REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-680/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČMBC, državljanina Indije, smještenog u Prihvatnom centru za strance, ABC, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica ABC, odvjetnica u ABC, [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, ABC, [adresa], koje zastupa opunomoćenik ČM, službena osoba, radi ograničenja slobode kretanja, 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/25- 06/909, URBROJ: 511-01-213-25-2 od 11. veljače 2025.

II. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske da tužitelja odmah otpusti iz Prihvatnog centra za strance.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

IV. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, ..., da isplati odvjetnici ABC, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 EUR, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/909, URBROJ: 511- 01-213-25-2 od 11. veljače 2025., tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.1992. u mjestu ABC, Indija, državljaninu Indije, određuje se ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, ABC, [adresa], za razdoblje od tri mjeseca od dana uručenja rješenja.

2. Tužitelj u tužbi opisuje da je državljanin Republike Indije, odakle je morao otići zbog opasnosti po svoj život te je izrazio u RH namjeru da će zatražiti međunarodnu zaštitu. Tuženik je donio pobijano rješenje te ograničio kretanje tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance zatvorenog tipa, čime je tužitelju oduzeo slobodu kretanja. Tužitelj ističe kako nije znao da mu je dozvola za boravak i rad ukinuta, jer ga poslodavac o istom nije obavijestio i bio je doveden u zabludu. Tvrdi kako se ne može vratiti u Republiku Indiju, jer bi prilikom razvoda od svoje supruge, njenoj obitelji i njoj bio dužan platiti naknadu u jako visokom iznosu, a kojim novcem ne raspolaže. U slučaju neplaćanja naknade, boji se za svoj život, jer bi ga obitelj supruge mogla i ubiti. Nadalje navodi kako pobijano rješenje uopće nije moguće ispitati. Tužitelj tvrdi da nema namjeru bježati niti je imao namjeru zloporabiti postupak po zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Naime, pobijano rješenje suštinski nije obrazloženo, jer je obrazloženje svedeno na prepisivanje zakonskih članaka, bez navođenja odlučnih činjenica iz kojih bi bilo razvidno zašto je tužitelju ograničena sloboda kretanja. Tužitelju nije poznato koji je razlog ograničavanja slobode kretanja. Smatra da je pobijano rješenje doneseno protivno čl. 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, jer je tuženik propustio utvrditi sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja te iznijeti relevantne i dostatne razloge i dokaze za ovakvu odluku; relevantno i dostatno obrazložiti na temelju čega i kako je utvrdio da postoje razlozi iz čl. 54. st. 2. t. 7. Zakona tj. poglavito kako je utvrđeno da tužitelj ima namjeru zloporabiti postupak tj. da je namjera za azilom iznesena radi onemogućavanja daljnjeg postupanja radi prisilnog udaljenja, jer za to ne postoji nijedan dokaz; relevantno i dostatno obrazložiti na temelju čega i kako je utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 54. st. 2. t. 6. Zakona tj. zašto se posegnulo za najtežom mjerom – smještaja u prihvatni centar. Obrazlaže da je ograničenje slobode kretanja tražitelja azila posljednje sredstvo, pa je tuženik morao primijeniti blaže mjere, odnosno posegnuti za ograničavanjem kretanja smještajem u Prihvatni centar tek u slučaju da svrhu nije moguće postići blažom mjerom. Tužitelj predlaže odgodni učinak tužbe, jer su ispunjeni svi uvjeti. Predlaže poništiti osporeno rješenje i odobriti mu besplatnu pravnu pomoć.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj dana 11. veljače 2025. godine u Prihvatnom centru za strance, ABC, [adresa], izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, što je utvrđeno uvidom u potvrdu o registraciji i službenu bilješku o izraženoj namjeri za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu Uprave za granicu, Prihvatnog centra za strance, KLASA: UP/l-216-03/25-02/313, URBROJ: 511-01-65-25-1 od 11. veljače 2025. U postupku donošenja rješenja, uvidom u zapisnik Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor, KLASA: UP/l-216-04/25-01/347, URBROJ: 511-19-40-25-2 od 3. veljače 2025., utvrđeno je da je dana 2. veljače 2025. godine, u 2:50 sati, u Samoboru, Svetonedeljska ulica bb, po djelatnicima Mobilne jedinice za provedbu nadzora državne granice zaustavljeno osobno vozilo marke „Renault Megane“ registracijskih oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljao tužitelj i obavljao usluge taksi prijevoza. Tužitelj je bez primjene sredstava prisile priveden u prostorije Policijske postaje Samobor na utvrđivanje okolnosti boravka u Republici Hrvatskoj.

