Poslovni broj P-3575/2021-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Balić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i HČ, odvjetničke vježbenice punomoćnika tuženika, 14. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011943629 koji je sklopljen dana 25. rujna 2006. između tužitelja kao korisnika kredita/protivnika osiguranja, MČ kao solidarnog dužnika i tuženika kao kreditora i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 22.760,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita, te članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.150,54 EUR (dvije tisuće sto pedeset eura i pedeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 7,08 EUR od 15.11.2008.

- 18,03 EUR od 22.01.2009.

- 10,21 EUR od 17.03.2009.

- 10,34 EUR od 15.04.2009.

- 10,76 EUR od 06.06.2009.

- 7,34 EUR od 13.06.2009.

- 8,71 EUR od 17.07.2009.

- 6,80 EUR od 15.08.2009.

– 7,73 EUR od 19.09.2009.

- 6,77 EUR od 15.10.2009.

- 8,67 EUR od 13.11.2009.

- 8,09 EUR od 15.12.2009.

- 14,40 EUR od 15.01.2010.

- 16,60 EUR od 18.02.2010.

- 17,65 EUR od 18.03.2010.

- 20,76 EUR od 16.04.2010.

- 26,96 EUR od 15.05.2010.

- 37,72 EUR od 14.07.2010.

- 36,29 EUR od 17.08.2010.

- 49,42 EUR od 15.09.2010.

- 42,57 EUR od 15.10.2010.

- 44,57 EUR od 16.11.2010.

- 44,57 EUR od 16.11.2010.

- 54,28 EUR od 15.12.2010.

- 51,93 EUR od 16.02.2011.

- 55,97 EUR od 26.03.2011.

- 55,11 EUR od 16.04.2011.

- 77,17 EUR od 15.06.2011.

- 74,39 EUR od 12.07.2011.

- 124,81 EUR od 13.08.2011.

- 80,79 EUR od 15.09.2011.

- 72,50 EUR od 15.10.2011.

- 71,98 EUR od 16.11.2011.

- 73,85 EUR od 16.12.2011.

- 81,33 EUR od 17.01.2012.

- 83,55 EUR od 16.02.2012.

- 82,97 EUR od 13.03.2012.

- 80,60 EUR od 18.04.2012.

- 82,09 EUR od 11.05.2012.

- 84,05 EUR od 16.06.2012.

- 81,71 EUR od 14.07.2012.

- 81,41 EUR od 17.07.2012.

- 80,61 EUR od 23.08.2012.

- 77,08 EUR od 13.09.2012.

- 80,32 EUR od 13.10.2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.483,18 EUR (tisuću četiristo osamdeset tri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita 25. rujna 2006. s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011943629 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 22.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, na rok otplate od 72 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 4,99 %, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, i to na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ugovorne odredbe prema kojima se vrijednost obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja CHF u odnosu na domaću valutu, a da prije zaključenja i vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. S obzirom na to da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj smatra da mu je tuženik dužan temeljem stečenoga bez pravne osnove isplatiti iznos kredita koji je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos predstavlja razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe, sve zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dana stjecanja do isplate.

1.4. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio knjigovodstvenu karticu, Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, pregled uplata po kreditu na dan 1. srpnja 2021. i pregled uplata. Osim priloženih isprava, kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku, zatražiti od tuženika potvrdu iz koje će biti vidljivo koliki je bio iznos valute CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora te provođenje financijskog vještačenja.

1.5. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu i to čl. 1. u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 22.760,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita te članak 6. u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja te traži isplatu iznosa od 15.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu i promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj iz kune u eure, tužitelj podneskom od 24. veljače 2024. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim je precizirao novčane iznose čiju isplatu traži na način da od tužitelj potražuje isplatu svakog pojedinog preplaćenog iznosa koju u zbrojeno iznose ukupno 2.150,54 EUR, sve pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor prekluzije pozivajući se na odredbu čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik ističe da ugovor prestao isplatom kredita dana 6. prosinca 2012. pa kako je ugovor prestao ispunjenjem, to smatra da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost ugovora.

2.1. Tuženik smatra da se na pravna utvrđenja iz presude donesene temeljem odredbe čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku mogu pozivati samo fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete, ali ne u parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove o kojoj je riječ u ovome postupku.

2.2. Zatim, tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope izričito dopušteno odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, dok je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te smatra kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke nepoštenosti.

2.3. Isto tako, tuženik ističe prigovor zastare, osporava visinu tražbine i tijek zateznih kamata.

2.2. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a kao dokaz predlaže saslušanje djelatnika banke, ali je tijekom postupka (na pripremnom ročištu održanom 28. studenoga 2024.) od tog dokaznog prijedloga odustao.

2.4. Nadalje, tuženik se u podnesku od 15. studenoga 2024. poziva na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-567/2020 navodeći kako iz navedene odluke proizlazi da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1.srpnja 2013. S obzirom na to da je Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju zaključen i isplaćen prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, tuženik smatra da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredbi.

2.5. Osim toga, u predmetnom podnesku od 15. studenoga 2024. tuženik se poziva i na odredbu čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 30. rujna 2015. za koju navodi da je isključila sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, dok u preostalom dijelu tog podneska u bitnome ponavlja svoje prigovore prekluzije i zastare.

3. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje je tužitelj predložio kao dokaze, i to: knjigovodstvena kartica (list 5-11 i 23-28 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011943629 zaključen 25. rujna 2006., solemniziran 25. rujna 2006. po javnom bilježniku Slobodanu Zlokiću iz Splita pod brojem OU-891/2006 (list 12-17 spisa), otplatna tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 18-19 spisa) te pregled uplata po kreditu na dan 1. srpnja 2021. (list 20-21 spisa).

