REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3658/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Marina Veljak, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, Domagojeva 18, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-146/2023-18 od 12. srpnja 2024., 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-146/2023-18 od 12. srpnja 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-146/2023-18 od 12. srpnja 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.613,68 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od naznačenog dana do isplate po stopi koja se za razdoblje do 13. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana (točka I. izreke) te je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.611,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana (točka II. izreke). Tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 62,19 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na trošak postupka preko priznate kamatne stope iz točke II. izreke presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan (točka III. izreke), a odbio je kao neosnovan i zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.066,36 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude u točkama I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog apsolutno bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, smatra da je ustupitelj tužitelju ustupio nepostojeću tražbinu, koju i da je postojala nije mogao prenijeti jer je to u smislu članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima strogo osobna tražbina (iz ugovora o kreditu) na koju ima pravo samo osoba sa svojstvom potrošača. Tužitelj je svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom i pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o valutnoj klauzuli kako je formulirana ugovorom, sadržaju ugovora ni u jednom trenutku nije prigovorio, a činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Kako tužitelj u ovom postupku nije potrošač, niti se svojstvo potrošača može prenijeti ugovorom o cesiji na drugog, on nema aktivnu legitimaciju te je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Osim toga, tuženik smatra da nije moguće postaviti tužbeni zahtjev na isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. Općenito, tuženik smatra da je, s obzirom na to da sud nije obrazložio kako je utvrdio da su pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, presuda nerazumljiva, nejasna, da nema valjane razloge za pojedina činjenična utvrđenja i materijalno pravna stajališta te da su izreka i obrazloženje kontradiktorni, zbog čega je neprihvatljiva i odluka o naknadi parničnog troška. Tuženik tvrdi da ugovaranjem valutne klauzule, koja je na temelju članka 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena, ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik smatra i da je prvostupanjski sud pogriješio kad je ocijenio neosnovanim prigovor zastare, jer prema odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći od dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od prvog dana nakon dospijeća obveze, što znači da je u ovom slučaju počela teći za svaki otplaćeni anuitet, prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta te je protekom 5 godina i nastupila u odnosu na sve potraživane novčane iznose iz postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da nema propisa prema kojem bi zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pogotovo se to ne odnosi na tužitelja koji nije potrošač. U vezi toga poziva se na mišljenje mr. sc. MČ utemeljenom na odredbi članka 218. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se pravnim poslom ne smije odrediti kraće ili dulje vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom, kao niti da zastara neće teći za neko vrijeme. Budući da je to izvan dispozicije ugovornih strana, logično je da vrijeme zastare ne može odrediti ni podnositelj kolektivne tužbe. Osim toga, kolektivna tužba ne može nadomjestiti tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa. Cilj kolektivne zaštite je preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene odredbe, a ne prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Ukazuje i na to da prvostupanjski sud ne obrazlaže ni to zašto tuženika u ovom slučaju smatra nepoštenim stjecateljem, tim više što prema shvaćanju donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti te tuženiku nadoknaditi parnični trošak uključujući i trošak žalbe u iznosu od 472,50 eura, a podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu. Ističe da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u sporu koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača, pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2023 od 19. prosinca 2023. i Rev-258/24 od 8. svibnja 2024. Neosnovan je i prigovor zastare. Predlaže pobijanu presudu potvrditi.

4. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da žalba nije osnovana i da je prvostupanjska presuda pravilna i u skladu sa zakonom.

5. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude kao ni u pobijanoj presudi nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ni onih na koje ukazuje tuženik. Razlozi iz obrazloženja su jasni i presuda je donesena uz primjenu odredbe članka 8. ZPP-a i u svom obrazloženju sadrži sve propisano odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a.

