Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-654/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci protiv tuženika GRAD RIJEKA, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, Dežmanova 10/I, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, vlasnik u 1/1 dijela, nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka, u zgradi u [adresa] sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to:

- 12. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-6) trosoban stan br. 6, lijevo na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje s blagovaonicom, kupaonice s wc-om, hodnika i lođe, ukupne površine 65,99 m2, s pripadajućom drvarnicom u prizemlju objekta,

- 15. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9) trosoban stan br.9, lijevo na trećem katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice i lođe, ukupne površine 65,58 m2, s pripadajućom drvarnicom u prizemlju objekta,

-16. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10) jednosoban stan br.10, ravno na trećem katu, koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice sa wc-om i hodnika s radnom nišom, ukupne površine 21,91 m2, s pripadajućom drvarnicom u prizemlju objekta.

II. Tužitelj Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 je ovlaštena temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva, a tuženik Grad Rijeka, OIB 54382731928, Korzo 16, Rijeka je dužan trpjeti da se provede upis vlasništva tužitelja na ovim nekretninama, uz istodobno brisanje vlasništva tuženika.

III. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka nadoknaditi tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 1.200,00 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. ožujka 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 6,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. listopada 2022. podnio tužbu pred ovim sudom radi utvrđenja prava vlasništva protiv tuženika. Obrazlaže da se tužitelj sukladno odredbi članka 186.a Zakona o parničnom postupku prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no mirno rješenje spora je izostalo, jer je tužena svojim dopisom od 11. listopada 2022. odbila sklapanje nagodbe sukladno zaprimljenom zahtjevu. Nadalje, tuženik je temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-2449/2019 od 18. veljače 2021. upisan kao vlasnik u 1/1 dijela na predmetnim stanovima u zgradi u [adresa] sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], pobliže opisanim u izreci presude. Iz povijesnog vlasničkog lista razvidno je da je kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] dolazila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnih prednika JP i VP. Međutim, navedena nekretnina, gradilište površine 196 m2, prvotno upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je u naravi deposedirana, te upisani korisnici u zemljišnim knjigama nisu odgovarali i stvarnom korisniku kojem je ovo zemljište dano na upotrebu i na kojem je sagradio stambenu zgrada 1977. na adresi [adresa] u kojoj se nalazi 17 stanova kao posebnih dijelova nekretnine, a tri stana su predmet ove tužbe. Predmetnim stanovima raspolagalo je Industrijsko poduzeće "Vulkan" Rijeka na način da je Ugovorom o korištenju stana br. 001796 od 24. studenog 1977. stan broj 6 dan na korištenje AP. Iz Ugovora o korištenju stana br. 001799 od 24. studenog 1977. razvidno je da Tvornica „Rikard Benčić“ stan broj 9 dala na korištenje IP, dok je iz Ugovora o korištenju stana br. 001800 vidljivo da je RO „Sljemepromet“ Zagreb stan broj 10 dao na korištenje ĆP. Iz potvrde CERP-a proizlazi da vrijednost stanova na kojima je pravo raspolaganja i korištenja imalo navedeno poduzeće ne ulazi u društveni kapital. Predmetni slijednici navedenog društvenog poduzeća nisu uključili vrijednost stanova, pa tako ni predmetnih stanova u vrijednost svog kapitala prilikom pretvorbe te su stanovi predani na gospodarenje Fondu komunalne-stambene djelatnosti Općine Rijeka. Imovina bivših društvenih poduzeća, pa dakle i predmetnih stanova, koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.) odnosno koji nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.) postaju vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju sukladno čl. 47. Zakona o privatizaciji. Pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bila je Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), a čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10. i 70/12.) bilo je propisano da vlasnik takvih nekretnina postaje Republika Hrvatska. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi razvidno je da se radi o stjecanju ex lege. Osnovom odredbe čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18.), nekretnine iz t. 2. tužbe kao neprocijenjena imovina, postali su vlasništvo Republike Hrvatske. U odnosu na činjenicu da je Grad Rijeka utvrđen vlasnikom predmetnih stanova temeljem pravomoćnih presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2332/11 od 29. kolovoza 2011. i poslovni broj P-1681/10 od 23. veljače 2011. u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke protiv tuženika JP i VP, ističe se prvenstveno da su iste donesene bez sudjelovanja Republike Hrvatske, slijedom čega se u odnosu na Republiku Hrvatsku ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Dodatno se navodi da je u vrijeme donošenja citirane presude predmetna nekretnina već bila u vlasništvu Republike Hrvatske temeljem citirane zakonske odredbe, a ne u vlasništvu Grada Rijeke. Stoga proizlazi nespornim da se radi o neprocijenjenoj imovini iz čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom, a koja je u vlasništvu tužitelja. Tužitelj je osnovom citirane zakonske odredbe stekao pravo prava vlasništva na naprijed navedenim posebnim dijelovima nekretnine. Stoga predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj u ovoj parnici ne može s uspjehom ustati vlasničkom tužbom uz postavljanje zahtjeva kao u konkretnoj tužbi, dok egzistiraju pravomoćne presude koja su bile temelj odnosno osnova za uknjižbu prava vlasništva na ime tuženika na predmetnim nekretninama, odnosno posebnim dijelovima nekretnine. Pravo vlasništva tuženika koje je valjano upisano u zemljišnu knjigu na temelju pravomoćnih i ovršnih presuda Naslovnog suda ne može se s uspjehom suprotstaviti neupisanom (navodno) pravo vlasništva tužitelja stečeno još 2011. na temelju Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10. i 70/12.) koje tužitelj nije ranije upisao u zemljišne knjige, a imajući u vidu Ustavom RH i člankom 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava zajamčenu zaštitu prava na mirno uživanje svoga vlasništva, odnosno zaštite legitimnih očekivanja i stečenih prava tuženika. Tuženik se poziva na zaštitu načela pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja stranaka, odnosno radi zaštite prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je pravo vlasništva tuženika na prijeporu-posebnim dijelovima nekretnine utvrđeno pravomoćnim i ovršnim presudama donesenim od strane nadležnog suda još 2011. u vrijeme kada je na snazi bio Zakon (o upravljanju državnom imovinom) kojeg tužitelj u svojoj tužbi navodi kao pravni temelj stjecanja svoga prava vlasništva. Stoga smatra da je tužitelj protiv tuženika mogao ustati samo brisovnom tužbom, a što tuženik nije učinio, a osobito to nije učinio u roku propisanom za podnošenje brisovne tužbe, iako je bio aktivno legitimiran za podnošenje brisovne tužbe. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u spis dostavio očitovanje Centra za restrukturiranje i prodaju, Klasa: 990-01/23-01/38 od 10. veljače 2023. u prilogu kojega se nalazi rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju, Klasa: 943-01/95-01/1545 od 15. rujna 1995. u kojem su iskazane nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća TVORNICA ''RIKARD BENČIĆ'' RIJEKA te Odluka Radničkog savjeta istog društvenog poduzeća od 19. ožujka 1992. temeljem koje se vrijednost stanova izuzima iz procjene vrijednosti društvenog kapitala te cjelokupni stambeni fond društvenog poduzeća prenosi na gospodarenje Fondu u komunalno-stambenoj djelatnosti Općine Rijeka. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi zaključak da posebni dio nekretnine označen kao: stan broj 9. lijevo na trećem katu, ukupne površine 65,58 m2, koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] kao 15. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom – ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9) nije procijenjen u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Tvornica Rikard Benčić Rijeka te da je prenesen na gospodarenje Fondu u komunalno-stambenoj djelatnosti Općine Rijeka te da je vlasništvo Republike Hrvatske temeljem pravne osnove koja se detaljno obrazlaže u tužbi.