3.1. Osim toga, saslušan je tužitelj ŠČ (list 140 spisa) te je u odnosu na visinu tražbine provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za vještačenja d.o.o. koji je 14. siječnja 2024. sastavio pisani nalaz i mišljenje (list 116-122 spisa).

4. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (čl. 1. i dio čl. 6. Ugovora o kreditu) kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 2.150,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužitelj isplatio banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. Nije sporno da je tuženik kao korisnik kredita i protivnik osiguranja 25. rujna 2006. s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011943629 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 22.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, na rok otplate od 72 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 4,99 %, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

6.1. Također, nije sporno da je odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 22.760,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita, te da je člankom 6. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja.

6.2. Prema tome, nije sporno kako je u navedenim odredbama 1. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja.

6.3. Nadalje, između stranaka nije sporno da je Ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, međutim, kredit nije otplaćen 6. prosinca 2012. kako to navodi tuženik u odgovoru na tužbu već je Ugovor o kreditu konačno otplaćen 30. rujna 2012., a što se poklapa sa trajanjem otplate kredita od 72 mjeseca i utvrđeno je čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka CENTAR ZA VJEŠTAČENJA d.o.o. od 14. siječnja 2025.

6.4. Zatim, nesporno je da je tuženik sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao trgovac, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti.

6.5. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 2. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu iskorištenom za kupnju vozila za vlastite potrebe.

6.6. Prema tome, nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, sve imajući u vidu svojstvo kreditora kao trgovca i svojstvo korisnika kredita kao potrošača.

7. Sporno je, mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja i je li nastupila prekluzija podnošenja tužbe, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

8. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje.

8.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

9. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

9.1. U Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi korisnik kredita i sudužnik mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu utvrđeno je da su mu u poslovnici banke preporučili ugovor o kreditu u CHF kao najpovoljniji u odnosu na njegova primanja. On se u tom trenutku nije snašao, nitko mu nije objasnio ništa u vezi podizanja kredita. Nakon godinu ili dvije dana od isplate kredita, podigla se kamata i tečaj CHF te su mu se anuiteti povećali i do 100,00 EUR u odnosu na ono što je ranije plaćao, a što njemu nije bilo razumno niti logično. Prema tome, iz navedenog iskaza tužitelja proizlazi kako njemu kao korisniku kredita tuženik nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

9.2. Prosječni korisnik kredita pa tako tužitelja kao korisnik kredita u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

9.3. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

10.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

10.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.

11. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje preplatili temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

11.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

12. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centru za vještačenja d.o.o., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 14. siječnja 2025., i to u ukupnom iznosu 2.150,54 EUR. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, osobito imajući u vidu kako stranke na izračun preplaćenog iznosa nisu imale prigovora.

12.1. Također, valja dodati i da su u pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), i to u stupcu broj 13 tablice iz kojeg je razvidno da je tečaj CHF bio niži u početnoj fazi otplate kredita od listopada 2006. pa do siječnja 2009., nakon čega počinje njegov rast. Međutim, neosnovano tuženik u podnesku od 18. veljače 2025. prigovara da bi preplaćeni iznos zbog rasta tečaja od 2.150,54 EUR trebalo umanjiti za tzv. negativne razlike od 205,88 EUR. Ovo iz razloga što za takvo umanjenje nema razloga jer tuženik u pogledu iznosa od 205,88 EUR nije u tijeku ovoga postupka postavio nikakav zahtjev, bilo u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

13. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio je shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

13.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 5. listopada 2021.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

14. Također, neosnovan je i prigovor prekluzije kojeg tuženik temelji na odredbi čl. 326. st. 1. ZOO. Naime, odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nije sporno da je Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju prestao ispunjenjem, međutim, odredba o valutnoj klauzuli je jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu te se stoga ne radi o zabrani manjeg značaja te stoga tužitelj prema stavu ovoga suda nije prekludiran u podnošenju ove tužbe.

15. Pozivanje tuženika na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/2020 donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, kao i pozivanje tuženika na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje ZID ZPK) kojim su unesene odredbe o konverziji kredita iz CHF u eurske kredite nije relevatno za ovaj spor jer stranke u konkretnom slučaju nisu sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno Ugovor o kreditu nije konvertiran.

15.1. Osim što odluka suda u predmetu C- 567/2020 nije relevantna za ovaj spor, tuženik ju i pogrešno tumači. Naime, Sud Europske unije je u odluci u predmetu C- 567/2020 utvrdio da je na nacionalnom sudu da u predmetima u kojima je izvršena konverzija odluči o pravu potrošača na potpuno obeštećenje temeljem od strane banaka stečenih iznosa bez osnove. Dakle, Sud Europske unije u predmetnoj odluci nije odlučivao o zastari ni o prekluziji, a niti o ugovorima o kreditu u kojima nije izvršena konverzija.

16. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.150,54 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos utvrđen uvidom u stupac 12. tablice koja je sastavni dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka, odnosno na način kako je to precizirano pod stavkom II. izreke ove presude.

17. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u parnici.

17.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 2.150,54 EUR, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).

17.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 5. listopada 2021. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 24. veljače 2025. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima 28. studenoga 2024. i 26. veljače 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 400 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 800,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR iznosi 1.000,00 EUR. Također, priznaje se kao opravdan trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR. Zbrajanjem priznatih odvjetničkih troškova (1.000,00 EUR), troškova sudskih pristojbi (33,18 EUR) i troškova vještačenja (450,00 EUR) dolazi se do iznosa od 1.483,18 EUR.

17.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak sastava podneska od 25. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR jer se radi o požurnici, dok se trošak sastava podnesak od 10. prosinca 2024. od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR ne priznaje jer tim podneskom tužitelj obavještava sud da je plaćen predujam.

17.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

17.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.483,18 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak III. izreke ove presude).

U Sinju 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.