REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-390/2020-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Hlatki, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB 02535697732, zastupani po OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, odvjetničke vježbenice BB iz ureda punomoćnika tužitelja i Sanjina Piljića, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika 4. veljače 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. [adresa]., OIB: 02535697732., Podružnica Osijek da tužitelju JB iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati na ime preplaćene razlike valutnog tečaja iznos od 5.034,90 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 250,99 eura od 16.01.2006.

- na iznos od 0,08eura od 16.02.2006.

- na iznos od 175,14 eura od 17.03.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 15.05.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 19.06.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 18.07.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 14.08.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 15.09.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 17.10.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 14.11.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 14.12.2006.

- na iznos od 0,08 eura od 16.01.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 15.02.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 16.03.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 12.04.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 15.05.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 15.06.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 17.07.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 16.08.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 14.09.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 16.10.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 14.11.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 04.12.2007.

- na iznos od 0,08 eura od 16.01.2008.

- na iznos od 0,08eura od 16.02.2008.

- na iznos od 0,08 eura od 18.03.2008.

- na iznos od 72,50 eura od 17.12.2008.

- na iznos od 287,51 eura od 15.10.2009.

- na iznos od 0,08 eura od 15.12.2009.

- na iznos od 0,08 eura od 15.01.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 15.02.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 15.03.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 15.04.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 14.05.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 15.06.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 16.07.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 16.08.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 15.09.2010.

- na iznos od 0,08 eura od 15.10.2010.

- na iznos od 3,53 eura od 15.11.2010.

- na iznos od 3,53 eura od 15.12.2010.

- na iznos od 28,85 eura od 14.01.2011.

- na iznos od 28,85 eura od 16.02.2011.

- na iznos od 28,85 eura od 16.03.2011.

- na iznos od 271,94 eura od 14.04.2011.

- na iznos od 31,20 eura od 13.05.2011.

- na iznos od 31,20 eura od 15.06.2011.

- na iznos od 40,70 eura od 15.07.2011.

- na iznos od 42,98 eura od 16.08.2011.

- na iznos od 42,98 eura od 15.09.2011.

- na iznos od 56,28 eura od 14.10.2011.

- na iznos od 56,28 eura od 14.11.2011.

- na iznos od 56,28 eura od 15.12.2011.

- na iznos od 56,28 eura od 13.01.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 15.02.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 15.03.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 13.04.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 15.05.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 14.06.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 13.07.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 14.08.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 14.09.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 15.10.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 14.11.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 14.12.2012.

- na iznos od 56,28 eura od 15.01.2013.

- na iznos od 56,28 eura od 15.02.2013.

- na iznos od 58,38 eura od 09.04.2013.

- na iznos od 72,88 eura od 07.08.2013.

- na iznos od 7,74 eura od 12.09.2013.

- na iznos od 14,35 eura od 14.10.2013.

- na iznos od 266,53 eura od 13.11.2013.

- na iznos od 732,60 eura od 13.12.2013.

- na iznos od 26,48 eura od 14.01.2014.

- na iznos od 8,02 eura od 18.02.2014.

- na iznos od 281,46 eura od 12.03.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 14.04.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 13.05.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 12.06.2014.

- na iznos od 276,15 eura od 14.07.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 13.08.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 12.09.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 14.10.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 12.11.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 12.12.2014.

- na iznos od 50,52 eura od 13.01.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 12.02.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 12.03.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 14.04.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 13.05.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 12.06.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 14.07.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 12.08.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 14.09.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 13.10.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 12.11.2015.

- na iznos od 50,52 eura od 14.12.2015.

po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužitelju JB iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj]., naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.535,64 (slovima:ddvijetisućepetstotridesetipeteuraišezdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 16. listopada 2020. podnio tužbu ovom sudu radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 2. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9010876804, koji je potvrđen 5. prosinca 2005. od strane javnog bilježnika Fedora Paunovića iz Vukovara broj OU-259/05, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,75 %, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 192 mjeseci na način da kredit otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva koja se sa početnih 4,75% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara. Tužitelj nadalje navodi i da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

1.1. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010876804 temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uz valutnu klauzulu u EUR., da u vrijeme zaključenja tog Dodatka ugovoru o kreditu još nije bila donesena presuda VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.

1.2. Tužitelj smatra da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.3.Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Nadalje, tužitelj se poziva na čl. 1111. ZOO-a, prema kojemu „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Također navodi da je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, da nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. Tužitelj, potpuno zanemarujući činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i potpuno zanemarujući postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi,.Tuženik smatra da je prihvaćanjem konverzije tužitelj već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan, da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije i da je sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF.

2.1. Tuženik dalje tvrdi da budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR, da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO), da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, da se sukladno odredbama ZOO-a kamatna stopa može smatrati nezakonitom jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi, da u Općim uvjetima poslovanja tuženika koji su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009. jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente. Tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

3. Rješenjem ovog suda broj P-390/2020-24 od 22. travnja 2024. određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po TD Posrednik d.o.o. Vukovar, Dvanaest redarstvenika 31 na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i povećanje tečaja CHF-a u odnosu na tečaja na dan isplate kredita u razdoblju od zaključenja ugovora o kreditu do 14. prosinca 2015. godine (zaključenje ugovora o konverziji) te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata a kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, pri čemu će vještak uzeti u obzir dodatak Ugovora o kreditu i njime utvrđeni iznos preplate i eventualne utvrđene negativne vrijednosti.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 12. srpnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati na ime preplaćene razlike valutnog tečaja iznos od 5.034,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinačnog anuiteta do isplate.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9010876804 (list 9-14 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010876804 (list 15-22 spisa), plan otplate za kredit broj 9010876804 (list 23-26 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 4. listopada 2019. (list 27-31spisa),knjigovodstvenu karticu kredita broj 9010876804 (list 32-64 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 65-68 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 69-76 spisa), plan otplate (list 77-80 spisa), opće uvjeti poslovanja s građanima PBZ d.d. (list 114- 122 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja od 20. svibnja 2024. (list 421-462 spisa), pisano očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka od 16. srpnja 2024. (list 477-480 spisa), proveo je dokaz usmenim saslušanjem vještaka Darija Dumančića i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj9010876804 od 2. prosinca 2005., a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Prije svega, valja istaknuti da je obveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, u daljnjem tekstu ZOO), radi čega je sud u konkretnom slučaju dužan provesti kontrolu ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima kao i ocjenjivati jesu li u konkretnom slučaju odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene.

8. Nadalje prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP-a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010876804, od 2. prosinca 2005. (list 9-14 spisa), nesporno je da su tužitelj i tuženik 2. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9010876804 koji je potvrđen 5. prosinca 2005. od strane javnog bilježnika Fedora Paunovića iz Vukovara broj OU-513/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 190 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,75%, s tim da je člankom 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

9.1. Nesporno je da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2015. zaključili Dodatak ugovora o kreditu (list 15-19 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine'' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 12.635,93 eura, a da na dan sklapanja ovog Dodatka Ugovoru o kreditu iznosi 12.356,78 eura. Osim toga, stranke su suglasno utvrdile da nakon konverzije ukupna preplata iznosi 1.799,07 eura i da se navedeni iznos koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR i to u visini od 50% dok se preplata u cijelosti ne iskoristi.

9.2. Dakle, nesporno je da su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

9.3. Uvidom u plan otplate za kredit broj 9010876804 (list 23-26 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 4. listopada 2019. (list 27-31spisa),knjigovodstvenu karticu kredita broj 9010876804 (list 32-64 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 65-68 spisa),utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

9.4. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

9.5. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

9.6. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

10. Sporno je među parničnim strankama pripada li pravo tužitelju na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru posebice uzimajući u obzir provedenu konverziju kredita te je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

10.1. Sporno je među parničnim strankama primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

10.2. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao kod PBZ banke d.d. bio nenamjenski, da je isti podigao jer je bio jamac za više kredita te je umjesto dužnika tih kredita podmirivao njihovo dugovanje te je ovaj kredit i podigao da otplati te kredite za koje je bio jamac, a sve kako bi mogao od tih dužnika tužbom potraživati ono što je umjesto njih platio. Inače nije bio klijent PBZ d.d., ali je kredit odlučio podići kod njih jer su nudili kredit u CHF koji je tada bio najpovoljniji. Prilikom ugovaranja kredita nije posebno pregovarao sa službenicima banke o uvjetima niti su ga upozoravali na eventualne rizike koje sa sobom nosi sklapanje takvog ugovora. Samo je predao svoje osobne dokumente i kada su pripremili ugovor došao ga je potpisati. To je bio unaprijed pripremljeni tekst te na sadržaj istoga nije mogao utjecati. Nije čitao sav tekst ugovora, zanimalo ga je samo vrijeme otplate kredita i iznos rate što mu je odgovaralo. S vremenom su rate porasle i više od duplo i bilo mu je teže to otplaćivati jer je imao mala primanja. Da je znao da će rate toliko rasti ne bi nikada sklopio takav ugovor. Ponuđena mu je konverzija na koju je pristao te je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu. Mislio je da će mu biti lakše otplaćivati kredit no i dalje je to bilo teško. Sjeća se da je imao i preplate oko 2.000,00-3.000,00 kuna. Naveo je i da ga u banci nisu upozorili da bi rate kredita mogle s vremenom rasti, da u vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti trgovačko društvo, da nije u trenutku sklapanja ugovora znao što znači valutna klauzula, da od službenika banke nije zatražio da mu pojasni neke nejasnoće i da prije ovog ugovora nije imao ugovor o kreditu s valutnom klauzulom. Iz iskaza tužitelja kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako je tužitelj bio potrošač koji od strane tuženika nije upozoren na rizik ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

14. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke slijedi da ga prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja i kamatne stope. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

15. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na ugovor kreditu za adaptaciju stambenog objekta sklopljen između stranka ovog postupka 2. prosinca 2005., u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

16. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

17. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

18. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

20. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

21. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

23. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da su takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjeni posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

24. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

25. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

26. Uzimajući u obzir odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 AB od 23. travnja 2015.).

27. Iz svih navedenih razloga kao i obveze provođenja kontrole ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima po službenoj dužnosti ovom sudu je bilo dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poštene.

28. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos preplaćen radi promjene tečaja CHF, a kako je to tužbom i zatraženo.

29. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

30. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka 14. prosinca 2015. sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Dodatak kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Dodatak ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

31. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

32. U vezi predmetnog Dodatka kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR za navesti je da je sud na temelju pisanog i usmenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darija Dumančića utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZIDZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

33. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

34. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji.

35. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

36. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog Dodatka Ugovoru o kreditu, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

37. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

38. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

39. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

40. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dariju Dumančiću iz TD Posrednik d.o.o.

42. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja slijedi da p replata svakomjesečnih rata kredita nastalih zbog promjene kamatne stope u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu do 14. prosinca 2015. godine (zaključenje Ugovora o konverziji) iznosi 8.457,82 kuna/1.122,55 EUR-a. Nadalje, razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,797972 iznosi 37.935,45 kuna/5.034,90 EUR-a, u kojem iznosu je obračunato razdoblje kada je svakomjesečni tečaj CHF bio niži od onog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Iz navedenog proizlazi da je u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu do 14. prosinca 2015. godine (zaključenje Ugovora o konverziji) koji iznos je umanjen za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata a kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, pri čemu je uzet u obzir Dodatak Ugovora o kreditu i njime utvrđeni iznos preplate tužitelj JB uplatio po Ugovoru o kreditu broj 9010876804 zaključenim dana 02. prosinca 2005. godine od prvotno zaključenog kredita više iznos od 46.393,27 kuna, odnosno 6.157,45 EUR-a.

43. Tuženik je u podnesku od 2. srpnja 2024. naveo da prigovara nalazu i mišljenju, ističe kako je tužitelj u potpunosti obeštećen provedenom konverzijom pa stoga tužitelj nema niti osnovu za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva, što jasno proizlazi iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos 1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine, napominje kako je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), a kojim je propisan čitav postupak konverzije. Navodi da u obrazloženju citiranog rješenja u oglednom sporu VSRH stoji da Dodatak predstavlja „novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, iz čega nedvojbeno proizlazi da Dodatak predstavlja novu pravnu osnova koja je u potpunosti zamijenila raniju osnovu (ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) te da po toj ranijoj osnovi tužitelji ne mogu potraživati daljnju isplatu. Nadalje tvrdi da vještak kod izračuna utjecaja valutne klauzule ne primjenjuje tečaj (1CHF=6,39 kn) koji je fiksiran za razdoblje od 31.01.2015. do 30.09.2015., da je kredit isplaćen 08.12.2005. po srednjem tečaju 1CHF=4,784627 a ne kako navodi vještak po tečaju 1CHF=4,797972. Svi izračuni na bazi parametara za CHF nakon 30.09.2015. su neutemeljeni i u suprotnostima su s uvjetima konverzije. Nadalje, stalni sudski vještak u predmetnom nalazu i mišljenju navodi ukupan iznos razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita isključujući razdoblja negativnih vrijednosti razlike anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari nije opravdano zanemariti utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita.

44. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tome i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 12. srpnja 2024. te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 5.034,90 eura s osnove preplate zbog valutne klauzule CHF sa zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinačnog anuiteta do isplate.

45. U pisanom očitovanju od 16. srpnja 2024. vještak Darijo Dumančić naveo je da je u tabelarnom prikazu na stranici 15. do 21. pismenog Nalaza i mišljenja iskazana razlika između tečaja na dan isplate te otplatnog plana s promijenjenom kamatnom stopom i svakomjesečnog tečaja. Navedeni rezultat u spomenutoj tablici nije utjecao na Zaključak vještaka budući da je utvrđivao razliku između stvarnih uplata i početnog tečaja sukladno Rješenju suda. Stoga tečaj od 1 CHF = 6,39 kn koji je fiksiran za razdoblje od 31. siječnja do 30. rujna 2015. godine nije niti trebalo primijeniti sukladno zadaći danoj od suda. Prema podatcima dostupnim tijekom vještačenja kredit je isplaćen dana 09. prosinca 2005. godine što je vidljivo u otplatnoj tablici čiju prvu stranicu dostavlja u prilogu a cjelokupna tablica se nalazi na listu 65 do 68 spisa. Prema podatcima tuženika Privredne banke Zagreb d.d. srednji tečaj 1 CHF iznosio je 4,797972, te u prilogu dostavlja tečaju listu i iznosi da su netočni navodi punomoćnika tuženika iz Podneska da je kredit isplaćen 08. prosinca 2005. godine po srednjem tečaju 1 CHF = 4,784627. Nadalje, stalni sudski vještak navodi da prilikom izrade pismenog Nalaza i mišljenja nisu isključena razdoblja negativnih vrijednosti razlike anuiteta po srednjem tečaju Banke, odnosno obuhvaćena su i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita. Navedeno je vidljivo u tabelarnom pregledu na stranicama 38. do 41. gdje je primjerice s danom 18.04.2006., 15.03.2013., 08.05.2013., 31.07.2013. u tečajnoj razlici kao preplata navedeno 0,00 a negativni iznos je obuhvaćen u konačnom obračunu. S obzirom na navedeno u cijelosti ostaje kod danog pismenog Nalaza i mišljenja te iskazane primjedbe od strane punomoćnika tuženika ne utječu na dane rezultate.

45.1. Vještak Darijo Dumančić saslušan je i na raspravi 4. veljače 2025. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 21. svibnja 2024. i kod podneska od 16. srpnja 2024. Naveo je i da je konverzija provedena sukladno čl.19c Zakona o potrošačkom kreditiranju.

45.2. Vještak je u pisanom očitovanju otklonio sve tuženikove prigovore te je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene tečaja CHF u utuženom razdoblju.

46. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 5.034,90 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule sud je prihvatio kao osnovan, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

47. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od 5.034,90 uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana od dana stjecanja utvrđene razlike, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

48. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu valutne klauzule ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 16. listopada 2020. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

49. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.034,90 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

50. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

51. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 9. travnja 2024. i 4. veljače 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova za svako ročište odnosno ukupno 200 bodova,

- trošak sastava 4 obrazložena podneska i to podneska od 25. studenoga 2020., 27. srpnja 2021., 12. srpnja 2024. i 24. srpnja 2024. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podneska od 6. svibnja 2024. prema Tbr. 8. t. 4. OT sa 25 bodova,

- trošak sastava podnesaka od 7. prosinca 2020. i 30. kolovoza 2021. prema Tbr. 8. t. 3. OT sa 50 bodova za svaki podnesak, odnosno ukupno 100 bodova,

- te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 875 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 1.750,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 437,50 eura sveukupno iznosi 2.187,50 eura.

58.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 82,69 eura pa ukupni troškovi tužitelja iznose 2.535,64 eura.

58.2. Sud također nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

58.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 7. ožujka 2025. temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

59. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

60. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude. U Vukovaru 14. ožujka 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika