REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-903/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Darija Božinović, odvjetnica u Zagrebu, Petrovaradinska 1/V, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate, nakon dana 28. siječnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika ČS, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 14. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐS novčani iznos od 4.016,09 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja na iznos od:
- 0,51 eura teče od dana 3. lipnja 2005. do isplate;
- 2,39 eura teče od dana 7. rujna 2005. do isplate;
- 0,90 eura teče od dana 10, prosinca 2005. do isplate;
- 0,41 eura teče od dana 11. siječnja 2006. do isplate;
- 9,63 eura teče od dana 20. siječnja 2009. do isplate;
- 8,71 eura teče od dana 12. veljače 2009. do isplate;
- 13,78 eura teče od dana 12. ožujka 2009. do isplate;
- 4,41 eura teče od dana 21. travnja 2009. do isplate;
- 5,05 eura teče od dana 21. svibnja 2009. do isplate;
- 2,89 eura teče od dana 24. lipnja 2009. do isplate;
- 3,37 eura teče od dana 16. srpnja 2009. do isplate;
- 1,12 eura teče od dana 8. kolovoza 2009. do isplate;
- 3,90 eura teče od dana 15. rujna 2009. do isplate;
- 1,16 eura teče od dana 10. listopada 2009. do isplate;
- 2,39 eura teče od dana 10. studenoga 2009. do isplate;
- 2,65 eura teče od dana 10. prosinca 2009. do isplate;
- 8,20 eura teče od dana 10. siječnja 2010. do isplate;
- 11,72 eura teče od dana 12. veljače 2010. do isplate;
- 10,37 eura teče od dana 11. ožujka 2010. do isplate;
- 15,59 eura teče od dana 10. travnja 2010. do isplate;
- 19,17 eura teče od dana 11. svibnja 2010. do isplate;
- 24,74 eura teče od dana 11. lipnja 2010. do isplate;
- 31,49 eura teče od dana 10. srpnja 2010. do isplate;
- 23,41 eura teče od dana 10. kolovoza 2010. do isplate;
- 45,42 eura teče od dana 10. rujna 2010. do isplate;
- 34,47 eura teče od dana 10. listopada 2010. do isplate;
- 35,76 eura teče od dana 10. studenoga 2010. do isplate;
- 44,13 eura teče od dana 10. prosinca 2010. do isplate;
- 56,64 eura teče od dana 11. siječnja 2011. do isplate;
- 43,68 eura teče od dana 12. veljače 2011. do isplate;
- 48,57 eura teče od dana 12. ožujka 2011. do isplate;
- 42,22 eura teče od dana 10. travnja 2011. do isplate;
- 55,32 eura teče od dana 11. svibnja 2011. do isplate;
- 64,11 eura teče od dana 11. lipnja 2011. do isplate;
- 68,21 eura teče od dana 10. srpnja 2011. do isplate;
- 113,06 eura teče od dana 11. kolovoza 2011. do isplate;
- 69,25 eura teče od dana 11. rujna 2011. do isplate;
- 63,70 eura teče od dana 11. listopada 2011. do isplate;
- 64,92 eura teče od dana 12. studenoga 2011. do isplate;
- 64,28 eura teče od dana 13. prosinca 2011. do isplate;
- 69,74 eura teče od dana 10. siječnja 2012. do isplate;
- 73,99 eura teče od dana 14. veljače 2012. do isplate;
- 74,17 eura teče od dana 10. ožujka 2012. do isplate;
- 71,43 eura teče od dana 12. travnja 2012. do isplate;
- 75,48 eura teče od dana 19. svibnja 2012. do isplate;
- 75,50 eura teče od dana 9. lipnja 2012. do isplate;
- 72,55 eura teče od dana 10. srpnja 2012. do isplate;
- 73,41 eura teče od dana 9. kolovoza 2012. do isplate;
- 67,63 eura teče od dana 9. rujna 2012. do isplate;
- 69,30 eura teče od dana 10. listopada 2012. do isplate;
- 73,06 eura teče od dana 9. studenoga 2012. do isplate;
- 72,15 eura teče od dana 9. prosinca 2012. do isplate;
- 73,56 eura teče od dana 9. siječnja 2013. do isplate;
- 69,10 eura teče od dana 9. veljače 2013. do isplate;
- 68,57 eura teče od dana 9. ožujka 2013. do isplate;
- 73,61 eura teče od dana 9. travnja 2013. do isplate;
- 67,92 eura teče od dana 9. svibnja 2013. do isplate;
- 65,79 eura teče od dana 9. lipnja 2013. do isplate;
- 63,65 eura teče od dana 9. srpnja 2013. do isplate;
- 65,47 eura teče od dana 9. kolovoza 2013. do isplate;
- 66,48 eura teče od dana 10. rujna 2013. do isplate;
- 71,42 eura teče od dana 10. listopada 2013. do isplate;
- 69,63 eura teče od dana 9. studenoga 2013. do isplate;
- 72,39 eura teče od dana 10. prosinca 2013. do isplate;
- 69,02 eura teče od dana 9. siječnja 2014. do isplate;
- 72,45 eura teče od dana 9. veljače 2014. do isplate;
- 73,74 eura teče od dana 9. ožujka 2014. do isplate;
- 72,44 eura teče od dana 9. travnja 2014. do isplate;
- 71,28 eura teče od dana 9. svibnja 2014. do isplate;
- 70,66 eura teče od dana 10. lipnja 2014. do isplate;
- 71,63 eura teče od dana 9. srpnja 2014. do isplate;
- 73,83 eura teče od dana 9. kolovoza 2014. do isplate;
- 75,58 eura teče od dana 9. rujna 2014. do isplate;
- 75,05 eura teče od dana 10. listopada 2014. do isplate;
- 77,81 eura teče od dana 9. studenoga 2014. do isplate;
- 78,72 eura teče od dana 9. prosinca 2014. do isplate;
- 78,98 eura teče od dana 9. siječnja 2015. do isplate;
- 79,07 eura teče od dana 10. veljače 2015. do isplate;
- 79,07 eura teče od dana 10. ožujka 2015. do isplate;
- 79,06 eura teče od dana 9. travnja 2015. do isplate;
po kamatnoj stopi koja se određuje: od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate, prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužitelju ĐS u iznosu od 369,30 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:
- € 1,01 od 04.05.2005. pa do isplate
- € 3,83 od 07.07.2005. pa do isplate
- € 3,49 od 09.08.2005. pa do isplate
- € 0,09 od 11.10.2005. pa do isplate
- € 0,34 od 11.11.2005. pa do isplate
- € 2,17 od 03.02.2006. pa do isplate
- € 3,92 od 08.03.2006. pa do isplate
- € 6,10 od 09.04.2006. pa do isplate
- € 5,52 od 09.05.2006. pa do isplate
- € 6,04 od 08.06.2006. pa do isplate
- € 7,04 od 12.07.2006. pa do isplate
- € 7,66 od 12.08.2006. pa do isplate
- € 5,83 od 12.09.2006. pa do isplate
- € 5,11 od 14.10.2006. pa do isplate
- € 7,50 od 08.11.2006. pa do isplate
- € 6,59 od 08.12.2006. pa do isplate
- € 9,49 od 09.01.2007. pa do isplate
- € 11,13 od 21.02.2007. pa do isplate
- € 10,64 od 29.02.2007. pa do isplate
- € 11,10 od 06.04.2007. pa do isplate
- € 15,35 od 09.05.2007. pa do isplate
- € 16,37 od 15.06.2007. pa do isplate
- € 17,38 od 30.06.2007. pa do isplate
- € 19,56 od 27.07.2007. pa do isplate
- € 14,63 od 01.09.2007. pa do isplate
- € 17,54 od 05.10.2007. pa do isplate
- € 15,29 od 13.11.2007. pa do isplate
- € 15,71 od 08.12.2007. pa do isplate
- € 12,96 od 08.01.2008. pa do isplate
- € 11,86 od 08.02.2008. pa do isplate
- € 9,36 od 04.03.2008. pa do isplate
- € 7,09 od 01.04.2008. pa do isplate
- € 15,16 od 07.05.2008. pa do isplate
- € 13,65 od 10.06.2008. pa do isplate
- € 13,85 od 09.07.2008. pa do isplate
- € 16,45 od 23.08.2008. pa do isplate
- € 13,23 od 09.09.2008. pa do isplate
- € 1,78 od 14.10.2008. pa do isplate
- € 3,27 od 20.11.2008. pa do isplate
- € 4,21 od 06.12.2008. pa do isplate
i to do dana 31.12. 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. veljače 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 19. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 20. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. naknaditi tužitelju ĐS troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 14. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 18. ožujka 2005. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102294173, kojim je ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Odredbom čl. 7. st. 1. ugovora određeno je da tužitelj kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke, odnosno tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa banke. Mjesečni anuiteti su ugovoreni u iznosu od 370,81 CHF, a iznos anuiteta sadržavao je glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 120 mjeseci. Tužitelj je naveo da je promjenama u visini kamatne stope i promjenama u tečaju CHF-a došlo i do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita.
