REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2204/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja FRASELLE AG, OIB: 52717163387, 6064 Kerns, Flüelistrasse 13, Švicarska, kojeg zastupa punomoćnik Josip Konjevod, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 36, protiv tuženika NUTRIFIT FOOD d.o.o., Zagreb, Ulica Benedikta Vinkovića 3, OIB: 06285339470, kojeg zastupa punomoćnik Vanja Marković, odvjetnik u Zagrebu, radi poništaja arbitražnog pravorijeka, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 14. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„1. Poništava se arbitražni pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, poslovni broj AS-P2024/41 od 15. svibnja 2024.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u roku od 15 dana.“, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju FRASELLE AG, OIB: 52717163387, 6064 Kerns, Flüelistrasse 13, Švicarska naknaditi tuženiku NUTRIFIT FOOD d.o.o., Zagreb, Ulica Benedikta Vinkovića 3, OIB: 06285339470 troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. listopada 2024. navodi da je Stalno arbitražno sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori donijelo pravorijek posl. br. AS-P-2022/41 od 15. svibnja 2024. kojom je naloženo tužitelju (u tom predmetu tuženiku) platiti tuženiku (u tom predmetu tužitelju) iznos od 199.985,30 EUR sa zateznim kamatama (t. I. izreke pravorijeka). Odbijen je, kao neosnovan, protutužbeni zahtjev kojim tužitelj (u tom predmetu tuženik) traži isplatu od tuženika (u tom predmetu tužitelja) iznosa od 100.000,00 EUR sa zateznim kamatama (t. II. izreke pravorijeka). Naloženo je tužitelju (u tom predmetu tuženiku) platiti tuženiku (u tom predmetu tužitelju) troškove arbitražnog postupka u iznosu od 96.176,51 EUR sa zateznim kamatama (t. III. izreke arbitražnog pravorijeka). Poziva se na čl. 36. Zakona o arbitraži, posebice na odredbe iz čl. 36. st. 2. t. 1.c i f te t. 2.b Zakona o arbitraži. Objašnjava da je tuženik (u arbitražnom predmetu tužitelj) podnio tužbu protiv tužitelja (u arbitražnom predmetu tuženika) radi isplate na temelju računa za robu koju je tuženik isporučio tužitelju sukladno ugovornoj suradnji. S druge strane, tužitelj je podnio protututužbu radi potraživanja po osnovi ugovorne kazne te je stavio u prijeboj račune koje je tuženiku izdao za zakup i korištenje strojeva u vlasništvu tužitelja, savjetovanje u vezi IFS certifikata i korištenje IFS certifikata te COID broja kao i usluge analize, sve sukladno poslovnom odnosu stranaka. Navodi da su stranke sklopile ugovor o distribuciji od 5. veljače 2018. Surađivale su više godina. Na temelju navedenog ugovora tužitelj je imenovan ekskluzivnim distributerom za proizvode na određenom području koje je tuženik proizveo. Navedenim ugovorom uređena su pitanja proizvodnje i distribucije proizvoda, cijene i plaćanja proizvoda, ugovorna kazna i dr. Stranke su sklopile i ugovor o poslovnoj suradnji kojim su ugovorile međusobna prava i obveze na način da će tužitelj iznajmiti tuženiku svu opremu, uređaj i ostale pokretnine. Popis navedene opreme prilog je ugovoru, a ugovorne stranke će ugovoriti naknadu za takav prijenos posebnim ugovorom. Stoga je tužitelj izdavao tuženiku račune za pružene usluge, opremu, uređaj i ostale pokretnine. Ugovor o poslovnoj suradnji je načelni okvirni ugovor u kojem prava i obveze ugovornih stranaka nisu detaljno razrađene već se većina komunikacije između stranaka odvijala usmenim putem. Takvo što potvrdio je i zz tuženika EB u iskazu danom pred arbitražnim sudom. Cijela suradnja izrađena je po odvjetniku tuženika zbog čega nejasne odredbe treba tumačiti u korist tužitelja. Iz sadržaja ugovora o poslovnoj suradnji proizlazi jasna namjera ugovornih stranaka da tužitelj dobije od tuženika naknadu za strojeve i opremu, za stavljanje na raspolaganje cjelokupnog know how-a te za korištenje COID broja. Stoga je tužitelj tuženiku izdavao fakture za zakup strojeva, savjetovanje u vezi IFS certifikata i pružanje usluge analize. Tužitelj je izvan arbitražnog postupka izjavio prijeboj kojim je kompenzirao potraživanje tuženika prema tužitelju, a koje je bio utuženo u arbitražnom postupku. Iz dokumentacije u spisu arbitražnog suda proizlazi da je tuženik zadržao dio strojeva i oprema u vlasništvu tužitelja, koristio navedene strojeve, koje je zatekao prilikom primopredaje tvornice, a na navedene okolnosti neistinito je iskazivao zz tuženika jer je tvrdio da nije imao u zakupu, niti koristio opremu i strojeve tužitelja, već društva Voće Royal u stečaju. Tuženik bez oprema ne bi mogao nastaviti, odnosno započeti proizvodnju. Zz tuženika u iskazu je rekao da nije potpisao inventurnu listu, a tijekom postupka je utvrđeno da jest potpisao inventurnu listu s popisom opreme. Zbog navedenog, tužitelj je podnio kaznenu prijavu protiv počinitelja kaznenog djela davanja lažnog iskaza od strane zz tuženika. Tuženik ne osporava visinu računa izdanih za korištenje strojeva i opreme, a što je izričito naveo na raspravi 15. veljače 2024. Iz dokaza u arbitražnom spisu proizlazi da tuženik nije kupio tvornicu zajedno s opremom, da je od preuzimanja tvornice do prijenosa opreme i to u razdoblju od 1. svibnja 2018. do 30. rujna 2020. koristio opremu za potrebe poslovanja, koja je bila u vlasništvu tužitelja, dok je naknadno tuženik otkupio svu opremu, a istovremeno je ugovorima između stranaka načelno dogovorena naknada za korištenje opreme. Ponavlja da tuženik ne osporava visinu računa izdanih po tužitelju. Tuženik je prijevarnim putem preuzeo i certifikat, a bez da je za to platio bilo kakvu naknadu, dok je u ugovorima stajalo da će tužitelj ostvariti naknadu za