6. Među strankama nije sporno da su ČČ i tuženik **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je ČČ odobren kredit u valuti švicarski franak (CHF) kojeg je on u cijelosti otplatio te da je korisnik kredita ČČ s tužiteljem **.**.2021. sklopio Ugovor o ustupu tražbine koju ima po osnovi ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice iz Ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. Tuženik je između ostalog istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da se radi o tražbini koja se u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Po ocjeni prvostupanjskog suda, ovaj prigovor nije osnovan jer se ne radi o tražbini čiji je prijenos zabranjen zakonom, koja je strogo osobne naravi ni koja se po svojoj naravi prenošenju na drugoga, pa se ustupanjem ne mijenja identitet tražbine i sva prava koja je imao ustupitelj ima primatelj tražbine (članak 84. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima). Isti stav, koji glasi: “Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (Cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (članak 84. stavak 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje“, izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-258/24 od 8. svibnja 2024., pozivajući se na odluke Suda Europske Unije u predmetu C-519/19, DelayFix od 18. studenog 2020. i u predmetu C 383/18, Lexitor od 11. rujna 2019. te imajući u vidu nadređenost europskog prava domaćem pravu pa tako i obveznost presuda Suda EU. Imajući u vidu citirane odredbe i opisanu sudsku praksu ovaj sud također smatra da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

7. Prigovor zastare, iz istih razloga, s obzirom na to da je smisao instituta kolektivne zaštite zaštititi potrošače putem kolektivne tužbe, također nije osnovan. Odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U ovom slučaju prvostupanjski sud je, imajući u vidu iznijeto kao i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske s prve sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima/05, odnosno članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima/91 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, što u konkretnom slučaju znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), što prihvaća i ovaj sud, pravilno zaključio da zastara za utuženo potraživanje nije nastupila, što je detaljno obrazložio pa nije potrebno ponavljati.

8. Kako je vidljivo iz sadržaja žalbe, tuženik je, iako navodi da se žali zbog bitnih povreda odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu, osim što ustraje na prigovoru zastare, utemeljio na tvrdnji da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice. Konkretno, ističe da je ČČ kao potrošač svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom i pristao na sadržaj Ugovora o kreditu i na odredbu o valutnoj klauzuli kako je ista formulirana ugovorom, da sadržaju ugovora ni u jednom trenutku nije prigovorio, a činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika na koje je posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo. Radi se o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a) te se prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbe članka 467. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Stoga ove žalbene navode ovaj sud nije razmatrao.

9. Tuženik tvrdi da ugovaranjem valutne klauzule u CHF, s obzirom na to da je valutna klauzula na temelju članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) dopuštena, ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Prema odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, ali u konkretnom slučaju nije riječ o bilo kojoj valutnoj klauzuli, nego o valutnoj klauzuli u CHF. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u sudskom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, sve tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09.) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Prema izričitoj odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a i odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09 i 78/12), propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ako trgovac u pojedinačnom postupku tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača). Dakle, u parnici radi isplate stečenog bez pravne osnove dopušteno je dokazivati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju bile razumljive jer mu je trgovac dao sve potrebne informacije, i da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo. Tuženik je u ovoj parnici ustvrdio da se o spornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pojedinačno pregovaralo i da je ona tužiteljevom predniku bila razumljiva, ali u tom smislu sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a nije predložio dokaze (odnosno od predloženog dokaza je odustao) i nije dokazao da je tužiteljevog pravnog prednika informirao o riziku promjene tečaja te valute, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da valutna klauzula u valuti švicarski franak pravnom predniku tužitelja kao potrošaču nije bila razumljiva (niti je pod takvim uvjetima mogla biti lako razumljiva prosječnom potrošaču), zbog čega u ovoj parnici vrijede utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, donesene u kolektivnom sporu.

10. Tuženik u žalbi neosnovano navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega tuženika u ovom slučaju smatra nepoštenim stjecateljem. Prvostupanjski sud je u obrazloženju jasno naveo da tuženik nije bio savjestan jer je usprkos tome što je morao znati da je u ugovorima koje je sklapao s potrošačima koristio nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s valutnom klauzulom u švicarskim francima, zbog čega je zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja, takve ugovore sklapao.

11. Slijedom iznijetog, kako je odluka o glavnoj stvari u svemu pravilna i zakonita, detaljno obrazložena i donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, što se odnosi i na odluku o parničnom trošku protiv koje žalitelj nije iznio primjedbe osim što smatra da je trebao uspjeti u sporu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tuženikova žalba je u cijelosti odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 14. ožujka 2025.

Sudac

Marina Veljak