3.1. Tuženik obrazlaže kako je uvidom u isti zapisnik utvrđeno da je tužitelj zakonito stigao u Republiku Hrvatsku 14. prosinca 2022. preko Međunarodnog zračnog graničnog prijelaza Zagreb temeljem izdane i važeće dozvole za boravak i rad. Nadalje, dana 2. prosinca 2024. tužitelju je Policijska postaja Dugo Selo ukinula dozvolu za boravak i rad u predmetu KLASA: UP/l-216-02/24-09/100193, URBROJ: 511-19-38-24-2 s danom izvršnosti 9. prosinca 2024. godine. Ukidanjem dozvole za boravak i rad tužitelju je po izvršnosti rješenja određen rok za dragovoljni odlazak iz Europskog gospodarskog prostora (EGP) od 15 dana. Tužitelj nije postupio po određenom roku za dragovoljni odlazak iz EGP-a niti je regulirao svoj status u Republici Hrvatskoj, već je nastavio nezakonito boraviti do dana 2. veljače 2025. godine, kada je i zatečen po policijskim službenicima Mobilne jedinice za provedbu nadzora državne granice, kojom prilikom je obavljao poslove bez izdane dozvole za boravak i rad odnosno potvrde o prijavi rada.

3.2. U izjavi na zapisnik, u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Policijskoj postaji Samobor, KLASA: UP/l-216-04/25-01/347, URBROJ: 511-19-40-25-2 od 3. veljače 2025., u vezi okolnosti utvrđivanja zakonitosti njegovog kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, tužitelj je izjavio da je u Republiku Hrvatsku stigao kako bi radio i zaradio. Dalje navodi kako je promijenio više poslodavaca te da je nedavno počeo raditi za taksi tvrtku „Auto 119“, kojom prilikom mu je vlasnik RM rekao da je prijavljen i da može slobodno raditi. Jednako tako naveo je da nije dobio nikakvu dozvolu za boravak i rad niti iskaznicu boravka. Imenovani je naveo da je svjestan da je radio bez izdane dozvole za boravak i rad, da je zbog toga prekršio propise, da ne želi napustiti Europski gospodarski prostor, da želi ostati u Republici Hrvatskoj te da ne pristaje na ponuđeni dragovoljni odlazak u Indiju. Također je izjavio kako nema reguliranu adresu boravka u Republici Hrvatskoj niti u bilo kojoj drugoj članici Europske unije.

3.3. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da tužitelj sukladno članku 183. stavku 1. podstavku 1. Zakona o strancima, nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj, jer se ne smatra strancem na kratkotrajnom boravku, nema vizu potrebnu za zakonit ulazak, nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak te mu je Policijska uprava zagrebačka, Policijska postaja Samobor, dana 3. veljače 2025. donijela rješenje o protjerivanju, KLASA: UP/l-216-04/25-01/347, URBROJ: 511- 19-40-25-1, prema kojem je dužan napustiti EGP te mu je izrečena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine. S obzirom da se tužitelja nije moglo odmah prisilno udaljiti, radi osiguranja izvršenja postupka prisilnog udaljenja, tužitelju je rješenjem Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor, KLASA: UP/l- 216-01/25-03/80, URBROJ: 511-19-40-25-1 od 3. veljače 2025., određen smještaj u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, s time da ukupno vrijeme provedeno u Prihvatnom centru ne može biti duže od 3 mjeseca, od dana donošenja rješenja.

3.4. Tuženik zaključuje kako je slijedom navedenog utvrđeno da je tužitelj već i ranije imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, ali to nije učinio, nego je tek uslijed provedbe postupka prisilnog udaljenja izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu kako bi odgodio ili otežao izvršenje odluke o protjerivanju. Obrazlaže kako je odredbom članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti određeno da će se tražitelju međunarodne zaštite ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima. Tuženik smatra da tužitelj tijekom priprema za provedbu rješenja o protjerivanju izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kako bi odgodio ili otežao izvršenje odluke o protjerivanju donesene sukladno Zakonu o strancima. Temeljem navedenog, utvrđeno je da je ograničenje slobode kretanja potrebno sukladno članku 54. stavku 2. točki 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Uzimajući u obzir javni interes i prava pojedinca, u ovom slučaju tražitelja međunarodne zaštite, ocijenjeno je da, iako je u odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti predviđeno da se blaža mjera ograničenja može izreći na način da se izreče mjera zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, zabrana kretanja izvan određenog područja, osobnim pristupanjem u određeno vrijeme u Prihvatilište odnosno davanje u polog putnih isprava i karata, ocijenjeno je da je mjera ograničenja kretanja smještajem u Prihvatni centar prikladna i svrhovita. Naime, kada je dana 2. veljače 2025. godine tužitelj zatečen u Republici Hrvatskoj, kojom prilikom je utvrđeno da mu je Policijska postaja Dugo Selo ukinula dozvolu za boravak i rad, po izvršnosti rješenja dobio je rok za dragovoljni odlazak iz EGP-a od 15 dana. Unatoč tome, tužitelj nije postupio po istome niti je regulirao svoj status u Republici Hrvatskoj te je nastavio nezakonito boraviti u [adresa]. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice, individualnom procjenom utvrđeno je da se drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

3.5. Tuženik naglašava kako je pri donošenju odluke uzeo u obzir sve činjenice u vezi nezakonitog boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, obavljanja usluga taksi prijevoza u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad, bez vize potrebne za zakonit ulazak, bez valjanog odobrenja za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak, a bez razumnog i opravdanog razloga, zatim pokušaja protjerivanja iz Republike Hrvatske s obzirom na nezakonit boravak u Republici Hrvatskoj, što nije bilo moguće izvršiti, jer je tužitelj uslijed provedbe postupka prisilnog udaljenja izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu kako bi odgodio ili otežao izvršenje odluke o protjerivanju. Napominje kako je tužitelj imao mogućnost i prije nego što je zatečen na području Republike Hrvatske od strane policijskih službenika izraziti namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj ukoliko je to zaista želio, ali to nije učinio, nego je tek u trenutku zatjecanja i izdavanja rješenja o protjerivanju izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što opravdano izaziva sumnju da je namjera izražena samo s ciljem kako bi se onemogućio ili otežao postupak prisilnog udaljenja. Dodaje kako je mjera ograničenja slobode kretanja izrečena u trajanju od tri mjeseca zbog objektivnih okolnosti i potrebnog vremena za postupak povratka, prilikom kojeg su uzete u obzir sve činjenice i okolnosti te se drugim blažim mjerama ne bi ostvarila svrha ograničavanja slobode kretanja. Od trenutka ukidanja dozvole za boravak i rad do izražavanja namjere za međunarodnu zaštitu proteklo je više od dva mjeseca te je tužitelj u tom razdoblju bio upućen da u roku od 15 dana napusti EGP, što nije učinio te je nastavio nezakonito boraviti u [adresa] i slobodno se kretati po državnom području na kojem nije imao reguliran status, a sve navedeno opravdano izaziva sumnju da je isti imao druge namjere za vrijeme svog boravka u Republici Hrvatskoj, a nije primarno imao namjeru tražiti međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je donošenje rješenja o ograničenju kretanja istome opravdano i zakonito. Tuženik dodaje kako je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio dana 18. veljače 2025. godine u službenim prostorijama Prihvatnog centra za strance Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/l-216-03/25-06/909, URBROJ: 511-01-213-25-3, no ispitni postupak tek treba biti proveden u skladu s rokovima propisanim Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je na raspravi izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Tužitelj je na raspravi 12. ožujka 2025. iskazao kako je u Zagrebu stanovao kao podstanar na adresi [adresa]. Nakon što mu je određen rok za napuštanje Republike Hrvatske po istome nije postupio, jer u Indiji ima financijske probleme, mora obitelji svoje bivše supruge platiti 50.000,00 rupija zbog razvoda, jer je to kod njih običaj. Na pitanje suda zašto je vozio taksi bez radne dozvole, tužitelj odgovara da je dobio dozvolu za rad na vrijeme od jedne godine za vožnju taksija i poslodavac ga nije obavijestio da mu je dozvola ukinuta te je on i dalje vozio. Na upit suda da li je mijenjao poslodavca, tužitelj odgovara da nije, da je to isti poslodavac. Opunomoćenica tužitelja pojašnjava da je vlasnik taksi firme zatvorio jednu firmu, sve radnike odjavio i otvorio novu firmu, ali očito tužitelja nije prijavio u novu firmu. Na pitanje suda da li zna je li poslodavac za njega podnio zahtjev za izdavanje nove dozvole za rad, tužitelj odgovara kako ne zna, nije siguran. Na pitanje suda zašto je tražio azil, tužitelj odgovara da se sada u Indiju ne smije vratiti, jer je obitelj bivše supruge utjecajna i prijete radi spomenutih novaca, a otac tužitelja boluje od karcinoma, zato je morao tražiti azil jer bi ga inače deportirali u Indiju. Na pitanje opunomoćenice tužitelja što misli da bi mu se dogodilo ako se vrati u Indiju, tužitelj odgovara da bi morao vratiti novce, a koje novce nema i ne može ih vratiti, pa bi ga fizički zlostavljali, a možda bi mu i život bio ugrožen. Na pitanje opunomoćenice tužitelja, tužitelj odgovara u slučaju kada bi ga otpustili iz Prihvatnog centra da bi on ostao u Hrvatskoj do kraja postupka azila, tu bi živio i radio i pomagao obitelji. Dodaje da nikada nije činio prekršaje ni u Hrvatskoj niti u Indiji te bi želio ostati ovdje.

6.1. Na pitanje opunomoćenika tuženika zašto nije tražio azil kada mu je u prosincu 2024. ukinuta dozvola za rad, tužitelj odgovara da nije razumio što to znači niti mu je to itko objasnio. Na pitanje suda da li išta razumije hrvatski, tužitelj odgovara jako malo. Na pitanje suda da li je dobio rješenje u prosincu 2024. kojim mu se ukida radna dozvola i nalaže napuštanje EGP-a, tužitelj odgovara da je nešto potpisivao kada je bio u policijskoj postaji u veljači 2025., ali nikakav papir nije dobio. Na pitanje suda da li je u prosincu 2024. dobio pisanu odluku da mora napustiti RH u roku od 15 dana, tužitelj odgovara da nije.

6.2. Na pitanje suda opunomoćenik tuženika navodi da u spisu ima klasu i urbroj rješenja Policijske postaje Dugo Selo o napuštanju EGP-a koje je postalo izvršno 9. prosinca 2024., ali nema kod sebe ni to rješenje niti dokaz da je rješenje tužitelju dostavljeno.

6.3. Na pitanje opunomoćenika tuženika tužitelj odgovara da je zaprimio rješenje kojim mu je odbijen zahtjev za azil. Tužitelj dodaje da u Hrvatskoj živi već dvije godine i poštuje propise, nikad nije činio prekršaje, a u Indiju se ne može vratiti zbog problema koje je naveo te moli sud da na bilo koji način ostane živjeti i raditi u Hrvatskoj.

7. Prema članku 54. stavku 2. točki 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25, dalje Zakon) tražitelju se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.

7.1. Sukladno članku 54. stavku 5. Zakona sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama:

1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta

2. zabrana kretanja izvan određenog područja

3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme

4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata

5. smještaj u prihvatni centar za strance.

7.2. Člankom 54. stavkom 6. Zakona propisano je da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

7.3. Prema odredbi članka 54. stavka 11. Zakona ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. ovoga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja.

8. Prema ocjeni suda, podaci spisa ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da je izrečena mjera smještaja u Prihvatni centar za strance razmjerna svrsi ograničenja kretanja niti da je individualna procjena u konkretnom slučaju pravilno provedena. Naime, tužitelj je u Republiku Hrvatsku ušao zakonito temeljem izdane dozvole za boravak i rad, a u spisu nema dokaza da je tužitelju uručeno rješenje Policijske postaje Dugo Selo, KLASA: UP/l-216-02/24-09/100193, URBROJ: 511-19-38-24-2 od 2. prosinca 2024., kojim mu je navedena dozvola za boravak i rad ukinuta i određen rok za dragovoljni odlazak iz EGP-a, i to na jeziku koji tužitelj razumije. Stoga je sud poklonio vjeru iskazu tužitelja da je dobio dozvolu za rad na vrijeme od jedne godine za vožnju taksija i da ga poslodavac nije obavijestio da mu je navedena dozvola ukinuta te je on i dalje vozio taksi za istoga poslodavca.

9. Slijedom navedenoga, sud ne nalazi da u konkretnom slučaju egzistiraju razlozi za primjenu najstrože mjere ograničenja kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, pa je sud na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporeno rješenje te sukladno članku 54. stavku 14. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti naložio da se tužitelja odmah pusti na slobodu.

10. Sud nije odlučivao o prijedlogu za odgodni učinak tužbe, s obzirom da je presudom poništeno osporeno rješenje i naloženo da se tužitelja pusti na slobodu, a prema članku 51. stavku 3. Zakona žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje.

11. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15).

11.1. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica ABC, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eur, u skladu s čl. 6. i 9. Pravilnika te tbr. 27., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Odvjetnici je priznat trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu po 250 bodova, dakle 500 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura te uvećano za PDV od 250,00 eura iznosi ukupno 1.205,00 eura.

U Zagrebu 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. [naziv] [naziv], [adresa]

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, [adresa]

3. U spis