REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2815/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EK, iz [adresa], 135. Baranjske Brigade 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Hrvoja Škalića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 14. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju EK, iz [adresa], iznos u visini od 2.058,35 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos:

- 1,25 EUR tekuće od 31. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- 9,23 EUR tekuće od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

- 0,95 EUR tekuće od 30. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 9,79 EUR tekuće od 31. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 11,14 EUR tekuće od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 11,74 EUR tekuće od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 9,87 EUR tekuće od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 10,17 EUR tekuće od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 7,74 EUR tekuće od 31. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 5,67 EUR tekuće od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 6,13 EUR tekuće od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 7,33 EUR tekuće od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 7,19 EUR tekuće od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 6,06 EUR tekuće od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 8,19 EUR tekuće od 30. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 9,74 EUR tekuće od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 12,24 EUR tekuće od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 11,59 EUR tekuće od 28. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 14,82 EUR tekuće od 31. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 14,11 EUR tekuće od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 15,58 EUR tekuće od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 25,36 EUR tekuće od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 23,27 EUR tekuće od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 28,90 EUR tekuće od 31. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 27,09 EUR tekuće od 30. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 23,25 EUR tekuće od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 30,67 EUR tekuće od 30. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 39,91 EUR tekuće od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 33,54 EUR tekuće od 31. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 35,85 EUR tekuće od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 32,75 EUR tekuće od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 33,21 EUR tekuće od 30. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 45,55 EUR tekuće od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 46,39 EUR tekuće od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 57,03 EUR tekuće od 31. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 51,87 EUR tekuće od 31. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 46,18 EUR tekuće od 30. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 45,47 EUR tekuće od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 44,96 EUR tekuće od 30. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 47,46 EUR tekuće od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 50,10 EUR tekuće od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 50,29 EUR tekuće od 29. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 48,53 EUR tekuće od 31. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 49,40 EUR tekuće od 30. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 50,23 EUR tekuće od 31. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 48,92 EUR tekuće od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 49,36 EUR tekuće od 31. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 48,62 EUR tekuće od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- 46,75 EUR tekuće od 30. rujna 2012. godine pa do isplate,

- 48,73 EUR tekuće od 31. listopada 2012. godine pa do isplate,

- 49,82 EUR tekuće od 30. studenog 2012. godine pa do isplate,

- 49,44 EUR tekuće od 31. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- 45,20 EUR tekuće od 31. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- 48,81 EUR tekuće od 28. veljače 2013. godine pa do isplate,

- 48,98 EUR tekuće od 31. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- 47,47 EUR tekuće od 30. travnja 2013. godine pa do isplate,

- 43,42 EUR tekuće od 31. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- 43,32 EUR tekuće od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- 44,19 EUR tekuće od 31. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- 45,82 EUR tekuće od 31. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- 48,32 EUR tekuće od 30. rujna 2013. godine pa do isplate,

- 47,03 EUR tekuće od 31. listopada 2013. godine pa do isplate,

- 47,77 EUR tekuće od 30. studenog 2013. godine pa do isplate,

- 48,59 EUR tekuće od 31. prosinca 2013. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju EK, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 14. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 19. prosinca 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012181286 na iznos u visini od 14.686,96 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom, jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika, u visini od 5,10%. Navodi kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom, na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zahtjeva i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, ističe prigovor zastare. Tuženik navodi kako tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik ističe da kako je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Navodi da odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Ističe da Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama, da je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik ističe kako ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Predlaže sudu da odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 19.12.2006. g. (list 9-13 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 14-24 spisa), obavijest o konačnoj otplati kredita od 26.03.2014.g. (list 25 spisa), plan otplate (list 26-27 spisa), aneks ugovora o kreditu od 16.01.2007.g. (list 28-29 spisa), pojašnjenje analize rizika kredita (list 43 spisa), stručne članke (list 50-71 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod činjeničnih navoda tužbe, osporava navode tuženika sadržajno kao u podnesku od 22.11.2022. (list 72-77 spisa) i u podnesku od 02.05.2023.g. (list 78-80 spisa).

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu. U bitnom ističe kako je sporno prema tvrdnji tužitelja da mu tuženik nije pružio informacije o specifičnom riziku rasta tečaja CHF.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

6. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka jer da je tužitelj podnio tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako sve činjenice koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012181286 od 19. prosinca 2006.g utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 14.686,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,10% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 4. Ugovora), namjena kredita - kupnja vozila (čl.2. Ugovora o kreditu). Ugovorne stranke člankom 6. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (84 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužitelj podnio tužbu dana 16. svibnja 2022. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine to tražbina tužitelja nije zastarjela.

9. Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu EKP i EKPŽ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

Kako je prethodno navedeno i obrazloženo u ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013. , što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelj nije bio u zastari u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

10. Nadalje podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

11. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

12. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

13. Sud je na okolnost spornih činjenica saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao vozilo za osobne potrebe, otišao je u banku tražiti kredit, a kako je bila najpovoljnija kamatna stopa za kredite u CHF on se odlučio za tu vrstu kredita. Nadalje navodi da se ne sjeća da bi mu djelatnica banke tumačila ugovorne odredbe, a niti ovu odredbu o valutnoj klauzuli, niti da ga je upozorila na bilo kakve rizike u odnosu na sklapanje ugovora u CHF. Tužitelj iskazuje da je pročitao ugovor prije nego što ga je potpisao, obratio je pažnju na visinu rate, kamatnu stopu i koliko godina otplaćuje kredit time da je pročitao i ove druge odredbe ali je po struci geometar pa nije razumio sve ove stručne pravne izraze. Osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta. Ističe da mu niti javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

14. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao detaljno tužitelja prije sklapanja ugovora o riziku sklapanja ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula za koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora niti u tijeku ovog postupka iznosi relevantne činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu "Potrošač".

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak u članku 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja EK, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/22., 59/23).

16. Tuženik u tijeku postupak osporava status potrošača tužitelju. Odredbom članak 2. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita - kupnja vozila. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je on koristio odobreni kredit za kupnju vozila za osobne potrebe.

U odnosu na prigovor tuženika da nije dokazan status potrošača tužitelja sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - kupnja vozila (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza, a koji osporava svojstvo potrošača tužitelju nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja da tužitelj nije koristio kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenski kredit, pa ukoliko tužitelj nije koristio sredstva u potrošačke svrhe ili ih je koristio u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer je isti sklopljen s tužiteljem kao fizičkom osobom u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

17. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 13. svibnja 2024. godine (list 89-94 spisa) utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 15.508,77 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.058,35 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

18. Tuženik osporava nalaz i mišljenje jer je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren kunski kredit, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik nadalje navodi kako je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u ovom predmetu sporno je li tuženik pružio tužitelju informacije o specifičnom riziku rasta upravo tečaja CHF. Tuženik ističe kako se u pogledu samog izračuna vještaka kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena. Stoga navodi da takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi svakako treba zanemariti.

Navode tuženika sud je ocijenio kao neosnovane, a to iz razloga jer sud u ovoj pravnoj stvari primjenjuje stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim odlukama je utvrđena ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

19. U odnosu na tzv. negativnu razliku sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Tuženik nema svojstvo potrošača, tuženik je financijska institucija na kojeg se ne primjenjuju stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta povodom kolektivne tužbe u postupku "Potrošač". Nadalje tužitelj uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud je stajališta da pri odlučivanju nije potrebno umanjiti tužbeni zahtjev za negativnu razliku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog.

Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

20. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 2.058,35 EUR s osnova valutne klauzule te je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

21. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

22. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak s uračunatim PDV-om za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 15.05.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 22.11.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.05.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.04.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 06.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.11.2024. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 28.01.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 14.03.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 1.400,00 EUR, te je priznat trošak PDV u iznosu od 350,00 EUR, ukupno 1.750,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.950,00 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16.04.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer isti nije bio neophodan

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.st.3. ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 14. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku