ožujka 2024. odustao od prijedloga da se sasluša kao svjedok djelatnik banke, te je cijeneći iskaz tužitelja pravilno utvrdio da mu je prednik tuženika predložio ugovor s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji i da je CHF stabilna valuta, da u tom razgovoru nije informiran da Hrvatska narodna banka štiti tečaj eura, ali da ne štiti i tečaj CHF, kao niti o rizicima koje nosi moguća fluktuacija tečaja, te da ga prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nitko nije upozorio na rizičnost valute CHF, te da nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor bio unaprijed pripremljen, a da je kredit realizirao za kupnju osobnog automobila i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije imao obrt i/ili udio u trgovačkom društvu, niti je bio nositelj OPG-a.

12. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da prednik tuženika tužitelja prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je tužitelj imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da mu je ponuđen kredit samo u CHF kao najpovoljniji, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a. Zbog navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

13. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Angeline Horvat iz Slatine, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio nalazeći da je isti objektivan i argumentiran, te izrađen u skladu s pravilima struke, a da je vještačenje obavljeno na temelju dokumentacije tuženika i u skladu s nalogom suda, imajući pri tome u vidu da su usmenim očitovanjem u cijelosti otklonjeni prigovori tuženika, pa je tako pravilno utvrdio da ukupna preplata tužitelja iznosi 1.692,04 eura, od čega da temeljem tečajne razlike iznosi 1.452,78 eura, a s osnova promjenjive kamatne stope da iznosi 239,26 eura, kao i da je tužitelj i u razdobljima kada je pojedinih mjeseci tečaj CHF bio niži od početnog tečaja (4,736624 kn), plaćao iznos po obračunu kao da je tečaj CHF viši od početnog tečaja, te da iz tog razloga nije moguć prikaza negativne tečajne razlike.

14. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

15. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu samo s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO- a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 5. lipnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina.

16. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zatražio isplatu iznosa od 1.452,78 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi.

16.1. Prvostupanjski sud je, naime, pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem su u obzir uzete samo pozitivne razlike preplate bez tzv. negativnih razlika, budući iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlike s osnova negativnih tečajnih razlika nije niti bilo, s tim da je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije niti ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Također je pravilno utvrđena razlika prema početnom tečaju iako nije ugovoren kredit s fiksnim tečajem i fiksnom kamatom, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kako to neosnovano ističe tuženik u žalbi, budući tužitelj tužbenim zahtjevom nije niti zatražio isplatu s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnom tečaju.

17. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a iz čega proizlazi da je tuženika, koji je u cijelosti izgubio parnicu, odbio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, te je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 20. siječnja 2025., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura.

17.1. Nadalje je pravilno priznat tužitelju trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda u zatraženom iznosu od 125,00 eura s PDV-om, budući tužitelju pripada trošak za zastupanje na navedenom ročištu, i to ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, tako da iz navedenih odredbi proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano i sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama).

19. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

20. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 14. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić