Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-226/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Mašić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vinka Brundala Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5983/2022-15 od 5. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5983/2022-15 od 5. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu broj 228-50-4054541 od **.**.2007., ovjeren kod javnog bilježnika Petra Tadića iz Oroslavja pod brojem: OV-1805/07-2 dana 25. travnja 2007., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici HČ iznos od 4.180,65 €, sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici HČ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.376,64 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 5. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 995,00 EUR."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužiteljica dužna tuženom naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 400,76 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio ni da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženik upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, valja reći da prije svega reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a, a uopćene okolnosti na koje se tuženik poziva radi saslušanja javnog bilježnika ne opravdava prihvaćanje navedenog dokaza budući da isti nije mogao tužiteljici niti pojasniti raspon do koje te promjene valutne klauzule mogu ići. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće provesti dokaz predložen po tuženiku saslušanjem javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Budući da sud ne utvrđuje "sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora", za zaključiti je da neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženoj onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a koju ističe tužena, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

8. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi članka 338. ZPP-a, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju posebno ukazuje tuženik. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 190. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu sklopljenog 23. travnja 2007. između stranaka u dijelu u kojemu je ugovorena valuta u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužiteljica zahtjeva da joj tuženik isplati preplaćeni iznos od 4.180,65 eura, zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude.

10. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da je 23. travnja 2007. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen ugovor o [broj kredita] za kupnju novog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 26.350,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,50 % godišnje, promjenjivu, u skladu s odlukom tužeika, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03),

- da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP/03,

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tužene, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te joj naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio joj korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće,

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/07 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da je prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili četvrtotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno joj je takvo ili slično postupanje

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužiteljice,

- da su predmet spora u ovom postupku uplate izvršene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje je tužitelj učinio u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 30. travnja 2014. i uplate izvršene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koje je tužitelj učinio tijekom trajanja čitavog ugovora.

11. Slijedom gornjih utvrđenja sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, u ovom slučaju tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio zahtjev tužiteljice.

12. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je četvrto tuženik R. A. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14 ) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Stoga je sud prvog stupnja, a kako je ništetnost dijela odredbe članka 4. Ugovora o kreditu riješena kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravilno utvrdio da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

15. Sud prvog stupnja je na pravilno utvrđene činjenice sadržajno pravilno primijenio odredbu iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), te sadržajno odredbe članka 210., članka 214., članka 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), kao i odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03).

16. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba članka 324. ZOO-a.

17. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio kako je nepoštena te suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

18. Odredbom članka 81. stavka 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

19. I prema shvaćanju ovog višeg suda ništetna je i nepoštena ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima „ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak“. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Konačno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu.

20. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. navodi se kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan i zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

21. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj viši sud, a to je ujedno odgovor na žalbene razloge tuženika zbog čega bi taj uglavak bio ništetan i kako nije dokazano da je tuženik mogao predvidjeti tečaj strane valute.

22. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

23. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u članku 323. stavku 1. ZOO i ono glasi: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“

24. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki II. izreke pobijane presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, tj. dijela ništetne odredbe (članak 2. Ugovora) i zbog valutne klauzule u CHF (članak 1. i 7. Ugovora), a visina je pravilno utvrđena provođenjem vještačenja po financijskom vještaku.

25. U odnosu na prigovor zastare tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je isti neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda RH iznesenom u njegovoj odluci broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

26. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. studenoga 2022. za vraćanje preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, te za vraćanjem preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to proizlazi da nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

27. Osim toga, i u presudi Suda Europske unije broj C-609/19 i u spojenim predmetima broj C-776/19 do C-782/19 proizlazi da na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe se ne može primjenjivati nikakav zastarni rok

28. Sud prvog stupnja je pravilno tužiteljici dosudio početak tijeka zateznih kamata od časa stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Naime, prema odredbi članka 1115. ZOO-a prema kojoj kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema shvaćanju ovog višeg suda tuženik je bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. I o tome je Vrhovni sud republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u citiranoj, ovdje meritornoj presudi, broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

29. Pravilna je i odluka o dosuđenom parničnom trošku kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pa je tužena neosnovano osporava.

30. Slijedom iznesenog, valjalo je žalbu tuženika temeljem članka 368. stavka 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

31. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 14. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš