REPUBLIKA HRVATSKA

P-438/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Alen Đapić odvj. u Solinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po pun. Tadijana Ćulav odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 07. veljače 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Alen Đapić odvj. u Solinu, i pun. tuženika Tadijana Ćulav odvj. u Splitu, dana 14. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o j e :

I Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 325,70 Eur.

II Tužba se odbacuje u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 30.461,95 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od ukupno 1.455,37 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

3.22 eura od 31.10.2008.

7.19 eura od 31.12.2008.

10.05 eura od 31.01.2009.

11.34 eura od 28.02.2009.

7.93 eura od 31.03.2009.

8.62 eura od 30.04.2009.

3.07 eura od 31.05.2009.

0.07 eura od 31.07.2009.

2.22 eura od 31.08.2009.

2.04 eura od 30.09.2009.

3.95 eura od 30.11.2009.

7.22 eura od 31.12.2009.

11.88 eura od 31.01.2010.

10.81 eura od 28.02.2010.

17.14 eura od 31.03.2010.

15.94 eura od 30.04.2010.

18.28 eura od 31.05.2010.

38.53 eura od 30.06.2010.

34.36 eura od 31.07.2010.

47.09 eura od 31.08.2010.

42.69 eura od 30.09.2010.

35.61 eura od 31.10.2010.

603.27 eura od 02.11.2010.

50.54 eura od 30.11.2010.

69.54 eura od 31.12.2010.

56.09 eura od 31.01.2011.

60.81 eura od 28.02.2011.

54.81 eura od 31.03.2011.

55.88 eura od 30.04.2011.

81.35 eura od 31.05.2011.

83.83 eura od 30.06.2011.

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. 01. 2023. g., do 29. 12.2023. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. 12. 2023. g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 03. veljače 2023. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su dana 04. siječnja 2006.g., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 418-50-3217550 (dalje: Ugovor) a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 30.461,95 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 7. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,50 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika.

Postupajući na ovakav način, (tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate), tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (u tom postupku kao četvrtotuženik) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 31.12.2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (u tom postupku kao četvrtotuženik) u razdoblju od 01. 01.2004. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.

Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 1.501,20 EUR.

Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese slijedeću presudu;

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 30.461,95 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 1.501,20 eura / 11.310,79 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od: 3,37 eura od 31.10.08.

7,39 eura od 31.12.08.

10,27 eura od 31.01.09.

11,54 eura od 28.02.09.

8,01 eura od 31.03.09.

8,75 eura od 30.04.09.

3,16 eura od 31.05.09.

0,07 eura od 31.07.09.

2,29 eura od 31.08.09.

2,10 eura od 30.09.09.

4,06 eura od 30.11.09.

7,45 eura od 31.12.09.

12,24 eura od 31.01.10.

11,21 eura od 28.02.10.

17,79 eura od 31.03.10.

16,57 eura od 30.04.10.

18,96 eura od 31.05.10.

40,35 eura od 30.06.10.

35,71 eura od 31.07.10.

48,77 eura od 31.08.10.

44,11 eura od 30.09.10.

36,56 eura od 31.10.10.

619,32 eura od 02.11.10.

51,32 eura od 30.11.10.

70,94 eura od 31.12.10.

57,05 eura od 31.01.11.

61,79 eura od 28.02.11.

55,93 eura od 31.03.11.

57,25 eura od 30.04.11.

82,47 eura od 31.05.11.

85,65 eura od 30.06.11.

8,73 eura od 02.07.11.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

4. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

U odgovoru na tužbu od 11. listopada 2024. god., tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 04.01.2006.g., zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50- 3217550 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 30.461,95 a da je ugovorena redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.

Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovanoističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev tužitelja očito neosnovan.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tužitelj u podnesku od 17. listopada 2024. god., navodi da tuženik pod točkom II. odgovora na tužbu neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o promjenjivim kamatnim stopama bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Navodi tuženika u dijelu kojim se očituje na odredbu o promjenjivim kamatnim stopama su nejasne i ničim ne dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva glede ništetnosti tih odredbi, a što proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da je tuženik u spornom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g., te je Vrhovni sud RH je svojom odlukom posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.g. odbio revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Ono što je nesporno utvrđeno u predmetnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu:

- bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive,

- da su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke,

- da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo,

- da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj,

- da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Uzimajući u obzir prednje navedeno nameće se jasan zaključak kako je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva i kao takva protivna odredbi čl. 269.st.2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., utvrđeno da je tuženik, između ostalih, postupao suprotno odredbama ZZP- a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Prema tome, evidentno je da su navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u potpunosti suvišno.

Slijedom navedenog, evidentno je da su ništetne predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik pod točkom III. odgovora na tužbu neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o

valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Naime, u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013.g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. g. odbacio revizije tuženika od 1) do 7) kao nedopuštene, odnosno odbio reviziju osmotuženika kao neosnovanu, a kojom pravomoćnom presudom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, nesporno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, odnosno ništetne, citat:

- „...ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope“ (vidi str. 5. odluke VTSRH, posl. br. Pž-6632/17).

Dakle, u navedenoj odluci je ocijenjeno da se kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije bio, niti je mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika o valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

Tuženik neutemeljeno navodi da je o spornoj ugovornoj odredbi pregovarao s tužiteljem.

Naime, evidentno je kako je Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance pa je u tom slučaju potrebno primjeniti odredbe čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) prema kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Obzirom da u ovom postupku na okolnost navedenog pregovaranja tuženik ne iznosi nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena, pa time i ništetna, već samo ponavlja navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, to je jasno da su u tom smislu njegovi prigovori neutemeljeni.

Tuženik neutemeljeno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Za potvrdu neosnovanosti ovih navoda dovoljno je istaknuti usporedbu iznosa koji je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu s iznosom kojeg je faktički platio, a što je razvidno iz vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića.

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

Tuženik pod točkom III. odgovora na tužbu ističe da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primjeniti na konkretan predmet.

Navodi tuženika su neutemeljeni zbog slijedećih razloga;

Naime, u konkretnom slučaju je kod utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potrebno primjeniti presude VTS posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te Presude VSRH, posl. br. Revt-249/2014 i posl. br. Rev 2221/2018, dakle to je potrebno učiniti bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja.

Prednje navedeno potvrđuje presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2020.g., posl.br. U-III-2233/19, citat:

„Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“

Dakle, kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju „franak“ ne moraju se izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak.

Tuženik pod točkom III. odgovora na tužbu osporava visinu tužbenog zahtjeva, stoga tužitelj ustraje u prijedlogu za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja od strane ovlaštenog sudskog vještaka na okolnosti iz tužbe.

Slijedom navedenog, tužitelj ustraje u svom tužbenom zahtjevu kao i u prijedlogu da se odmah provede financijsko vještačenje na način da se vještaku naloži da izvrši izračun iznosa koje je tužitelj preplatio:

- na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja

CHF (preplaćeni tečaj u CHF),

Stalni sudski vještak Marijan Jović dipl. oec. u vještvu od 24. prosinca 2024. god., navodi da je na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, od 30. listopada 2024. god., izrađen Nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja ZD iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je izračunati preplaćene iznose anuiteta između stvarno naplaćenih po osnovi promjene valutne klauzule CHF i iznosa koji bi bili naplaćeni da ugovor o kreditu nije ugovoren uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli. U izračunu su isključene negativne razlike, a sukladno zahtjevu tuženika su dodatno u zasebnoj tablici prikazani manje plaćeni iznosi anuiteta po mjesecima za vrijeme nižeg tečaja plaćanja od početnog korištenog pri isplati kredita.

Dana 03.02.2023. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditima koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem ugovora 418-50-3217550 je ugovoren dana 04.01.2006. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=30.461,95 na rok od 84 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=30.461,95. Isplaćen je u kunama 10.01.2006. prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,791132 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća anuiteta. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,50% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 437,74 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Prvi anuitet je dospio 28.02.2006. godine. Banka je od 01.11.2007. povisila kamatnu stopu na 6,45%, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala. Kredit je otplaćen prije ugovorenog roka, jer je tužitelj 02.11.2010. prijevremeno otplatio dio glavnice, a koja je uplata zbog tečajne razlike uvrštena u izračun kao i drugi redovni anuiteti.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do mijenjanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun različito plaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN, a prikazani su u stupcu br. 6, te su dobiveni razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Protuvrijednosti preplate anuiteta su preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije u stupcu br. 7.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 30. listopada 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-438/2023. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je :

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 418- 50-3217550. U razdoblju otplate je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur=1.455,37. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =325,70 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Tužitelj u podnesku od 07. siječnja 2025. god., navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, obzirom da je brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno naveo sve što je opazio i našao, te svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Slijedom navedenog, tužitelj navodi da uređuje tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 30.461,95 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 1.455,37 eura sa zateznom kamatom koja teče:

3.22 eura od 31.10.2008.

7.19 eura od 31.12.2008.

10.05 eura od 31.01.2009.

11.34 eura od 28.02.2009.

7.93 eura od 31.03.2009.

8.62 eura od 30.04.2009.

3.07 eura od 31.05.2009.

0.07 eura od 31.07.2009.

2.22 eura od 31.08.2009.

2.04 eura od 30.09.2009.

3.95 eura od 30.11.2009.

7.22 eura od 31.12.2009.