4. Presudom ovoga suda poslovni broj P-634/2022-11 od 4. svibnja 2023. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik tri stana u [adresa] pobliže opisanih u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke), odlučeno je da je tužitelj ovlašten na temelju ove presude ishoditi upis prava vlasništva, a tuženik je dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na tim stanovima uz istovjetno brisanje vlasništva tuženika, (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke, odluka na stranici 126-133 spisa). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3107/2023-2 od 14. studenog 2024., odlučujući povodom tuženikove žalbe, ukinuo citiranu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje s obrazloženjem da je ovaj sud propustio ocijeniti tuženikov prigovor glede pravnog sredstva kojim se tužitelj mogao i trebao koristiti s obzirom da je tuženikovo vlasništvo upisano na temelju rješenja donesenog u posebnom ispravnom postupku sukladno odredbi čl. 205. Zakona o zemljišnim knjigama (odluka na stranici 188-192 spisa).

5. U ponovljenom postupku tužitelj je ukazao da je u identičnoj pravnoj stvari poslovni broj P-49/2022 sud donio istu odluku, koju je potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-3182/2022 te je naveo da smatra da nije prekludiran u pravu na podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva bez obzira što nije sporno da nije podnio prijavu/prigovoru u ispravnom postupku protiv rješenja zemljišnoknjižnog odjela, niti tužbu za ispravak, niti brisovnu tužbu.

6. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, koja je navedena dalje u obrazloženju, utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

7. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže opisanih u izreci presude te da je tuženik dužan trpjeti upis vlasništva tužitelja na temelju ove presude. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Među strankama nije sporno da se tužitelj prije pokretanja ove parnice obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i da je tuženik to dopisom od 11. listopada 2022. odbio (zahtjev na stranici 58-63 spisa). Nije sporno da je tuženik temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-2449/2019 od 18. veljače 2021. upisan kao vlasnik u 1/1 dijela na predmetnim stanovima u zgradi u [adresa] sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], pobliže opisanim u izreci presude (rješenje na stranici 7-13 spisa). Iz povijesnog vlasničkog lista razvidno je da je kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dolazila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnih prednika JP i VP (stranica 45-51 spisa). Nije sporno da je predmetnim stanovima raspolagalo Industrijsko poduzeće "Vulkan" Rijeka na način da je Ugovorom o korištenju stana br. 001796 od 24. studenog 1977. stan broj 6 dan na korištenje AP (Ugovor na stranici 64-65 spisa). Iz Ugovora o korištenju stana br. 001799 od 24. studenog 1977. razvidno je da Tvornica „Rikard Benčić“ stan broj 9 dala na korištenje IP (Ugovor na stranici 68-69 spisa), dok je iz Ugovora o korištenju stana br. 001800 vidljivo da je RO „Sljemepromet“ Zagreb stan broj 10 dao na korištenje Štular ĆP (Ugovor na stranici 66-67 spisa). Iz potvrda Centra za restrukturiranje i prodaju od 23. ožujka 2016. i 12. svibnja 2015. proizlazi da vrijednost stanova na kojima je pravo raspolaganja i korištenja imalo navedeno poduzeće ne ulazi u društveni kapital (očitovanje CERP-a na stranici 14-30 spisa). Nije sporno da predmetni slijednici navedenog društvenog poduzeća nisu uključili vrijednost stanova, pa tako ni predmetnih stanova u vrijednost svog kapitala prilikom pretvorbe te su stanovi predani na gospodarenje Fondu komunalne-stambene djelatnosti Općine Rijeka. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

10. Sporno jest je li tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih stanova sukladno odredbi čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom jer predmetni stanovi nisu procijenjeni u društveni kapital navedenih poduzeća u postupku pretvorbe provedenom sukladno Zakonu o pretvorbi društvenog poduzeća te se u predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu.

11. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj 145/10., 70/12. i 94/13., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011.) propisano je da su neprocijenjena imovina u smislu tog Zakona dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu u cijelosti ili u dijelu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinsko-pravni odnosi nisu uređeni posebnim propisima. Neprocijenjenom imovinom u smislu tog Zakona smatraju se i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela Fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stavkom 3. istog članka propisano je da je imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima te u obliku poslovnih prostora i stanova koja u cijelosti nije procijenjena vlasništvo Republike Hrvatske, dok je imovina u obliku pokretnina i potraživanja koja u cijelosti nije procijenjena vlasništvo agencije.

