P-2413/2023-20

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu mr.sc. Ani Nagy, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB 61238079664, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonske zastupnice tužene, s danom objave 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563315, klasa: 363-02/2012-016/303, urbroj: 251-13-32-5-12-2, od 15.1.2013., zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao Grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II./ Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 (OIB: 61817894937), isplatiti tužitelju ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1 (OIB: 61238079664), iznos od 35.981,56 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku:

- na iznos od 7.776,61 EUR od 22. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 15.341,42 EUR od 16. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 285,72 EUR od 16. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 161,15 EUR od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 68,30 EUR od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 223,81 EUR od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 5,68 EUR od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 1,13 EUR od 19. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 189,01 EUR od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 40,33 EUR od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 189,05 EUR od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 40,25 EUR od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 183,24 EUR od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 46,19 EUR od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 188,69 EUR od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 40,54 EUR od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 183,43 EUR od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 45,97 EUR od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 6.963,25 EUR od 24. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 62,28 EUR od 24. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 9. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 5. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 8. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 6. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 10. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 5. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 1.834,80 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 46,56 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 7. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 229,35 EUR od 11. veljače 2023. do isplate,

u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.468,78 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 14. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose iz točke II. i III. izreke presude preko dosuđene stope zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 13. srpnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi kako su tužitelj, kao korisnik, i tuženik, kao Grad, zaključili u Zagrebu Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563315, klasa: 363-02/2012-016/303, urbroj: 251-13-32-5-12-2, od 15.1.2013. Tim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje 1 (jednog) reklamnog panoa, veličine 12,00 x 5,00 m, na zemljištu u privatnom vlasništvu

- k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (koja odgovara z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 1.728,00 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (229,35 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine), a temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba,, broj 4/08 i dr., od 19.3.2008.). Nakon sklapanja tog ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I-363-02/12- 01/1591, urbroj: 251-13-31/100-13-7-SM, od 18.1.2013., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa opisanog u prethodnom stavku.

1.2. Člankom 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90 i dr. - u daljnjem tekstu: Ustav) propisano je kako u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

1.3. Članak 39. Odluke o komunalnom redu (dakle „ostali propis“, kako ga naziva Ustav) navedene u prethodnoj točki ove tužbe (dalje: OKR 2008.) - temeljem kojeg je zaključen predmetni ugovor između stranaka - glasi: „Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.“

1.4. Taj članak ne razlikuje, dakle, situaciju kad se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom (u konkretnom slučaju ugovorom opisanim u točki I ove tužbe), a taj je ugovor preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame.

1.5. Tuženik je ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati, uz ostalo, i uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama. Ovlašten je i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada. Međutim, naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda. Tako nešto ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95 i dr.), kao niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01 i dr.), te Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ broj 117/93 i dr.).

1.6. Odredbe članka 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i članka 3., stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave, međutim niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu.

1.7. Dakle, članak 39. OKR 2008. nesuglasan je i Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95 i dr.) i Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01 i dr.) i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ broj 117/93 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, s samim time je taj članak OKR 2008. i neustavan i nezakonit.

1.8. Na nezakonitost odredaba kakve sadrži i sporni članak OKR 2008. zbog suprotnosti s navedenim zakonskim odredbama upućuju relevantna pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

1.9. Nadalje tužitelj ističe kako je ova odredba istovremeno i neustavna. Naime, odredbom članka 49., stavak 1 Ustava propisano je da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a stavkom 2 istog članka da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Člankom, pak, 50., stavak 2 Ustava propisano je da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Svakako, tužiteljeva poduzetnička sloboda jest obavljati svoju registriranu djelatnost s ciljem ostvarenja dobiti i u tom svojstvu sklapati pravne poslove/ugovore s privatnim subjektima o postavljanju reklama na njihovom zemljištu, uz naknadu koju za to plaća tim subjektima kao vlasnicima zemljišta. O jednakom pravnom položaju tužitelja na tržištu u usporedbi s drugim poduzetnicima koji se bave istom ili sličnom djelatnošću ne može biti ni govora ako se uzme u obzir činjenica da tužitelj – temeljem osporene OKR 2008. i ugovora koji je s tuženikom sklopio temeljem nje – mora plaćati naknadu tuženiku za reklame postavljene na privatna zemljišta na njegovom području, a drugi poduzetnici, koji se istom djelatnošću bave u jedinicama lokalne samouprave u kojima takva nezakonita naknada nije propisana, ne moraju. Jasno je da odredba članka 39. OKR 2008. ograničava poduzetničku slobodu (jer tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku zemljišta, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom (kako traži članak 50., stavak 2 Ustava), već podzakonskim aktom (OKR 2008.), a nije opravdano ni zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, ni zaštitom prirode, a niti ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Slijedom toga, tužitelj smatra da je takvo ograničenje apsolutno protuustavno. S obzirom da je ugovor iz točke I ove tužbe sklopljen temeljem članka 39. OKR 2008. koji je, kako je gore pokazano, i protuzakonit i protuustavan, to je isti u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe članka 322., stavak 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i dr.).

1.10. S obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora dosad platio iznos od 35.981,56 EUR u 31 različitom navratu (što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, što je vidljivo iz priložene analitičke kartice samog tuženika), tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove.

1.11. Stoga je tuženik - temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana povrata.

1.12. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020., zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga je tužitelj ovlašten potraživati sve uplate koje je izvršio tuženiku po ništetnom ugovoru.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Navodi kako tužitelj ništetnost Ugovora sklopljenog dana 15.01.2013. godine pokušava dokazati i izvesti iz dokazivanja navodno protuzakonitog i protuustavnog članka podzakonskog akta, u konkretnoj pravnoj stvari čl. 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008. godine pri tome ne dokazujući da bi u odnosu na sporni članak tada važeće Odluke o komunalnom redu ikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti ove odredbe, a niti dokazujući da bi u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda RH ili Ustavnog suda RH kojim se ovaj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim, pozivajući se pri tome na obrazloženje nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br: Povrv- 158/23 od 23.05.2023. godine, a pri tome ne uzimajući u obzir da je postojeća sudska praksa odavno riješila sličnu pravnu situaciju ukazujući da sud nije ovlašten ispitivati niti utvrđivati ustavnost i zakonitost određenog podzakonskog akta, mimo za to propisanog

postupka.

2.2. Ističe kako tuženik ne spori da su 15. siječnja 2013. tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563315, Klasa: 363- 02/2012-016/303, Urbroj: 251-13-32-5-12-2.

2.3. Predmetni Ugovor sklopljen je u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/08, 17/09, 17/10 i 5/11 – u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (Sl. glasnik Grada Zagreba 08/08, 9/09 i 25/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik).

2.4. Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj je sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu.

2.5. Ukoliko je tuženik smatrao da ugovor ograničava njegova prava mogao ga je raskinuti u svakom trenutku.

2.6. Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/08, 17/09, 17/10, 5/11, 8/11, 18/13 i 24/13) donesena je sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke, niti je čl. 39. ove Odluke ikada i u jednom postupku utvrđen nezakonitim ili neustavnim.

2.7. Dakle, tuženikovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih pravnih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.

2.8. Pored navedenog, ističe se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe čl. 39. Odluke o komunalnom redu (Sl. glasnik Grada Zagreba 4/08) donijevši dana 30. lipnja 2014. rješenje Posl. broj: Usoz- 150/2012 kojim se postupak za ocjenu zakonitosti navedenog općeg akta obustavlja, budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 3/14).

2.9. Stoga ne postoje niti pretpostavke za vođenje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom čl. 39. Odluke o komunalnom redu, odnosno nije moguće ispitivati zakonitost ili ustavnost pravnog propisa koji je prestao važiti.

2.10. Stoga se ističe kako Naslovni sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o navodnoj ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim.

2.11. Ovo nesporno proizlazi iz sudske prakse koju tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a koja je jedinstvena u stavu i određenju da se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravih vlasti provodi na temelju čl. 19. Ustava Republike Hrvatske čl. 25. toč.2. Zakona o sudovima i čl. 12.st.3. točke 2. Zakona o upravnim sporovima, slijedom čega Naslovni sud u konkretnoj pravnoj stvari nije ovlašten provoditi vlastitu ocjenu zakonitosti i ustavnosti određenog podzakonskog akta, u konkretnom slučaju Odluke.

2.12. Slijedom iznijetog u cijelosti su neosnovani navodi kojima tužitelj pokušava dokazati da bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen ugovor među strankama bio protutustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni Ugovor bio ništetan. Budući da ugovor temeljem kojeg je tužitelj vršio plaćanja na ime postavljene reklame nije niti može biti utvrđen ništetnim, jer je isti sklopljen temeljem tada važećeg pravnog propisa, to tužitelj pogrešno zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koje je predmet ovoga spora.

2.13. U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva u tužbi tuženik napominje kako se ista ne može utjecati na rješavanje merituma u gornjoj pravnoj stvari, jer se dostavljene presude Visokog upravnog suda RH odnose na opće akte Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice, koji se ne primjenjuju na području Grada Zagreba, a pravna stajališta izražena u obrazloženju navedenih presuda, kako je gore detaljno obrazloženo, ne mogu biti obvezujuća za sud u ovome postupku.

2.14. Tuženik ističe da presuda Naslova Posl. broj: Povrv-158/23 od 23.5.2023. nije pravomoćna te ne može predstavljati sudsku praksu koja je, kako je razvidno iz odluka dostavljenih u prilogu ovog odgovora na tužbu, u cijelosti različita od obrazloženja označene presude.

2.15. Budući da je Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

2.16. Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2.17. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Nastavno tijekom postupka:

3.1. Tužitelj je podneskom od 5. travnja 2024. predložio da se odredi prekid ovog postupka do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske po prijedlogu koji mu je podnesen 27. ožujka 2024. za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta – Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 15/23., 42/23.) i to čl. 61. u dijelovima koji se odnose na "zemljišta i objekte u vlasništvu drugih" i prijedlog za donošenje rješenja o obustavi izvršenja članka 61. osporenog općeg akta u dijelovima koji se odnose na "zemljišta i objekte u vlasništvu drugih" do donošenja presude, a s obzirom da se u konkretnom sporu traži utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog između stranaka na temelju odredbe Odluke o komunalnom redu tuženika iz 2008. koja je identična odredbi čije se utvrđenje protuzakonitom (i protuustavnom) traži prijedlogom od 27. ožujka 2024., odnosno obzirom da ocjena o nezakonitosti i neustavnosti takve odredbe predstavlja prethodno pitanje za rješenje ovog predmeta. Tuženik se prijedlogu gornjem prijedlogu tužitelja za određivanjem prekida usprotivio, a tužitelj je nastavno isti prijedlog povukao.

3.2. Tužitelj je nastavno podnio prijedlog za pokretanjem oglednog postupka, od kojeg je također nastavno odustao.

3.3. Tuženik je tijekom postupka, na ročištu 3. listopada 2024. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem svih spisu priležećih isprava. Na temelju ocjene navedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563315, klasa: 363-02/2012-016/303, urbroj:

251-13-32-5-12-2, od 15.1.2013., kao i zahtjev za isplatom iznosa od 35.981,56 EUR koji je tužitelj platio tuženiku na osnovu tog ugovora, sa pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Između stranaka nije sporno da su sklopile navedeni ugovor i da je na osnovu tog ugovora tužitelj tuženiku isplatio utuženi iznos. Nije sporna niti činjenica da predmetni ugovor nije raskinut, odnosno da je isti i dalje na snazi i da proizvodi pravne učinke među strankama.

5.2. Međutim, sporna je valjanost navedenog ugovora s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da je isti sklopljen na temelju Odluke o komunalnom redu iz 2008. koja, kao "ostali propis", prema tvrdnjama tužitelja, nije sukladna zakonu (Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) i Ustavu Republike Hrvatske. Posljedično tome, sporna je osnova tužbenog zahtjeva i to kako onog za utvrđenje ništetnosti ugovora od 25. srpnja 2011., tako i onog za isplatu stečenog bez osnove.

5.3. Iz Ugovora za plaćanje naknade za postavljanje reklame od 15. siječnja 2013. (list 6-7 spisa) zaključenog između tuženika (u Ugovoru dalje: Grad) i tužitelja (u Ugovoru dalje: Korisnik), razvidno je kako je predmet tog ugovora postavljenje jednog osvjetljenog dvostranog reklamnog panoa – BIG BORD, veličine 12,00 x 5,00 m (reklame) na zemljištu u vlasništvu drugih, u katastru nekretnina označenom kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u [adresa], C [adresa], a za postavljenje kojeg je Korisnik dužan temeljem čl. 39. Odluke o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 4/08, 5/08, 17/09, 17/10 i 5/11) plaćati tuženiku naknadu koja je ugovorena u ukupnom mjesečnom iznosu od 1.728,00 kn sukladno Pravilniku.

5.4. Na temelju odredbe čl. 33. Odluke o komunalnom redu tužitelju je, rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Klasa: UP/I-363-02/12-01/1591, Urbroj: 251-13-31/100- 13-7-SM od 18. siječnja 2013. (list 8-10 spisa), koje je postalo pravomoćno 12. veljače 2013., odobrena izgradnja reklamnog panoa Bigboard na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u ulici Velimira Škorpika – istočna strana, prema idejnom projektu broj T.D. 207/2012.

5.5. Nekretnina katastarske oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja odgovara zemljišno knjižnoj čestici oznake 32/155 k. o. [katastarska općina], upisana je u zemljišnim knjigama, kao vlasništvo treće osobe - CP, a kako je to razvidno iz zk izvatka za predmetnu nekretninu (list 12-15 spisa).

5.6. Prema podacima iz analitičke kartice za ugovor 563315 (list 33-37 spisa), tužitelj je na ime naknade za postavljeni reklamni pano platio iznos od 35.981,56 EUR.

5.7. Glede stajališta tuženika da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu koja je sporna među strankama, ocjena je ovog suda kako Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.). Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

5.8. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O Zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ovog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

5.9. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz- 150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

5.10. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev- 2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

5.11. Nastavno na navedeno, sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu (iz 2008.) na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu kasnije Odluke o komunalnom redu (iz 2014.).

5.12. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

5.13. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

5.14. Prema odredbi čl. 33. Odluke o komunalnom redu/'08. reklamni panoi reklamni stupovi (totemi i slično), putokazni panoi, pokretni reklamni panoi, osvijetljene reklamne vitrine (city light), reklamne ploče na građevinama u kojima se ne nalazi poslovni prostor čija se djelatnost ili proizvod oglašava, reklamni panoi na stupovima javne rasvjete u vlasništvu Grada, veliki reklamni panoi - samostojeći i na objektima, reklamni uređaji i konstrukcije i slično. Reklamni panoi oglasne površine do 12 m2 postavljaju se na javne površine, zemljište i građevine na temelju rješenja gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove. Reklamni panoi oglasne površine veće od 12 m2 postavljaju se na javne površine, zemljište i građevine sukladno propisima o prostornom uređenju i gradnji. Za postavljanje reklamnih panoa iz stavka 3. ovoga članka potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove. Rješenje iz stavka 4. ovoga članka prestaje važiti ako se zahtjev za izdavanje akta sukladno propisima o prostornom uređenju i gradnji ne podnese nadležnome upravnom tijelu u roku od godine dana od dana pravomoćnosti rješenja. Prema odredbi čl. 34. Odluke o komunalnom redu/'08. način postavljanja reklamnih panoa iz članka 33. stavka 1. ove odluke određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljeno mišljenje gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklamnih panoa suprotno pravilniku iz stavka 1. ovoga članka.

5.15. Prema odredbi čl. 39. Odluke o komunalnom redu/'08. za postavljanje, uz ostalo, i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

5.16. Tužitelj spori zakonitost citiranog članka 39. Odluke o komunalnom redu.

6. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

7. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

8. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

9. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

10. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

11. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu, odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

12. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

13. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

14. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39., koja odredba, iako je prestala važiti, i dalje proizvodi pravne učinke među strankama jer je i dalje na snazi (budući da nije raskinut ili otkazan) ugovor koji su sklopile temeljem te Odluke radi postavljanja reklamnog panoa na zemljištu u Zagrebu koje je u vlasništvu drugih.

15. S obzirom da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO) određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je predmetni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

16. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

17. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

18. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove, slijedom čega je zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata po višoj stopi ocijenjen neosnovanim.

19. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom II. i IV. izreke ove presude.

20. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 348 spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR.

21. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 24.11.2023. (Tbr. 8/4 Tarife)u iznosu od 50,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 4.12.2023. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR,

- trošak zastupanja na ročištima 3.10.2024. i 29.1.2025. (tbr. 9/1 Tarife) u iznosu od po 1.000,00 EUR za svako,

što ukupno iznosi 4.050,00 EUR, a što uvećano za pdv od 25% iznosi 5.062,50 EUR. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 203,14 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 203,14 EUR, slijedom čega mu je ukupno dosuđen trošak u iznosu od 5.468,78 EUR.

22. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka određena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude, pod točkom III.

U Zagrebu 14. ožujka 2025.

SUDAC

mr.sc. Ana Nagy

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pisanim putem, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.