11.88 eura od 31.01.2010.

10.81 eura od 28.02.2010.

17.14 eura od 31.03.2010.

15.94 eura od 30.04.2010.

18.28 eura od 31.05.2010.

38.53 eura od 30.06.2010.

34.36 eura od 31.07.2010.

47.09 eura od 31.08.2010.

42.69 eura od 30.09.2010.

35.61 eura od 31.10.2010.

603.27 eura od 02.11.2010.

50.54 eura od 30.11.2010.

69.54 eura od 31.12.2010.

56.09 eura od 31.01.2011.

60.81 eura od 28.02.2011.

54.81 eura od 31.03.2011.

55.88 eura od 30.04.2011.

81.35 eura od 31.05.2011.

83.83 eura od 30.06.2011.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

4. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

Tužitelj u podnesku od 14. siječnja 2025. god., navodi da u privitku dostavlja potvrda o uplati iznosa od 150,00 eura na ime naknade za izradu privatnog vještva od strane sudskog vještaka Jurice Dobrinića koje je bilo potrebno za određivanje tužbenog zahtjeva u tužbi.

Troškovi financijskog vještačenja koje je tužitelj platio u iznosu od 150,00 eura prije podnošenja tužbe bili su potrebni u povodu ovog postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) jer je tužitelj prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP bio dužan u tužbi postaviti određeni tužbeni zahtjev.

U podnesku od 31. siječnja 2025. god., tuženik navodi da je vještak mišljenja da je tužitelj kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 1.455,37 EUR, a da je platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 325,70 EUR.

Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu prikazanom u nalazu i mišljenju, no i dalje osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja jer su ugovorne strane ugovorile isključivo srednji tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita kao i promjenjivu kamatnu stopu, a budući da je vještak utvrdio da je tužitelj manje platio 325,70 EUR, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja za taj iznos.

Uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, razvidno je da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja.

Tuženik se protivi i djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 07.01.2025.g., kao i navodima iz podneska tužitelja od 14.01.2025.g. kojim potražuje i iznos od 150,00 eur na ime naknade za izradu privatnog vještva koje je bilo potrebno za određivanje tužbenog zahtjeva.

Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

Tužitelj u podnesku od 03. veljače 2025. god., navodi kako tuženik ističe da je za izračun iznosa koji je tužitelj preplatio potrebno uračunati i iznose gdje je tužitelj plaćao manje anuitete (negativna razlika) jer je tečaj CHF bio niži od početnog.

U tom pravcu ističe prigovor radi prebijanja za iznos od 325,70 eura.

Prigovor tuženika je neosnovan.

Naime, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tužitelj smatra da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz navedenog članka budući tužitelj ništa nije primio ili stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

Konačno, u cilju osporavanja prava na umanjenje potraživanja tužitelja važno je napomenuti i postojanje dviju odluka Vrhovnog suda RH (posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007.g. i posl. br. Rev-2624/15, 23. siječnja 2019.g.) u kojima sud zauzima stav da onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove je nesavjestan zbog čega nema pravo na povrat danog.

Jasno je da se navedene odluke mogu primijeniti na predmetni spor obzirom da je tuženik u konkretnom slučaju bio nesavjestan jer je koristio ugovornu odredbu u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak, te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, stoga tuženik nikako ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove.

Nadalje, umanjenje preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi sa tzv. negativnim anuitetima nije moguće niti iz razloga što tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istakao prigovor radi prebijanja, prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, zbog čega sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu sa tzv. negativnim anuitetima.

Osim toga potraživanje tuženika na ime tzv. negativnih anuiteta bi bilo u zastari.

Naime, iz predmetnog vještva proizlazi da su tzv. negativni anuiteti dospjeli najkasnije tijekom 2009.g. zbog čega je jasno je da pored svega gore navedenog tuženik niti zbog ovog razloga (zastare) nema pravo potraživanja po navedenoj osnovi, obzirom da navedeno potraživanje zastarijeva najkasnije za pet godina.

Zastarni rok za stjecanje bez osnove od pet godina za tuženika nikada nije ni prekinut, jer je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja tekla cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu budući su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006. god., Otplatni plan od 30. siječnja 2023. god., Prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. 01. 2006. do 30. 01. 2023. god., Izračun tečajnih razlika po kreditu Jurica Dobrinić sudski vještak za financije i računovodstvo, siječanj 2023. god., Vještvo stalnod sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 24. prosinca 2024. god., Potvrdu o uplati Jurica Dobrinić dipl. oec. od 01. 02. 2023. god., Presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-299/2020-2 od 06.04.2020. god., Presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. 7 Gž-694/2020-2 od 17. veljače 2021. godine, Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 37 Gž-1226/2020-2 od 03. ožujka 2021. godine, Presudu Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž 779/2021- 4 od 09. ožujka 2022. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 26 Gž-604/2023-2 od 06.07.2023. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-580/07- 2 od 29. kolovoza 2007. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 2624/2015-2 od 23. siječnja 2019. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. god., i br. Rev – 538/2024-3 od 30. travnja 2024. god., Presudu Općinskog suda u Karlovcu posl. br. 3 P-245/2021-15 od 06. listopada 2023. god., i posl. br. 3 P-276/2020-23 od 24. studenog 2023. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006. god., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, i sudužnika OD iz [adresa].