1. 2. Tužitelj je naveo se da se o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku - CHF nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njihov sadržaj, budući da su navedene odredbe sastavljene unaprijed kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Tužitelj je naveo da na temelju dobivenih informacija od banke nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, koje su zajedno s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku. Tuženik nije obavijestio tužitelja o predvidivom rastu CHF-a, iako iz ocjene Izvršnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) od 4. lipnja 2007. proizlazi da je tada slabi tečaj CHF-a tek privremenog karaktera, a da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu zbog čega je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici. Osim toga, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome, tuženik je prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja njegova rasta iako je ubrzo nakon početne otplate anuitet porastao, slijedom čega tužitelj suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga je naveo da ugovaranje valutne klauzule ne zadovoljava test proporcionalnosti jer se tuženik nije zadužio u CHF kako bi tužitelju isplatio kredit, a niti je tužitelju ikad isplatio bilo koji iznos CHF-a. Zbog toga nije bila opravdana primjena valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule koja je prema odredbama Zakona o obveznim odnosima uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valutne obveze. Taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj pa je time grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, tužitelj je naveo da je odredbom čl. 21. Zakona o obveznim odnosima propisano da kad obveza ima za činidbu iznos novca, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi osim kad zakon određuje što drugo. Odredbom čl. 22. st. 1. toga zakona propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, tako da jedini legitiman cilj pri miješanju države u prava stranaka ne bi doveo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva. Visoke stope inflacije nije bilo 2007. kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, pa nije logično da postoji legitiman cilj postojanja valutne klauzule, osobito obzirom da ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju predstavlja miješanje suprotno legitimnom cilju u prava tužiteljice jer je iznos iz ugovora isplaćen u kunama, a ne u CHF. Valutna klauzula i primjena valutne klauzule na kamate, kako je navedena u predmetnom ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu zabrane prouzročenja štete. Tužitelj je naveo da sve to ukazuje na zaključak da su mu sklapanjem ugovora o kreditu povrijeđena prava jer ni na koji način nije bio zaštićen od promjene tečaja i promjene kamatne stope koja je ovisila isključivo o volji tuženika, dok je tuženik bio zaštićen valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom, bjanko mjenicom, ovjerovljenom zadužnicom, založnim pravom na nekretnini, izjavom o zapljeni plaće i drugih stalnih novčanih primanja tužitelja te policom osiguranja života tužitelja. Nadalje, tužitelj je ukazao na odredbu čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano načelo ravnopravnosti stranka, pa ako se jedna od ugovornih stranaka ne ponaša sukladno tom načelu, odnosno ukoliko bi jedna ugovorna strana bila stavljena u neravnopravan položaj, takvog odnosa ne bi ni bilo. Naveo je da su prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik i on bili neravnopravni, sve zbog ugovaranja valutne klauzule te promjene kamatnih stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, a da na takve promjene on nije imao nikakvog utjecaja. Osim toga, isključivo je na tužitelja prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja švicarskog franka kroz vrijeme otplate što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom. Neravnopravnost položaja ugovornih strana očituje se i u tome što se donošenjem takvih odluka od strane tuženika uvelike mijenja mjesečni iznos anuiteta koje je tužitelj po ugovoru o kreditu trebao podmiriti, kao i konačni iznos kredita koji bi tužitelj trebao isplatiti tuženiku. Takvo ponašanje tuženika nije savjesno niti pošteno, a što ga čini i protivnim u odnosu na odredbu članka 4. Zakona o obveznim odnosima, posebno zbog toga što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1. 3. Nadalje, tužitelj je naveo da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, odnosno da je isti skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Dakle, takav ugovor je samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom. Adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. U konkretnom slučaju, tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o valutnoj klauzuli i kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati. Također, tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik sklapa s različitim fizičkim i pravnim osobama u velikom broju na razini jedne godine.
1. 4. Tužitelj se pozvao na odredbu 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP/03), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj je naveo da prilikom sklapanja ugovora o kreditu između stranaka, stranke nisu vodile nikakve pregovore. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu koji je obuhvaćao sporne odredbe o valutnoj klauzuli te bez tih odredbi tuženik nije pristajao na sklapanje ugovora, odnosno nije pristajao na prijedloge i sugestije tužitelja. Osim toga, tužitelju prilikom realizacije kredita nikada nije objašnjeno od strane djelatnika tuženika pod kojim uvjetima i iz kojih razloga bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka, a što je u konačnici utjecalo na iznos mjesečnog anuiteta tužitelja. Također, iz sadržaja samog ugovora nije uočljivo koji bi to uopće bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka, iako su razlozi trebali biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu ugovora kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju. Tužitelj nije ekonomski stručnjak kako bi mogao ili morao predvidjeti kretanje CHF-a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, što sve ukazuje na nepoštenost navedenih ugovornih odredaba te da su iste stipulirane u ugovoru na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je naveo da opisano postupanje tuženika predstavlja i zavaravajući, odnosno nepoštenu poslovnu praksu tuženika, koja se očituje u tome da tužitelju nisu dane informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu može biti izložen, niti su mu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Obavijest o tome na temelju čega i pod kojim se uvjetima može mijenjati tečaj švicarskog franka predstavlja bitnu informaciju temeljem koje tužitelj može procijeniti želi li ući u ugovorni odnos s tuženikom ili ne. Upravo propuštanje davanja takve obavijesti tužitelju imalo je za posljedicu donošenje odluke od strane tužitelja da sklopi s tuženikom predmetni ugovor, odnosno tuženik ga je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače, da je bio upoznat sa svime, tužitelj zasigurno ne bi sklopio. Stoga prethodno navedene odredbe ugovora o kreditu omogućuju tuženiku, koji je nesporno u ekonomski boljem položaju od tužitelja, da vlastitim odlukama mijenja u konačnici visinu otplatne rate tužitelja. Iz toga je razvidno da provedbom ovakvog ugovora dolazi do očitog nesrazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštenima i ništetnima sukladno članku 87. st. 1. ZZP/03. Naglasio je se da nije savjesno, niti pošteno istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu, i kamatu čine promjenjivima, a zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima dok je rizik isključivo na tužitelju. Sukladno odredbi članka 322. Zakona o obveznim odnosima, nije moralno, savjesno i pošteno da je tuženik uz rast tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, vlastitim odlukama podizao i kamatnu stopu, iako je LIBOR na CHF bio u konstantnom padu i na razini nižoj od one u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo povećanje rate kredita tužitelja. Tužitelj je stoga naveo da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu.
1. 5. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te Pž- 6632/17-10.
1. 6. Tužitelj je naveo da je temeljem odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dakle, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.