korištenje certifikata i COID broja. Navodi da su zz tuženika i svjedokinja NB neistinito iskazivali kada su iskazali da nisu koristili nikakvu dokumentaciju od tužitelja. Tuženik ne osporava visinu ni računa izdanih za korištenje COID broja, prijenos COID broja i IFS certifikata. Ujedno je tuženik mimo ugovorne zabrane iz ugovora o distribuciji kontaktirao i izvršio isporuku naručitelju Pantry Shelf i na taj način zaobišao tužitelja čime mu duguje ugovornu kaznu u iznosu od 100.000,00 EUR. Objašnjava osnivanje arbitražnog suda, mjerodavno materijalno pravo i tijek arbitražnog postupka. Ističe da je arbitražni sud utvrdio da nije sporno sklapanje ugovora o distribuciji i ugovora o poslovnoj suradnji, da nije sporno da je tuženik isporučio tužitelju robu u količini i vrijednosti po računima iz tužbe te da nije sporno da je tužitelj djelomično podmirio isporučenu robu. Arbitražni sud je utvrdio da je sporno je li tuženikova tražbina prestala prijebojem. Ukazuje da arbitražni sud nije uzeo u obzir cjelokupnu suradnju stranaka, koja se većinom odvijala usmenim putem te da je jednostran zaključak arbitražnog suda da nema pisanog ugovora o korištenju i naknadu. Nadalje, ističe da je arbitražni sud naveo da stranke nikada nisu sklopile bilo kakav ugovor o najmu strojeva jer se nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Stoga arbitražni sud tumači da se radi o korištenju tuđe stvari bez valjanog ugovora. U nastavku arbitražni sud navodi da takav zahtjev tužitelj može postaviti ili kao prigovor radi prijeboja ili posebnom tužbom radi isplate. Takvim mišljenjem arbitražnog suda proizlazi da se tražbine iz ugovornog odnosa (računi tuženika) ne mogu kompenzirati s tražbinama iz izvan ugovornog odnosa (kako ga arbitražni sud doživljava), a kako je stajalište u cijelosti promašeno, pogrešno i pravno neutemeljeno. U odnosu na ugovornu kaznu arbitražni sud ističe da se radi o naknadi štete. Ukazuje da je tužitelj za isporuku saznao još u srpnju 2019., a zbog čega je protutužbeni zahtjev odbijen, kao neosnovan. Ključne činjenice i pravna pitanja, o kojima je ovisila primjena mjerodavnog materijalnog i procesnog prava, bile su valjana i osnovana izjava o prijeboju, osnovani računi tužitelja za zakupu strojeva te jesu li stranke sklopile ugovor o najmu strojeva i korištenju COID broja, odnosno suglasile se o bitnim sastojcima ugovora o najmu (stvar i cijena). Arbitražnim postupkom i samim arbitražnim pravorijekom povrijeđeno je pravo na pravično suđenje, Ustavom zajamčena prava tužitelja i pravila javnog pretka Republike Hrvatske. Navedeno stoga jer nisu poštovana temeljna načela pravičnog postupka i suđenja po čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te po Ustavu Republike Hrvatske. Također, počinjene su povrede materijalno pravnog i postupno pravnog javnog poretka te temeljnih načela pravičnosti i morala i pravnog sustava Republike Hrvatske. U odnosu na materijalno pravni javni poredak, tužitelj ističe povredu načela dobre vjere, zabrane zloupotrebe prava, zabrane bilo kakve diskriminacije te arbitrarno i samovoljno tumačenje i primjena prava. U odnosu na procesno pravna pravila, tužitelj upućuje na grubu povredu postupovnih pravila, arbitrarno utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza te propust arbitražnog suda da iznese valjane razloge za donošenje svoje odluke. Povrede javnog poretka u konkretnom slučaju očituju se prije svega u povredi načela neformalnosti ugovora, načela packta sunt servanda i načela nepovredivosti vlasništva te obeštećenja za korištenje tuđe imovine. Također se očituju u grubim nepravilnostima u postupku, namjernom netočnom tumačenju mjerodavnog materijalnoga prava, uskraćivanju prava na pravnu zaštitu, povredu morala i ishođenje pravorijeka doloznim putem. U ovom arbitražnom pravorijeku, tužitelj ističe, radi se o potpuno arbitrarnom i iskonstruiranom tumačenju te primjeni prava bez ikakve podloge u dokazima. Sud koji odlučuje o poništaju ovlašten je ispitati način na koji je arbitražni sud utvrdio činjenično stanje te preispitati odnos između pravne osnove i pravne posljedice. U ovom slučaju došlo je do grubog kršenja odredbi javnog poretka. Takvo postupanje protivno je i društvenom moralu jer ovakav pravorijek doprinosi ostvarenju ciljeva koji su suprotni društvenom moralu. Pritom je arbitražni sud nekritički i bez ikakve pravne argumentacije logičkih razloga, protivno izvedenim dokazima odbio utvrditi postojanje ugovora te odbio prihvatiti navode jedne strane. Sud je arbitrarno utvrdio postojanje bitnih sastojaka ugovora o zakupu, nije uzeo u obzir pravila javnog poretka o nastanku obveza neformalnim putem, čime je povrijedio javni poredak i pravo na pravično suđenje. Poziva se na odredbe iz čl. 195. – 202. Zakona o obveznim odnosima. Arbitražni sud je bez pravnog temelja utvrdio da korištenje tuđe stvari bez valjanog ugovora predstavlja vrstu stjecanja bez osnove iz čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, pa je zbog toga zaključio da u odnosu na to potraživanje tužitelj treba ili istaknuti prigovor radi prebijanja ili takvo potraživanje utužiti posebnom tužbom. Takvim zaključkom arbitražnog suda arbitrarno je primijenjeno i materijalno i procesno pravo. Takve posljedice izravno su utjecala na ishod postupka zbog čega pravorijek valja poništiti. Pravorijek je ishođen na dolozan način davanjem lažnog iskaza zz tuženika s obzirom na to da su u arbitražnom postupku počinjene grub povrede javnog poretka i prava na pravično suđenje na štetu tužitelja, to tužitelj predlaže da se poništi arbitražni pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, posl. br. AS-P-2022/41 od 15. svibnja 2024.

2. Rješenjem ovog suda od 24. listopada 2024. sud je vratio tužbu tužitelju radi ispravka i dopune uz nalog da u tužbi naznači vrijednost predmeta spora.

3. Stoga je tužitelj u podnesku od 30. listopada 2024. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 EUR.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. prosinca 2024. osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da tužitelj do dana podnošenja odgovora na tužbu još nije platio svoju obvezu po arbitražnom pravorijeku. Ističe da se razlozi za poništaj pravorijeka na koje upire tužitelj odnose isključivo na razlog iz čl. 36. st. 2. t. 2.b Zakona o arbitraži. Poziva se na stav iskazan u odluci Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7467/19-4 od 9. lipnja 2021. u kojem se definira pravni okvir unutar kojeg sud vodi postupak i odlučuje o zahtjevu za poništaj arbitražnog pravorijeka, pa tako navodi da tužba za poništaj pravorijeka nije ni redovni, ni klasični izvanredni pravni lijek, nego instrument ograničene kontrole arbitražnog pravorijeka koji omogućuje postavljanje zahtjeva za poništaj arbitražne odluke iz točno određenih, zakonom propisanih razloga, bez mogućnosti ponovnog suđenja i odlučivanja o samoj stvari. Ističe da zadaća suda nije upuštati se u suđenje i provođenje postupka, koji bi trebao nadomjestiti pravorijek, jer bi takvo postupanje bilo protivno naravi i cilju arbitražnog postupka. Stoga sud ispituje pravilnost arbitražne odluke isključivo unutar zakonom zadanog okvira, ocjenjujući postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti kao i onih na koje se pozvala stranka. Navodi da razlozi koje ističe tužitelj ne predstavljaju povredu u smislu čl. 36. Zakona o arbitraži. Ističe da tužitelj u tužbi nije obrazložio zbog čega bi navodni propusti bili suprotni javnom poretku Republike Hrvatske ili bilo kojem drugom razlogu iz čl. 36. Zakona o arbitraži. Objašnjava da navodno pogrešna primjena prava nije u suprotnosti s Ustavom i s temeljnim principima Republike Hrvatske te ni na koji način ne može dovesti do zaključka da takva odluka arbitra bude razlogom za apsolutnu ništetnost pravorijeka. Ovaj postupak nije mjesto za isticanje žalbenih razloga ili ponovno raspravljanje o meritumu spora jer su stranke nesporno među sobom riješile da se predmetni spor prepusti Izbranom sudištu Hrvatske gospodarske komore, a ne državnom tijelu. Svjedočenje zz tuženika nije jedini, a sasvim sigurno nije ni odlučujući dokaz na temelju kojeg je donesen arbitražni pravorijek. Arbitar svoj zaključak o nepostojanju ugovora o najmu strojeva i opreme uopće ne temelji na iskazu zz tuženika, već takav zaključak izvodi iz ostalih dokaza u sporu. Tužitelj nije obrazložio zbog čega se ovim pravorijekom pogoduje ostvarenju cilja koji je suprotan društvenom moralu. Tužitelj takav prigovor o postupanju suprotno javnom poretku nije isticao u arbitražnom postupku. Arbitar je na detaljan način analizirao sve dokaze te je zaključio da stranke nisu sklopile ugovor, što ne znači nužno da je takva odluka suprotna javnom poretku, pa predmet ovog spora ne može biti utvrđenje je li arbitar pravilno primijenio pravo, nego je li pravorijek suprotan javnom poretku. Kada bi državni sudovi mogli naknadno apsolutno ispitivati pravorijek tada bi arbitražni sud bio degradiran samo na prethodni stupanj. Kod javnog poretka državni sud koji odlučuje o poništaju ne ocjenjuje je li arbitražni sud nepravilno primijenio pravo već je li sadržaj pravorijeka takav da bi njegova ovrha bila suprotna javnom poretku. Radi se o ocjeni je li pravorijek sadržajem suprotan prisilnim pravilima koja služe zaštiti osnovnih političkih, društvenih i ekonomskih interesa Republike Hrvatske, odnosno suprotan temeljnim načelima prava i društvenog morala koja se smatraju nepovredivima. U ovom slučaju radi se o jednostavnom arbitražnom predmetu radi isplate na temelju ispostavljenih računa po hrvatskom pravu. Pravorijek ima snagu pravomoćne sudske presude te provjeru pravorijeka treba svesti na najmanju moguću mjeru na način na koji se ne može ponovno odlučivati o pitanjima o kojima je već odlučeno. Povezivanje na institut javnog prava i njegova primjena trebaju biti restriktivni i trebaju se primjenjivati posve izuzetno. Objašnjava da se tužitelj poziva na javni poredak kao apstraktni pojam. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