12. Nije sporno da je Poljoprivredno-industrijsko poduzeće Sljeme p.o. Sesvete, Kelekova b.b. 28. veljače 1992. donijelo odluku da vrijednost stanova ne ulazi u vrijednost društvenog kapitala navedenog poduzeća već se ti stanovi predaju na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu (Odluka na stranici 15 spisa). Nadalje, iz Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća Vulkan-servis broj: ZR-21/92 od 29. lipnja 1992. (stranica 17-23 spisa), Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća VULKANTRANS broj RS-23/92 od 29. lipnja 1992. (stranica 24-30 spisa), Odluke Radničkog savjeta VULKANLIJEV broj RS-29/92 od 29. lipnja 1992. i Odluke Radničkog savjeta VULKAN-DIBO broj RS-22/92 od 29. lipnja 1992. (stranica 37-38 spisa) proizlazi da je vrijednost stanova navedenih poduzeća izuzeta iz društvenog kapitala navedenih poduzeća te da se ti stanovi predaju na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. Nadalje, iz očitovanja Centra za restrukturiranje i prodaju, Klasa: 990-01/23-01/38 od 10. veljače 2023., odnosno priloženog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, Klasa: 943- 01/95-01/1545 od 15. rujna 1995. u kojem su iskazane nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća TVORNICA ''RIKARD J' [adresa] te Odluke Radničkog savjeta istog društvenog poduzeća od 19. ožujka 1992. proizlazi da se vrijednost stanova izuzima iz procjene vrijednosti društvenog kapitala te se cjelokupni stambeni fond društvenog poduzeća prenosi na gospodarenje Fondu u komunalno-stambenoj djelatnosti Općine Rijeka (Rješenje i Odluka na stranici 101-106 spisa). Stoga se predmetni stanovi smatraju neprocijenjenom imovinom u smislu čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Sukladno stavku 3. istog članka ta imovina je vlasništvo Republike Hrvatske (tako i sudska praksa VTS Pž-5523/19 od 15.6.2021., Pž-4450/10 od 28.5.14. i Pž-5955/21 od 14.6.22.). Dakle, tužitelj je stupanjem na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom 1. siječnja 2011. stekao vlasništvo predmetnih stanova.

13. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je vlasništvo spornih nekretnina stekao na temelju pravomoćnih i ovršnih presuda Općinskog suda u Rijeci te da one svojim sadržajem vezuju i tužitelja. Po ocjeni ovoga suda presude na temelju priznanja u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj P- 1681/2010 od 23. veljače 2011. i poslovni broj P-2332/2011 od 29. kolovoza 2011. (presude na stranici 39-44 spisa), a koji su se postupci vodili po tužbi Grada Rijeke protiv JP i VP radi uknjižbe prava vlasništva predmetnih nekretnina ne obvezuju tužitelja jer on nije bio stranka tog postupka. Neosnovano se tuženik poziva na pravila o povjerenju u zemljišne knjige jer ta pravila štite osobu koja je postupala u dobroj vjeri te upisala pravo vlasništva, no tuženik je znao ili morao znati pravna pravila koja su na snazi u Republici Hrvatskoj te da je tužitelj na temelju zakona stekao vlasništvo predmetnih nekretnina.

14. Tuženikov prigovor da tužitelj nije u roku propisanom odredbama Zakona o zemljišnim knjigama brisovnom tužbom osporavao upis prava vlasništva u korist tuženika koji je proveden na temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-2449/2019 od 18. veljače 2021. (rješenje na stranici 7-13 spisa), a sukladno navedenim pravomoćnim sudskim odlukama sud utvrđuje neosnovanim. To iz razloga što odredba čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK-a, "Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17.), koja propisuje zaštitu knjižnog prava brisovnom tužbom, propisuje da u slučaju kada je nositelju knjižnog prava knjižno pravo povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe koja je nevaljana. Dakle, aktivno je legitimiran na podnošenje brisovne tužbe onaj koji je bio upisan u zemljišne knjige prije izvršenog upisa koji se pobija, a u ovom slučaju tužitelj nesporno nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik prije uknjižbe prava vlasništva tuženika pa stoga nije ni mogao podnijeti brisovnu tužbu.

15. Tuženik je također prigovorio da je tužitelj sudjelovao u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora za zgradu u [adresa]. U tom postupku je uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist i na ime tuženika provedena na temelju odluke zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-2449/2019-10 od 18. veljače 2021. uz primjenu odredbi Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva, "Narodne novine" br. 121/13., 61/18. i 63/19.) i odredbi Zakona o zemljišnim knjigama. Tuženik je istaknuo da tužitelj nije koristio pravna sredstva koja su predviđena odredbom čl. 205. Zakona o zemljišnim knjigama, već je podnio tužbu na utvrđenje, što nije dopušteno te tuženik smatra da tužbeni zahtjev treba odbiti.

16. Nije sporno da je tužitelj sudjelovao u navedenom postupku, kao što nije sporno da nije podnio prijavu/prigovor u tom postupku protiv navedenog rješenja zemljišnoknjižnog odjela, niti tužbu za ispravak, a niti brisovnu tužbu.

17. Po ocjeni ovoga suda tužitelj nije prekludiran u pravu za podnošenje ove tužbe radi utvrđenja prava vlasništva. To iz razloga što je postupak povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora izvanparnični postupak koji obuhvaća unos podataka u zemljišne knjige u skladu sa stvarnim stanjem. Činjenica da tužitelj nije podnio prigovor ili tužbu za ispravak u postupku povezivanja ne znači da je izgubio pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva jer je predmet ovog postupka utvrđenje je li tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet spora temeljem zakona (deklaratorni tužbeni zahtjev). Osim toga, tužbom za ispravak u smislu čl. 197. ZZK-a, kao i tužbom radi utvrđenja prava vlasništva stečenog na temelju zakona, stranka zahtijeva isti oblik pravne zaštite sa svrhom da se to njezino pravo upiše u zemljišnoj knjizi.

18. U odnosu na te tuženikove navode ističe se da je odredbom čl. 197. st. 1. ZZK-a, koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 241. st. 1. ZZK-a, propisano da zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo: osobe čijim prijavama ili prigovorima zemljišnoknjižni sud nije u cijelosti ili djelomično udovoljio u ispravnom postupku te osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišnoknjižni sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati. Prema st. 2.toga članka, pravo tužbom zahtijevati ispravak prestaje protekom rokova određenih ovim Zakonom za podizanje brisovne tužbe, s tim da trogodišnji rok počinje teći od časa provedbe spornoga upisa, odnosno otkad je dostavljeno rješenje o odbijanju prijave ili prigovora.

18.1. Tužitelj se u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora protivio upisu tuženika na navedenim stanovima navodeći da je riječ o nekretninama na kojima je nositelj prava korištenja bilo poduzeće Vulkan Rijeka te da predmetni stanovi prilikom pretvorbe navedenog društvenog poduzeća nisu bili uneseni u temeljni kapital te da stoga čine neprocjenjivu imovinu u vlasništvu Republike Hrvatske. Zemljišnoknjižni sud je te navode otklonio navodeći da u izvanparničnom postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora nije u mogućnosti negirati postojanje pravomoćnih sudskih odluka (P-2332/11 i P- 1681/10) kojima je tuženik utvrđen kao vlasnik stanova, niti ulaziti u pitanje njihove valjanosti te je odlučio predmetne stanove na temelju pravomoćnih odluka upisati na ime i pravo vlasništva u korist ovdje tuženika. Stoga je u zemljišnoknjižnom postupku sud uzeo u obzir jedino isprave tuženika odnosno navedene pravomoćne presude.

18.2. Tužitelj u tužbi podnesenoj u ovoj pravnoj stvari traži utvrđenje prava vlasništva, kao i da je tuženik dužan trpjeti provođenje upisa prava vlasništva tužitelja na ovim nekretninama uz istodobno brisanje vlasništva tuženika navodeći da su na temelju odredbe čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom predmetni stanovi kao neprocijenjena imovina postali vlasništvo Republike Hrvatske. Stoga tužitelj predmetnu tužbu temelji na činjeničnoj osnovi potrebnoj za stjecanje prava vlasništva temeljem zakona, dok se u predmetnom izvanparničnom postupku protivio upisu tuženika kao vlasnika u zemljišne knjige, a iz dokumentacije priložene spisu (Z rješenje) ne proizlazi da je tužitelj u tom postupku tražio da se upiše kao vlasnik, već se protivio upisu tuženika na navedenim stanovima.

18.3. U konkretnom slučaju tuženik je temeljem rješenja Općinskog sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Z-2449/2019 od 18. veljače 2021. upisan kao vlasnik predmetnih stanova, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena pravovremeno 18. listopada 2022. Stoga po ocjeni ovoga suda tuženik neosnovano tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti iz razloga što tužitelj nije podnio tužbu za ispravak u smislu odredbe čl. 197. ZZK, već je podnio tužbu na utvrđenje (tako i sudska praksa ŽS u Velikoj Gorici Gž-1363/24 od 16.1.25.).

19. Što se tiče tuženikovih navoda vezano za načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, ističe se da je osnovna pretpostavka za primjenu načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige da je stjecatelj postupao u dobroj vjeri. U pozitivnopravnoj normativi postupanje u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige određeno je na način da je to u slučaju kad stjecatelj u trenutku sklapanja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis knjižnog prava, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Dakle, za stjecanje knjižnih prava temeljem povjerenja u zemljišnu knjigu dobra vjera stjecatelja mora postojati kako u vrijeme sklapanja pravnog posla, tako i u trenutku podnošenja prijedloga za upis knjižnog prava. Tuženik je kao jedinica lokalne samouprave u postupku povezivanja zemljišne knjige i položenih ugovora bio upoznat s tužiteljevim navodima da predmetni stanovi prilikom pretvorbe nisu bili uneseni u temeljni kapital društvenog poduzeća koje je bilo nositelj prava korištenja na predmetnim nekretninama, kao i da su ex lege postali vlasništvo tužitelja. Uostalom sam je tuženik u tužbama koje je podnio protiv fizičkih osoba radi utvrđenja prava vlasništva tvrdio da predmetni stanovi prilikom pretvorbe nisu bili uneseni u temeljni kapital društvenog poduzeća koje je bilo nositelj prava korištenja (P-2332/11 i P-1681/10). Stoga se tuženik ne može pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih stanova sukladno odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovnom jer ti stanovi nesporno nisu procijenjeni u društveni kapital poduzeća Vulkan, Rijeka (stan broj 6.), Sljemepromet, Zagreb (stan broj 10.) i Tvornice Rikard Benčić (stan broj 9) u postupku provedenom sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03. i 145/10.). Ovi stanovi su dakle zakonom utvrđeni kao imovina čiji je vlasnik Republika Hrvatska. Identične odredbe u čl. 65. st. 1., 2. i 3. sadrži Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 94/13., 18/16., 89/17.), stupanjem na snagu kojeg je prestao važiti Zakon o upravljanju državnom imovinom. Također iste odredbe u čl. 56. st. 1., 2. i 3. sadrži i Zakon o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18.) stupanjem na snagu kojeg je prestao važiti Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (tako i sudska praksa VTS Pž-5523/19 od 15.6.21. i Pž-3182/2022 od 17.5.23.). Stoga je sud donio odluku kao u t. I. izreke presude.

21. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 13.272,28 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 1.200,00 EUR (t. II. izreke presude). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška temeljem odredbe čl. 163. ZPP-a, koji se sastoji od troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 22. rujna 2022. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 28, troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR kuna sukladno Tbr. 7/1, troška sastava podneska od 17. veljače 2023., kojim se očituje na tuženikove navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR i troška zastupanja na ročištima 7. veljače 2023., 28. ožujka 2023. i 13. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 600,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1.

Rijeka, 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).