1. 7. Naveo je da je u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, svaka strana temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. tog zakona, kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom iznijetoga, tužitelj tvrdi da ima pravo na preplaćene iznose navedene u tužbenom zahtjevu. Tužitelj je dodao da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
1. 8. Slijedom navedenog, s obzirom na obvezu tuženika da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži da mu isplati ukupan iznos od 29.382,70 kn/3.899,75 eura, a sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine te je osporio tužiteljevo svojstvo potrošača. Naveo je da zaključci iz odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača nisu primjenjivi na pojedinačne postupka, jer su se u kolektivnom sporu ocjenjivala okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora te da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik stoga tvrdi da bi sud u ovom postupku trebao utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja, odnosno utvrditi koje su mu informacije bile na raspolaganju prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Nastavno na navedeno, tuženik je naveo da su tužitelju prije i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile na raspolaganju sve potrebne informacije i to na način da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik je naveo da je u reklamnom materijalu i u oglasima nudio kredite vezane uz valutnu klauzulu ne samo u CHF, već i u EUR te USD, da ni na koji način nije nagovarao potrošače na bilo koju od tih opcija, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje predstavlja određeni rizik te da je na letcima bilo grafički prikazano kretanje tečaja CHF-a, EUR-a i USD-a u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2024. Naveo je da je tužitelja, kao i ostale potrošače informirao na više načina o valutnoj klauzuli te da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, odnosno o riziku intervalutarnih promjena u takvoj valutnoj klauzuli. Tuženik je naveo da niti on kao banka nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam bio zadužen u CHF-u te je trpio isti tečajni rizik kao i potrošači. Sukladno tome, tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba nije bila nerazumljiva, da je ista naprotiv bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi tužitelj eventualno mogao imati pravo tražiti kamatu od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, a ne od plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
2. 2. U slučaju da bi sud utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu obvezu o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja. Prigovorom radi prebijanja tuženik je zatražio da se izvrši prijeboj njegove tražbine u iznosu od 385,48 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.
2. 3. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.
3. Tužitelj je očitovao o prigovoru tuženika radi prebijanja, navodeći da je isti neosnovan jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj primio od tuženika temeljem ništetne odredbe, da bi tužitelj tuženiku iste trebao vratiti, već da se radi o iznosima za koje je tuženik tužitelju otpustio dug na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Ukoliko bi sud o tome zauzeo drugačiji stav, tužitelj je istaknuo prigovor zastare tuženikove tražbine.
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 4.016,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.
5. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 369,30 EUR sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća istih, pa do isplate.
6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 13-113, 157-179 i 244-250 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama 263- 271 spisa.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju.
8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.
8. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužitelja o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njegove tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporno je bilo postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve njegove eventualne tražbine.
9. 1. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radio kao slobodni umjetnik i to kao glumac, nije imao otvoren obrt i nije bio vlasnik bilo kakvog trgovačkog društva. Predmetni ugovor o kreditu sklopio je kao stambeni kredit u svrhu kupnje stana za vlastite potrebe, u tom je stanu ranije stanovao, a potom su u tom stanu stanovali članovi njegove obitelji. Naveo je da stan nije iznajmljivao. U banku je došao tražiti kredit i ponuđen mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najbolji kredit. S obzirom na njegovo zvanje, puno se ne razumije u takvu vrstu pravnih poslova te nije posebno o uvjetima ugovora ispitivao djelatnike banke, već je prihvatio ono što mu je bilo ponuđeno, a ponuđen mu je bio samo kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. O toj valuti mu ništa posebno nisu govorili. Djelatnici banke dali su mu unaprijed sastavljen ugovor o kreditu kako bi istoga potpisao i ovjerio, pročitao je dijelove toga ugovora, ali moguće da nije detaljno pročitao cijeli sadržaj ugovora. U tom trenutku mu ništa nije bilo nejasno. Kroz vrijeme otplate kredita došlo je do porasta mjesečnih anuiteta i isti su porasli za oko 500,00 kn. Kako je tada radio kao slobodni umjetnik, primanja su mu bila relativno mala, tako da mu je povećanje mjesečnih anuiteta stvorilo probleme u otplati kredita. Usprkos svemu tome, ipak je uspio otplatiti kredit.
9. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je naveo da mu nitko u banci nije naročito objašnjavao odredbe ugovora. Kredit je otplaćivao on osobno. Na pitanje kako to da se odlučio sklopiti ugovor upravo s tuženikom, tužitelj je izjavio da je moguće kod tuženika imao otvoren račun, pa se stoga upravo tuženiku obratio kada je trebao kredit. U banci nije dobio nikakve informacije o mogućem riziku ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, a na pitanje je li ga je djelatnik banke nagovarao da sklopi ugovor upravo s takvom valutnom klauzulom, izjavio je da mu je taj kredit predočen kao najbolji. Na adresi nekretnine koja je kupljena sredstvima kredita nije bio prijavljen nikakav obrt, ista nije bila iznajmljena, a iznajmljuje se od prije par godina, odnosno od trenutka kad je kredit već bio otplaćen.
10. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.
10. 2. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., P, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
10. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje stana. Nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imao otvoren obrt, niti trgovačko društvo. Iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, a i svrha ugovora je bila potrošačka jer se stan koristio za stanovanje tužitelja i članova njegove obitelji, a počeo se iznajmljivati nakon što je kredit već bio otplaćen.
10. 4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
11. 1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ponuđen kao najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, a nitko u banci nije ga upoznao s rizicima ugovaranja takve valutne klauzule. Zbog rasta tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta tužitelj je imao problema s otplatom kredita jer je imao relativno mala primanja, ali je ipak uspio otplatiti kredit. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužitelja kao potrošača, a to mu nije objašnjeno. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača.
11. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača.
12. 1. Tužitelj je u ovom predmetu tražio da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bio dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta te na ništetnosti takvih ugovornih odredbi potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.
12. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
12. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
12. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
12. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-
2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
12. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
12. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
12. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.
13. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 18. ožujka 2005., a solemniziran je kod javnog bilježnika 29. ožujka 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
13. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
13. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
13. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
13. 9. Slijedom navedenog, sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koje su sadržane u odredbi čl. 7. st. 1. ugovora.
14. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
14. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
14. 3. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na pravne odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužiteljica se u tužbi pozivala na odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 2005., koji se primjenjuje od 1. siječnja 2006. (dakle, nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), ali su zakonska uređenja predmetnih pravnih odnosa stranaka sadržajno jednaka kao i u prijašnjem Zakonu o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
14. 4. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
15. 1. Što se tiče informiranosti tužitelja o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor jer mu je isti tada prezentiran kao najpovoljniji. Sud je stoga, kao prethodno pitanje, utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bila dužan kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.
15. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužitelj je jedino bio valjano informiran o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imao razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njegovu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužitelja da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.
15. 3. Sukladno navedenome, tužitelj je činjenično obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.
16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana otplate kredita iznose 4.016,09 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 369,30 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.646,79 EUR.
17. 1. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 15. siječnja 2025.
17. 2. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnov tužbenog zahtjeva kao i u dotadašnjem tijeku postupka, a za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificirao je prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.
17. 3. Sud je ocijenio da se tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka svode na pravna pitanja o osnovi tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio da su nalaz i mišljenje izrađeni sukladno zadatku suda, temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke te je stoga iste u cijelosti prihvatio.
18. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.
18. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.
18. 3. U smislu odredbe čl. 210. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 369,30 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 210. st. 3. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.
18. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
18. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 210. st. 1. i čl. 108. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.
18. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.
18. 7. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.
18. 9. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 369,30 EUR.
19. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.
20. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“
21. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.
21. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, kako je isti preciziran podneskom tužitelja od 15. siječnja 2025. te je također utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja.
22. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.
22. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).
22. 3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podneska od 15. siječnja 2025. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova, za zastupanje na ročištima 25. rujna 2024., 28. studenoga 2024. i 28. siječnja 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 250,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 1.250,00 eura. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa njegovi ukupni troškovi postupka iznose 1.650,00 EUR.
22. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 14. ožujka 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Darija Božinović, Zagreb, Petrovaradinska 1/V
2. Odvjetničko društvo Hanžeković partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22