5. Tužitelj u podnesku od 31. siječnja 2025. navodi da je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti je li povrijeđen javni poredak i pravo na pravično suđenje zbog čega je sud slobodan i dužan preispitati odnos između pravne osnove koju je utvrdio arbitražni sud i pravne posljedice koje je izrekao kao i ispitati način na koji je arbitražni sud utvrdio činjenice. Sud ne može utvrđivati povrede javnog poretka bez da pritom ne ispita način na koji je arbitražni sud vodio postupak. Arbitražnim pravorijekom tužitelju je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavom zajamčena prava i pravna pravila javnog poretka Republike Hrvatske. Pod pojmom pravog poretka obuhvaćena su temeljna pravna i moralna načela na kojima počiva sustav Republike Hrvatske. Tužitelj je u postupku dao izjavu o prijeboju po Zakonu o obveznim odnosima. Izjava o prijeboju je valjana i osnovana, a sud je bio dužan odlučiti o postojanju i osnovanosti tražbine tužitelja. Sud je u potpunosti zanemario navedenu izjavu i bez ikakvog obrazloženja utvrdio da je tužitelj trebao dati procesnu izjavu o prijeboju, odnosno podnijeti zasebnu tužbu. U odnosu na odluku o postojanju ugovora o najmu, sud je arbitrarno utvrdio činjenice i posljedično tome arbitrarno primijenio materijalno pravo. Pravorijek je zasnovan na neistinitom iskazu zz tuženika. Pravorijekom se pogoduje ostvarenje cilja koji je suprotan društvenom moralu. Za ocjenu je li povrijeđen javni poredak odlučno je da li se pravorijekom vrijeđaju osnovna načela domaćeg pravnog poretka. Poziva se na zaključke iz odluke Ustavnog suda br. U-III-4670/18 od 11. rujna 2019. Povrede javnog poretka i prava na pravično suđenje izravno su utjecale na ishod postupka zbog čega je potrebno pravorijek poništiti.

6. Na pripremnom ročištu 17. veljače 2025. tuženik je prigovorio prenisko označenoj vrijednosti predmeta spora. Istakao je da je vrijednost arbitraže 300.000,00 EUR zbog čega predlaže da se vrijednost predmeta spora odredi na iznos od 200.000,00 EUR.

7. Na pripremnom ročištu sud je riješio da je vrijednost predmeta spora 10.000,00 EUR (list 1204. spisa), sve primjenom odredbe iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP). Naime, prema odredbi iz čl. 40. st. 2. ZPP-a u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. S obzirom na to da je tužitelj u podnesku do 24. listopada 2024. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 EUR, a da se u konkretnom predmetu tužbeni zahtjev odnosi na zahtjev tužitelja za poništaj arbitražnog pravorijeka, to je sud na temelju odredbe iz čl. 40. st. 3. ZPP-a riješio da je vrijednost predmeta spora 10.000,00 EUR. Pritom sud nije uzeo kao osnovane navode tuženika da se vrijednost predmeta spora u predmetima poništaja arbitražnog pravorijeka treba odrediti prema vrijednosti arbitraže, što je u ovom slučaju 300.000,00 EUR. Također, sud ne može uzeti u obzir i kao osnovane navode tuženika da se primjerenim i poštenim smatra određivanje vrijednosti predmeta spor au iznosu od barem 200.000,00 EUR. Naime, kao što je već obrazloženo u ovoj pravnoj stvari odlučuje se o poništaju arbitražnog pravorijeka, odnosno o poništaju odluke koju je donio izberivi sud, a ne o ponovnom odlučivanju o tužbenom zahtjevu iz arbitražnog predmeta u iznosu od 199.985,30 EUR i o ponovnom odlučivanju o protutužbenom zahtjevu iz arbitražnog predmeta u iznosu od 100.000,00 EUR. U konkretnom predmetu sud odlučuje samo o poništaju arbitražnog pravorijeka, sukladno odredbama Zakona o arbitraži.

8. Tijekom postupka sud je pročitao pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori posl. br. AS-P-2024/41 od 15. svibnja 2024. (listovi 24. – 92. spisa), omotnica Hrvatske gospodarske komore s potvrdom pošte o uručenju pošiljke tužitelju (listovi 93. i 94. spisa), ugovor o distribuciji sklopljen između tuženika i tužitelja (listovi 95. – 105. spis), ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između tužitelja i tuženika (listovi 106. – 111. spisa), kaznenu prijavu protiv EB od 3. rujna 2024. (listovi 117. – 120. spisa), tužbu iz arbitražnog postupka od 9. prosinca 2022. (listovi 165. – 171. spisa) i priloge navedenoj tužbi, pa tako odvjetničku punomoć, ugovor o distribuciji, izvadak iz sudskog registra, izvadak sa web stranice HNB-a, analitička konto kartica tužitelja, izdani računi, CMR i narudžbenica, e-mail korespondencija, opomena, dopis tuženika, korespondencija stranaka te izvadak iz sustava porezne uprave (listovi 173. - 1181. spisa).

9. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja prileži spisu, a koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-399/2007-2 od 16. svibnja 2007. (listovi 112. – 114. spisa) te presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-8174/03-3 od 7. lipnja 2006. (listovi 115. i 116. spisa). Sud je pročitao i znanstveni članak prof. dr. sc. SB naziva "Javni poredak kao razlog za poništaj pravorijeka (listovi 121. – 164. spisa).

10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

11. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za poništaj arbitražnog pravorijeka stalnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, posl. br. AS-P-2022/41 od 15. svibnja 2024.

12. Između stranaka nije sporna pravovremenost tužbe i arbitrabilost spora (međutim, na navedeno ovaj sud pazi po službenoj dužnosti).

13. Između stranaka je sporno jesu li ostvareni razlozi za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 1.c i f te t.2.b Zakona o arbitraži.

14. Prema odredbi iz čl. 1. Zakona o arbitraži („Narodne novine“, 88/2001. – dalje u tekstu: ZA) tim se Zakonom uređuje: 1) domaća arbitraža, 2) priznanje i ovrha arbitražnih pravorijeka, 3) nadležnost i postupanje sudova u vezi s arbitražom iz t. 1. toga članka te u drugim slučajevima predviđenim tim Zakonom.

15. „Domaća arbitraža“ je arbitraža čije je mjesto na području Republike Hrvatske (čl. 2. st. 1. t. 2. ZA). Sjedište Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori je u Hrvatskoj, stoga se u ovom predmetu radi o tzv. domaćoj arbitraži u smislu navedene odredbe iz čl. 2. st. 1. t. 2. ZA.

16. »Arbitraža« (izbrano suđenje) je suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira organizira li ga ili njegovo djelovanje osigurava arbitražna ustanova ili ne (čl. 2. st. 1. t. 1. ZA).

17. »Spor s međunarodnim obilježjem« je spor u kojem je barem jedna od stranaka fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom pravu (čl. 2. st. 1. t. 7. ZA). S obzirom na to da je tužitelj iz ovog predmeta bio tuženik – protutužitelj u arbitražnom postupku, a da je njegovo sjedište u [adresa], radi se sporu sa međunarodnim obilježjem u spisu odredbe iz čl. 2. st. 1. t. 7. ZA.

18. Prema odredbi iz čl. 36. st. 1. ZA protiv pravorijeka arbitražnog suda može se podnijeti tužba za poništaj u skladu s odredbama toga članka.

19. Prema odredbi iz čl. 36. st. 3. ZA tužba za poništaj pravorijeka može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek ili, ako je tužba podnesena u jednom od slučajeva iz članka 33. ili 34. ovoga Zakona, od dana kad je stranci koja je tužbu podnijela dostavljena odluka arbitražnog suda o jednom od tih zahtjeva.

20. Tužba iz ovog predmeta podnesena je 21. listopada 2024. (list 1. spisa). Pravorijek čiji poništaj tužitelj potražuje u ovom predmetu donesen je 15. svibnja 2024., a uručen tužitelju 22. srpnja 2024. (listovi 93. i 94. spisa) zbog čega je tužba podnesena u roku od tri mjeseca od dana dostave arbitražnog pravorijeka, čime je je tužba u ovom premetu pravovremena u smislu odredbe iz čl. 36. st. 3. ZA. (Pritom valja navesti da navedeno tuženik ne osporava.)

21. Prema odredbama iz čl. 36. st. 2. ZA pravorijek može poništiti sud iz čl. 43. st. 1. toga Zakona, i to samo:

1) ako stranka koja podnese tužbu dokaže:

a) da ugovor o arbitraži iz čl. 6. toga Zakona nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan,

b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu (čl. 7.) ili da stranka nije bila uredno zastupana,

c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom,

d) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom, ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama, ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži, s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koja joj nisu podvrgnuta, može poništiti samo onaj dio odluke u kome se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji nisu bili podvrgnuti arbitraži,

e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s tim Zakonom ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka, f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba čl. 30. st. 3. i 5. toga Zakona, ili

2) ako sud nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog:

a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

22. Razlozi za poništaj arbitražnog pravorijeka jasno su, određeno i omeđeno navedeni. Sud ni po kojem osnovu nije ovlašten postupati izvan zakonskih razloga.

23. Iz sadržaja tužbe vidljivo je da tužitelj potražuje poništaj arbitražnog pravorijeka pozivajući se na odredbe čl. 36. st. 2. t. 1.c i f te t. 2.b.

24. U odnosu na navod tužitelja u kojem se poziva na razlog za poništaj iz čl. 36. st. 2. t. 1.c ZA, odnosno da tužitelj nije bilo uredno obaviješten o pokretanju arbitražnog postupka ili da mu je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom, valja navesti da iz samih činjeničnih navoda tužitelja, kao i svih dokaza koje dostavlja proizlazi da je tužitelj, kao tuženik – protutužitelj sudjelovao u postupku arbitraže te da se u tom postupku raspravljao pred arbitražnim sudom. Naime, proizlazi iz dostavljenog pravorijeka da je tužitelj u poziciji tuženika-protutužitelja sudjelovao u arbitražnom postupku, da je u tom postupku zastupan po istom punomoćniku kao i u ovom parničnom postupku, da je u tom postupku isticao građansko-pravni prigovor prijeboja, da je isticao da prema tužitelju u arbitražnom postupku ima i veće potraživanje nego što tužitelj iz arbitražnog postupka ima prema njemu te da je podnio protutužbu i protutužbeni zahtjev radi isplate. Ujedno iz arbitražnog pravorijeka proizlazi tijek arbitražnog postupka pa je tako vidljivo da je tuženik, u ovom predmetu tužitelj podnosio podneske s očitovanjima, dostavljao i predlagao dokaze, sudjelovao na ročištima te davao očitovanja, sve suprotno paušalno istaknutom razlogu za poništaj arbitražnog pravorijeka iz odredbe čl. 36. st. 2. t. 1.c ZA. Zbog navedenog, valja zaključiti da tužitelj, sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao ostvarenje razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 1.c ZA.

25. U odnosu na razlog za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 1.f ZA, valja navesti da uvidom u arbitražni pravorijek, čiji se poništaj traži u ovom predmetu, proizlazi da je arbitražni pravorijek obrazložen i potpisan u smislu čl. 30. st. 3. i 5. ZA. Dapače, arbitražni pravorijek je pisan, sastoji se od ukupno 67 stranica (listovi 24. – 91. spisa), sa potpisom arbitra pojedinca, čime nije ostvaren ni ovaj razlog za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 1.f ZA, suprotno paušalnim upiranjima tužitelja.