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je dakle, sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.

Stoga odista nisu jasna pravna stajališta tuženika kada navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, te da tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati, kao i da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 418-50- 3217550 od 04. siječnja 2006. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe i da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,50 %, (toč. 2. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu kojim je utvrđen iznos kredita po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja kredita (toč. 1 Ugovora).

Među parničnim strankama nije sporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja u iznosu od 325,70 Eur, odnosi na razdoblje otplate predmetnog kredita sa dospijećem od 28. 02. 2006. god., do 31. 10. 2009. god., dok je tuženik predmetni prigovor radi prebijanja istaknuo podneskom od 31. siječnja 2025. god., odnosno po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od dospijeća, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja koje tuženik ističe paušalnim i nepreciziranim prigovorom radi prebijanja, prihvaćen kao osnovan.

Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

Slijedom navedenog, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti, te je stoga donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja s osnove potplaćenih anuiteta otplate predmetnog kredita, i to u iznosu od 325,70 Eur, a temeljem predmetnog Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006. god., sadržana u toč. I izreke rješenja.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu sadržanom u odluci Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i prema novom Pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Imajući u vidu da je zastarjelo i eventualno potraživanje tužitelja koje bi se odnosilo na isplatu iz osnova preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope, tužitelj nema pravnog interesa tužbom isticati i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu br. 418-50-3217550 od 04. siječnja 2006.g., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, pa je tužba u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbačena uslijed nedostatka pravnog interesa, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke rješenja.

Osim toga, tužitelj nije u mogućnosti da isticanjem ovakvog deklaratornog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sada u predmetnom pojedinačnom sporu protiv tuženika, ponovno prolongira početak tijeka zastarnog roka eventualnog potraživanja prema tuženiku koje bi se odnosilo na isplatu iz osnova preplate anuiteta uslijed promjena kamatne stope, a koji zastarni rok je već jednom otpočeo teći još dana 13. lipnja 2014. godine.

U podnesku od 31. siječnja 2025. god., tuženik nakon što se je istim podneskom već upustio u raspravljanje navodeći da i dalje osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja, potom navodi da se protivi i djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska tužitelja od 07.01.2025.godine.

Potom je tuženik na raspravnom ročištu održanom dana 07. veljače 2025. god., izlagao i predlagao kao u odgovoru na tužbu i dosadašnjem tijeku raspravljanja, a posebno kao u podnesku od 31. siječnja 2025. godine.

Tuženik nije u mogućnosti s uspjehom se usprotiviti djelomičnom povlačenju tužbe nakon što se je u konkretnom slučaju prethodno već upustio u raspravljanje po smanjenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu radi isplate.

Osim toga, djelomično povlačenje tužbe (povlačenje jednog ili nekoliko od više kumuliranih tužbenih zahtjeva) i smanjenje tužbenog zahtjeva (potraživanje manjeg novčanog iznosa iz istog činjeničnog i pravnog osnova), dvije su različite procesne radnje. Tuženik je u mogućnosti protiviti se djelomičnom povlačenju tužbe, ali se u konkretnom slučaju radi o smanjenju kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate kojem se tuženik nije u mogućnosti protiviti.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi niti prigovora na vještvo br. 159/23 stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec. od 24. prosinca 2024. godine.

Radi svega navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev, i to u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude.

Međutim, tužitelj tijekom postupka osnovano predlaže provesti financijsko vještačenje na način da se vještaku naloži da izvrši izračun iznosa koje je tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF (preplaćeni tečaj u CHF), dok u isto vrijeme predlaže sudu donijeti odluku kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 30.461,95 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

Tužbeni zahtjev je stoga odbijen kao neosnovan u deklaratornom dijelu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 30.461,95 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke presude.

Konačno, tužbeni zahtjev je sukladno izračunu imenovanog sudskog vještaka, prihvaćen u kondemnatornom dijelu, radi isplate na ime nepripadno plaćenog s osnova ugovorene ništetne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli, odnosno uslijed otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, te je donijeta odluka kao u toč. III izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumulirana dva deklaratorna tužbena zahtjeva i jednog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 14. ožujka 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika