Poslovni broj: P-1469/2023-21
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb – Istok, Turinina 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Silvija Gnjidić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29.01.2025., dana 14. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103817523 od 04.02.2008. godine, Aneksa broj 01 od 16.06.2008. i Aneksa broj 2 od 04.08.2011. koji su zaključeni između tužitelja EK i tuženike Erste&steiermarkische Banka d.d., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima (CHF).
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarskische Banka d.d. da tužitelju EK isplati 16.479,68 EUR sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos 7,34 EUR od 8.3.2008. do isplate;
- na iznos 7,41 EUR od 4.4.2008. do isplate;
- na iznos 0,59 EUR od 4.6.2008. do isplate;
- na iznos 1,90 EUR od 3.7.2008. do isplate;
- na iznos 2,55 EUR od 2.10.2008. do isplate;
- na iznos 17,98 EUR od 11.11.2008. do isplate;
- na iznos 12,10 EUR od 3.12.2008. do isplate;
- na iznos 32,74 EUR od 22.1.2009. do isplate;
- na iznos 29,66 EUR od 10.2.2009. do isplate;
- na iznos 36,20 EUR od 10.3.2009. do isplate;
- na iznos 23,16 EUR od 11.4.2009. do isplate;
- na iznos 24,42 EUR od 9.5.2009. do isplate;
- na iznos 21,75 EUR od 11.6.2009. do isplate;
- na iznos 20,12 EUR od 4.7.2009. do isplate;
- na iznos 19,67 EUR od 8.8.2009. do isplate;
- na iznos 23,18 EUR od 8.9.2009. do isplate;
- na iznos 19,72 EUR od 10.10.2009.do isplate;
- na iznos 21,29 EUR od 10.11.2009. do isplate;
- na iznos 22,01 EUR od 9.12.2009. do isplate;
- na iznos 27,40 EUR od 8.1.2010. do isplate;
- na iznos 32,44 EUR od 6.2.2010. do isplate;
- na iznos 32,35 EUR od 4.3.2010. do isplate;
- na iznos 38,62 EUR od 8.4.2010. do isplate;
- na iznos 42,75 EUR od 11.5.2010. do isplate;
- na iznos 47,12 EUR od 15.6.2010. do isplate;
- na iznos 58,67 EUR od 7.7.2010. do isplate;
- na iznos 50,79 EUR od 5.8.2010. do isplate;
- na iznos 76,31 EUR od 10.9.2010. do isplate;
- na iznos 63,82 EUR od 8.10.2010. do isplate;
- na iznos 64,48 EUR od 12.11.2010. do isplate;
- na iznos 84,80 EUR od 22.12.2010. do isplate;
- na iznos 89,18 EUR od 2.1.2011. do isplate;
- na iznos 76,45 EUR od 10.2.2011. do isplate;
- na iznos 77,73 EUR od 10.3.2011. do isplate;
- na iznos 72,98 EUR od 8.4.2011. do isplate;
- na iznos 82,79 EUR od 10.5.2011. do isplate;
- na iznos 98,36 EUR od 10.6.2011. do isplate;
- na iznos 102,24 EUR od 8.7.2011. do isplate;
- na iznos 129,38 EUR od 3.8.2011. do isplate;
- na iznos 76,64 EUR od 10.9.2011. do isplate;
- na iznos 71,37 EUR od 11.10.2011. do isplate;
- na iznos 69,48 EUR od 11.11.2011. do isplate;
- na iznos 69,51 EUR od 10.12.2011. do isplate;
- na iznos 74,35 EUR od 10.1.2012. do isplate;
- na iznos 77,92 EUR od 11.2.2012. do isplate;
- na iznos 78,19 EUR od 9.3.2012. do isplate;
- na iznos 76,23 EUR od 11.4.2012. do isplate;
- na iznos 77,36 EUR od 11.5.2012. do isplate;
- na iznos 79,47 EUR od 9.6.2012. do isplate;
- na iznos 76,82 EUR od 12.7.2012. do isplate;
- na iznos 76,48 EUR od 28.8.2012. do isplate;
- na iznos 13.883,41 EUR od 25.8.2012. do isplate;
i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zakonskih zateznih kamata; 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.
III. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos 6,78 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. da tužitelju EK naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 3.733,88 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14.03.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužbom od 12.06.2023., koja je koja je konačno specificirana podneskom od 17.01.2025., tužitelj EK zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da su u Ugovoru o kreditu od 04.02.2008. sa pripadajućim Aneksima koje je sklopio a tuženikom Erste&Steiermarkische Bank d.d. ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku, uz nalog tuženiku da mu vrati 16.479,98 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
2. U odgovoru na tužbu tuženik Erste&Steiermarkische Bank d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući prigovor zastare te navodeći da je valutna klauzula zakonita i razumljiva, da je tužitelj bio informiran prilikom sklapanja ugovora o kreditu da bi pravo na zatezne kamate imao samo od dana podnošenja tužbe. Ujedno je istaknuo i procesni prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike.
3. U provedenom postupku pročitani su ugovor o kreditu sa pripadajućim aneksima (str. 9-36 spisa), obavijesti (str. 37-39, 45-49, 54-55, 59-60 spisa), otplatni plan (str. 40-44, 50-53, 56-58, 61-69 spisa), promet po kreditu (str. 70-77 spisa), izjava AK (str. 142-146 spisa), brošura (str. 147-148, 153-163 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 271-277 spisa) te je saslušana tužitelj (str. 288-290 spisa).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet parnice je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu od (sa pripadajućim aneksima) koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika, i to u dijelu u kojem je bila ugovorena valutna klauzula, uz daljnji zahtjev za povrat 16.479,98 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je plaćeno na temelju ništetne valutne klauzule u švicarskom franku (CHF).
6. U postupku nije sporno da je tuženik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, kao i to da ga je tužitelj potom u cijelosti otplatio u skladu sa svim ugovorenim parametrima, dakle prema valutnoj klauzuli u CHF.
7. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, a podredno je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.
8. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Erste&Steiermarkische Bank d.d.
9. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditima sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita
11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103817523 od 04.02.2008. sa pripadajućim Aneksima od 16.06.2008. i 04.08.2011. (str. 8-36 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja EK kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 66.807,01 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2.), uz rok otplate od 240 mjeseca (čl. 6.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (čl. 7.), s time da se radilo o stambenom kreditu (čl. 3.).
12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.
13. Iz iskaza tužitelja EK (str. 292 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan te je u skladu sa ispravama u spisu, proizlazi da je predmetni kredit podigao za osobne potrebe radi kupnje stana u kojem je nakon kupnje počeo živjeti, s time da je kredit podigao kod tuženika jer je to bio uvjet investitora od kojeg je kupovao stan. Po njegovom iskazu namjeravao je podići kredit u eurima jer je radio u inozemstvu, ali ga je djelatnica banke nagovarala da ga podigne u CHF jer da mu je to povoljnije, a nije mu ništa objašnjavala pod kojim uvjetima se tečaj može mijenjati te je on mislio da će mu rata ostati onakva kakvu mu je izračunala prilikom podizanja kredita. Tužitelj je u konačnici iskazao da je pročitao ugovor o kreditu, da je po struci kriminalist te da nije imao obrt niti trgovačko društvo.
14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu, koji predstavlja tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke, sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u veljači 2008. godine sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF te da pritom od strane tuženika kao banke nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.
14.1. U odnosu na Izjavu Danice DK od 27.01.2020. (str. 142-146 spisa) i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužitelj bio informiran o rizicima valute CHF, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužitelja konkretno upoznao sa sadržajem tih brošura, niti da mu je objasnio ekonomske pojmove koji su u njima sadržani, a sve kako bi tužitelj kao potrošač bio potpuno i cjelovito informiran. Tuženik također ničim nije dokazao da je konkretni djelatnik banke koji je sa tužiteljem dogovarao kredit postupao onako kako je to uopćeno opisala DK u svojoj izjavi od 27.01.2020., pri čemu valja istaknuti da je prema sadržaju te izjave DK bila voditeljica tuženikove službe te ona osobno nije sa tužiteljem dogovarala kredit.
15. Iz prethodno iznesenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 8. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.
16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 04.02.2008. (sa pripadajućim Aneksima od 16.06.2008. i 04.08.2011.) koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF, po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.
17. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i pripadajućih aneksa u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
18. U postupku nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio navedeni kredit, odnosno da je platio sve anuitete sukladno sadržaju konkretnog ugovora o kreditu.
19. To znači da je tužitelj prilikom otplate kredita tuženiku vršio plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.
20. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.
21. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku isplate kredita (za kojeg se jedino može smatrati da je bio poznat tužitelju kao potrošaču, pa se samo taj tečaj može smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornih odnosa između stranaka), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, a iz Nalaza i mišljenja tog vještaka od 18.12.2024. (str. 271-277 spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku isplatio 16.479,68 EUR više od onog što bi mu bio dužan platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivao onaj tečaj koji je važio u trenutku isplate kredita i koji je tužitelju bio poznat prilikom primitka iznosa kredita.
22. Sud navedeni nalaz vještaka u cijelosti prihvaća kao pravilan jer je jasan, obrazložen i neproturječan, sačinjen je po pravilima struke i bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu.
23. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je tužitelj tuženiku na temelju te ništetne ugovorne odredbe isplatio 16.479,68 EUR, pa tužitelj na temelju čl. 323. ZOO ima pravo zahtijevati od tuženika da mu taj neosnovano stečeni iznos vrati.
24. Budući da je tužitelj kredit otplaćivao u anuitetima, pa se prilikom svakog pojedinačnog plaćanja anuiteta dio onog što je plaćeno odnosio na ništetnu valutnu klauzulu, tužitelj sukladno čl. 1115. ZOO ima pravo na zatezne kamate od dana izvršenih pojedinačnih plaćanja, koji su iskazani u prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka. Pritom se u okolnostima konkretnog slučaja tuženik kao banka smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, pa je tuženik zatezne kamate dužan platiti od svakog pojedinačnog plaćanja koje je tužitelj izvršio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
25. S tim u vezi valja istaknuti da nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
26. Tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 6,78 EUR nije osnovan. Naime tuženik taj prigovor temelji na tvrdnji da je tužitelj u pojedinim početnim mjesecima otplate kredita platio manje anuitete u odnosu na one koji bi trebao platiti po početnom tečaju CHF, jer u početku tečaj CHF nije rastao nego padao. Financijski vještak je u nalazu od 18.12.2024. izračunao da bi potraživanje tuženika po ovoj osnovi iznosilo 6,69 EUR (a ne 6,78 EUR), jer je tužitelj za svibanj 2008. platio 1,30 EUR, za kolovoz 2008. je platio 3,46 EUR, a za rujan 2008. je platio 1,93 EUR manje anuiteta od onog što bi trebalo platiti da se anuitet računao po tečaju CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.
26.1. Međutim, tužitelj je u podnesku od 25.11.2024. (str. 206 spisa) u odnosu na ovo potraživanje tuženika istaknuo prigovor zastare. Taj prigovor zastare je osnovan, jer je od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj platio manje (tijekom 2008.) pa do isticanja prigovora radi prebijanja (03.06.2024.) protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni iz čl. 198. ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).
26.2. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu iznosa 6,78 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.
27. Slijedom svega prethodno iznesenoga, budući da je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio 16.478,68 EUR više od onog što je bio dužan, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i primjenom čl. 323. i čl. 1115. ZOO odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
28. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici, pa mu je tuženik na temelju čl. 154. st. 1.
ZPP dužan naknaditi troškove postupka.
28.1. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 16.478,68 EUR, a tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa mu sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:
- sastav tužbe – 625,00 EUR (Tbr. 7/1);
- sastav podnesaka od 25.11.2024. i 17.01.2025. – po 625,00 EUR (Tbr. 8/1);
- zastupanje na ročištima od 03.12.2024. i 29.01.2025. – po 625,00 EUR (Tbr. 9/1);
- trošak vještačenja – 400,00 EUR
- trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 104,44 EUR i na presudu 104,44 EUR; što sveukupno iznosi 3.733,88 EUR (sa uračunatim PDV-om), pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.
U Zagrebu 14. ožujka 2025.
Sudac:
Ivo Đuratović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. odvjetnica Silvija Gnjidić;
2. odvjetnik Damir Metelko.