26. Stranke su ugovorom o distribuciji i ugovorom o poslovnoj suradnji, a čije postojanje i sklapanje između stranaka nije sporno, ugovorile arbitražnu klauzulu kojom su dogovorile da će se svi sporovi proizašli iz navedenih ugovora između stranaka rješavati pred arbitražom pri Stalnom sudištu Hrvatske gospodarske komore, a koja je i donijela pravorijek čiji se poništaj traži u ovom postupku. U postupku pred arbitražom odlučivalo se o: a) tužbenom zahtjev tuženika (u arbitražnom predmetu tužitelja – protutuženika) radi isplate iznosa od 199.985,30 EUR na ime kupoprodajne cijene za robu koju je tuženik isporučio tužitelju, b) kao i o protutužbenom zahtjevu tužitelja (u arbitražnom postupku tuženika – protutužitelja) u iznosu od 100.000,00 EUR na ime ugovorne kazne (arbitražni sud je tumačio da se radi o naknadi štete). Ujedno se u arbitražnom postupku odlučivalo i: c) je li utužena tražbina po tužbenom zahtjevu tuženika (u arbitražnom postupku tužitelja – protutuženika) prestala građanskopravnim prijebojem sa tražbinom tužitelja (u arbitražnom postupku tuženika – protutužitelja) u iznosu od 351.336,38 EUR, a koji je tražbinu tužitelj imao prema tuženiku po osnovi računa koje je arbitražni sud pobrojao u t. 120 obrazloženja, na stranicama 74. i 75 arbitražnog pravorijeka (listovi 74. i 75. ovog spisa), i to za: naknadu za korištenje COID broja, troškove prijevoza, izgubljene dobiti, dodatne troškove, naknade za korištenje strojeva u vlasništvu tužitelja, naknade za preuzimanje vlasništva, razlike između kupovne i prodajne cijene, dodatne analize, troškove skladištenja i troškove odgode isporuke. Tužitelj je u arbitražnom postupku izjavio da je i njegova tražbina, koju je stavio u prijeboj, proizašla iz ugovora o distribuciji i poslovnoj suradnji. Istovremeno obje stranke u arbitražnom postupku izjavile da ne osporavaju nadležnost arbitraže u predmetnom postupku. S obzirom na izneseno, sud je zaključio da se radi o arbitrabilnom sporu, zbog čega nije ostvaren razlog za poništaj arbitražnoj pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 2a ZA. Pritom navedeno između stranaka nije ni sporno.

27. Valja navesti da, iako tužitelj paušalno upire, ne objašnjava, ne obrazlaže i ne dokazuje ni jedan od razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka, sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

28. Naime, tužitelj dalje razrađuje jedino razlog za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 2.b ZA te ističe da je arbitražni pravorijek u suprotnosti sa javnim poretkom Republike Hrvatske.

29. ZA ne definira sam pojam javnog poretka. Ne definiraju ga ni drugi zakonski akti. Ne definiraju ga ni međunarodni ugovori, a ni Ustav Republike Hrvatske. Time pojam javnog poretka ostaje na tumačenje sudu u svakom pojedinom spisu.

30. Prema stavu ove sutkinje pojam javnog poretka obuhvaća temeljna (osnovna) načela pravnog sustava.

31. Javni poredak ne može se tumačiti općenito i izdvojeno od samog predmeta unutar kojeg se tumači. Navedeni pojam ne smije se tumačiti preširoko te obuhvaćati sve prisilne propise, već znatno uže, sve kako se svrha i smisao arbitražnog postupka ne bi poništili i/ili smanjili. Naime, upravo su stranke dogovorile da ću sporove rješavati pred arbitražnim sudom te u tom postupku nisu prigovarale nadležnosti arbitražnog suda.

32. Naime, prema odredbi i čl. 3. st. 1. ZA stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati.

33. Sa navedenim u vezi, treba uzeti uzeti i odredbu iz čl. 6. st 1. ZA kojom je propisano da je ugovor o arbitraži ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog. Taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora.

34. Također, valja uzeti u obzir i odredbu iz 31. ZA kojom je propisano da pravorijek arbitražnog suda ima prema strankama snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja.

35. Slične pravne stavove zauzela je i sudska praksa, koju je ovaj sud pročitao, a koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako;

 „Pravorijek čiji se poništaj traži nije u suprotnosti s temeljnim gospodarskim, pravnim, političkim, vjerskim i društvim standardima Republike Hrvatske, a nije u protivnosti ni s prinudnim (kogentnim) propisima Republike Hrvatske.“ - Pž- 1574/04 od 12. prosinca 2006.,

 „Pojam javnog poretka označava temeljna pravna i moralna načela na kojima počiva sustav Republike Hrvatske, a intenzitet povrede javnog poretka prosuđuje sud u postupku poništaja pravorijeka cijeneći okolnosti konkretnog parničnog predmeta… Formulacije da je presuda izbranog suda u „suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama društvenom uređenja“, kao i „suprotnost s javnim poretkom Republike Hrvatske“, predstavljaju pravne standarde koji nisu unaprijed određeni zakonom, već traže interpretaciju suca.“ – Pž-6855/02 od 15. srpnja 2003.,

 „Pod pojmom javnog poretka (ordre public) imaju se smatrati temeljna pravna i moralna načela na kojim počiva Ustav Republike Hrvatske. Svaka povreda kogentnog zakonskog i podzakonskog propisa ne znači da bi time arbitražni pravorijek bio suprotan javnom poretku Republike Hrvatske“ - Pž-4486/02 od 1. ožujka 2005.,

 „…javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava… Javni poredak obuhvaća samo one prisilne propise kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava. Stoga se pojam javni poredak ne bi trebalo tumačiti u smislu svih kongentnih normi jedne države, već u smislu osnovnih načela pravnog poretka te države. Budući da u Zakonu o arbitraži nije definirano što se treba smatrati pod javnim poretkom, dolazi do poteškoća u određivanju njegova sadržaja, kojeg treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju i za to dati jasne i uvjerljive razloge.“ - Pž-3721/22-2 od 7. rujna 2022.,

 „Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava… Zbog toga je za ocjenu je li povrijeđen javni poredak jedino odlučno je li se pravorijekom vrijeđaju osnovna načela domaćeg pravnog poretka.“ - Pž-3123/23-4 od 17. siječnja 2024.,  „Javni poredak ne predstavlja ukupnost propisa prisilnog prava već obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju temeljne pravne vrijednosti (socijalne, moralne i ekonomske) javnog poretka jedne zemlje, (u ovom slučaju Republike Hrvatske) ili se dovodi u pitanje njezin pravni poredak.“ - VSRH, Gž- 19/09-2 od 23. rujna 2009.,

 „U pravu je prvostupanjski sud da javni poredak ne predstavlja ukupnost propisa prisilnog prava već obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju temeljne pravne vrijednosti (socijalne, moralne i ekonomske) javnog poretka jedne zemlje (u ovom slučaju Republike Hrvatske) ili se dovodi u pitanje njezin pravni poredak.“ - VSRH, Gž-25/10-2 od 5. listopada 2010.,

 „Pojam javnog poretka se ne može poistovjetiti s prisilnim propisima - a upravo to čini revident. Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju osnovana načela konkretnog pravnog sustava, tako da tim institutom države štite svoj pravni sustav od primjene stranog prava protivno tim načelima.“ - VSRH, Revt-74/07-2 od 7. listopada 2009.,

 „Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava, tako da tim institutom države štite svoj pravni poredak od primjene odluka koje su donesene protivno tim načelima.“ - VSRH, Gž-29/11-2 od 21. rujna 2011.,

 „Javni poredak ne predstavlja ukupnost propisa prisilnog prava već obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju temeljne pravne vrijednosti (socijalne, moralne i ekonomske) javnog poretka jedne zemlje ili se dovodi u pitanje njezin pravni poredak.“ - VSRH, Gž-19/10-2 od 19. kolovoza 2010.,  „Pri tome treba reći da se pojam javnog poretka ne može poistovjetiti sa prisilnim propisima. Naime, javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava.“ - VSRH, Rev-167/12-2 od 4. rujna 2012.,

 „Sud može poništiti pravorijek arbitražnog suda, ako je u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. Pod pojmom javnog poretka (ordre public) imaju se smatrati temeljna pravna i moralna načela na kojim počiva Ustav Republike Hrvatske. Svaka povreda kogentnog zakonskog i podzakonskog propisa ne znači da bi time arbitražni pravorijek bio suprotan javnom poretku Republike Hrvatske.“ - Visoki trgovački sud RH, br. Pž-4486/02 od 1. ožujka 2005.

36. Valja navesti da je bogata sudska praksa sa jednakim definiranjem pojma pravnog poretka.

37. No, međutim, kao što je prethodno obrazloženo, svakom predmetu se treba pristupiti individualno te unutar konteksta svakog pojedinog predmeta tumačiti je li došlo do ostvarenja razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka iz odredbe čl. 36. st. 2. t. 2.b ZA, odnosno je arbitražni pravorijek iz ovog predmeta u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske - konkretno je li arbitražni pravorijek iz ovog predmeta u suprotnosti sa temeljnim (osnovnim) načelima pravnog sustava.

38. Kao što je već obrazloženo, a ovdje ukratko, tužitelj u ovom predmetu ističe da osporava arbitražni pravorijek jer u tom postupku nije poštovano: a) načelo pravičnog postupka i suđenja, b) počinjene su povrede materijalnopravog javnog poretka, c) počinjene su povrede postupovnog javnog poretka, d) povrede morala.

39. U odnosu na povredu načela pravičnog postupka i suđenja, tužitelj se poziva na čl. 6. Europske konvencije za zaštitu temeljnih prava i sloboda te Ustav Republike Hrvatske.

40. Odredba iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.) propisuje pravo na pošteno suđenje te uređuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

41. Tužitelj se ne poziva na točno određene odredbe Ustava Republike Hrvatske (dok sud nije ni vezan pravnom osnovnom).

42. Ekvivalent čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.) je odredba iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) kojom je propisano da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

43. Iz navedenog proizlazi, da svatko ima pravo na pošteno suđenje, koje unutar sebe uključuje, da radi utvrđenja prava i obveza građanske naravi, svačiji slučaj ispita pravično, javno i u razumnom roku sud, a koji sud je zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani. Upravo takav pravičan postupak se tužitelju i pruža unutar ovog postupka pa tako ovaj sud, kao zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud, pravično, javno i u razumnom roku odlučuje o tužbi tužitelja radi poništaja arbitražnog pravorijeka. U odnosu na sam arbitražni pravorijek, sam je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor sa arbitražnom klauzulom, kojim ugovorom su stranke suglasno dogovorile da sve postupke rješava arbitražni sud dok je zadaća ovog suda suditi samo i jedino na temelju zakonskih pretpostavki/razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka.

44. U odnosu na pravično suđenje, tužitelj navodi da se takvo suđenje ostvaruje kroz: a) vođenje postupka po pravilima, b) pravo na zaštitu od arbitrarnosti i samovolje te c) jednakosti prema strankama.

45. Nadalje, u odnosu na povrede materijalnopravnog poretka, tužitelj navodi da je pobijanim arbitražnim pravorijekom došlo do povrede: a) načela dobre volje, b) zabrane zlouporabe prava, c) zabrane diskriminacije te d) arbitrarnog i samovoljnog tumačenja prava.

46. Ujedno, u odnosu na na povredu procesnih javnopravnih pravila, tužitelj obrazlaže da se radi o: a) gruboj povredi postupovnih pravila, b) arbitrarnom utvrđenju činjenica i izvođenju dokaza te c) propustu iznošenja valjanih razloga za donošenje odluke.

47. Sa navedenim u vezi, valja prvenstveno reći da se ovaj sud točno, jasno, određeno i omeđeno treba držati zakonskih razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka.

48. Stoga, ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati je li arbitražni postupak vođen prema pravilima, jesu li u njemu stranke bile zaštićene od arbitrarnosti i samovolje te je li jednako vođen prema strankama, da li je u tom postupku došlo do povrede dobre volje, zlouporabe prava, zabrane diskriminacije, arbitrarnog tumačenja prava, povrede postupovnih pravila, arbitrarnog utvrđenja činjenica i dokaza, neiznošenja razloga za odluku. Navedeno bi predstavljalo, u neku ruku, žalbene razloge na prvostupanjsku presudu državnog suda dok istovremeno arbitražni pravorijek ima snagu (već) pravomoćne presude. Ovaj sud nije ovlašten ni odlučivati o tužbi iz ovog predmeta kao o izvanrednom pravnom lijeku, kao što je već obrazloženo na više mjesta,. Naime, ovaj sud je omeđen zakonskim razlozima za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. ZA, suprotno svim upornim ali nedokazanim i neosnovanim upiranjima tužitelja.

49. Također, uz sve prethodno navedeno, tužitelj čak niti ne razrađuje dalje, a time ni ne dokazuje, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, koji dio postupka i/ili cijeli postupak nije vođen po pravilima, koja su to točno pravila, kako su ona povrijeđena, što je time uzrokovano i koja je posljedica navedenog. Ujedno tužitelj ne razrađuje, i ne dokazuje, sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a u čemu je ostvarena arbitrarnost i samovolja arbitražnog suda, kao i u čemu je ostvarena (nejednakost prema strankama. Jednak je zaključak i u odnosu na navode o povredi načela dobre volje, zabrane zlouporabe prava, zabrane diskriminacije, samovoljnog tumačenja prava, povrede procesnih načela, arbitrarnog utvrđenja činjenica i dokaza te propusta u razlozima za odluku.

50. Nadalje, tužitelj ukratko ističe da je arbitražnim pravorijekom povrijeđen javni poredak.

51. Navedeno upravo jest jedan od zakonskim predviđenih razloga za poništaj pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 2b ZA.

52. Stoga je takav razlog tužitelj, sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, trebao i dokazati u ovom postupku.

53. U odnosu na javni poredak, tužitelj ističe da je donošenjem arbitražnog pravorijeka došlo do povrede: A) načela koja predstavljaju osnove društvenog i pravnog uređenja, pa tako: a) načela neformalnosti ugovora, b) načela pacta sunt servanda i c) načela nepovredivosti vlasništva, B) nepravilnosti u postupku, C) namjernog netočnog tumačenja prava, D) uskraćivanja prava na pravnu zaštitu, E) povrede morala te F) ishođenja pravorijeka dolaznim putem.

54. Tužitelj samo nabraja načela u odnosu na pojam javnog poretka ali ne veže pobrojana načela sa stvarnim stanjem u arbitražnom spisu i posljedicama (ne)počinjene povrede određenog načela.

55. Stav je ovog suda da pojam javnog poretka predstavlja temeljna načela određenog pravnog sustava, načela iz konvencija i samog Ustava Republike Hrvatske, a ne osnovna načela iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO), kako to pogrešno ukazuje tužitelj.

56. Izvučeno iz opsežne tužbe, sud zaključuje da tužitelj pobija arbitražni pravorijek jer je arbitražni sud zaključio da potraživanje tužitelja u tom postupku (tuženika u ovom predmetu) nije prestalo prijebojem sa potraživanje tuženika u tom postupku (tužitelja u ovom postupku) jer da tuženik nije za svoje potraživanje mogao izdati račun i dati izjavu u prijeboju s obzirom na ot da se ne radi o potraživanju proizašlom iz ugovora (između stranka tako nije bilo dogovoreno) već potraživanju koje po svojoj pravnoj prirodi odgovara korištenju tuđe stvari, po odredbama ZOO-a, a radi čega se ne može onda izdati račun i izjaviti pravovaljana izjava o prijeboju. Iz navedenog arbitražni sud zaključuje da tražbina tužitelja nije prestala te sudi da tuženik (ovdje tužitelj) plati tužitelju (ovdje tuženiku) novčanu utuženu tražbinu.

57. Ukratko, ovdje se radi o utvrđenom činjeničnom stanju te o primjeni materijalnog prava, a što nije od zakonskih razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. t. 2.b ZA, suprotno svim upiranjima tužitelja. Na navedeno sud nije ovlašten paziti, kako niti po prigovoru tužitelja, tako niti po službenoj dužnosti.

58. Takav zaključak zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi, posl. br. Pž-574/04 od 12. prosinca 2006. : „Sud je u postupku radi poništaja arbitražnog pravorijeka po službenoj dužnosti dužan ispitati je li predmet spora arbitrabilan prema propisima Republike Hrvatske te je li pravorijek u skladu s javnim poretkom Republike Hrvatske. Sud ne može povodom tužbe za poništaj arbitražnog pravorijeka ispitivati činjenično stanje na temelju kojeg je donesen pravorijek, a niti to je li u sličnim stvarima donesen drugačiji pravorijek.“

59. Na kraju, tužitelj ističe da je pravorijek ishođen doloznim putem i to na način da je zakonski zastupnik tuženika dao lažan iskaz. Uvidom u arbitražni pravorijek vidljivo je da je navedeni dokaz samo od jedan od dokaza u arbitražnom postupku dok je arbitražni sud (očito) raspolagao sa mnogobrojnim drugim dokazima, kako isprava, tako i personalnim dokazima.

60. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao na razini izvjesnosti da su ostvareni zakonski razlozi za poništaj arbitražnog pravorijeka iz čl. 36. st. 2. ZA, to je valjalo tužbeni zahtjev odbiti, kao neosnovan, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. I. izreke.

61. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

62. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife te trošak zastupanja, po punomoćniku, na ročištu 17. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV (25 %). Stoga je tuženiku valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 500,00 EUR s zateznim kamatama počev od presuđenja do isplate po odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u netrgovačkim ugovorima, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 14. ožujka 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 146,45 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana